Marinko Čulić: Tuđman, i poslije Tuđmana (1)

U proteklih petnaestak godina na našem jeziku, a i mnogo šire od našeg jezika, nije se pojavila knjiga o Franji Tuđmanu koja bi se mogla uspoređivati s knjigom koju je Marinko Čulić godine 1999. objavio u Biblioteci Feral Tribunea, pod naslovom Tuđman: Anatomija neprosvijećenog apsolutizma. Vremenska distanca, dodatno ojačana činjenicom Tuđmanove smrti, nije se ispostavila plodonosnom kad je riječ o publicističkom, znanstvenom i književnom tematiziranju prvog predsjednika samostalne Hrvatske i njegova političkog djela. Čulićeva knjiga, koju ovdje donosimo u neizmijenjenom obliku, ostala je nenadmašena u preciznosti i dubini uvida u Tuđmanovu političku doktrinu i praksu. „Čulić traži i nalazi korene svim gigantskim zastranjenjima onoga što je trebalo da bude ‘mlada hrvatska demokracija’ upravo u Tuđmanovom ‘naučnom’ delu, u brojnim nadriistoričarskim kupusarama koje je ovaj dokoni penzionisani general JNA ispisao pre nego što se posvetio ‘usrećivanju’ Hrvatske i okolnih zemalja“, konstatirao je svojedobno Teofil Pančić u beogradskom Vremenu.

            Marinko Čulić, od sredine osamdesetih jedan od najlucidnijih i najuglednijih domaćih novinskih komentatora, sad je, na poticaj iz uredništva Biblioteke Sa zrnom soli, napisao jednako precizne i stilski virtuozne dodatke prvom izdanju svoje knjige (Predgovor drugom izdanju, te Tuđman, i poslije Tuđmana), opisavši svojevrsnu putanju tuđmanizma u posljednjih petnaestak godina tokom kojih se u hrvatskoj politici i u Hrvatskoj izdogađalo svašta. Evo, primjerice, što se zbilo u HDZ-u. Krajem 2010. uhapšen je tada već bivši premijer i Tuđmanov nasljednik na čelu HDZ-a – Ivo Sanader. Optužen je za seriju teških korupcijskih kaznenih djela. U trenutku tog hapšenja premijerka je bila Jadranka Kosor, a ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko: oboje ih je Sanader doveo na te pozicije. Kosor je potom Karamarka učlanila u HDZ, a iz stranke je prije toga, naravno, isključila Sanadera. HDZ je izgubio vlast u prosincu 2011., a već u proljeće 2012., na stranačkim izborima, za predsjednika HDZ-a izabran je – Karamarko. Ovaj je, nešto kasnije, organizirao izbacivanje Jadranke Kosor iz HDZ-a.

            Karamarko je do vlasti u HDZ-u došao tvrdo se zalažući za retuđmanizaciju stranke i društva, te osuđujući vladavinu Sanadera i J. Kosor zbog navodne izdaje ideala prvog predsjednika. Politika HDZ-a nakon ustoličenja Tomislava Karamarka dokaz je da taj iznenadni obožavatelj tuđmanizma nije razumio gotovo ništa u vezi s političkom teorijom i praksom svog idola. Nije razumio čak ni to da je Tuđman, kako piše Čulić, bio upregnuo Crkvu i proustašku desnicu u svoj politički projekt, ali nikad nije dopustio ni jednima ni drugima da mu diktiraju generalnu političku liniju. Tuđmanu su i jedni i drugi bili potrebni zbog mnogih razloga, no bili su potrebni samo pod Tuđmanovim uvjetima. Karamarko je, u tom smislu, odnose okrenuo naglavce.

            Utoliko je ova knjiga – uza sve ostalo – najpouzdaniji vodič za prepoznavanje preživjele izvorne Tuđmanove baštine u našem političkom i javnom životu. Čulić uvjerljivo pokazuje da zasluge za opstanak nekih od glavnih postulata tuđmanizma nije uputno delegirati samo na adrese HDZ-a i desnice, niti je samo na tim adresama pametno tražiti najžilavije tekovine Tuđmanove ideologije: zasluge za prihvaćanje i njegovanje tuđmanizma svakako valja priznati i tzv. lijevo-liberalnom krilu političke i javne scene. A u lijevo-liberalnom doziranom prihvaćanju nacionalizma i u zatvaranju očiju pred istinom, leži jedan od glavnih uzroka nedovršenosti ove nacije i njezina kroničnog političkog i civilizacijskog lutanja. (Izdavač, prosinac 2013)

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

Koncem 2014. godine napunit će se petnaest godina od smrti Franje Tuđmana. Umro je poslije višegodišnje teške bolesti, koja je dulje skrivana od javnosti, a na sprovodu su se sudarile dvije potpuno rastavljene i suprotstavljene slike istog događaja. Prvog hrvatskog predsjednika ispratilo je u gustom špaliru veliko mnoštvo građana koji su se nagurali u središtu Zagreba kojim je prošla pogrebna kolona, ali su mu iz inozemstva došli na sprovod samo turski predsjednik Sulejman Demirel i tada slabo poznati mađarski opozicijski političar Viktor Orban. Bio je to očiti bojkot, ili preciznije, mrtav Tuđman bio je bojkotiran isto onoliko koliko i dok je bio živ.

Ali, te dvije oprečne slike nisu se zamrznule kao trajno stanje koje u vremenskom frižideru ostaje nedodirljivo za promjene koje su se u međuvremenu dogodile. One su se s vremenom počele približavati, kao da je svijet s godinama sve više prihvaćao Tuđmanovu Hrvatsku, a Tuđmanova Hrvatska svijet, iako granica među njima nikada nije sasvim izbrisana. Onaj špalir koji je ispratio umrlog hrvatskog predsjednika počeo se ljuljati i prorjeđivati netom je poslije desetgodišnje vladavine HDZ-a vlast prešla u ruke šestoročlane opozicije na čelu s Ivicom Račanom. A još i više i smjelije tokom diskretne detuđmanizacije koju je unutar HDZ-a i cijele države proveo prvenstveno Ivo Sanader, a nastavila Jadranka Kosor. Doduše, nakon što je komandno mjesto u HDZ-u preuzeo Tomislav Karamarko sve je zaustavljeno, Tuđman je opet postao „in“, iako novi šef i novo vodstvo HDZ-a ne znaju ni sebi objasniti što njihova „retuđmanizacija“ zapravo znači. No, štogod značila i Karamarko prihvaća Evropu kao prirodno stanište kojem Hrvatska pripada, a i sam HDZ je poodavno punopravni član grupacije evropskih konzervativnih stranaka.

    S druge strane, međunarodna zajednica (Sjedinjene Države plus Evropska unija), koji, vidjesmo, na Tuđmanov sprovod nisu poslali ni najnižu garnituru diplomatskih predstavnika, ipak su u krajnjoj instanci prihvatili dvije ključne sastavnice njegove nacionalističke revolucije. To je stvaranje etnički čiste države (što je implicitno prihvaćeno njezinim učlanjenjem u NATO i EU, ali i eksplicitno oslobađajućim presudama generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču). I drugo, to je masovna pljačka u privatizaciji (u čemu su zapadni partneri, iako to ni do danas nije do kraja rasvijetljeno, i sami, preuzevši najlukrativnije tvrtke, svakako morali sudjelovali). Dakle, Tuđman je nakon pogrebnog bojkota na Zapadu, uvelike rehabilitiran, no službeno o tome nikada nismo obaviješteni iz Washingtona i Bruxellesa, tako da on formalno i dalje slovi kao jedan od glavnih negativaca iz krvave ratne i tranzicijske jugoslavenske priče iz devedesetih. Time je stavljen u otprilike istu ladicu sa svojim velikim uzorom, španjolskim diktatorom Franciscom Francom, koji je također na indeksu neprihvaćenih državnika u novijoj evropskoj povijesti, ali je spomenuti međunarodni dvojac praktički pristao da se današnja Španjolska temelji i na ostavštini frankizma (to nije jedina dodirna točka Tuđmana i Franca, o čemu više u nastavku).

    Sada nekoliko napomena o ovoj knjizi. Ona se, u Biblioteci Feral Tribunea, pojavila nedugo prije Tuđmanove smrti i, naravno, nije mogla ništa znati o tome što je bilo poslije. Ambicija joj je bila omeđena samo time da evidentira i podcrta ono ključno što ulazi u Tuđmanov politički i idejni opus, i eventualno odškrine vrata pitanju o kojem se i danas malo, premalo govori, a to je da li se samo Tuđman nametnuo Hrvatskoj. Ili je bilo i obratno, tj. je li on bio i medij kroz koji su se ispoljile i neke šire i dublje političke težnje i htijenja u hrvatskoj politici. To je opširnije i usmjerenije obrađeno u ovom drugom izdanju, što je i razumljivo jer je nakon Tuđmanove smrti postao dostupan i uvid u ono što bitno pomaže u odgovoru na to pitanje. A to je  koliko i što je od Tuđmanove ostavštine preživjelo ovih desetljeće i pol od njegove smrti i kakvi su izgledi da se to prostre i na naredna desetljeća. Sama činjenica da su u drugom izdanju ostavljena sva poglavlja prvog, a uz ovaj Predgovor ubačeno je samo novo poglavlje „Tuđman poslije Tuđmana“, dovoljno govori o temeljnom stavu ove knjige. Da, ta je ostavština i danas živo prisutna. Dobro, možda ne u cjelovitosti svih ideja i stavova, pa njegovi pseudoznanstveni izleti u povijest, osobito prisutni u Bespućima povijesne zbiljnosti danas nisu citirano štivo ni među najgorljivijim Tuđmanovim sljedbenicima.

   Ali, to ionako nije presudno za percepciju njegovog životnog političkog i državničkog opusa. Oni koji smrtno ozbiljno uzimaju Tuđmanova povijesno-filozofska stanovišta zaboravljaju da on nije bio ni jedno ni drugo, ni zanatski odškolovan povjesničar, a još manje filozof. Ali su sasvim u pravu kada napadaju njegova „teorijska“ stanovišta nakon što ih prepoznaju u konkretnom političkom djelovanju prvog hrvatskog predsjednika. Tako njegovi stavovi da genocid i etničko čišćenje mogu u nekim okolnostima imati i pozitivan učinak mogu biti proglašeni pukim trabunjanjem nedoučenog povjesničara, što zbilja i jesu. Ali samo dok se ne suočimo s činjenicom da je u ratovima devedesetih doista bilo i genocida i etničkog čišćenja, jer se tada ta trabunjanja doimaju kao nešto krajnje ozbiljno, a ozbiljno stvarno i jest. Toliko ozbiljno da samo netko krajnje intelektualno i politički neodgovoran može reći da Tuđmanova politička ostavština nije preživjela njegovu smrt. Naravno da jest, i to ne samo u Karamarkovim manje-više folklorističkim ekstenzijama kojima obiluje njegova „retuđmanizacija“, nego, što je mnogo važnije, i u stavovima gotovo cijele današnje političke Hrvatske, uključujući sadašnju vlast Zorana Milanovića i Ive Josipovića. Usto, ta je ostavština, kako sam natuknuo, sasvim nesumnjivo preživjela i kroz prešutno prihvaćanje od strane ključnih članica međunarodne zajednice.

