Ovih dana “Novi list” je objavio pomalo nadrealan izvještaj sa svečane sjednice Vijeća općine Vinodol u povodu dana općine, u kojoj lokalnu vlast zajednički obavljaju HDZ i SDP, a HNS je u opoziciji. Izvještaj je objavljen pod vrlo afirmativnim, napola i patetičnim naslovom “SDP i HDZ u Vinodolu pokazali da mogu zajedno”, a iz prigodnih riječi općinskih čelnika vidjelo se i u čemu to mogu zajedno. Povezuju ih, rekoše, rješavanje komunalnih problema, izgradnja dvorane u Triblju, uređenje centra Bribira, obnova gradine Drivenik. A u svemu tome, pohvališe se, ključna je sposobnost koju su oni, općinska vlast sastavljena od dviju najvećih nacionalnih političkih stranaka, pokazali u privlačenju novca iz evropskih fondova. Drugim riječima, ispada da kada pokažu malo volje, HDZ i SDP imaju oko čega surađivati, a i Evropa, evo, novčano podržava takvo povezivanje dviju najvećih hrvatskih političkih stranaka. Da su međutim vinodolski čelnici malo sjeli i razmislili, vidjeli bi da su komunalije i uređenja mjesnih trgova jedino u čemu HDZ i SDP danas mogu surađivati, a i novac iz Bruxellesa koji ih je tako lijepo sjedinio viđen je kroz krive naočale. Taj novac sigurno nije stigao zato da se Milanovićeva i Karamarkova stranka sljube na lokalnoj vinodolskoj razini kako bi zatim tu koaliciju, sve se grleći, proširili na nivo cijele države.
Ovo nije prvi put da se Bruxelles našao kao međaš u unutrašnjim političkim kombinacijama. Prvi put to se dogodilo još devedesetih i imalo je puno važnije i sudbonosnije značenje. Kada se raspala Jugoslavija na ruševinama međunacionalnih ratova, bila je to krajnja konzekvenca općeprihvaćene teze ključnih političkih, vjerskih, kulturnih i drugih elita da jugoslavenski narodi ne mogu zajedno. Ali brzo se vidjelo da ipak mogu. Mogu pod kapom nove višenacionalne tvorevine, Evropske unije, kojoj su se beziznimno svi htjeli, i još uvijek hoće, pridružiti. Dakle spomenuta teza o nemogućnosti zajedničkog života bila je laž i ostat će laž dok god stvari s ovdašnjim aspirantima na ulazak u EU budu stajale onako kako danas stoje. Sada se ta laž samo dalje produbljuje još jednom novom, a to je da Evropa kobajagi forsira koalicijsko povezivanje desnice i ljevice, što se u Hrvatskoj argumentira najviše primjerom aktualne crno-crvene koalicije u Njemačkoj. No uporno se prešućuje da je do te koalicije došlo ne zato što su njemački demokršćani i socijaldemokrati to jako htjeli, naprotiv, došlo je zato što im rezultati parlamentarnih izbora jednostavno nisu ostavljali drugu mogućnost. Uostalom, Njemačka je upravo traumatičan primjer kako ovakve koalicije mogu toliko ispreturati i unakaziti bazične političke odnose u društvu da je to prije četrdesetak godina dovelo do jedne od najvećih eskalacija terorizma u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.
Ali badava ti sve. Ideja o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a obnavlja se u Hrvatskoj svakih nekoliko godina, u plodnijim razdobljima i svakih nekoliko mjeseci. U pravilu dolazi iz političkog centra, što dovoljno govori o njegovom karakteru i profilu. Jer on, taj centar, ne zagovara uklanjanje ekstrema, od kojih je danas najopasniji desni, profašistički, nego njihovo oprezno premošćivanje, i zato je u političku teoriju s pravom uveden pojam “ekstremizma centra”. Takve stavove u nas su ranije zastupali političari tipa Zdravka Tomca, a u novije vrijeme tipa Dražena Budiše ili Nikice Valentića, i oni nikada nisu naišli na odjek ni u HDZ-u ni u SDP-u. Ali prije nekoliko dana i to se dogodilo, kada je Tomislav Karamarko u intervjuu HRT-u izrazio spremnost za suradnju s lijevim strankama, objašnjavajući to teškom ekonomskom situacijom. Suradnja bi, veli, bila ograničena samo na to, dakle na gospodarska pitanja, dok bi ideološke i svjetonazorske razlike ostale i u njih se ne bi diralo. S ljevice je Karamarkova ideja listom odbačena, ali zapravo se tu i nije imalo što odbaciti, jer šef HDZ-a ionako ne nudi ništa novo, nego samo reciklažu onoga što već imamo. Jer žestoke ideološke i svjetonazorske konfrontacije, koje bi eventualno trebalo peglati, ostale bi, ali i to samo u funkciji prikrivanja onoga što bi obje stranke htjele da se ne vidi. A to je da konsenzus oko gospodarskih pitanja već postoji i da nikakav novi nije potrebno predlagati, još manje sklapati.
