Marinko Čulić: Vučić podsjeća na Sanadera prije prekvalifikacije u lopova

DANI: SDP je izgubio na izborima za Evropski parlament. Kakve će to posljedice imati na unutrašnju politiku u Hrvatskoj?

ČULIĆ: Pa imat će sigurno za posljedicu, što se i bez ovoga dalo naslutiti, novo otklizavanje Hrvatske udesno. Dakle, dogodit će se isto što se događa i šire u Evropi, koja također nastavlja skretati udesno, i to već i s prvim znakovima ozbiljnog neofašizma, čak i neonacizma, u samome srcu Evropskog parlamenta. U Hrvatskoj je to, međutim, ozbiljnija stvar, jer se drugdje neofašizam (neonacizam) uglavnom obnavlja na podlozi sadašnje krize, dok u hrvatskom slučaju to ne igra gotovo nikakvu ulogu. Ovdje nove ustaše izrastaju direktno na ramenima starih ustaša iz Drugog svjetskog rata, ne pitajući se je li stanje u zemlji dobro ili ne, što je puno opasnije. To su najbolje posvjedočile mračnije strane rata u Hrvatskoj, 1991–1995. godine, kada su, istina, prosječne plaće pale na dvjestotinjak maraka, ali isto bi bilo i da su bile deset puta veće.

DANI: Kako će to definirati hrvatsku poziciju unutar Evropskog parlamenta?

ČULIĆ: Tamo to, srećom, neće imati veću ulogu. Hrvatska delegacija sa svojih jedanaest zastupnika previše je patuljasta da bi je se nešto pitalo, a osim toga HDZ je proteklih desetljeće i pol, otkako se Hrvatska počela približavati EU, prošao toliki dril evropskog “preodgoja” da mu je jasno da u EU parlament ne smije poslati zadrte nacionalističke korjenike. Umjesto toga poslao je umivene konzervativce, otprilike profila bavarskih demokršćana, a jedini je izuzetak Ruža Tomašić, s tim da ona nije član HDZ-a, nego radikalnijeg HSP-a Ante Starčević. To je naravno mali trik, jer najveći i najopasniji radikalizam uvijek je dolazio iz samog HDZ-a, pa je tako i danas.

DANI: Znači li ovaj poraz da bi SDP mogao izgubiti i na izborima u Hrvatskoj?

ČULIĆ: To je sasvim realna mogućnost.

DANI: Koliko će toj vrsti negativnog marketinga doprinijeti raskol Milanović–Linić?

ČULIĆ: Sigurno je pridonio, što je logično. Tko će glasati za stranku čiji se vodeći ljudi počinju čerupati u trenutku kada bi se trebali lickati i pokušavati izgledati što privlačnije, kao pred ove EU izbore. A oni su baš sada našli da se ljuto posvađaju i sređuju mjesecima stare račune. Doduše, u SDP-u očito nisu previše držali do evroizbora, što jasno proizlazi iz izjava stranačkog šefa Zorana Milanovića, ali ovaj manjak samokontrole je tako velik da se sasvim lako može ponoviti i pred parlamentarne izbore dogodine.

DANI: Potvrđuje li se ovim teza da su balkanske demokratije zapravo partitokratije, budući da se sukob unutar SDP-a prenio i na Vladu?

ČULIĆ: Partitokracija je sigurno jedna od polazišnih i temeljnih dijagnoza u ovoj priči. Sukob Milanović–Linić dogodio se unutar Vlade, dakle jedne od institucija državne vlasti, pa se unutar tih institucija treba i riješiti. Štoviše, ovo je bila i nesretna, ali bogomdana prilika da se te institucije afirmiraju kao autonomne i samosvojne. No, refleks partijske pripadnosti očito je jači.

Milanović, i ljudi koji ga okružuju, htjeli bi da se ovo riješi unutar SDP-a, što je razumljivo, ondje po svemu sudeći imaju većinu. Ali, čak i oni SDP-ovci koji drže stranu Liniću zamjeraju Milanoviću što ga je smijenio, a da to nije raspravljeno unutar stranke. Dakle, za obje posvađene strane partija je važnija od države. Srećom, sam Linić je tražio da se o ovome provede parlamentarna istraga, doduše vjerojatno zato što procjenjuje da bi unutar stranke prošao gore, a onda se u to uključio i predsjednik Ivo Josipović i proširio tu istragu i na institucije sigurnosnog sustava. Ali, i dalje ostaje dojam da ovdje stranke ne obavljaju državne funkcije, nego ih svojataju i uzurpiraju.