     Ovdje se treba još malo vratiti na sutvorca današnje Španjolske – Francisca Franca. On je Tuđmanu najviše imponirao zbog pomirbe fašista i antifašista, koju je i sam prihvatio i pretvorio u zaglavni kamen svoje nacionalističke ideologije, ako tu uopće ima nekakve ideologije, umišljajući da će njih dvojica time zaslužiti posebnu počast kao preporoditelji novije evropske povijesti. Ali, nije riječ samo o tome. Tuđman se divio Francu, iako o tome nema registriranih izjava, i zato što je jedini uspio sačuvati jednu vrstu fašizma (manje eksplicitnog od njemačkog i talijanskog) i nakon sloma fašizma u Evropi i pobjede antifašističke koalicije. Ne, ne znači da je i Tuđman htio restaurirati hrvatski fašizam, barem ne u njegovom najgorem obliku, ali svakako jeste bojovni antisrpsko-antibošnjački nacionalizam koji je barem granično doista bio i fašistički, a svakako profašistički. Istinabog, to nije mogao raditi tek tako, jer je Hrvatska bila pod puno rigoroznijim monitoringom nego Francova Španjolska (posebno kasnije u vrijeme pregovora za primitak u NATO i EU), tako da se to moglo iščitavati više iz njegove ideje pomirbe, preuređenja Jasenovca u zajedničku grobnicu fašista i antifašista i tsl. Ali je zato Herceg-Bosna, u zavjetrini činjenice da je međunarodna zajednica intervenirala u Bosni i Hercegovini dvije-tri godine kasnije, davala puno eksplicitnije i otvorenije dokaze za to. Najizrazitiji je svakako podatak da je ta paradržava čak unijela u svoje osnivačke dokumente da vlast u njoj pripada samo Hrvatima, što je jedina doslovna replika naci-fašističkog tipa vlasti u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

    Ovo izdvaja hrvatski ratni nacionalizam iz devedesetih od ostalih u ex-Jugoslaviji kao najeksplicitniji i najbojovniji, što, istina, ne znači da je bio i najopasniji. Opasniji je svakako bio srpski samom činjenicom što je bio najmnogoljudniji i superiorno naoružan. On je napravio i najviše zločina, napunivši haške zatvore više nego druga dva zajedno, ali je u jednome – barem na početku – zaostajao za hrvatskim. Tuđmanov nacionalizam bio je, naime, strogo ekskluzivan, tj. isključivao je druge narode i religije, pavši čak i ispod razine Ante Pavelića jer je isključivao i Muslimane, dok je srpski nacionalizam barem inicijalno bio inkluzivan. Uključivao je druge, makar i samo kao drugorazredne pripadnike proširene i prekomponirane srpske države na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Tek poslije nekih godinu-dvije i srpski nacionalizam se „pohrvatio“, tj. postao eksluzivistički, što nije jedini primjer blizanačkog nadopunjavanja dva nacionalizma. Prva velika etnička čišćenja izvedena su u srpskim paradržavama u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, uz pomoć Miloševićeve Srbije, ali je onda taj model nasilnog etničkog inženjeringa najsistematičnije i najpotpunije provela vlast u Zagrebu. Uklonila je u prvoj polovici devedesetih praktički sve ruralno i dobar dio urbanog srpskog stanovništva u Hrvatskoj (s tim da je ovo drugo sasvim neopravdano palo u zasjenak brige međunarodnih i hrvatskih nevladinih institucija).

    Dakle, Srbi su etnički čišćeni i brisani „srpskom“ metodom, što ne govori o nekakvom izdvojenom srpskom mazohizmu, jer se događalo i obratno. Tako je Republika Srpska već svojim čudovišnim imenom s pravom ponijela etiketu  najvećeg ratnog zla pod kapom današnje BiH, ali uglavnom se zaboravlja da je ona prednjačila u svemu osim u vremenu nastanka, jer je prije njezinog nastanka inicirano osnivanje Herceg-Bosne. I to na onoj naci-fašističkoj matrici strogog nacionalnog ekskluzivizma koju sam spomenuo, što znači da je sistemom povratne opruge i veliki, pustošeći egzodus Hrvata iz sjeverne i središnje BiH praktički isprojektiran u vrhovima te bivše hrvatske paradržave. Ukratko, može se reći da je srpski ratni nacionalizam uvelike išao putem koji je prtio hrvatski nacionalizam, kao što je i hrvatski nacionalizam išao prtinom srpskog. Tako da trpki poučak ratova iz devedesetih nije u tome što su zaraćeni nacionalizmi napravili jedni drugima, nego u tome što su napravili samima sebi. Prije nekoliko godina uveo sam u upotrebu pojam srpsko-hrvatskog nacionalizma, ciljajući na štetu koji su oni pojedinačno ili zajedno napravili trećima, ali zapravo je najveću štetu Hrvatima nanio hrvatski nacionalizam, a Srbima srpski.  To je valjda i najjadnije iskustvo koje smo baštinili iz ratnih devedesetih, a ono je neizbrisivo utkano i u događaje kojima i dan danas svjedočimo.

    Ovako idiotske nacionalne politike Srbije i Hrvatske iz devedesetih mogle su dovesti samo do toga da ih Evropska unija tretira kao nižerazredne države koje će trpjeti u svome društvu jedino zato što je svojedobno rekla da će se proširiti na teritorij cijelog kontinenta. I zbilja, Hrvatska je prošla kroz mrcvareći duge i teške pregovore prije učlanjenja u EU, a Srbija je s mukom došla do toga da početkom 2014. godine te pregovore započne. No, i u jednoj i u drugoj to je primljeno kao nešto uglavnom samorazumljivo, valjda zbog osjećanja da je to prihvatljiva cijena što se nije „prodalo dušu“ Washingtonu i Bruxellesu, nego se ušlo, ili će se ući, u evro-atlantske integracije sa očuvanom političkom i mentalnom prtljagom iz devedesetih. Slobodan Milošević je u Srbiji svrgnut s vlasti jednom vrstom „antibirokratske revolucije“ kojom je sam izgradio svoju karizmu i moć, ali je i dalje dovoljno uvažavan da ni predstavnici tzv. druge Srbije ne dovode u pitanje njegovu ratnu politiku. S Tuđmanom je isto tako ili i više od toga, njegovi kritičari u Hrvatskoj i dalje su rijedak i izoliran soj, tako da uz manje stilske korekcije ostaje ono što je on sam o sebi rekao 1994. godine: „Ako ne bi bilo Tuđmana, ne bi bilo HDZ-a, ne bi bilo Hrvatske“. Sasvim u skladu s tim, i u Srbiji i u Hrvatskoj, ni ratni zločinci nisu izgubili pozlatu heroja koji su se žrtvovali za domovinu, štoviše, tu se pozlatu glanca i nakon što im se u Haagu, pa čak i pred domaćim sudovima, izreknu osuđujuće presude.

    U to su se, već rekoh, skladno uklopile neke najnovije haške presude, koje su u vrlo vjerojatnoj vezi s interesima nekih međunarodnih sponzora Tribunala, prije svega Sjedinjenih Država, dovele do oslobađanja Gotovine i Markača s hrvatske strane, te Momčila Perišića, Jovice Stanišića i Franka Simatovića sa srpske. Iz tih oslobađajućih presuda da se jasno iščitati da se briše odgovornost država Hrvatske i Srbije ne samo za ratove devedesetih, nego i za zločine počinjene u njima, i tu se odgovornost u cijelosti prenijelo na niže srpske i hrvatske optuženike, i to uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Da li to ima veze s namjerom da se jednu novu članicu EU i drugu, koja će to u dogledno vrijeme postati, oslobodi hipoteke – što je istodobno poruka Sarajevu da se ne nada članstvu u skoroj budućnosti, ili da mu se čak uopće ne nada – ostaje otvoreno za različite spekulacije. Ali, ako bi i bilo tako, u Zagrebu i Beogradu nemaju razloga za veliko olakšanje, još manje slavlje. Ako su ih u Washingtonu i Bruxellesu pomilovali jednom rukom, ne znači da će ih pomilovati i drugom, što ima veze s mijenama i presvlačenjima u samim vrhovima evroatlantske politike. Dok se osnivalo i uhodavalo, haški mlin za mrvljenje balkanskih militantnih nacionalizama, Washington i Bruxelles bili su visoko posvećeni tom cilju, i jedina karika koja se u to nije uklapala bilo je američko inzistiranje na neizručivanju američkih državljana (stalnom) Sudu u Haagu.

    Ali u međuvremenu je i ondje popustila osjetljivost na nacionalizam budući da je on nahrupio i u svakodnevicu niza novih i starih članica Evropske unije (posebno u Grčkoj i Mađarskoj), i to kao posljedica novog lica što ga je sve više počeo pokazivati EU. Njegov liberalni svjetonazor u razmjerno je kratkom vremenu promijenio fokus, premještajući uvelike svoje težište s ljudskih prava na područje ekonomije. I to ekonomije koja se sve ubrzanije amerikanizira, gubeći iz zavoja u zavoj obilježja „narodnog kapitalizma“ i „države blagostanja“, i dobivajući obilježja onoga što se udomaćilo pod nazivom „neoliberalizma“. Tako je Evropa praktički odustala od sebe, postajući ono što po proklamiranim ciljevima nikada nije smjela biti, interesna zajednica u kojoj „jači kvači“, a, jasno, najjače kvače krupni kapital i velike zemlje u kojima je on najviše koncentriran. Kako je usto i unutar samog kapitala došlo do raslojavanja, pa je financijski kapital potisnuo proizvodni koji jedini jamči razvoj, EU je počeo ekonomski stagnirati i padati. A na toj suženoj ekonomskoj osnovici ionako velike razlike između bogatijih i siromašnijih zemalja sve više dobivaju obilježje antagonizma između „sjevera“ i „juga“ (što znači da je Evropa dobila svoju vlastitu, unutrašnju „Afriku“). Ukratko, stvoren je okvir u kojem su se nacionalni i klasni egoizmi počeli sve ugodnije osjećati i sve bolje uspijevati, dok istodobno službeno deklarirana solidarnost i uzajamnost naočigled kopne i doživljavaju se kao uljezi kojih se treba riješiti.

      Eto, u takvu je novu zajednicu država ušla Hrvatska (nepuno desetljeće prije i Slovenija), u ulozi koja nije puno bolja od ljuske na uzburkanoj vodi. S teretom ratnih grijehova iz devedesetih ona se tu u startu pojavljuje kao nižerazredni partner kojeg će se jedva išta pitati, a stvar je učinila još gorom zato što nije  osvijestila tu novu poziciju. Da bi to učinila, trebala bi prvenstveno usvojiti i apsorbirati činjenicu da je ušla u zajednicu vrlo nalik zadnjoj Jugoslaviji, sa sličnim antagonizmima i manjkom solidarnosti koji su i tada postojali, ali ne više u ulozi bogatog nego siromašnog dijela te zajednice. Pa, osvijestivši to, pokušati s ostalima sebi sličnima nešto napraviti da se to promijeni, a ne pobožno čitati s usana što se u Bruxellesu kaže – kako sada radi. Nakon petnaest godina provedenih na Mirogoju, Tuđman u ovu priču ulazi s nečim što ga dodatno pokopava, ali i s nečim što mu, naprotiv, iznenađujuće pruža satisfakciju. Njegovo militantno i nepomirljivo antijugoslavenstvo, u kojem nije bilo strpljenja ni za kakve reforme socijalističke federacije, pa je rat u Hrvatskoj ona podjednako priželjkivala koliko joj je bio i nametnut – to antijugoslavenstvo sada se pokazuje kao fatalna praznina u nedovršenom mozaiku. Jer, pokuša li se zamisliti što bi bilo da je Jugoslavija opstala, pred očima bi se neizostavno pojavila sasvim drukčija slika. Koliko god, naime, ona sličila, kako rekoh, Evropskoj uniji, jer ju je pokopao između ostalog isti nedostatak solidarnosti koji i sada gledamo, također stoji da je ona bila, iako nesavršena i nedorađena, evidentno ozbiljna i funkcionirajuća država.

