Hrvatski nacionalizam vratio se kući. Prvi put poslije duljeg niza godina, pojavio se kao jasan antisrpski stav nekih od ponajvažnijih institucija države i društva, koje su se uključile u zborno i urlatorsko protivljenje vraćanju povijesnog imena Vrginmostu. Više od deset godina toga nije bilo. Sve tamo od dolaska na vlast Ivice Račana, pa preko Sanadera i Jadranke Kosor, do Milanovića danas, postojala je neka vrsta nepisane zabrane, doduše bez ozbiljnih sankcija, da se javno vrijeđa, difamira, a posebno harangira protiv Srba u Hrvatskoj, pa i šire. To znači da im je bila osigurana neka vrsta neproglašene intaktnosti, otprilike kao i Židovima, s kojima je to učinjeno nekoliko godina ranije, što je uključivalo manje-više obaveznu političku korektnost na javnoj političkoj sceni, na televiziji i u drugim medijima.
Teško je reći s koliko je muke u susprezanju podnošena ta obaveza, ali to sada i nije važno. Ona se uglavnom poštovala, iako se ta antisrpska “ponornica” pojavljivala kao podivljali gejzir na sportskim stadionima (“Ubij Srbina”), na Thompsonovim i sličnim “koncertima”, na internetskim forumima i drugim za-dom-spremnim mjestima. A onda se dogodio obrat. Nakon što je Općinsko vijeće Gvozda na inicijativu SDP-ovih vijećnika, a uz podršku SDSS-ovih, donijelo odluku da se Vrginmostu vrati tri stoljeća staro ime – ostavivši općini staro ime Gvozd, što jasno svjedoči da motivi nisu bili ni provocirajući ni politikantski – krenula je lavina žestokog protivljenja. Odmah je poprimila notu šovinističkog, antisrpskog puntanja i podjarivanja, pa su općinskom načelniku Branku Jovičiću preko društvenih mreža stigle luburićevske prijetnje “kiša pada, munja sijeva, oj Srbine, vadit ću ti crijeva”. Ali dobro, čak je i to ostajalo u granicama spomenutog desetljetnog razdoblja, u kojem je otvoreno i bojovno antisrpstvo bilo tolerirano u za to dozvoljenim i, hajde, relativno jasno omeđenim rezervatima.
No, ne previše čvrsti zidovi tog rezervata razvaljeni su kada se u kampanju protiv vraćanja imena Vrginmostu uključio sisački biskup Vlado Košić, koji je ondje pohitao da kaže kako ovo više nije Hrvatska nego “protu-Hrvatska”, i kada je šef HDZ-a Tomislav Karamarko narogušeno najavio da će se “svim zakonskim sredstvima boriti protiv odluke o preimenovanju”, što je zazvučalo vrlo cinično, jer je po nepodijeljenom mišljenju serioznijih novinskih napisa baš preimenovanje Vrginmosta u Gvozd provedeno nezakonito. I onda se, kako to već biva, na to Karamarkovo “zakonito bezakonje” nadovezao HSP-ovac Danijel Srb, rekavši na protestnom skupu u Vrginmostu da se njegovim novim-starim imenom crtaju granice SAO Krajine koja, biva, već postoji u vidu Zajedničkog vijeća općina u istočnoj Slavoniji. Pozvao je, dakle, na ukidanje ZVO-a, čija zakonitost nikada nije dovedena u pitanje, pogotovo ne ovako proizvoljnim i konfuznim mlataranjem jezika, ali očito nas se pokušava naviknuti da je i za to došlo vrijeme.
Istinabog, Srb nije pripadnik prve lige hrvatske političke klase, ali iznosi politički svjetonazor kojem nimalo ne prijeti padanje u drugu ligu. Usto, prvoligaši su svakako Karamarko i Košić na koje se nadovezao, i tu već prisustvujemo ozbiljnoj, stvarno ozbiljnoj reprizi devedesetih, kada službena politika nije uvijek otvoreno otkrivala namjere prema Srbima, ali su to činili radikalno-desni trbuhozborci, od kojih se saznavalo o čemu se ustvari radi. Zapravo je sada u neku ruku i gore. I da prelistaš sva saopćenja Biskupske konferencije i tekstove “Glasa Koncila” u devedesetim, nećeš naći sasvim čiste i nedvoznačne primjere otvorenog antisrpskog govora mržnje. A evo, biskup Košić u tom je pravcu već napredovao tako velikim, slonovskim koracima da o tome ne može biti ozbiljne sumnje, pa ipak, od njegovog govora u Vrginmostu ogradili su se samo neki crkvenjaci koji u kaptolskoj hijerarhiji ne znače bogzna što, ako i išta (Adalbert Rebić). I onda nije čudo da se Košić ovoliko razmahao, ne libeći se zloupotrijebiti ni crkvene ljude kojima ni po autoritetu, ni duhovno i moralno nije dorastao. Tako je u Vrginmostu citirao pokojnog kardinala Franju Kuharića da je hrvatsko osamostaljenje bilo čudo jer se David othrvao Golijatu, iako se to osamostaljenje sigurno ne bi dogodilo da su Košić ili netko sličan njemu bili na mjestu Kuharića.
