Sve divljije svađe oko Oluje trajat će dok se ne shvati da ne postoji samo jedna istina o njoj, nego da su moguće dvije, ali pod jednim uvjetom. Da se međusobno uvažavaju i toleriraju, a ne da nasrću jedna na drugu
Iako u svjetlu najnovijih kiptećih svađa Beograda i Zagreba oko Oluje to zvuči paradoksalno, odnosi između Hrvatske i Srbije zapravo bi trebali biti među najboljima, ili i najbolji, u regiji. Nema među njima tako teških sporova da jedna drugoj osporavaju postojanje, kao u slučaju Kosova. Nema ni samo nijansu manje teških sporova da jedna drugoj osporavaju i službeno ime države, kao u slučaju Makedonije. Napokon, nema ni gloženja oko toga da bi jedna drugoj nametale nekakvo drukčije unutrašnje uređenje, kao u slučaju Bosne i Hercegovine, zbog čega je ovu teško i nazvati pravom državom. Čak nema ni ozbiljnijih graničnih sporova, jer neriješeno pitanje granice na dijelu Dunava još je banalnije i bizarnije od smiješnog i nikome potrebnog hrvatsko-slovenskog hrvanja oko Piranskog zaljeva. Ništa od toga, rekoh, ne opterećuje srbijansko-hrvatske odnose i kada bi ispod podvučene crte tako izgledali prosječni odnosi među državama u Evropi, o regiji da i ne govorimo, oni bi se morali smatrati vrlo dobrim. Doda li se tome da Hrvatska i Srbija intenzivno trguju, da je turistička, a u posljednje vrijeme i kulturna, pogotovo estradna razmjena (čak i uz incidente kao sada s Bajagom u Karlovcu) u velikom zaletu, odnosi bi se trebali nazvati i odličnim.
Trebali bi, ali nisu. Naprotiv, ti su odnosi više nego grozni, nikada gori u ovih nepunih tri desetljeća od stvaranja samostalnih ex-jugoslavenskih država, a što je najgore, ne vidi se da bi u dogledno vrijeme moglo biti išta bolje. Neće biti bolje iz jednostavnog razloga što se sadašnji verbalni rat vodi oko simboličkih činjenica iz prošlosti, na koje se više ne može utjecati, pa tako čak u prednost dolaze i Makedonija i BiH i Kosovo, jer se kod njih radi ne toliko o prošlosti koliko o budućnosti. A budućnost se još stigne mijenjati, ne naravno lako, ali stigne se. Zna se koje su to simboličke činjenice iz prošlosti oko kojih su se ukopale Hrvatska i Srbija. To je prvenstveno Oluja, a odmah njoj uz bok Jasenovac i drugi toponimi ustaških i četničkih zločina u Drugom svjetskom ratu te komunističkih nakon rata. Tu je već klasični slučaj Oluje, koja je za Hrvatsku isključivo oslobodilačka akcija, a za Srbiju jedino zločin etničkog čišćenja, i oko toga su dvije strane zauzele toliko oprečne stavove da je lako vidjeti kako se svađe namjerno i umjetno napuhavaju i potpiruju. Jasno je naime da u hrvatskim i srpskim očima Oluja ne može izgledati isto, dakle glupo je očekivati da o tome postoji jedna i jedina istina, a sve ostalo je opaka i opasna laž. To se, uostalom, u svakom drugom slučaju priznaje i s obje strane Dunava, jer je i tamo i ovamo komunističko ‘jednoumlje’ podjednako omraženo i popljuvano.