     I da je kojim slučajem ona sada stajala pred ulaznim EU, a već su bile obavljene i neke predradnje da se to zbilja i dogodi, stvari bi sasvim sigurno izgledale bitno drukčije nego sa Slovenijom, Hrvatskom, Srbijom i ostalim državama nastalim njenim raspadom. Ta razmjerno velika i solidno uređena federacija pouzdano ne bi ulazila u Evropu kao tabula rasa kojoj od prvog do zadnjeg slova treba diktirati kako se pravi država i kako se nju uklapa u širu zajednicu drugih država. A s obzirom na respektabilni diplomatski pogon koji je izgradila, sasvim je vjerojatno da ne bi samo Bruxelles njoj postavljao uvjete koje mora ispuniti, nego bi poneki i ona njemu postavila (recimo oko održanja starih hrvatskih brodogradilišta, čija iznuđena privatizacija koja bi lako mogla biti samo uvod u likvidaciju, osiromašuje ekonomski i tradicijski ne samo Hrvatsku nego i Evropu u cjelini). Sada se nešto tako ne može zamisliti. Ili se može zamisliti samo kao privjesak o mačkovom repu, a u hrvatskom slučaju to pruža i neočekivanu satisfakciju koju sam maloprije spomenuo. Procesi kojim EU svoj ionako uzak liberalni ideološki okvir još dodatno sužava na goli ekonomski egoizam, idealno se, naime, uklapaju u mrzovolju koju je prema liberalnoj ideji pokazivao Tuđman. On je bio toliko ostrvljen na tu ideju da ju je doživljavao skoro kao osobnu uvredu i ogovarao ju je otprilike kao ludu babicu koja je porodila najgore lijeve i desne ekstreme.

     To je, doduše, kod njega bilo, kao i mnogošto drugog, jedva dopola, ili ni toliko domišljeno. Jer, on je u liberalizmu prezirao prvenstveno i najviše univerzalizam, ali je zbog istog razloga prezirao i toliko različite stvari kao što su judeo-kršćanstvo i, nešto manje, komunizam, tako da tu nekog sistema očito nema, niti ga može biti. Uostalom, kamo sreće da današnja liberalna Evropa zbilja boluje od univerzalizma, jer bi joj to pomoglo da se vrati temeljima zajedništva na kojima je izgrađena, a u međuvremenu temelji su se sasvim rasklimali i ruinirali. Ali, bez obzira na to, Tuđmanov antievropeizam, koji se kod njega uspješno razvio bez obzira što se, pogotovo na početku, izjašnjavao kao veliki zagovornik Evrope, danas dobiva neočekivanu zadovoljštinu. Taj zadrti nacionalista, koji je prezirao sve u čemu se mogla rastvoriti i, ne daj bože, nestati hrvatska državna samostalnost, sada bi, da se oglasi iz groba, zbilja mogao reći da se to i događa, a da je protuvrijednost koja je za to dobivena ulaskom u Evropsku uniju sasvim mala, ili čak ništavna. Posljedica je to činjenice da je Evropa izgubila uvjerljivost koju je imala do izbijanja sadašnje velike krize, jer je dotad moglo izgledati da reduciranje nacionalnih država nije velika, ili i nikakva šteta. Vjerovalo se, naime, da je stvoren novi nadnacionalni entitet u kojem i nije opasno nestati, jer će od njega svatko dobiti, kao s općinskog pašnjaka, što mu treba, a to je više nego što je dotad imao.

    Ali, sadašnja kriza, s urušavanjem, umalo i rasulom čitavih država, posebno na mediteranskom obodu Evrope, zatamnio je i pocijepao tu pastoralnu sliku. Štoviše, pokazalo se da do krize sasvim vjerojatno ili i sigurno ne bi ni došlo da prije toga nije uništen spomenuti idilični pašnjak. I da umjesto solidarne raspodjele bogatstava unutar jedinstvenog kontinenta nije nastupila grabež oko toga tko će se tih bogatstava dokopati, a dokopaju se, naravno, uvijek bogati i uvijek na štetu siromašnih. To će sigurno dovesti, zapravo je već dovelo, do independističkih i kriptoseparatističkih raspoloženja i težnji u EU, i to i među državama „stare Evrope“ (prvenstveno u Velikoj Britaniji) i „nove Evrope“ (najizrazitiji je primjer Mađarske). S druge strane jačaju i zagovornici svojevrsnog evropskog „unitarizma“. Oni polaze od razumne postavke da Unija neće ojačati dok ne postane osim jedinstvene monetarne i jedinstvena fiskalna zajednica, koja se u slučaju Sjedinjenih Država pokazala puno otpornijom na udare krize. Ali je to onda degeneriralo, posebno kroz ponašanje Njemačke, u sve očitije nastojanje da se putem opravdanih federalističkih ideja progura komandni unitarizam u kojem će najveći i najbogatiji biti štapski nadređeni malim i siromašnijim. Kao da se reproducira, evo nas još jednom u prispodobi s Jugoslavijom, ono što je uoči njene propasti radio Slobodan Milošević, i tako praktički „izmislio“ i svog antipoda Tuđmana. Da bi onda njih dvojica svaki sa svoga kraja, i uz izdašnu pomoć Slovenije, dograbili i dokrajčili jugoslavensku federaciju.

     Kao što se vidi, Tuđmanova Hrvatska tu se javlja u ulozi jednog od glavnih negativaca, ali njezina sadašnja pozicija unutar Evropske unije mogla bi biti sasvim drukčija. Čak potencijalno i od velikog značenja za raspletanje konfliktnih čvorova u EU. Ona, uz Sloveniju, jedina u Evropi ima iskustvo življenja u jednoj složenoj i ozbiljnoj federalnoj državi, koja je po svojim okvirnim karakteristikama nalik Evropskoj uniji, čak bi se moglo reći i da joj je bila idejna prethodnica. To se sada nudi da bude iskorišteno. Nakon izrazito negativnog iskustva koje je EU imao s Hrvatskom devedesetih, to bi se moglo preokrenuti tako da iz nje dolaze poticaji i savjeti kako rasplesti spomenute čvorove, ili preventivno djelovati da se oni ne pojave. Tim više što je ona u svom jugoslavenskom „predživotu“ imala prilike upoznati se s obje tendencije koje se sada isprepliću i sukobljavaju u Evropskoj uniji. Bila je žrtva bojovnog unitarizma koji je rušio jugoslavensku federaciju s jedne strane, ali i krivac za separatističko otpadništvo koje ju je rušilo s druge. Drugim riječima, čak i Tuđmanov inzistentni nacionalizam mogao bi biti od nekakve koristi kada bi ga današnja hrvatska politika kritički valorizirala, a zatim se to ukomponiralo u dijalektiku sadašnjih antagonizama u Evropskoj uniji. Ali vraga, hrvatska politika takvih ambicija nema ni u najmanjim, pilećim tragovima, i umjesto toga iz Hrvatske dolazi samo štrebersko pijukanje nove članice čija je jedina ambicija da je se što manje primjećuje.

     Zato nije nimalo slučajno što se i sadašnji socijaldemokratski premijer Milanović u posljednje vrijeme razgalamio protiv Balkana i Bizanta, kao glavnih meta s hrvatskog indeksa mračnih i nepoželjnih toponima. Jasan je, naime, dojam da je Hrvatska ušla u NATO i EU podrezana točno po mjeri kako  je to zamišljao Tuđman. Za njega je ulazak u Evropu bilo nešto sadržinski prazno i nevažno, a jedino što mu je tu bilo bitno i u čemu je vidio relevantnu supstancu, jest da ulaskom u EU Hrvatska odlazi iz Jugoslavije i s Balkana. Na ovaj način nekadašnja Tuđmanova opozicija i sadašnja hrvatska vlast praktički je i njega uvela u Evropu i u EU, što je dio dublje, strateške interakcije među njima, o čemu će biti riječi u poglavlju „Tuđman poslije Tuđmana“. Zasad recimo samo toliko da je i normalno što je prvom hrvatskom predsjedniku omogućeno da „ode“ u Bruxelles, jer ako tamo treba predstaviti Hrvatsku kakva zbilja jest, a ne kakva se predstavlja, njemu tamo i jest mjesto. Nepunih desetljeće i pol poslije smrti, Tuđman je vrlo živo inkorporirann u politički, ekonomski, socijalni, kulturni, pa ako hoćete i emotivni život zemlje, što se najbolje vidi u tome da je šačica njegovih ljutitih protivnika iz devedesetih i danas ostala šačica.

    A sve to uopće nije moralo biti tako samorazumljivo kako danas izgleda.   Barem dva puta, naime, izgledalo je da će Tuđman umrijeti čak prije nego što je stvarno umro. Prvi put to je bilo kada su otkriveni silni razmjeri pljačke u pretvorbi i privatizaciji, a drugi put kada je, zatim, polovicom devedesetih poništio rezultate lokalnih izbora u Zagrebu, uz znamenito objašnjenje da neće dopustiti „oporbenu situaciju“ u glavnome gradu. No, on je preživio te dvije političke smrti zbog jednostavnog razloga što Hrvatska, a kasnije i njeni međunarodni sponzori, nisu dovoljno željeli da umre. Tako je Tuđman mogao mirno zaokružiti svoj životni politički i državnički opus, koji ima najbolje izglede da nadživi sve nas, iako se radi o jednom od najopskurnijih i najštetočinskijih opusa u današnjoj Evropi. Hrvatska je jedna od etnički najčišćih članica EU. U službenoj je upotrebi novac čije je ime preuzeto iz Pavelićeve ustaške države. Dovoljno je prisutna u ukinutoj Herceg-Bosni da se praktički može govoriti o dvojnom suverenitetu nad tim dijelom BiH. Tuđmanov plan o bogatih dvjesto obitelji koji će biti motor razvoja zemlje ostvaren je uz očekivani rezultat da razvoja nema. Nacionalna kultura još se liječi od infantilnosti zadanog domoljublja iz devedesetih, ali bez izgleda u potpuno izlječenje, jer su se prvi filmovi o hrvatskim ratnim zločinima u jugoslavenskim ratovima pojavili tek deset i više godina poslije Tuđmanove smrti, dok su romani s tom tematikom još uvijek prava rijetkost.

UVOD

Pisati neku vrstu političke biografije Franje Tuđmana dok je on još živ, izgleda kao pecanje u nabujaloj rijeci. Taj čovjek, koji se u ulozi povijesnog promatrača doimlje provincijalno skučeno i ufitiljeno, s vidikom jedva nešto širim od onoga koji se otvara s poslovičnog tornja zagrebačke katedrale, izgleda sasvim drukčije kada sâm postane predmetom promatranja.