Iako tvrde nacionalne i katoličke građe, Kuharić je imao petlje osuditi zločine i paljevine koje je počinila hrvatska strana u ratu devedesetih. Na to sada imaju kuraže podsjetiti samo rijetki (dubrovački biskup Mate Uzinić), dok Košić očito personificira većinu ostalih, koji su prema tim zločinima ravnodušni ili ih intimno čak podržavaju.
Slično srozavanje gledamo i u slučaju HDZ-a. Oni isti koji su toliko usko pripadali proevropskom krugu Sanadera i Jadranke Kosor da su najtješnje sudjelovali i u hapšenju najvažnijih hrvatskih haških optuženika, sada su sasvim preokrenuli kabanicu. Jer, preko događaja u Vrginmostu doveli su u pitanje samu supstancu haških optužnica – etničko čišćenje srpskog stanovništva, koje je jednim dijelom svakako bilo posljedica rata, ali je drugim očito bilo i njegov uzrok. To se, uostalom, pokazuje i na primjeru Vrginmosta. Ako se, naime, tvrdi da su vraćanjem njegovog povijesnog imena Hrvati ugroženi čak i danas, kada iza njih stoji snažna hrvatska država, koliko su tek bili ugroženi Srbi 1996. godine, kada je on preimenovan u Gvozd i kada iza njih više nije stajao nitko. Pa, očito toliko da je tim preimenovanjem finaliziran plan da se srpski živalj iseli iz Vrginmosta i banijskog kraja te da se tamo više ne vrati.
Pritom se i tada i danas voli baratati tvrdnjom da je preimenovanje u Gvozd bila želja tamošnjih Hrvata protjeranih iz Bosne i Hercegovine, no ako je i tako, riječ je o vrlo plitkoj manipulaciji. Psihološki se može razumjeti što su ti Hrvati tražili “hrvatsko” ime za Vrginmost, jer su neki vjerojatno prognani iz mjesta u BiH-u kojima je Karadžićeva vlast srbizirala imena. Ali, to je u svim slučajevima poništeno još prije skoro deset godina, tako da taj primjer iz BiH-a može prije funkcionirati kao razlog da se Vrginmostu ostavi povijesno ime nego da mu se nameće neko drugo. To će reći da su svi oni koji su navalili da ne bude tako, ostavljeni u golotinji svojih zahtjeva koji mogu značiti samo jedno. Da Srbi u Hrvatskoj nisu na svome i da ništa u njoj nije njihovo, niti će ikada biti njihovo. Točka. Po istoj logici, ti Srbi, koliko god dugo ovdje obitavali, nikada nisu bili naši, hrvatski, niti će ikada biti moguće da to postanu. Nova točka.
To su dvije točke definitivnog i neopozivog razdvajanja, čime se smjera prebrisati sve što su obje strane dosad postigle u integriranju Srba u Hrvatskoj. I to nije sve. Dok se ta linija razdvajanja provlačila samo tribinama stadiona i društvenim mrežama, uvijek je ostajala mogućnost da se to nadzire i kanalizira u nadsvođu visoke politike. Sada, kada je i ta politika kroz Crkvu i HDZ postala, točnije ponovno postala, dio te razdjelnice, sve se suštinski mijenja, utrt je put povratku antisrpstva pri samom vrhu službene državne politike. Posljedice će, naravno, uslijediti, i to teške; iako će se neke moći sanirati, druge definitivno neće.
Kako su u vraćanju imena Vrginmostu sudjelovali SDP i SDSS, sigurno će se zatrovati odnosi desnog političkog spektra s njima, ali to nije prvi put i da se popraviti. Zaoštrit će se najvjerojatnije i odnosi s Beogradom, ali oni su ionako slabi, a Tomislavu Nikoliću zapravo i odgovara da se javi netko tko će pokazati da njegova radikalna retorika nije bez osnova. Jedino što će se nepovratno pokvariti jesu odnosi Hrvata i Srba u samoj Hrvatskoj, u čije su popravljanje neki časni i vrijedni ljudi uložili čitave političke karijere, da bi Crkva i HDZ, preselivši se na nogometne tribine, ne znaš da li destruktivnije ili idiotskije to doveli u pitanje.
Novossti
Izvor: Tacno