DANI: Milanović, navodno, ima većinu u Predsjedništvu SDP-a, ali nema u Glavnom odboru kojim predsjedava Josip Leko. Kako će ovo utjecati na dalju profilaciju stranke i da li je Leko Milanovićev čovjek?

ČULIĆ: Milanović, sigurno, ima većinu u Predsjedništvu, a koliko znam i u Glavnome odboru. Ali, čak ako ovu drugu većinu i nema, druga strana je toliko heterogena, a po mojoj procjeni i nespremna na rizike ujedinjavanja da mu ni odatle ne prijeti opasnost. Za Leku ne znam. Bez sumnje je lojalan Milanoviću, iako je izgleda sve nezadovoljniji njegovim postupcima, po svemu sudeći i u ovom slučaju. Ali, treba imati petlje to reći u javnosti, a Leko te petlje nema, riječ je o bezbojnom političaru, kakvih se na šlepere nakrcalo u vrhovima državne i partijske vlasti. U svakom slučaju, ako bi se od njega očekivalo da nešto pomakne s mrtve točke u SDP-u, toj stranci ne piše se dobro.

DANI: Sve je počelo aferom Spačva nakon koje je Milanović smijenio Linića. Je li ova afera bila okidač za raskol u SDP-u ili je raskol u SDP-u bio razlog da se afera otkrije?

ČULIĆ: Teško je to reći, naprosto zato što afera sa Spačvom i nije nešto tako veliko i ozbiljno da bi se uopće moglo govoriti o pravoj aferi. Iako ne mislim da je Linić svetac, jer druguje s previše sumnjivih tajkuna da bih u to povjerovao, glupo mi je da bi krao milijune iz Spačve praktički naočigled šefice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec, koja je bila njegov glavni protivnik unutar ministarstva financija.

Uostalom, ako Milanović zbilja misli da je Linić omastio brkove u Spačvi, zašto nije podnio kaznenu prijavu protiv njega, to mu je čak bila i dužnost, nego ga je smijenio zbog kršenja, kako je rekao, “pravila ponašanja”. Pri tome nije jasno koja su to pravila i tko ih je donio, nije mi poznato da tako nešto postoji u hrvatskim zakonima, pa pretpostavljam da je riječ o nekakvom partijskom “pe esu”, poznatom samo pripadnicima SDP-ove bratovštine. Sve u svemu, Spačva izgleda kao nešto isfabricirano i napuhano, uostalom puno su ozbiljnije Linićeve optužbe oko pokušaja oslobađanja od porezne obaveze INA-e i oko njegovog navodnog prisluškivanja, pa me ne bi začudilo da je prvo bilo u funkciji skretanja pozornosti s drugog i trećeg.

DANI: Zašto je predsjednik Josipović zatražio provjeru Linićevih optužbi da je Milanović zloupotrijebio tajne službe, odnosno da ga prisluškivao?

ČULIĆ: Sam je to objasnio, rekavši da su parlamentarne istrage često podložne stranačkoj arbitraži, pa je zatražio da se istraga provede i kroz druge državne institucije, konkretno kroz sigurnosne službe. To je vrlo razumna odluka, i premda često nisam zadovoljan što predsjednik radi, a još više što ne radi, ovaj put mislim da je postupio sasvim ispravno.

DANI: Josipović je istakao da se ovaj sukob unutar SDP-a ne smije prenositi na Vladu. Koliko je ovaj sukob paradigmatska slika balkanskih, pa možemo reći i evropskih demokratija koje su svedene na već spomenute modele partitokratije?

ČULIĆ: Može se, naravno, govoriti o takvoj vrsti paradigme, ali meni je jedna druga aktualnija. To je paradigma socijaldemokratske stranke koja se odrekla socijaldemokracije, pa su joj onda puna usta svega drugoga, a na kraju dođe vrijeme i da se bavi ovakvim aferama, u kojima se Milanović i Linić hvataju za guše iako su i jedan i drugi vjerne vodonoše vladajućeg neoliberalnog modela društva. I to je po meni najveća tragedija ove afere.

Ne kažem da u slučaju Spačve i u drugima o kojima se sada govori nema ničega, ali nema onog što je najvažnije. Nitko ne govori što je s nekoliko stotina radnika Spačve koji su se našli na rubu otkaza, pa se zato država i umiješala da tu nešto napravi. Nitko, dalje, ne govori zašto se teret krize uporno prevaljuje na one koji nemaju umjesto na one koji imaju. Linić je to načeo tvrdnjom da je tražio uvođenje poreza na nekretnine i na kamate, što je Milanović navodno odbio, ali to ni do danas nije postalo temom ikakvog javnog zanimanja, još manje rasprave. Važno je samo tko će od ova dva jarca zbaciti drugoga s brvna i nikoga za ništa drugo nije briga.