Premda posljednjih godina teško bolestan, on je svakako jedan od najdinamičnijih, najupornijih, najtvrdokornijih i najzadrtijih državnika ovog podneblja na izmaku milenija, i sa sigurnošću se može reći – otud i skepsa u prvoj rečenici ovog uvoda – da će on zgrabiti i posljednju sekundu koju mu Sudbina ostavi na raspolaganju. Ali da je ova knjiga i pričekala da odbije ta sekunda, teško bi upecala baš sve što o svome junaku treba zapisati ili zapamtiti.

Ostaje još odlazak. Kako će se Hrvati rastati od Franje Tuđmana? Hoće li ga ispratiti kao Osloboditelja i Državotvorca ili naprotiv kao Autokrata i Diktatora? Ili se neće dogoditi ni jedno ni drugo, nego će se te dvije percepcije sliti u jednu koja će se dulje taložiti i bistriti, da bi tek nakon nekoliko godina bilo jasnije što im je značio taj čovjek. Nema sumnje da ih je on prvih godina opčinio nečim što nisu upoznali kod komunističkih funkcionara. Ovi su desetljećima govorili jednako užniranim metajezikom, u kojem su se politički ciljevi gubili u izmaglici daleke budućnosti, tako da nikome nije bilo jasno služe li oni uopće tome da budu ostvareni, ili su samo ideološki svjetionici prema kojima se usmjerava brod, ali se do njih nikada ne stiže.

Nasuprot tome, Tuđman je govorio samo o onome što se dogledno poslije moglo i ostvariti, svojatajući u istome dahu i ciljeve koji su se praktički ostvarivali sami od sebe (stvaranje novih nacionalnih država). Stoga ga je njegova propaganda već zarana počela nazivati hrvatskim Bismarckom ili Washingtonom, dok su lideri drugih novoosnovanih država tretirani samo kao nižerazredni činovnici, ako ne i podvornici u velikom pogonu Povijesti. Dok je ostajao u tim okvirima, Tuđman nije izazivao veće sumnjičenje svojih sunarodnjaka, koji ionako nisu imali iskustva s građanskim modelima državne vlasti, pa nisu ni znali, osim nešto posredno, što od njih trebaju očekivati.

Štoviše, moglo bi se reći da je u prvo vrijeme u Hrvatskoj postojalo nešto kao pogodbena ili dogovorna autokracija Franje Tuđmana, u kojoj su šefu države dopuštene veće ovlasti nego što ih je zagovarala službena opozicija, a naročito nezavisni mediji. Ali se od njega više i očekivalo (nacionalna država i zapadna demokracija, suviše često prvo bez drugog), a ponešto se kao predujam odmah i dobilo (slobodno iskazivanje tvrdih nacionalnih osjećaja, koje je imalo obilježje kolektivnog pražnjenja potisnutih kućnih emocija, što je Tuđman uoči prvih izbora otvoreno ohrabrivao). U načelu, pogodba je mogla uspješno funkcionirati samo dok je Tuđman približno davao koliko i dobivao, a to je trajalo sasvim kratko.

Bez obzira što je u prvih nekoliko godina ostvarena državna samostalnost, a zatim i cjelovitost državnih granica, brzo se vidjelo da jednoj pogodbenoj strani ide izrazito bolje nego drugoj. Prvi hrvatski predsjednik naprosto se razvijao puno brže od Hrvatske, tako da je javnost bila iskreno šokirana kada je izbilo nekoliko afera s njegovom imovinom. No, to ni do danas nije artikulirano u ozbiljni građanski otpor koji bi mu značajnije naudio, čak bi se moglo reći da je u prvo vrijeme to odvlačilo pažnju s političke pozadine tog samoživlja u kojem su mogli uživati jedino on i strogo birana sekta dvjestotinjak najbogatijih obitelji.

Taj hedonistički zabran, čije ključeve drži osobno šef države, samo je, naime, dio golemog i kompaktnog sistema “polupredsjedničke” vlasti, koji se uzdigao daleko iznad traverze zapadnih predsjedničkih demokracija (SAD, Francuska, Austrija, Finska…). K tome su mu dodane i primjese kriptofeudalnog samovlašća i samoljublja (definiranje predsjednika kao “nositelja suvereniteta”, inzistiranje na “jedinstvu vlasti”, preuzimanje niza predgrađanskih simbola i insignija vladarske moći).

Pogodba “poglavara” i njegovih podanika mogla je početi pucati tek kada su ovi drugi došli do prvog osvještenja da oni zapravo uopće nisu dio Tuđmanovog državotvornog sna, nego su samo mali i promjenjivi ministranti kod oltara domovine, čiju tajnu jedino on predstavlja i tumači. Ta sakralizacija države jedina je u cijelosti ispunjena vizija hrvatske samostalnosti. Odavde je u jednom trenutku prostrujao i intenzivni strah da se Tuđman nije jednokratno pojavio među Hrvatima, nego da se sprema uvesti neki oblik dinastijske, nasljedne vlasti. No, taj je strah bio bezrazložan.

Još je Hannah Arendt pisala da moderni samodršci u pravilu ne pokazuju zanimanje za instaliranje nasljednika, što nije odjek neke zakašnjele grižnje savjesti, nego čvrstog osjećaja vlastite nezamjenjivosti, ali i totalne nezainteresiranosti koju još za života pokazuju za interese svoje nacije (osim onih iz njihova “ideološkog fiktivnog svijeta”). No, u Tuđmanovom slučaju vjerojatno bi se ovome moralo dodati da je on progutao, i na svoj temeljiti način provario, toliko vlasti da je za nikoga više nije preostalo, a da se nekim čudom netko i dokopa tog krupnog zalogaja, sigurno bi mu zapeo u grlu.

On je, naime, svoj moćni predsjednički imperij samo dijelom izgradio na golemim ovlastima ugrađenim u Ustav, te na poslije dograđivanim institucijama (razna “savjetodavna” vijeća), koje su u biti paradržavne jer ih Ustav ne poznaje, ili ih poznaje u nekom sasvim drukčijem obliku. Puno važnijim izvorom njegove moći pokazala se činjenica što se on otisnuo ne samo iznad nego još više mimo Ustava, ukorjenjujući svoju vlast u područjima koja ovaj uopće ne regulira i kontrolira, niti suvremeno zakonodavstvo uopće poznaje instrumente kojima bi to učinilo.

To je onaj oblik formalno republikanske, ali zapravo patrimonijalne vlasti iz koje je izvedena tepava titula “oca nacije”, kao naizgled bezazleno čašćenje muža koji je najviše podupro pleća kod stvaranja hrvatske države. Ali, stvari ni izbliza nisu ostale na tome. Tuđman je otpočetka demonstrirao želju u cijelosti “imati Hrvatsku”, tj. aranžirati je samo formalno prema standardima republikanskih demokratskih društava, a zapravo je urediti s onoliko osobnih “znanstvenih”, moralnih, emotivnih, estetskih etc. intarzija koje si jedan Clinton ili Chirac ne mogu ni zamisliti priuštiti.

To je značilo da su njegove privatne fiksacije o, recimo, popunjavanju hrvatske “kifie”, o civilizacijskim “razdjelnicama”, “pomirbi”, “duhovnoj obnovi”, o sportu kao novom obliku ratovanja u suvremenom svijetu itd., smjesta postajale glavnim putokazima državne politike. To je slabašnu hrvatsku demokraciju slomilo i prije nego što je prerasla kratke hlače. Nitko, doduše, ne može zabraniti predsjedniku republike koji se toliko trsi ostaviti traga kao “povjesničar” ili “filozof”, da njeguje svoj osebujni pogled na svijet, dok god to radi u slobodnom vremenu i dok to ostaje između njega i znanstvenih disciplina u kojima pravi štetu ili korist, svejedno.

Ali, on “znanstvene” spoznaje koristi kao operativno pokriće najopskurnijih i najzloćudnijih dijelova svoje politike, kada god mu izgleda da mu ni goleme ovlasti iz Ustava to ne omogućavaju, ili ga u tome sputavaju. Kada je, naprimjer, odlučio zaratiti u BiH, ili se riješiti hrvatskih Srba, posegnuo je za toljagom svojih mizantropskih civilizacijskih “teorija”, čime je odmah dezavuiran Ustav, koji pitanja rata i mira stavlja u ruke Saboru, a hrvatskim građanima jamči da se mogu slobodno iseljavati iz zemlje i vraćati u nju. Opozicija je samo jednom uspjela nakratko vratiti ovu nezadrživu predsjedničku izvaninstitucionalnu bujicu u ustavno korito, dobivši u Saboru većinu za svoju probosansku rezoluciju.

No, ona je bila neobavezujućeg karaktera, a i sama opozicija bila je previše opterećena povijesno-etničkim stereotipima, najviše spram Srba, da bi na tome trajno i sustavno inzistirala. Jedini utjecajniji dio hrvatskog političkog spektra koji je u ovo ulazio bez rezerve i zadrške bio je dio nezavisnih medija, u kojima je službeno zapadno orijentirana Hrvatska dobila možda i jedino što se stvarno može odmah, bez dugog i mrcvarećeg monitoringa, uklopiti u više zapadne standarde. Ne vidjevši mogućnosti da djeluje na uobičajeni način, gdje će oni samo usmjeravati pažnju opozicije i najšire javnosti prema važnim političkim problemima, ti su mediji ušli u izravni klinč s glavnim troublemakerom, i time se “politizirali” upravo u onoj mjeri u kojoj je situacija u Hrvatskoj bila, i još uvijek jeste, pred-politična ili sasvim ne-politična.

Suđenje dvojici novinara Feral Tribunea, tadašnjem glavnom uredniku Viktoru Ivančiću i autoru ove knjižice, bilo je jedna od ključnih sekvenci te nametnute borbe izbliza. Tada se prvi put dogodilo da je na danje svijetlo izvučen “drugi” Tuđman, tj. onaj koji odmah nakon položene zakletve šmugne u špilju svojih kvaziznanstvenih i kvazipolitičkih konstrukcija, odakle ne izlazi sve dok nakon pet godina ne dođe vrijeme da obnovi mandat. Tužba je dignuta jer se Tuđman našao oklevetanim što je Feral kritizirao, pa ruku na srce i redikulizirao, njegovu ideju pomirbe te zamisao o preuređenju Jasenovca, u koji bi se prenijele i kosti poginulih ustaša i domobrana, oboje sa zanosnim evociranjem Francisca Franca, koji je na isti način “smiksao” žrtve s egzekutorima u Španjolskoj.

Ali, tužilaštvo se našlo u slijepoj ulici, zbog čega sud ni u prvom ni u ponovljenom suđenju nije mogao optuženima utvrditi krivicu. Pokazalo se, naime, da osoba koju tužilaštvo sa strahopoštovanjem pokušava zaštititi, uopće ne postoji! Točnije, postoji samo jedan, kako je Ivančić rekao, “imaginarni i idealizirani” šef države, dok kraj tog “predsjednika-fantoma” živo egzistira stvarni Tuđman, koji se doista deklarira kao sljedbenik Franca i koji doista relativizira ustaške zločine idejom o preuređenju Jasenovca.

Upravo je, dakle, Franjo Tuđman oklevetao Franju Tuđmana i zato je glavni urednik Ferala prijateljski predložio zabezeknutom tužiteljstvu da tuži njega, jasno ako potonji dade zakonski propisanu suglasnost za to. Ova sada već trogodišnja sudska trakavica nastavljena je tako što je unezvjereno tužilaštvo tražilo da se postupak i treći put obnovi, ali sve zbog čega je trebalo biti dijelom ovog poučnog sudskog teatra, već je odigrano. Vidjelo se da uplašeno pravosuđe uopće nije u stanju napraviti razliku između zajapurenog predsjednika HDZ-a i bjelokosnog predsjednika Hrvatske, bez obzira što je time stvoren komičan presedan, dorastao najboljim Feralovim karikaturalizacijama.