Obje stranke, HDZ i SDP, vjerni su zagovornici neoliberalne dogme o štednji koju je propisao Bruxelles, i tu se kao na dlanu vidi gdje šepaju ove nepoderive inicijative za veliku koaliciju. Nije problem Hrvatske u tome što ima previše političkih ideja, pa njih nekakvim dogovorom treba suziti na razumnu mjeru, nego u tome što je tih ideja malo, premalo. Pa se na obzoru ne pojavljuje, osim nabačeno i nesistematično kod Lesarovih laburista, nikakva alternativa postojećem poretku. Uključujući prvenstveno socijalističku alternativu, koja je zahvaljujući najviše grčkoj, njemačkoj i francuskoj socijalističkoj ljevici postala već relativno respektabilna snaga i u Evropskom parlamentu. Odatle proizlazi i naredni problem, koji će se u svoj svojoj raskoši pokazati na predstojećim evroparlamentarnim izborima. Ti izbori sigurno neće promijeniti temeljni odnos rada i kapitala u Evropi, štoviše, moguće je da zbog ekspanzivnog rasta radikalne desnice dođe do privremenog pakta desnog i lijevog centra koji bi taj odnos i zabetonirao. Pa ipak, evropska scena nepovratno je inficirana ovim temeljnim civilizacijskim pitanjem današnjice i sada se svatko mora ravnati u odnosu na to je li dio tog civilizacijskog toka ili je iz njega ispao. I to je taj središnji problem koji je naprtila sebi za vrat Hrvatska kakva sada izgleda i kakva će, po svemu sudeći, izgledati i u doglednoj budućnosti.
Ona je iskliznula iz matice današnjice u drastični pasatizam, okrenuta više prošlosti nego sadašnjosti i budućnosti. To je ovaj nikada dovršeni rat partizana i ustaša, koji sliči na virtualne internetske bojišnice, jer je i sam ostao bez socijalne, klasne supstance koja je bila sastavni dio Narodnooslobodilačke borbe. Zato se žilavim recidivima ustaštva suprotstavlja sve mlači i razvodnjeniji antifašizam, čije nekada pobjedničke zastave sada sliče na isprane krpe bez ikakvog realnog sadržaja. Te krpe budu izvješene o raznim obljetnicama, ako i tada, i to je uglavnom sve što danas imamo od hrvatskog antifašizma. Ipak, najgore je što ove virtualne igre na temu fašizma i antifašizma postaju jedina zamjena za svaki politički pluralizam, koji se u bučnim kampanjama za veliku koaliciju prokazuje kao nešto sumnjivo i suvišno.
Izvor: novosti
Ovo nije prvi put da se Bruxelles našao kao međaš u unutrašnjim političkim kombinacijama. Prvi put to se dogodilo još devedesetih i imalo je puno važnije i sudbonosnije značenje. Kada se raspala Jugoslavija na ruševinama međunacionalnih ratova, bila je to krajnja konzekvenca općeprihvaćene teze ključnih političkih, vjerskih, kulturnih i drugih elita da jugoslavenski narodi ne mogu zajedno. Ali brzo se vidjelo da ipak mogu. Mogu pod kapom nove višenacionalne tvorevine, Evropske unije, kojoj su se beziznimno svi htjeli, i još uvijek hoće, pridružiti. Dakle spomenuta teza o nemogućnosti zajedničkog života bila je laž i ostat će laž dok god stvari s ovdašnjim aspirantima na ulazak u EU budu stajale onako kako danas stoje. Sada se ta laž samo dalje produbljuje još jednom novom, a to je da Evropa kobajagi forsira koalicijsko povezivanje desnice i ljevice, što se u Hrvatskoj argumentira najviše primjerom aktualne crno-crvene koalicije u Njemačkoj. No uporno se prešućuje da je do te koalicije došlo ne zato što su njemački demokršćani i socijaldemokrati to jako htjeli, naprotiv, došlo je zato što im rezultati parlamentarnih izbora jednostavno nisu ostavljali drugu mogućnost. Uostalom, Njemačka je upravo traumatičan primjer kako ovakve koalicije mogu toliko ispreturati i unakaziti bazične političke odnose u društvu da je to prije četrdesetak godina dovelo do jedne od najvećih eskalacija terorizma u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.