DANI: Kakva je sada pozicija Hrvatske u EU? I, može li ovaj sukob dovesti do političke nestabilnosti?

ČULIĆ: Ne, neće ovaj slučaj potkopati poziciju Hrvatske u EU, jer je ona zadana puno dubljim i dugoročnijim silnicama, čime ne želim reći da je zato bolja. Naprotiv, ta je pozicija izrazito loša, što moram naglasiti posebno zbog drugih zemalja iz ex-Jugoslavije kojima predstoji isti put prema Bruxellesu. Loša je iz nekoliko razloga. Hrvatska je mala zemlja, što samo po sebi nije loše, ima i manjih pa im je u EU dobro. Ali, ona je sebe učinila još manjom zato što se u totalu odrekla, kao kužnog, socijalističkog nasljeđa, koje je prvenstveno u ekonomskoj sferi bilo superiorno ovome danas.

Umjesto toga, prihvatila je sadašnji neoliberalni model koji nije slučajno stvoren u centralama svjetske moći jer njima i služi. Što je najgore, Hrvatska to više ne može popraviti – mogla bi eventualno u savezu s drugim zemljama juga EU s kojima dijeli sličnu sudbinu, ali njega nema na vidiku – jer je danas manje suverena nego u Jugoslaviji. EU je strogo hijerarhizirana politička organizacija, o čemu dovoljno govori činjenica da se njena Vlada, Evropska komisija, praktički imenuje od najmoćnijih članica EU, a ne bira. U svakom slučaju, centralizam nekadašnjeg glavnog grada Beograda je “mala beba” u odnosu na centralizam Bruxellesa.

DANI: Kako vidite zastupanje interesa BiH u EU, prvenstveno u Europskom parlamentu?

ČULIĆ: Tu nema neke razlike u odnosu na ovo što sam rekao u vezi s Hrvatskom. Istina, BiH će, s obzirom na teško stanje po svim osnovama koje u njoj vlada nakon rata i Daytona, sigurno uživati neki malo izdvojeni, specijalni status u EU. Ali, takav status ima praktički i danas, s obzirom na posebnu ulogu koju u njoj ima međunarodna zajednica, pa vidimo da od toga nema koristi.

DANI: Kako se u to uklapa priča o trećem entitetu?

ČULIĆ: Tu ću biti malo apokrifan, “vjeroloman”, pa reći da treći entitet nije sam po sebi nešto loše. Ako tako kažete, onda morate reći da je i socijalistička federacija u bivšoj Jugoslaviji bila loša jer je priznavala neki oblik državnosti svim narodima, čak i narodnostima. A ona uopće nije bila loša, naprotiv, bila je to jedna od najuzornijih federacija u onome vremenu.

Problem je u nečem drugom, a to je jesu li entiteti demokratski organizirani jer, ako nisu, dva entiteta jednako su loša kao tri. A da bi entiteti bili demokratski organizirani, njih treba osloboditi iz pandža partitokratsko-kleptokratskih elita, sraslih s isto tako profiliranim vrhovima klera, jer je njihov interes ovo zatvaranje u entitetska dvorišta. U tom smislu oni puno bolje surađuju nego što se u javnosti predstavlja, a sutra će, kada prođe ova faza užarene etnicizacije, i otvoreno surađivati, što već vidimo na primjeru Banje Luke i Mostara.

DANI: Zbog čega, po Vama, u Hrvatskoj, ali i u ostatku Evrope, jača ekstremizam?

ČULIĆ: O tome sam već nešto rekao. Desni ekstremizam u Hrvatskoj opasniji je nego drugdje u Evropi, jer on tamo izrasta na podlozi krize, što i ovdje može doći na red, ali trenutno je aktualno da izrasta direktno na podlozi Drugog svjetskog rata. Razlika je očigledna na prvi pogled. Nije isto da li ekstremizam imate u jednoj Njemačkoj i Italiji ili u Francuskoj i Engleskoj. U prvom slučaju, ekstremisti će se zakonomjerno vratiti Hitleru i Musoliniju, što se stvarno i događa, srećom, ne još u dramatičnim razmjerima, dok u drugom slučaju moraju pronaći neku drugu agendu, najčešće je to desperacija siromašnih i besperspektivnost srednjeg sloja.