To će reći da se na izborima smije glasati protiv Tuđmana, ali ga se zato ne smije javno kritizirati. Ili drukčije, njegova državna funkcija formalno je demokratizirana, ali je njegova stranačka funkcija beatificirana i zaključana zlatnim lokotom, kojem je zabranjen svaki pristup, iako bi po zakonu tužilaštvo moralo biti sasvim ravnodušno prema stranačkim čelnicima, pa radilo se i o šefu vladajuće stranke. Ovim se kao na školskoj ploči ogolila suština nove hrvatske stvarnosti kao neprosvijećenog apsolutizma, u kojem je HDZ, koji je nikao na pukoj želji da smijeni prethodnu vlast, a ne na tome da joj bude stvarna alternativa i opozicija, na kraju preslikao iste takve odnose na državu kojoj je sâm stao na čelo.

U njoj se politički život formalizirao na najnižoj razini predstavničke demokracije, gdje se na izborima ne odlučuje između više smjenjivih političkih opcija, nego između više utabanih “putova”. Od njih je samo jedan ispravan, tako da mu birači trebaju ne kao autonomni građani nego kao sljedba koja nijemo i poslušno slijedi vođu kamo god je vodio. Kako je to tumaranje izgledalo i kako još može izgledati, to je predmet ove male knjige, koja dovoljno respektira to o čemu piše da bi pretendirala da bude kompletan, a pogotovo ne jedini, osvrt na tu temu.

ZA PAVELIĆA S TITOM – NAPRIJED!

Negdje u proljeće 1997. Dražen Budiša je omanjem društvu u kavani Hrvatskog sabora opisao rijetko iskustvo koje je imao s Franjom Tuđmanom uoči prvih postkomunističkih izbora 1990. Bio je to zapravo jedini susret njih dvojice, na koji se Budiša zaputio u obiteljsku kuću Tuđmanovih da ispita mogućnosti zajedničkog angažiranja postkomunističke opozicije koja se upravo stvarala, ali je razgovor bio kratak i sasvim neuspješan. Budiša priznaje da se on osobno pobrinuo za takav ishod, nakon što je shvatio da njegov domaćin, koji još nije bio utemeljio ni svoju stranku, već govori s pozicija virtualnog vlastodršca. Bio je to čisti, odsječni monolog, u koji se nije uspjelo progurati ništa osim Tuđmanovih analiza i samouvjerenih procjena, tako da je otprve bilo jasno da mu je sugovornik bio potreban samo zato da sluša i da, ako je voljan i spreman, odmah preuzme prve zadatke od budućeg “poglavara”

Nakon što je to ispričao, rekao sam Budiši u šali da se iz te zgode najbolje vidi razlika između Tuđmana i njegovih današnjih političkih konkurenata: dok ste vi rasipali snage da se organizirate u opoziciju, Tuđman je to fino preskočio i odmah počeo praviti državu. Tek poslije, razmišljajući o Budišinoj priči, shvatio sam da je tom šalom pogođena, više nasumice nego ciljano, jedna od glavnih Tuđmanovih osobina. Iako je imao jedan od najduljih staževa među hrvatskim disidentima (gotovo tridesetgodišnji), on se nije doimao kao netko tko se komunističkom režimu suprotstavljao s polazišta klasične opozicije. Čak je osnivajući svoju stranku čvrsto naumio dati joj ime Hrvatski demokratski zbor (a ne zajednica, kako je na kraju prevagnulo), kao da je riječ o nekakvoj poluvojnoj formaciji koja se sprema na proljetne manevre, a ne o opozicijskoj stranci uoči odsudnih izbora.

Dugo je trebalo da ga suradnici odvrate od tog imena u kojem se ćutio tremulozni bat čizama, a nije ga se dalo razuvjeriti ni upozorenjima da će takav naziv direktno asocirati na Ljotićev “Zbor”. Poslije će neki, koji su se najviše ježili tog imena, ispasti iz inicijativnog kruga Tuđmanove stranke i okrenuti se osnivanju vlastitih, što je bio samo početak stalnih osipanja, uslijed neprekidnih svađa i nesporazuma s čitavom eskortom najbližih suradnika i stranačkih “prijatelja”. Pa ipak, Tuđman će svoj politički uzlet, koji je odmah okrunio osvajanjem vlasti, dugovati baš mješavini talenta i neviđene upornosti da stvori postrojenu stranku. Nju je uobičajeno strančarenje, pa i politika kao takva, zanimalo samo toliko koliko je bilo jasno da se jedino tako može doći na vlast. Spomenuti talent je kod budućeg šefa države bio toliko izrazit i produktivan, da je u jednom trenutku prostrujila zamisao da bi se cijela opozicija, koja tek što se bila iščahurila, trebala organizirati u jedinstvenu stranku, kako bi se sa stopostotnom sigurnošću počistilo komuniste s vlasti. Čovjek koji je po raširenom, iako kratkotrajnom mišljenju, trebao obaviti tu sveopću komasaciju protukomunističke opozicije, bio je bivši komunistički general Franjo Tuđman.

Ovo je još nerazjašnjeni misterij iz vremena kada ovaj čovjek prelazi kratki, gotovo brišući put od prvog ukazanja Hrvatima, koji do kasnih osamdesetih praktički nisu ni čuli za Tuđmana, do svenarodnog ustoličenja na prvim izborima 1990. Premda se na čelo prve grupe istomišljenika stavio malone slučajno, zahvaljujući “tehničkoj” činjenici da policiji ne bode oči koliko stari robijaš Marko Veselica, koji je imao formalnu zabranu političkog djelovanja, njega su mnogi već tada prepoznali kao budućeg hrvatskog predsjednika, i to čak i onda ako se s njim nisu politički slagali. To je, istina, izazivalo oprečne efekte, pa su mu jedni zbog toga oduševljeno prilazili, dok su ga drugi – zbog poklapanja ambicija – hladno napuštali. No, ostaje činjenica da je i u konkurentskim krugovima tadašnje opozicije postojala upadljiva fascinacija Tuđmanom, što je išlo u rasponu koji je zahvatio najprije široko udesno, a onda kroz jedno dulje razdoblje, te obazrivije i diskretnije, i ulijevo.

Ekstremni hrvatski nacionalisti pokazali su zanimanje za Tuđmana – koje je odmah postalo uzajamno – već šezdesetih godina kada se on rastaje najprije s Jugoslavenskom narodnom armijom a nedugo zatim i od Saveza komunista. To znači da je odvajanjem od jugoslavenske ljevice Tuđman odmah zaradio prve političke poene na hrvatskoj desnici, a odnosi među njima ostali su dobri sve do njegovog dolaska na vlast i kasnije. Drukčije je, međutim, s hrvatskom ljevicom. Ona se šezdesetih godina već spremala za “hrvatsko proljeće”, ali joj se Franjo Tuđman nije uspio značajnije približiti ni tada, ni 1971., pa čak ni nakon sloma u Karađorđevu, kada su vodeći ljudi ovog pokreta otpali iz SK i tako podijelili sudbinu koja je još prije zadesila Tuđmana. Ovo stanje ostat će, slično kao s desnicom, neizmijenjeno sve do novijih dana, uključujući i razdoblje 1990. i nakon toga. Potpuno različito iskustvo što ga je Tuđman imao s ljevicom i desnicom, vjerojatno se može najcjelovitije objasniti različitim povijesnim iskustvom jedne i druge. Ekstremna nacionalistička desnica dugo je bila izvan zakona, i to ne samo u Jugoslaviji nego značajnim dijelom i izvan nje, a to je u njoj odnjegovalo neutaživu glad za vlašću. Zbog toga je ona pristala da bude i usisana od nekoga s kim će dijeliti ideološko i svjetonazorno kućanstvo napola. Idejna i psihološka priprema za to već je, uostalom, bila obavljena zagovorom pomirenja ustaša i partizana, koji je u emigraciji formulirao jedan od najekstremnijih ustaških glavešina Maks Luburić (poslije će to postati i stožernom idejom Franje Tuđmana).

Na hrvatskoj ljevici šezdesetih i sedamdesetih stanje je bilo sasvim različito. Kada se Tuđman spustio u političko podzemlje, ona je još bila neupitni dio komunističke nomenklature, i bez obzira što su njene revandikacije nailazile na mrzovoljan odjek, a na kraju su i odbačene i osuđene, njoj nije padalo na pamet da za sebe misli kako počinje od nule. Još joj je manje padalo na pamet da se dade patronizirati od nekog komunističkog konvertita čiji je ideološki inventar bio još sasvim nesređen – u svakom slučaju manje sređen nego njezin – a uz to je, i za tadašnje pojmove, širio prejaki vonj nacional-boljševizma (iako od toga nije bila imuna ni ona). Tek puno kasnije Tuđman će uspjeti osvojiti poneku stopu gorde ljevice, pa će mu kod osnivanja HDZ-a prići određeni broj srednje i niže rangiranih proljećara. Za njega je, međutim, bilo puno važnije da je uspio sebi privući i dio vladajuće hrvatske ljevice, koja je sve do tada figurirala kao dio jugoslavenske ljevice, iako to savezništvo nikada nije ozvaničeno, a nije ni sasvim transparentno. Formalno, sve je ostalo u okvirima odluke reformiranih ex-komunista da dopuste održavanje slobodnih višestranačkih izbora, ali Tuđmanu su, kao što već rekosmo, ti izbori bili samo tehnički važni, kao što ga ni višestranaštvo kao takvo uopće nije zanimalo (u osnivačkim dokumentima HDZ-a, ono se u početku nije ni spominjalo).

Za Tuđmanovu stranku puno su više učinili vladajući ex-komunisti time što su joj prepustili glavninu svog biračkog tijela, pa i samog članstva (danas ga je više u HDZ-u nego u SDP-u). Naravno, nitko neće javno priznati, ni u SDP-u ni u HDZ-u, da je to učinjeno hotimice, štoviše dvije strane otpočetka su razmjenjivale gromke optužbe da njihov suparnik ima “opasne namjere” (Račan o HDZ-u), ili da su anacionalni prevrtljivci koji su istupili iz SKJ samo zato da na drugim osnovama obnove i njega i Jugoslaviju (Tuđman o SDP-u). No, jedan visoki funkcionar SDP-a (čije ime ne spominjem zbog jednostavnog razloga što ovo nikada ne bi autorizirao), rekao mi je početkom ljeta 1998. da je njegova stranka svjesno “pustila izbore” Tuđmanovom HDZ-u. Znala je, kaže, da jedino on može obaviti brzu i relativno mirnu smjenu vlasti, koja se više nije mogla odlagati. Postojao je, doduše, slovensko-makedonski primjer stupnjevane dekomunizacije, no on nije razmatran jer je procijenjeno da su hrvatske prilike bitno drukčije. Vršilica Miloševićeve “antibirokratske revolucije” otvoreno se okrenula baš prema Hrvatskoj, a smatralo se da jedino Tuđman i njegova stranka imaju prikladan nacionalistički instrumentarij da se tome odupru.