Dakle, moguće su dvije istine o Oluji, štoviše, te dvije istine bile bi sasvim u skladu i s demokratskim ili nominalno demokratskim ustavnim uređenjem dviju zemalja, jer su obje prigrlile politički pluralizam kao svoju novu konstitucijsku odrednicu. Ipak, postoji jedan važan preduvjet za to dvoglasje, a to je da se dvije istine o Oluji međusobno uvažavaju i toleriraju. A ne da jurišaju jedna na drugu s ambicijama da suparnika satru i pokopaju. Primjeri za to su nam ovih dana gurnuti pred oči toliko bjelodano da ne može bjelodanije. Vučić je proglasio Oluju i Hrvatsku u cjelini ekstenzijom NDH i stavio ih u istu rečenicu s nacističkim istrebljenjem Židova, pa sam sebi mora objasniti zašto rado dolazi u Zagreb, to osinje gnijezdo najcrnjeg ustaštva, čak bi htio da toga bude više. Kao da želi potvrditi tezu da su se u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa u posljednjih stotinu godina najbolje razumjeli četnici i ustaše. S druge strane, Vučićem užasnuti zagovornici teze da je Oluja bila čista kao suza mirno puštaju, ako i ne potiču, Thompsonovo pojavljivanje na njenim obljetnicama, ove godine čak svetogrdno u Glini, jednom od mjesta najvećeg stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu izvan koncentracionih logora. Poruka Srbima protjeranima devedesetih je više nego jasna: dobili su što su zaslužili, a mogu biti sretni što nisu prošli i gore. Kao u NDH. Tada je vrijedio slogan ‘trećinu pobiti, trećinu prekrstiti, trećinu prognati’ a, evo, ostvareno je, istina i prebačeno, ‘samo’ ovo treće.
Eto, s tim ovdje imamo posla, jer u dvjema temeljito neuspješnim i ruiniranim zemljama nema proizvoda koji se i približno tako dobro trži kao što je međusobna mržnja. To ide kao halva. Kao halva idu i napadi na Milorada Pupovca zašto je otišao u Bačku Palanku, a ne u Knin, iako bi i malom djetetu razlozi morali biti jasni. Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj moraju komemorirati srpske žrtve u Oluji, najprije zato što one to zaslužuju, a drugo zato što s hrvatske strane to gotovo nitko ne čini. O da, prošle je godine žaljenje zbog srpskih žrtava izrazila Kolinda Grabar-Kitarović na kninskoj tvrđavi, ali čim se ove godine proslava opet spustila na glavni gradski trg, to je ponovno izostalo. Osim toga, čitavo ozračje obljetnice Oluje odiše atmosferom trijumfa zbog slamanja srpske pobune, ali neslužbeno zapravo zbog masovnog protjerivanja srpskog življa. Zato je vrlo ilustrativno ovu obljetnicu usporediti s obljetnicom pada Vukovara, gdje je proteklih godina također bilo takvog trijumfalizma. Ali čim je to prestalo, ili prestalo u najgorim oblicima, predstavnici Srba počeli su dolaziti na komemoracije hrvatskim i srpskim žrtvama. Osim toga, Vukovar je bliži i prihvatljiviji srpskom imaginariju rata devedesetih i zato što je oslobođen mirnim putem, a Knin oružjem, što znači da su u prvom slučaju bili unaprijed isključeni zločini i masovni progoni civila. Razložno, zar ne?
Zato je upalo u oči kao nešto nezrelo i nedoraslo temi to što su se napadima na Pupovca ovaj put pridružile i opozicijske stranke, SDP, HSS, Most, a osobito je bizaran slučaj Kreše Beljaka, koji je valjda zaboravio da je Stjepan Radić odlično surađivao s ovdašnjim Srbima, štoviše, koalirao s njima, što sigurno ne bi napravio da je u njima gledao nekakve antihrvatske mutikaše kojima je, figurativno rečeno, bliža Bačka Palanka nego Knin. Uostalom, tadašnja hrvatsko-srpska suradnja bila je toliko uspješna da se u Hrvatskoj već desetljećima traga za novim Svetozarom Pribićevićem, što zbog sasvim novih okolnosti, uključujući Oluju i način njenog slavljenja, jednostavno nije moguće. Da, naravno, sada najviše upada u oči nekontrolirano huškački govor Aleksandra Vučića u Bačkoj Palanci, a samo stepenicu-dvije ispod tetošenje Thompsona od strane Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića, koje je posebno upalo u oči zbog, rekoh, svetogrdnog ‘koncerta’ u Glini.
Ali nije samo to u pitanju. U zadimljenoj kuhinji hrvatsko-srpske i srpsko-hrvatske mržnje brk žele omastiti i mnogi drugi na političkoj i medijskoj sceni s obje strane Dunava, a to valjda ne bi činili da im se ne isplati. I dok je tako, odnosi dviju zemalja neće izaći iz kloake u kojoj se sada radosno brčkaju.
