Kaže se: sudbina jarac! Čovjek se u ranu mamurnu zoru probudi kao ministar obrane, sjedne za upravljač svoga starog terenca da se nađe s društvom s kojim će u lov. Sredina je studenog, na Panoniju spuštaju se čuvene srednjoeuropske magle, a on, dok se po lokalnome drumu vozi iza kamiona s prikolicom, ne sluti da će se u sljedećem trenutku naći u svim novinskim izvještajima i da će ubuduće stanje njegova organizma i svaki njegov postupak postati javna stvar. Novine će izvještavati da je krenuo u pretjecanje kamiona, koji je vozio brzinom od 78 kilometara na sat, što znači da je on sa svojim terencem morao potegnuti dobro preko osamdeset, ali stari je Nisan bio lijen, ministar obrane bio je pomalo snen – kaže se: spavao je na lovorikama! – a iz suprotnog pravca nailazio je radni čovjek u kombiju. U novinskim izvještajima pisat će da se ministar obrane frontalno zabio u kombi i da je vozač kombija ostao mrtav.
Ubrzo zatim, Vlada smjenjuje ministra obrane, dok on leži u bolnici. Moraju to učiniti, jer je u tom trenutku događaj nemoguće sakriti ili drukčije interpretirati priču koja je počela izlaziti u novinama. Naročito u onim elektronskim, koje Vlada nema pod kontrolom. Čovjek koji je upravo prestao biti ministar obrane u tom trenutku može računati na blagonaklonost liječnika (govore da se on ničega ne sjeća), lokalne policije (prikrivaju događaj koliko god je to u njihovoj moći), istražitelja (posao obavljaju neuredno i aljkavo, pa potencijalnom počinitelju na taj način pomažu u budućem suđenju), DORH-a (mjesecima će se praviti da se ništa nije dogodilo), kao i kompletnog pravosuđa, koje ne samo da će ga zaštititi, nego će, sve do Vrhovnoga suda, činiti sve da obeshrabri i zastraši novinare koji bi se željeli baviti ovim slučajem. Međutim, problem sa svakim sistemskim privilegiranjem sastoji se u tome što ono izaziva vrlo snažne kontraefekte. Ljudima nije pravo kad država nekoga štiti zbog onog zbog čega bi njih drakonski kažnjavala. Stoga bijes na privilegirane često prelazi mjeru, jer se ljudi ne usuđuju bjesniti na prave uzročnike nepravde, a to su policija, sud, tužiteljstvo, vlast formalna i vlast neformalna.
Svakome se, naime, moglo dogoditi da u rano novembarsko jutro nepropisno pretječe i da tako ubije čovjeka, premda se samo njemu događa da ga od svake odgovornosti štite policija, sud, tužiteljstvo, vlast i državna radiotelevizija. Međutim, važno je ne zaboravljati da se to svakome moglo dogoditi i ne pokretati prekomjernu hajku, kojom se sotonizira počinitelj, a nehotice (ili hotimice) ekskulpiraju se oni koji su naspram ideala pravde krivlji od njega.
Recimo, od toga što je u krvi Marija Banožića bilo 0,21 promila alkohola, gore je to što su tu informaciju pokušali sakriti, i što ona do nas, možda, nikada ne bi ni došla da nije bilo Drage Hedla i portala Telegram. Nakon što je odležao svoje u bolnici, Banožić je, bez obzira na nesreću sa smrtnim ishodom, mirno išetao na slobodu. Ne samo da dugo nije bio ispitan, ne samo da nijednog trenutka nije bio pritvoren, nego nikome nije na um padalo da mu oduzme vozačku dozvolu. Ni za što od toga čovjek, naravno, nije odgovoran. Kao što nije odgovoran ni za to što u svim drugim slučajevima policija, sud, tužiteljstvo, HRT i vlast postupaju na dramatično drukčiji način.
Ono što su istražitelji i policija, DORH, HRT i vlast koordiniranim nastupom pružili Mariju Banožiću zapravo je ono što je u ovakvim slučajevima najdragocjenije: vrijeme. A vrijeme, kako nam je poznato iz nekih drugih sudskih postupaka koji se upravo vode – recimo, iz sramotnog suđenja Zdravku Mamiću i drugovima – pruža ljudima priliku da zaboravljaju. Primjerice, što će se dogoditi ako vozač kamiona s prikolicom u jednom trenutku zaboravi da ga je pretjecao terenac koji će se, kako su to pisale novine, frontalno sudariti s kombijem? Što ako zaboravi da je tog jutra na toj cesti koju je pritisnula tradicionalna srednjoeuropska magla bilo ikakvog terenca? Osim što vrijeme donosi zaborav, vrijeme nas uči mudrosti, životnom razboru i smirenom prosuđivanju. Eto, recimo, ako si vozač kamiona s prikolicom, kakve ti možeš imati koristi od loših i pogrešnih sjećanja? Naime, ukoliko se sjećaš da te je, dok si vozio unutar jasno označenog ograničenja brzine, pretjecao Mario Banožić, ministar obrane i pripadnik ultimativne narodne elite, i pritom se zabio u kombi koji je nailazio iz suprotnog pravca, ti protiv sebe u različitim modalitetima i intenzitetima imaš policiju, sud, tužiteljstvo i vlast. Ti protiv sebe, brajko moj, imaš državu! Ako se prestaneš sjećati, sa sebe, dakle, svlačiš golemi teret. Sjećanje je ponekad samo za buntovnike i revolucionare! Sjećanje je ponekad samo za neprijatelje! A ako si samo vozač kamiona s prikolicom, koji želi samo svoj životni i obiteljski mir i sklad, i koji pritom ima svoje male hrvatske snove o sreći i blagostanju, ne pada ti na pamet da se guraš među neprijatelje. Uostalom, zašto bi itko pametan, pošten i ispravan želio biti neprijatelj Hrvatske? Zato što ga prave budalom i što mu žele reći da se nije dogodilo ono čega se on sjeća da se dogodilo? Većina običnih ljudi u zemljama s deficitom građanskih sloboda i odsustvom stvarne demokratske tradicije, a takva je nesumnjivo i Hrvatska, izabrat će zaborav umjesto sjećanja.