Kao što se vidi, Tuđmanova strategija dolaska na vlast možda se i u manjoj mjeri oslanjala na vlastite ofenzivne pokrete, negoli na defenzivno ukopavanje drugih političkih snaga na hrvatskoj političkoj sceni. On je zapravo umarširao u prazan prostor nastao slomom hrvatske ljevice 1971. koji različite varijacije prepariranog SKH u toku naredna dva desetljeća nisu uspjele popuniti. S druge strane, prostor za napredovanje otvarao mu se i zbog sloma desnice u posljednjem svjetskom ratu. Taj prostor nisu, razumljivo, uspjele vratiti brojne frakcije militantnog i herostratskog ustaštva, razasute po svijetu, ali nisu stvorene pretpostavke ni za alternativnu desnicu, demokratskog i nerevolucionarnog usmjerenja, u samoj zemlji. Tako je desna niša političke pozornice ostala zjapiti prazna još dulje od lijeve, puna četiri i pol desetljeća. No, najgore je ipak što svih tih godina koliko su ljevica i desnica bile amputirane iz političkog života Hrvatske, nije stvoren ni embrij trećeg puta. U drukčijem povijesnom raspletu on se mogao, recimo, zametnuti na tragu Radić-Mačekovog HSS-a ili iz velike hrvatsko-srpske koalicije što su je pokrenuli Stjepan Radić i Svetozar Pribićević. Ali mogle su se stvoriti i potpuno nove stranačke forme političkog djelovanja, socijal-demokratske, libertinske ili neke treće inspiracije.

Ali, “subjektivne snage” za to jednostavno nisu stvorene, a kada je Tuđman strojevim korakom ušetao na tu opustjelu pozornicu, nije ga ni najmanje zanimalo da tu nešto ispravi ili promijeni. Štoviše, iskazao je otvoreni prezir prema različitim političkim inicijativama građanskog usmjerenja (UJDI, Goldstein-Gotovčeva socijal-demokratska inicijativa, ubrzo preoblikovana u socijalno-liberalnu stranku…), nazivajući ih podsmješljivo i nadmoćno anacionalnim “ričetom”. Ovo je zacijelo ključna dionica Tuđmanove političke biografije u kojoj se skladno dopunjuju istančani nos za vlastiti probitak s imperijalnim porivom da taj probitak namakne i na štetu cijele zemlje. On je vrlo dobro procijenio da su centrističke političke opcije u zemlji trajno invalidne, jer su se preko njih, kao preko strunjače, pružila dva totalitarizma koja su u ovom stoljeću reflektirala na apsolutno gospodstvo nad Hrvatima – fašizam i komunizam. U tom srazu dviju “muških” i jedne “ženske” političke opcije, na kraju su teške gubitke preživjele sve tri strane. Ali je Tuđman znao da su hrvatske inačice fašizma (ustaštvo) i komunizma (partizanstvo) samo površinski poražene, zbog preokreta u svjetskim tokovima povijesti, a u suštini i dalje odražavaju značajan dio htijenja hrvatskih ljudi.

Zato su ustaštvo i partizanstvo za njega bili virtualna politička snaga od čije smjese treba napraviti jednu posve novu ideološku građevinu, u kojoj će, kao u samoposluzi, Hrvati moći odabrati što im treba, u skladu s političkim opredjeljenjem većine njih i njihovih predaka. Tako je stvoren bastard hrvatske sinteze, jedna od najnatražnijih, ali u prvim godinama predsjednikovanja svakako najmoćnijih i najprobitačnijih poluga Tuđmanove vladavine. Sinteza je najcjelovitije izložena na Prvom općem saboru HDZ-a, u veljači 1990., i ona je bila šlagvort za prve višestranačke izbore koji su uslijedili nekoliko mjeseci kasnije. Budući šef države tada će reći da se program i politika njegove stranke utemeljuju na “trima bitnim sastavnicama” novije povijesti Hrvatske: “Na onoj starčevićanskog hrvatskog povijesnog državnog prava, uobličenog u slobodarske ideje velike Francuske revolucije. Pa na radićevskom općečovječanskom republikanizmu koji je državotvorno hrvatstvo prenio u najšire pučke slojeve. I, napokon, na onoj pozitivnoj jezgri iz tradicija hrvatske ljevice što je proklamirala pravo hrvatskog naroda na samoodređenje, koje je sadržano i u načelima AVN0J-a i zavnohovske Hrvatske, a sputano jednostranačkim društvom i utopijom komunističkog društva.”

Ipak, ključna je Tuđmanova rečenica da je “svaka od ovih sastavnica, sa svim svojim sljedbama, odigrala važnu ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti, ali da nijedna nije do kraja ispunila svoje ciljeve”. Zato je tu HDZ, “najznamenitija” činjenica recentne povijesti Hrvatske, da to preuzme u svoje ruke, i dovede do pobjedonosnog finala. Ovim se Tuđman praktički preporučio “Hrvaticama i Hrvatima”, kako će otada nadalje oslovljavati svoje sugrađane, kao Stvoritelj novije hrvatske povijesti. Njegovo je poslanje da s jednom-dvije riječi nahrani sva njihova očekivanja, budući je obdaren sposobnošću da iz hrvatske povijesti odabere ono najbolje i zatim s tim vademekumom pod rukom odvede svoj napaćeni narod u sretniju budućnost. Razumije se, veliki Poslovođa hrvatske povijesti zatajio je da će izvatke iz nje raditi ne prema nekim objektivnim i koliko-toliko standardiziranim kriterijima i pravilima, nego isključivo po svojoj subjektivnoj procjeni. U nastavku izlaganja pred dotad najvećim skupom njegove stranke u zemlji – na kojem su se prvi put sasvim nesmetano, štoviše uz diskretnu asistenciju policije, obreli i pripadnici hard corea hrvatske nacionalističke emigracije – on će to i izravno demonstrirati.

Tobože otklanjajući “hegemonističko-unitarističke” kritike, ali zapravo izlažući jednu od svojih stožernih teza, on će izreći onu znamenitu rečenicu da NDH nije bila samo “kvislinška” tvorevina i “hir osovinskih sila”, nego “i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskog krojila Novi europski poredak, tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica”. U brojnim citiranjima ove rečenice, najčešće se sasvim neopravdano izostavlja ovaj drugi dio, o “međunarodnim” aspektima NDH, jer on slijedi neke fundamentalne Tuđmanove postavke u knjizi Velike ideje i mali narodi (1969.). Ondje on tvrdi da su se “velike ideje” (fašizam, komunizam) često poigravale “malim narodima”, ali je baš Hrvatska dobar primjer žilave nacionalne supstance koja je mogla preživjeti i na najvećoj povijesnoj vjetrometini jer je velike vjetrove barem jednim dijelom znala usmjeriti u vlastita jedra i okoristiti se njima.

Dakako, otprve je jasno da Tuđman ovim izvrće i najuvreženije povijesne činjenice, kako bi ih modelirao i dekorirao u skladu s višim ciljevima borbe za bolju hrvatsku prošlost. No, nije riječ o pukoj paradi naivnog povijesnog romantizma. Koliko god bio fantast, djetinje uvjeren da je baš njemu povjerena na čuvanje kolijevka hrvatske nacije kako bi iz nje izašlo zdravo dijete, Tuđman je previše privržen utilitarnoj, politički naplativoj historiografiji, da bi imao vremena za prevelike izljeve gole sentimentalnosti. Tako je u ovom slučaju svjesno napravio svojevrsni revizionistički coup de grace i unaprijedio Hitlerov Novi europski poredak u sinonim današnje međunarodne zajednice, samo zato da bi pribavio povijesnu legitimaciju hrvatskim težnjama koje su se “izrazile” kroz NDH. A odmah zatim i legitimaciju “geografskim granicama” u kojima se smjestila Pavelićeva država (misli se očito na njezine istočne granice, a ne na jugozapadne, osakaćene talijanskom amputacijom dijela hrvatskog priobalja).

Kao državni poglavar, Tuđman će kasnije u nekoliko navrata morati ublažavati stav prema NDH, pa će 1998., na Četvrtom saboru HDZ-a, osuditi ustaške vlasti zbog “uvođenja nacifašističkog režima, diktature, političkih i rasnih progona i zločina”. No, u nastavku on izrijekom pravi razliku između režima NDH i same NDH, odbijajući da je NDH bila fašistička, jer bi to, tobože, značilo da je “fašistički i čitav hrvatski narod”. Ovim će Tuđman ostati vjeran, nazovimo je tako, naturalističkoj interpretaciji hrvatske i opće povijesti, koju je razvio u posljednjim svojim knjigama. U njima se i najbrutalnija zbivanja u prošlosti, uključujući masovne zločine, gledaju kroz blagonaklonu prizmu viših ciljeva povijesti, jer proizlaze iz navodno uvijek neupitne volje nacionalnih, državnih i drugih kolektiva. U Bespućima povijesne zbiljnosti (1988.), on to ovako obrazlaže: “Kad neki pokret ili narod, država ili njihov savez, religija ili ideologija, ima pred sobom protivnika kojeg drži pogibeljnim za svoj opstanak, ili glavnom zaprekom za svoju prevlast, učinit će sve moguće i upotrijebiti sva dostupna sredstva, da ga svlada pa i uništi, ako ga na drugi način ne može podvrći svojoj volji.”

U skladu s tim, Tuđman će čak dovesti u pitanje, kao samo prividno korektno, mišljenje da “hrvatski narod ne snosi odgovornost za ustaške zločine”. Tako se u najkritičnijem trenutku svoje političke karijere, kada se iz “teoretičara” počeo presvlačiti u političara, on izazivački približio svojim najljućim suparnicima, ideolozima novočetništva, koji su iz ladica izvukli začuđujuće očuvane i krepke invektive o urođenoj ustašoidnosti Hrvata svih političkih boja. Borba prsa u prsa između dva nakostriješena nacionalizma – koji su u najkraće vrijeme potrošili sve jake riječi – mogla je početi.

Po istoj razlomnici po kojoj NDH i jest i nije bila zločinačka tvorevina – što u osnovi slijedi generalnu tezu o slavnoj ali nedovršenoj hrvatskoj povijesti – kreće se i Tuđmanov odnos prema Anti Paveliću. On nije uključio poglavnika NDH u svoju trokraku sintezu “sastavnica” novije hrvatske prošlosti, tako da Pavelić nije našao mjesta ni u preambuli hrvatskog Ustava. Naprotiv, Tuđman je dao da se tu upiše nekoliko pohvalnih rečenica o antifašizmu i ZAVNOH-u, i time je razvrgao ideološki i pravni kontinuitet između Pavelićeve i njegove Hrvatske. No, nije mu padalo na pamet da NDH isključi i iz onoga do čega je njemu zapravo jedino stalo, a to je povijesni kontinuitet između tih dviju država. Još koncem šezdesetih godina Tuđman je otklonio kritike što je u Velikim idejama i malim narodima Antu Pavelića predstavio kao “hrvatskog političara i publicistu, osnivača i šefa ustaškog pokreta, poglavnika NDH”. Tim povodom vođena je novinska polemika između njega i Gojka Nikoliša, koji mu je oštro zamjerio što Pavelića atribuira kao “hrvatskog političara i publicistu”, a istodobno prešućuje da je bio ratni zločinac.