Iako u svjetlu najnovijih kiptećih svađa Beograda i Zagreba oko Oluje to zvuči paradoksalno, odnosi između Hrvatske i Srbije zapravo bi trebali biti među najboljima, ili i najbolji, u regiji. Nema među njima tako teških sporova da jedna drugoj osporavaju postojanje, kao u slučaju Kosova. Nema ni samo nijansu manje teških sporova da jedna drugoj osporavaju i službeno ime države, kao u slučaju Makedonije. Napokon, nema ni gloženja oko toga da bi jedna drugoj nametale nekakvo drukčije unutrašnje uređenje, kao u slučaju Bosne i Hercegovine, zbog čega je ovu teško i nazvati pravom državom. Čak nema ni ozbiljnijih graničnih sporova, jer neriješeno pitanje granice na dijelu Dunava još je banalnije i bizarnije od smiješnog i nikome potrebnog hrvatsko-slovenskog hrvanja oko Piranskog zaljeva. Ništa od toga, rekoh, ne opterećuje srbijansko-hrvatske odnose i kada bi ispod podvučene crte tako izgledali prosječni odnosi među državama u Evropi, o regiji da i ne govorimo, oni bi se morali smatrati vrlo dobrim. Doda li se tome da Hrvatska i Srbija intenzivno trguju, da je turistička, a u posljednje vrijeme i kulturna, pogotovo estradna razmjena (čak i uz incidente kao sada s Bajagom u Karlovcu) u velikom zaletu, odnosi bi se trebali nazvati i odličnim.
Trebali bi, ali nisu. Naprotiv, ti su odnosi više nego grozni, nikada gori u ovih nepunih tri desetljeća od stvaranja samostalnih ex-jugoslavenskih država, a što je najgore, ne vidi se da bi u dogledno vrijeme moglo biti išta bolje. Neće biti bolje iz jednostavnog razloga što se sadašnji verbalni rat vodi oko simboličkih činjenica iz prošlosti, na koje se više ne može utjecati, pa tako čak u prednost dolaze i Makedonija i BiH i Kosovo, jer se kod njih radi ne toliko o prošlosti koliko o budućnosti. A budućnost se još stigne mijenjati, ne naravno lako, ali stigne se. Zna se koje su to simboličke činjenice iz prošlosti oko kojih su se ukopale Hrvatska i Srbija. To je prvenstveno Oluja, a odmah njoj uz bok Jasenovac i drugi toponimi ustaških i četničkih zločina u Drugom svjetskom ratu te komunističkih nakon rata. Tu je već klasični slučaj Oluje, koja je za Hrvatsku isključivo oslobodilačka akcija, a za Srbiju jedino zločin etničkog čišćenja, i oko toga su dvije strane zauzele toliko oprečne stavove da je lako vidjeti kako se svađe namjerno i umjetno napuhavaju i potpiruju. Jasno je naime da u hrvatskim i srpskim očima Oluja ne može izgledati isto, dakle glupo je očekivati da o tome postoji jedna i jedina istina, a sve ostalo je opaka i opasna laž. To se, uostalom, u svakom drugom slučaju priznaje i s obje strane Dunava, jer je i tamo i ovamo komunističko ‘jednoumlje’ podjednako omraženo i popljuvano.