Ali badava ti sve. Ideja o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a obnavlja se u Hrvatskoj svakih nekoliko godina, u plodnijim razdobljima i svakih nekoliko mjeseci. U pravilu dolazi iz političkog centra, što dovoljno govori o njegovom karakteru i profilu. Jer on, taj centar, ne zagovara uklanjanje ekstrema, od kojih je danas najopasniji desni, profašistički, nego njihovo oprezno premošćivanje, i zato je u političku teoriju s pravom uveden pojam “ekstremizma centra”. Takve stavove u nas su ranije zastupali političari tipa Zdravka Tomca, a u novije vrijeme tipa Dražena Budiše ili Nikice Valentića, i oni nikada nisu naišli na odjek ni u HDZ-u ni u SDP-u. Ali prije nekoliko dana i to se dogodilo, kada je Tomislav Karamarko u intervjuu HRT-u izrazio spremnost za suradnju s lijevim strankama, objašnjavajući to teškom ekonomskom situacijom. Suradnja bi, veli, bila ograničena samo na to, dakle na gospodarska pitanja, dok bi ideološke i svjetonazorske razlike ostale i u njih se ne bi diralo. S ljevice je Karamarkova ideja listom odbačena, ali zapravo se tu i nije imalo što odbaciti, jer šef HDZ-a ionako ne nudi ništa novo, nego samo reciklažu onoga što već imamo. Jer žestoke ideološke i svjetonazorske konfrontacije, koje bi eventualno trebalo peglati, ostale bi, ali i to samo u funkciji prikrivanja onoga što bi obje stranke htjele da se ne vidi. A to je da konsenzus oko gospodarskih pitanja već postoji i da nikakav novi nije potrebno predlagati, još manje sklapati.
Obje stranke, HDZ i SDP, vjerni su zagovornici neoliberalne dogme o štednji koju je propisao Bruxelles, i tu se kao na dlanu vidi gdje šepaju ove nepoderive inicijative za veliku koaliciju. Nije problem Hrvatske u tome što ima previše političkih ideja, pa njih nekakvim dogovorom treba suziti na razumnu mjeru, nego u tome što je tih ideja malo, premalo. Pa se na obzoru ne pojavljuje, osim nabačeno i nesistematično kod Lesarovih laburista, nikakva alternativa postojećem poretku. Uključujući prvenstveno socijalističku alternativu, koja je zahvaljujući najviše grčkoj, njemačkoj i francuskoj socijalističkoj ljevici postala već relativno respektabilna snaga i u Evropskom parlamentu. Odatle proizlazi i naredni problem, koji će se u svoj svojoj raskoši pokazati na predstojećim evroparlamentarnim izborima. Ti izbori sigurno neće promijeniti temeljni odnos rada i kapitala u Evropi, štoviše, moguće je da zbog ekspanzivnog rasta radikalne desnice dođe do privremenog pakta desnog i lijevog centra koji bi taj odnos i zabetonirao. Pa ipak, evropska scena nepovratno je inficirana ovim temeljnim civilizacijskim pitanjem današnjice i sada se svatko mora ravnati u odnosu na to je li dio tog civilizacijskog toka ili je iz njega ispao. I to je taj središnji problem koji je naprtila sebi za vrat Hrvatska kakva sada izgleda i kakva će, po svemu sudeći, izgledati i u doglednoj budućnosti.
Ona je iskliznula iz matice današnjice u drastični pasatizam, okrenuta više prošlosti nego sadašnjosti i budućnosti. To je ovaj nikada dovršeni rat partizana i ustaša, koji sliči na virtualne internetske bojišnice, jer je i sam ostao bez socijalne, klasne supstance koja je bila sastavni dio Narodnooslobodilačke borbe. Zato se žilavim recidivima ustaštva suprotstavlja sve mlači i razvodnjeniji antifašizam, čije nekada pobjedničke zastave sada sliče na isprane krpe bez ikakvog realnog sadržaja. Te krpe budu izvješene o raznim obljetnicama, ako i tada, i to je uglavnom sve što danas imamo od hrvatskog antifašizma. Ipak, najgore je što ove virtualne igre na temu fašizma i antifašizma postaju jedina zamjena za svaki politički pluralizam, koji se u bučnim kampanjama za veliku koaliciju prokazuje kao nešto sumnjivo i suvišno.
Izvor: novosti