Tuđman je, profesorski spuštajući ton, odgovorio: “Povijest hrvatskog naroda ne sastoji se na žalost samo od naprednih ljudi, patriota i revolucionara, nego i od natražnjaka, od kontrarevolucionara, od mađarona i talijanaša, od hrvatskih šestojanuarskih integralista i Pavelićevih ustaša, do današnjih šovinista i dogmatskih unitarista i etatističkih protivnika samoupravljačkog socijalizma… Problem povijesne znanosti nije da se nešto što je bilo ili jest prizna ili ne, nego da se ispitaju uzroci pojava i zbivanja da bi se potpomogla pozitivna a spriječila negativna kretanja.” Dvadesetak godina kasnije, kada će se ustoličiti na mjestu hrvatskog šefa države, Tuđman će okruniti ovaj tobože objektivistički povijesni pristup i donijeti odluku o kojoj se sve do danas vode mučni sporovi. Dopustit će da u desetak hrvatskih gradova ulicama (a na samom početku i školama i dječjim vrtićima) bude dano ime ustaškog doglavnika Mile Budaka, uz hladnokrvno objašnjenje sa službenih mjesta da je to počast Budaku kao “značajnom književniku”, a ne potpisniku rasnih zakona i jednom od najmilitantnijih huškača protiv Srba u NDH.

Premda nije zabilježen nijedan slučaj da se slična počast iskazala i “hrvatskom političaru i publicisti” Anti Paveliću (to je prepušteno slobodnoj inicijativi vlasnika privatnih gostionica i seoskih birtija), sijamska sličnost “argumenata” kojima se branilo jednoga i drugoga, jasno sugerira da je to samo taktički uzmak pred oštrim prosvjedima koji bi sasvim sigurno uslijedili, osobito iz inozemstva. A to praktički znači da se ulice koje u zabatu nose ime doglavnika, mogu komotno shvatiti kao posredno salutiranje samome poglavniku.

Iako, rekosmo, Pavelić i NDH nisu dobili mjesto u svečanoj loži “bitnih sastavnica” hrvatske povijesti, nego ih se tu može svrstati samo posredno – kroz starčevićanstvo hrvatskih pravaša, što je izvorno bio i kasniji lider ustaškog pokreta – nema dvojbe da njemu Tuđman dodjeljuje jedno od središnjih mjesta u hrvatskoj povijesti. Slično vrijedi i za Josipa Broza Tita, koji se također nije uspio progurati među “sastavnice” – nego ga se tu može potražiti opet posredno, preko “pozitivnog jezgra hrvatske ljevice” – ali i njemu je Tuđman odredio stožernu povijesnu ulogu. Zapravo se s velikom pouzdanošću može reći da baš njih dvojicu Tuđman smatra najkvalificiranijim predradnicima povijesne državotvorne ideje, koja se kasnije pod njegovim lucidnim vodstvom uobličila u svoj vrhunac – samostalnu hrvatsku državu. Nasuprot tome, dvojica povijesnih vođa koje on izrijekom uvrštava u “sastavnice” – Ante Starčević i Stjepan Radić – svakako nisu vrednovani tako visoko, i Tuđman im iskazuje više simbolički, muzealni pijetet nego što ih smatra osobito važnim pretpogonom svoje državotvorne ideje.

Starčević se iz dubine 19. stoljeća javlja kao glasonoša jednog ipak davnog vremena iz kojeg ovaj pionir pravaškog pokreta nema bogznašto poručiti generaciji sadašnjih državotvoraca. Tim prije što je bio vrlo složena ličnost, politički komponiran od najrazličitijih “sastavnica” – od ranog liberalizma do arhajskog paternalizma nad Srbima – koje su sasvim zbrkano koegzistirale jedna uz drugu, ne stvorivši jasno prepoznatljivu cjelinu. Uz to, Tuđman često optužuje starčevićance da su svoju izvornu ideju devalvirali u vrući ali neproduktivni “stekliški nacionalizam” prema Srbima, što uvijek podsjeti na predsjednički bekhend kojim se antisrpstvo, prema potrebi, prebacuje u daleku prošlost. Zato je bilo samo pitanje vremena kada će se oni pospremiti u mauzolej, i to je 1998. godine, prilikom otvaranja obnovljene Starčevićeve kuće, i učinjeno. Uz sav pijetet koji je tom prilikom iskazan “ocu domovine”, ta je svečanost ponajviše sličila na opijelo jednoj slavnoj ali danas beskorisnoj starudiji, tako da je njome izvršena i svojevrsna primopredaja časti – novim “ocem domovine” i službeno je proglašen Franjo Tuđman.

Ni Stjepan Radić nije se u Tuđmanovim očima mogao podići do najvećih visina. Štoviše, zamjerke koje se upućuju njemu i njegovom HSS-u imaju i prepoznatljiv dnevno-politički pečat, jer Tuđman Radiću i Mačeku pripisuje defetizam u odsudnim trenucima nedavne prošlosti. Prije svega on ih smatra odgovornim što se nikada nisu “oslobodili jugoslavenskih i slavenskih okvira”, a što je još gore, bili su zadojeni i “lijepim idejama pacifizma da hrvatsku slobodu i hrvatsku državu treba ostvariti gumenim kuglicama, a ne borbom”. Upravo ovo posljednje, spremnost da se isuče mač kako bi se postigla državna samostalnost, Tuđman drži ključnom klasifikacijskom stepenicom, na kojoj padaju svi velikani hrvatske povijesti, a prolaze samo dvojica – Pavelić i Tito. Dakako, i oni su bili samo šegrti državotvorne ideje kada se usporede s njim, jedinim i neponovljivim Majstorom, ali visokokvalificirani šegrti. Uhvatili su boga dobrog trenutka Kairosa za čuperak kose kada je trebalo, i premda vremena tome nisu bila sklona, izborili su se za kakvu-takvu hrvatsku državu.

Pritom Pavelićeva figura posebno odskače u bljedunjavoj pozadini koju mu je činio Vladko Maček, prema kojemu Tuđman ne suspreže prezir što je odbio ponudu Nijemaca da preuzme vlast nakon što su oni umarširali u Zagreb. Ta neprikrivena odbojnost samo raste s činjenicom da je Maček tri mjeseca odležao u Jasenovcu, makar i u statusu povlaštenog logoraša, jer je tako i jedan povijesni borac za hrvatsku državu (kakav god bio), a ne samo njeni “protivnici” (kako se i danas tretira jasenovačke logoraše) ugrađen u strahote ustaške države. Za te strahote Pavelić je kriv samo onoliko koliko je moral važan u zadanim okvirima povijesti kao bespoštedne borbe za ostvarenje nacionalnih, državnih etc. ideja, a vidjeli smo, važan je sasvim malo ili nimalo. Osim toga, Tuđman je 1990. u novosadskom Stavu izjavio da su Pavelićem upravljali i demoni regionalne povijesti, optužujući Srbe da su ga oni “stvorili”. “Nije bilo ustaštva prije nego što je Radić ubijen u beogradskoj skupštini”, rekao je tom prilikom, što kronološki gledano doista jest točno. No, kronološki gledano, osnivanje ustaškog pokreta može se jednako dobro nasloniti, samo obrnutim redoslijedom, i na atentat na kralja Aleksandra. Tako se Tuđmanovo svečano prisezanje kako ga zanimaju samo “uzroci pojava i zbivanja” u prvoj prilici pretvara u puko politikantstvo i navijanje. “Naši” su uzroci uvijek važniji i prioritetniji od “njihovih”.

Ista relativizacija protegnuta je i na režim ustaške države. Ona nije mogla birati međunarodno okruženje u kojem će biti rođena i zato se morala osloniti na sile Osovine, koje su joj jedine bile pri ruci. No, to je po Tuđmanu samo površinski odredilo prirodu ustaške vlasti: ona je bila fašistička samo po formi, dok joj je sadržaj tobože ostao neukaljan, nacionalnooslobodilački. Po toj vratolomnoj konstrukciji, ispada da je samo puki stjecaj izdaleka dopuhanih okolnosti omeo Pavelića da od NDH napravi uzornu državu, s dobrom vlašću i sretnim i zadovoljnim građanima. Pa ipak, Pavelić je u Tuđmanovim strogim očima velikan s jednim ozbiljnim ograničenjem i manom. Tiče se jedinoga što Tuđmana zanima kod Pavelića, Tita, Radića i ostalih, a to je ostvarenje milenijskog hrvatskog “sna” o vlastitoj državi, i to, kako rekosmo, bez obzira na moralne i ine obzire. Tako će se samo naivni ponadati da bi se ta mana mogla ticati ustaških progona i istrebljenja Srba, Židova, Roma, pa i samih Hrvata.

Pavelićev krimen, i možda jedina ozbiljna greška koju je napravio, bio je u tome što je ipak previše vezao sudbinu NDH uz sile Osovine, tako da je ona bila uništena zajedno s njenim nacifašističkim mentorima, i to uz veliki poslijeratni hrvatski martirij (Bleiburg, višedesetljetna emigracija). Premda to nigdje nije izrijekom eksplicirano, Tuđman izgleda vjeruje da je u NDH mogao biti isproban model preživljavanja fašizma na lokalnoj razini, kao u Francovoj Španjolskoj. Sam će, uostalom, upotrijebiti španjolski model kao uzor svojoj ideji “pomirbe” ustaša i partizana, koji se, unatrag odmotan, može shvatiti i kao program prilagođavanja i spašavanja malih naroda u najtežim vremenima, kada svjetskom pozornicom marširaju fašizam i komunizam, kao dosad najagresivnije i najposesivnije ideologije velikih naroda.

Ono što mu je manjkalo kod Pavelića, Tuđman je, međutim, našao kod Tita. On ga voli nazivati “Hrvatom”, “hrvatskim komunistom” itd., ali njegovu najveću vrijednost vidi zapravo u nečem drugom. U tome da je u posve anacionalnom okruženju komunističkog svijeta kojem je i sam pripadao, ipak uspio sačuvati više razbacanih ivera hrvatske državnosti od tvrdog nacionalista i ustaše Ante Pavelića. Odavde je lako zaključiti da se Tuđmanovi prethodnici njemu ipak najviše sviđaju kada nekim dijelom životopisa podsjete i iluminiraju njegovu vlastitu biografiju. U intervjuu koji je 1990. dao Poletu izjavit će: “Tito je nesumnjivo velika povijesna ličnost i hrvatskog i jugoslavenskog tla. To što se našao na čelu KPJ u prijelomnom razdoblju poput Drugog svjetskog rata, nije slučajno. Našao se na čelu KPJ kao hrvatski komunist, i kao takav shvaćao je da komunistički pokret u Jugoslaviji može uspjeti samo rješavajući nacionalno pitanje, što opet predstavlja tradiciju hrvatskog marksističkog pokreta iz dvadesetih godina.”

Bilo je primjetno da Tuđman prilično prigušuje ove laskave ocjene kada istupa pred svojom strankom, osobito u prvo vrijeme nakon osnutka. Tako je na Prvom općem saboru HDZ-a suzdržano rekao da je federalizam “gotovo jedina pozitivna činjenica titoizma”, i ostao je jedino na tome da ga brani od “bezobzirno bjesomučnih” srpskih napada. No, u intervjuima u kojima se prvi put predstavio široj javnosti 1989. i 1990. (Polet, Danas, Vjesnik) Tuđman portretira Tita velikodušnim zamasima kista, oslikavajući ga kao komunističkog vođu koji je postao “državnik velikog formata”, jer je izbjegao zamke “rigidnog boljševizma”. To ponajviše stoga jer se nije “toliko oslanjao na teror kao drugi”, ali još više zato što došavši na čelo KPJ nije postao “predvodnikom velikosrpske politike”, kao što je Gruzijac Staljin došavši na čelo SKP(b) postao “predvodnikom velikoruske politike”.