Dakle, moguće su dvije istine o Oluji, štoviše, te dvije istine bile bi sasvim u skladu i s demokratskim ili nominalno demokratskim ustavnim uređenjem dviju zemalja, jer su obje prigrlile politički pluralizam kao svoju novu konstitucijsku odrednicu. Ipak, postoji jedan važan preduvjet za to dvoglasje, a to je da se dvije istine o Oluji međusobno uvažavaju i toleriraju. A ne da jurišaju jedna na drugu s ambicijama da suparnika satru i pokopaju. Primjeri za to su nam ovih dana gurnuti pred oči toliko bjelodano da ne može bjelodanije. Vučić je proglasio Oluju i Hrvatsku u cjelini ekstenzijom NDH i stavio ih u istu rečenicu s nacističkim istrebljenjem Židova, pa sam sebi mora objasniti zašto rado dolazi u Zagreb, to osinje gnijezdo najcrnjeg ustaštva, čak bi htio da toga bude više. Kao da želi potvrditi tezu da su se u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa u posljednjih stotinu godina najbolje razumjeli četnici i ustaše. S druge strane, Vučićem užasnuti zagovornici teze da je Oluja bila čista kao suza mirno puštaju, ako i ne potiču, Thompsonovo pojavljivanje na njenim obljetnicama, ove godine čak svetogrdno u Glini, jednom od mjesta najvećeg stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu izvan koncentracionih logora. Poruka Srbima protjeranima devedesetih je više nego jasna: dobili su što su zaslužili, a mogu biti sretni što nisu prošli i gore. Kao u NDH. Tada je vrijedio slogan ‘trećinu pobiti, trećinu prekrstiti, trećinu prognati’ a, evo, ostvareno je, istina i prebačeno, ‘samo’ ovo treće.
Eto, s tim ovdje imamo posla, jer u dvjema temeljito neuspješnim i ruiniranim zemljama nema proizvoda koji se i približno tako dobro trži kao što je međusobna mržnja. To ide kao halva. Kao halva idu i napadi na Milorada Pupovca zašto je otišao u Bačku Palanku, a ne u Knin, iako bi i malom djetetu razlozi morali biti jasni. Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj moraju komemorirati srpske žrtve u Oluji, najprije zato što one to zaslužuju, a drugo zato što s hrvatske strane to gotovo nitko ne čini. O da, prošle je godine žaljenje zbog srpskih žrtava izrazila Kolinda Grabar-Kitarović na kninskoj tvrđavi, ali čim se ove godine proslava opet spustila na glavni gradski trg, to je ponovno izostalo. Osim toga, čitavo ozračje obljetnice Oluje odiše atmosferom trijumfa zbog slamanja srpske pobune, ali neslužbeno zapravo zbog masovnog protjerivanja srpskog življa. Zato je vrlo ilustrativno ovu obljetnicu usporediti s obljetnicom pada Vukovara, gdje je proteklih godina također bilo takvog trijumfalizma. Ali čim je to prestalo, ili prestalo u najgorim oblicima, predstavnici Srba počeli su dolaziti na komemoracije hrvatskim i srpskim žrtvama. Osim toga, Vukovar je bliži i prihvatljiviji srpskom imaginariju rata devedesetih i zato što je oslobođen mirnim putem, a Knin oružjem, što znači da su u prvom slučaju bili unaprijed isključeni zločini i masovni progoni civila. Razložno, zar ne?
Zato je upalo u oči kao nešto nezrelo i nedoraslo temi to što su se napadima na Pupovca ovaj put pridružile i opozicijske stranke, SDP, HSS, Most, a osobito je bizaran slučaj Kreše Beljaka, koji je valjda zaboravio da je Stjepan Radić odlično surađivao s ovdašnjim Srbima, štoviše, koalirao s njima, što sigurno ne bi napravio da je u njima gledao nekakve antihrvatske mutikaše kojima je, figurativno rečeno, bliža Bačka Palanka nego Knin. Uostalom, tadašnja hrvatsko-srpska suradnja bila je toliko uspješna da se u Hrvatskoj već desetljećima traga za novim Svetozarom Pribićevićem, što zbog sasvim novih okolnosti, uključujući Oluju i način njenog slavljenja, jednostavno nije moguće. Da, naravno, sada najviše upada u oči nekontrolirano huškački govor Aleksandra Vučića u Bačkoj Palanci, a samo stepenicu-dvije ispod tetošenje Thompsona od strane Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića, koje je posebno upalo u oči zbog, rekoh, svetogrdnog ‘koncerta’ u Glini.
Ali nije samo to u pitanju. U zadimljenoj kuhinji hrvatsko-srpske i srpsko-hrvatske mržnje brk žele omastiti i mnogi drugi na političkoj i medijskoj sceni s obje strane Dunava, a to valjda ne bi činili da im se ne isplati. I dok je tako, odnosi dviju zemalja neće izaći iz kloake u kojoj se sada radosno brčkaju.