U Hrvatskoj upravo to gledamo. I ovdje radikalna desnica jaši na socijalnim temama, ali joj je glavni cilj obnova NDH, što se, doduše, strogo uzevši i ne isključuje. Ne treba zaboraviti da je Hitlerova Njemačka bila dobro organizirana socijalna država, naravno samo za Nijemce, dok se u Pavelićevoj NDH Prvi maj obilježavao kao državni praznik.

DANI: Imate li dojam da je Bruxelles, nakon ulaska Hrvatske u EU, Srbiju promovirao u lidera u regionu? Kako se u to uklopio Aleksandar Vučić?

ČULIĆ: Ta priča o liderima u regiji je djetinjasta i podsjeća me na podmićivanje Indijanaca bezvrijednim staklenim perlama. Našim “indijancima” strašno se sviđa da ih u svijetu smatraju važnim, o čemu svjedoči blamirajuće utrkivanje da ih američki predsjednik primi makar na pet minuta i makar pred ulazom u WC, i naravno oni tamo to koriste.

Jednom staklene perle uruče Hrvatskoj, drugi put Srbiji, a, ako se dobro sjećam, čak se znalo dogoditi da to bude praktički istodobno. Navečer je lider bio Zagreb, sutradan ujutro Beograd, što je upravo sramotno za zemlje koje su do prije samo dvadesetak godina bile netko i nešto u svijetu. A sada, eto, čuče pred ćenifom i čekaju da ih se primijeti.

Još će se vidjeti što će biti s Vučićem, i njemu već dolaze s perlama i, koliko vidim, ne odbija ih, ali izgleda mi je da je on napravljen od kvalitetnijeg materijala i da mu te igre i igrice prestiža ne znače puno. Izgradio je veliki autoritet u Srbiji, ali to ne koristi samo za to da stražnjicu ukrašava paunovim perjem, nego bih prije rekao da sebe drži čovjekom misije koji svoju zemlju želi odvesti na Zapad, ali tako da ostane i dovoljno Istok. Pomalo me podsjeća na ruske careve koji su kod kuće vladali željeznom rukom, ali ne iz gole želje za vlašću, iako nju nikada ne treba potcijeniti, nego zato da Rusiju približe Evropi, ostajući istodobno dovoljno svoja. Iz ovdašnjeg kuta, podsjeća me pak na Sanadera, jasno prije prekvalifikacije u lopovsku struku, jer i on je s pozicije nacionalističkog radikala reformirao zemlju temeljito inficiranu nacionalizmom. Bojim se jedino da se usporedba ne nastavi. Znamo kako je Sanader završio, a nije od te mogućnosti cijepljen ni Vučić, jer euforična populistička politika koju vodi traži uvijek snažan vjetar u jedrima, a nisam siguran da će ga uvijek imati.

DANI: Vesna Pusić je tražila da se BiH vanredno primi u NATO? Je li to zbog sve jačeg utjecaja Putina u susjedstvu, jer se, zahvaljujući Banjoj Luci i Beogradu, stvorila svojevrsna “ruska transferzala”?

ČULIĆ: Nisam baš uvjeren da je Vesna Pusić toliko važna u Bruxellesu da bi se ovakvi planovi, ako uopće postoje, realizirali preko nje. Ona, međutim, jeste strasni, čak bih rekao i neliječeni evro-atlantista, i van je sumnje da do posljednje točke i zareza podržava sadašnju politiku Washingtona i Bruxellesa prema Rusiji. Ali, žalibože, to uključuje i svu silu gluposti koje je ta politika napravila, jer je očito da je na nagovor SAD-a Evropska unija pristala da prvi put igra ulogu malog imperatorčića koji će zavesti red u istočnom dijelu kontinenta koji joj još ne pripada. To se isključuje s duhom mirotvorstva i tolerancije na kojem je EU stvorena, a usto je izvedeno i krajnje amaterski, jer su u Bruxellesu početnički vjerovali da se Putina može pritisnuti nekakvim papirnatim ultimatumima bez pokrića koje će se postaviti Ukrajini. Avaj, ne može.

Suprotno, iz ovoga se izrodila potencijalno ratna kriza, za koju Bruxelles i Washington, jasno, optužuju Moskvu, iako je još jasnije da su za nju barem jednako, a zapravo i više, oni krivi. Nisam siguran da je za BiH uopće dobro da uđe u NATO, jer to otvara pitanje što ta hladnoratovska vojno-politička gvožđurija uopće radi u današnjem temeljito promijenjenom svijetu. Ali, ako već mora ući, još sam manje siguran da je dobro da uđe pod ovakvim okolnostima, punim ratnih strepnji, kao da ih BiH nije dovoljno prevalila preko vrata.

Izvor: tacno