Za Tita se gotovo otvoreno sugerira da bi i dalje i smjelije reformirao svoju politiku da nije postojalo međunarodno okruženje koje ga je sputavalo u tome, jer su se “Churchill i Zapad” protivili tome da on sasvim otkaže poslušnost Staljinu. Obratno, dakle, od onoga što je govorio prvom velikom skupu svojih stranačkih “prijatelja”, Tuđman stavlja Titu na negativni konto praktički samo “jednostranački” ustroj zemlje i kod toga je u “manjoj mjeri izražena Titova krivnja”, a više krivnja samog sustava socijalističkog, komunističkog društva, u kojem se po svaku cijenu htjela zadržati vlast KP. No, kao što rekosmo, ove ocjene bitno variraju ovisno o publici kojoj su upućene. Tako je u govoru na Prvom saboru HDZ-a, Tito za njega samo ispražnjena politička ličnost za kojom gotovo ništa nije ostalo. Tek kada o njemu govori pred širom publikom, koja će uskoro izaći na prve višestranačke izbore, Tuđman ga uzdiže do ranga prvorazrednog, malone grandioznog državnika, čiji značaj obilno prelijeva okvire vremena u kojemu je živio.

Ovo je očito bilo proračunato udvaranje Titovoj sjeni, jer je Tuđman htio iskoristiti još relativno prestižnog jugoslavenskog predsjednika kao simboličnog saveznika u borbi s tada mnogo jačim protivnikom, Slobodanom Miloševićem. Njega će Tuđman optužiti da je živi dokaz kako se “Srbija nikada nije pomirila s avnojevskom, Titovom Jugoslavijom, s federalističkom Jugoslavijom, i da bi ponovno htjeli nametnuti svoju neohegemonističku viziju Jugoslavije pomoću jednostranačkog sustava”. “Kada kritiziraju Tita”, ljuti se budući šef hrvatske države, “oni zapravo kritiziraju ono što je pozitivno u njemu, a žele se poslužiti njegovim jednostranačkim ustrojem, u uvjetima kada je jasno da taj ustroj u čitavom svijetu više nije održiv.” Ove riječi zvučale su u vrijeme kada su izrečene dosta uvjerljivo, a dojmljivost su crpile koliko iz činjenice da je dio onoga što je rekao o službenoj Srbiji bilo doista točno, toliko odatle što nitko u Hrvatskoj to dotad nije tako otvoreno kazao. Tada je, međutim, malo tko mogao znati da ni Tuđman ne baštini Titov federalizam onako valentinovski zaljubljeno kako je tvrdio, kao što mu ni njegovo jednostranaštvo nije onako mrsko kako se raspričao.

Tito mu je zapravo najviše imponirao kao lukavi komunistički velmoža koji se bolje razumio u tajne hrvatskog državotvorstva čak i od rodoljubno uskipjelog ali politički usukanog i nesposobnog Pavelića. No, on je za njega ipak bio samo torzo iz aleje hrvatskih velikana, kojeg je on mobilizirao iskreno uvjeren da mu pripada neotuđivo pravo da tim poprsjima raspolaže kako hoće i koliko hoće. Tek nekoliko godina kasnije ova će pomno režirana predstava, na pozornici sklepanoj usred poprišta povijesti, doživjeti prvi ozbiljni kiks. Tito će u novinskim anketama popularnosti preteći Tuđmana, što je bio prvi znak da je u kazalištu lutaka Franje Tuđmana, došlo do komešanja i da mu njegovi tapecirani junaci počinju otkazivati poslušnost.

Pritom će se pokazati da je Tuđman prilično dobro, čak znalački, pročitao psihologiju prosječnog hrvatskog građanina, ali da on ipak nije plastelin koji se može mijesiti i oblikovati kako god i koliko god se hoće. Serija istraživanja među biračkom populacijom što ih je proteklih godina provela grupa profesora sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti (Kasapović, Šiber, Zakošek, Grdešić), pokazala je da na političke stavove hrvatskih birača puno manje utječe njihov socijalni položaj nego “položaj obitelji u sklopu jedne od suprotstavljenih strana u Drugom svjetskom ratu”. To znači da je Tuđman promućurno postupio kada je, odabirući put političkog uspona, krenuo varirati temu ustaše – partizani, umjesto onu bogati – siromašni, ili neku sličnu. Ali, ista ta istraživanja pokazala su da se građani iz ustaških (domobranskih) i partizanskih obitelji sasvim razlikuju jedni od drugih samo u vrednovanju događaja iz posljednjeg svjetskog rata. Njihovi odnosi prema kasnijim, pa i najaktualnijim zbivanjima, znatno se više isprepliću, što se najbolje vidi u visokoj kritičnosti prema pljačkama u privatizaciji, a koja postoji i među građanima lijeve i desne orijentacije.

Doduše, baš to prelijevanje stavova omogućilo je Tuđmanu da mašući kapom i lijevo i desno, skuplja pristaše s obje strane nekadašnje linije fronte, jer su mu prilazili i potomci partizanskih i ustaških obitelji (iako u nesimetričnoj proporciji, otprilike 1:3). No, to je istodobno pokazalo da izgradnja državne politike samo na emotivnom sloju koji se formirao u jednom davnom ratu, sadrži jaku primjesu nepredvidivosti. Jer iako su ti ljudi navikli da kroz posljednja desetljeća odano i bez glasnog gunđanja slijede vođe, što se Tuđmanu odmah isplatilo s visokim kamatama, taj je odnos ipak bio zasnovan na nekakvom ekvivalentu davanja i naknade, što je dobro funkcioniralo čak i u uvjetima posvemašnje neimaštine. Tek je Tuđman svojom koncepcijom “zajednice” ukinuo, kao u najgorim oblicima zadrugarstva, taj “daj-dam” sklad, nametnuvši Hrvaticama i Hrvatima ponajprije na ekonomskom, ali i na drugim područjima, kapitalističku inačicu ratnog komunizma, u kojem se Molohu države prilaže sve, a zauzvrat – ne dobiva ništa.

Ovo je ruiniralo Tuđmanova nastojanja da naslijedi Titovu eleganciju vladanja, jer je baš Broz bio virtuoz “daj-dam” filozofije vlasti i gradio je svoju silnu moć najviše na tome, iako mu je velika karizma dopuštala da posegne i za puno izravnijim i drastičnijim metodama. Tuđmana očito nije zanimala ova važna nijansa i ruka mu je najprije poletjela prema onom dijelu Titove ostavštine koju je činila gola mehanika vlasti (zbog čega, usput, lustracija u hrvatskom slučaju nikada nije mogla biti ozbiljno razmotrena), te statusni simboli državne vlasti. Nije nikakvo čudo da je Tuđman preuzeo od Tita, takoreći en bloc, rezidencijalne palače, maršalsku uniformu, čak i, tvrde dobro upućeni, košulju “za po kući” iz brionskog ormara. Ali ne i ono poznato ljetno bijelo odijelo, iz kojeg kao da je zračila životna filozofija vlasnika: dok ja dobro i ugodno živim, ni mojim podanicima ne smije biti sasvim loše.

Pa ipak, ne može se reći da od predstave s animiranim ostacima Tita i Pavelića, Tuđman nije imao koristi (što je uostalom honorirano činjenicom da je ove, 1999. godine, poslije sedmogodišnjeg izbivanja, Titova bista ponovo osvanula u njegovim Predsjedničkim dvorima). Uskočivši na mjesto te dvojice svrgnutih vojskovođa, on je stvorio iluziju da još ima nekoga tko može jahati na čelu njihovih napola okamenjenih i posivjelih kolona. Pritom ga nije brinulo što te kolone ne samo što odavno nisu sposobne za velike juriše, nego više nemaju ni cilj prema kojem bi se kretale. Naprotiv, baš to mu je omogućilo da ih vucara bespućima hrvatske povijesti i stvori privid da to ima nekog smisla, jer nije bilo nikog drugog da ih povede. Umjesto radikalne desnice koja je poražena i gotovo nestala u ratu – da bi zatim desetljećima za vrijeme komunizma bila podvrgnuta žestokoj kritici, ali na način da su njeni nacionalni mitovi bili zamijenjeni komunističkima – nisu nastale snage umjerene, nerevolucionarne desnice, koje su možda jedine mogle izvršiti stvarnu denacifikaciju zemlje, i uz to postati zaglavni kamen njenog političkog pluralizma.

S druge strane, umjesto ljevice koja je poražena dva i pol desetljeća poslije – i onda samo nijansu manje demonizirana – nisu stvorene respektabilne snage reformskog socijalizma, koje su jedine mogle kvalificirano razmontirati ostavštinu dogmatskog komunizma, te također postati zaglavni kamen nadolazećeg političkog pluralizma. Nije nikakvo čudo da se ulazeći u borbu za vlast, Tuđman najrazornijom kritikom oborio na slabašnu Koaliciju narodnog sporazuma, gdje su se okupili stidljivi embriji umjerene desnice (Dražen Budiša), sa ostacima umornih (Miko Tripalo) ili idejno posve dezorijentiranih (Savka Dabčević-Kučar) “proljećara”. Njemu se ni najmanje nije dalo baktati s nepredvidivim implikacijama višestranaštva, koje se u tom krugu moglo najplodnije zametnuti, i radije se oslonio na autoritarni, odnosno totalitarni model vlasti što su ga za sobom ostavili Tito i Pavelić.

U intervjuu Poletu Tuđman će priznati da je izašao iz JNA s dovršenom sviješću o neizbježnom sukobu s hegemonizmom i traženju novih putova mimo socijalizma, ali da je još uvijek bio na pozicijama jednostranačkog sustava. Vjerovao je jedino, veli, da je “jedna partija mogla odigrati značajnu ulogu u povijesti samo ako je odustajala od svog parcijalnog interesa, ako je znala postaviti program koji odgovara cjelokupnom društvu”. Upravo tako, s demagoškim zaklinjanjima da pokriva sve interese u društvu, poslije će funkcionirati i vlast HDZ-a. Premda je u spomenutom intervjuu ocijenio da je jednostranaštvo “umrtvilo” socijalističke zemlje i da “pluralizam mora pobijediti”, Tuđman se zapravo svjesno opredijelio za neku vrstu pluralnog jednostranaštva, ili dirigiranog višestranaštva. Nekoliko godina kasnije, na Četvrtom saboru HDZ-a, to će i otvoreno priznati, izjavljujući da nije “idealno” sve što dolazi iz zapadnih demokracija.

Možda bi se i moglo dopustiti da je ovo rekao iznerviran višegodišnjim okapanjima s međunarodnom zajednicom, da nije još jedne rečenice. Njome je ponovio prijašnje “teorijsko” stanovište da su zapadne zemlje “svojom demokracijom omogućile fašizam i nacizam”, te da Hrvatska više nikada neće dopustiti da joj drugi “pišu povijest”. I doista, pero je devedesetih godina čvrsto držao u ruci osobno on. Ali rukopis je isuviše dobro poznat i jasno upućuje na to da je Tuđmanov “drugi” put zapravo inačica onih ideologija protiv kojih je Zapad stvarno izgubio poneku važnu bitku, ali je zato na kraju dobio odlučni rat.

Izvor: tacno