Policija, DORH, HRT i vlast Mariju Banožiću koordiniranim su nastupom omogućili šest mjeseci za zaboravljanje onoga što se dogodilo u subotu 11. studenog 2023. u 6 sata i 10 minuta, na cesti između Vinkovaca i Županje, što je zacijelo dovoljno vrijeme da utihnu bijes i gnjev koji su planuli ne misleći da se to što se dogodilo njemu moglo dogoditi svakome. Osim što su na takav način olakšavali stvar samom Banožiću, skidali su odgovornost sa sebe, jer je jedan njihov izazvao tako strašnu nesreću u kojoj je poginuo nedužan čovjek. Šest mjeseci kasnije se, naime, o Banožiću više ne misli kao o ministru obrane, visokom HDZ-ovom stranačkom dužnosniku, pripadniku hrvatske narodne kreme i elite, koja se okuplja na kazališnim premijerama i svečanim prijemima, i koja u totalitarnoj projekciji zajedno čini uzor i mjeru hrvatske nacije, nego se o Mariju Banožiću misli kao o – bivšem. S tim da je ta “bivšost” trajno uvjetna. Jer on je i dalje pod apsolutnom zaštitom, bez koje može ostati jedino ukoliko se svojevoljno, u nastupu ludila, odrekne svojih. A on to, naravno, neće učiniti.
Da nije bilo predsjednika Zorana Milanovića, možda vrijeme koje su Banožiću darivali njegovi ne bi trajalo šest mjeseci, nego bi trajalo tko zna koliko dugo, možda koliko i “Beskrajna priča” Michaela Endea, u kojoj, da vas podsjetimo, Atrej spasava Zemlju, jer njojzi prijeti strašna avet ništavila (a što je ništavilo do li zaborav!). Ali Milanović se 7. travnja okomio na aktere u jednom od svojih književno-stilistički savršenih nastupa, iz kojeg evo kratkog citata: “Super Boža kaže da je policija napravila sve. Kao kad mu nisu uzeli mobitel. Uzimaju svakoj kuharici mobitel, zašto njemu nisu, da recimo provjere je li u tom trenutku tipkao. Možda mogu ustanoviti trenutak nesreće, možda je nesretnom ocu dvoje djece stao sat. Ali ne, njemu se ne uzima sat. Dakle sve je prima facie, čovjeka je ubio, zgazio ga je.” Super Boža je, naravno, Banožićev kolega i zaštitnik, ministar Davor Božinović. Prišivak Super Boža svoje snažno uporište nalazi u džemovima, namazima i marmeladama Dida Boža. Živahnost Božinovićeva inspirativna je, kao i živahnost dida Božina, ali je Božinović Super Boža u izvedbi vazda rizične remetaforizacije kroz preimenovanje. Milanović je cijelu stvar pjesnički genijalno izveo, jer se u Super Boži nije izgubio Dida Boža…
Ali da ne duljimo: nakon ovog DORH je konačno nekako “postupio”, pa se konačno formiralo ono čega prethodno nije bilo: nesreća sa smrtnim posljedicama stekla je svog potencijalnog počinitelja. Da Mario Banožić, nesretnik, nije bio trapav, ili da Drago Hedl opet nije bio munjevit i precizan, i da nije ovjerio počesta Banožićeva druženja s bratićem načelnika Policijske uprave vukovarsko-srijemske, pa da pritom nije dokumentirao i pojedine elemente specijalnog tretmana koji Banožić ima kod vukovarsko-srijemske policije; naprosto da se Mario Banožić pritajio pa se pravio da ga nema, možda nesreće uskoro više ne bi ni bilo.
A onda se Banožić u punom svjetlu javlja intervjuom na RTL-u. Kaže da nije pretjecao i da sudar nije bio frontalan. Kaže da su mu novinari sve namjestili. Kaže da onaj alkohol iz nalaza nije bio u krvi, nego da je to dezinfekcijski alkohol s vatice… Nastup mu je prilično tvrd i samouvjeren, pa novinari trebaju paziti dok o njemu pišu, jer će ih, braneći svoju čast i nedužnost, Mario Banožić tužiti. A pravosuđe će mu biti na usluzi.
Pritom, rekao je i to da će obitelji mrtvog vozača kombija u životu pomoći koliko bude mogao. Za to vrijeme njegova odvjetnica tvrdi da je vozač kombija bio pijan. Ljudi iz elite kojoj Mario Banožić pripada zacijelo vam u životu mogu mnogo pomoći. Kao što vam institucije koje Banožića štite u životu mogu ozbiljno odmoći. Pa vi sad vidite. I pamet u glavu: zaborav liječi i oslobađa!
