Nekidan me nazvali s portala „nogometplus“ pa kažu da bi bilo lijepo napisati nogometnu priču iz Slavonskog Broda na temu „gdje je nestala Marsonija“? Pomislih kako je dobro da se bar netko brine o klubu s kojim su se nekada identificirali Brođani, Slavonci te mnogi hercegovački Bosanci, kao i bosanski Hercegovci. Zatim mi kroz misli prođe da ih sigurno više zanima odgovor na pitanje zašto je ustvari nestala nego gdje je nestala. Da li zbog poznatog hrvatskog jala, ili sudbine da živimo u krajevima koji proizvode više povijesnih činjenica nego što ih mogu potrošiti na lokalnom nivou, zbog kompleksa malih naroda s prevelikim ambicijama koje kada se ne ostvare rađaju destruktivno nezadovoljstvo, zbog netržišnog gospodarstva u kojemu smo nekada živjeli ili demokratskih promjena kojima smo svjedoci već 2,5 desetljeća? Da li je nestala zbog loših navika, neadekvatnog okruženja ili su posrijedi, ne daj Bože, kakve kriminalne radnje?
Počevši priču od kraja već na početku dolazi se do dileme oko koje se nogometni vlastodršci, igrači, treneri, prateće osoblje kluba koji je osnovan daleke 1909. godine i ono malo preostalih navijača skupljenih pod skute nekada respektabilne „Legije“ pa i sportski novinari ne mogu usuglasiti, a to je činjenica kako se najpoznatiji nogometni klub u Slavonskom Brodu uopće zove: NK Marsonia ili NK Marsonija? Prateći etimologiju i porijeklo naziva koji dolazi od nekadašnjeg imena Broda koji se u doba starih Rimljana nazivao Marsonia, logičnije bi bilo pisati ime kluba bez glasa „J“, ali uvažavajući rad i znanje brodskih kroničara prilagođavat ćemo se „hrvatskijoj“ verziji, mada je za mnoge stanovnike Broda i okolice starije, srednje pa i one mlađe dobi, to bio i ostao popularni BSK (brodski sportski klub) koji se godinama natjecao u Republičkoj ligi bivše države (uz 3 izleta u Drugu ligu „zapad“ : 1962-1965. te 1966-1971. i 1977-1978.).
Iako je klub oduvijek bio poznat po mnogobrojnim igračima koji su nastupali diljem bivše Juge i šire (Mile Čop, Ivica i Stipan Miljković, Filip Blašković, Srećko Huljić, Ivan Maras, Josip Weber, Mirko i Vjekoslav Škrinjar, Marijan Zovko...), slavu je stekao zahvaljujući „bratu“ koji se zvao „Domovinski rat“ i koji ga je malo sportski, a malo administrativno i geopolitički gurnuo u visine hrvatskog nogometa 90-ih godina prošlog stoljeća gdje i danas živi, doduše u uspomenama. Braća Mujčin, Veldin Karić, Boris Živković, Vladimir Petrović, Pavo Crnac, Josip Markovinović, Armin Mašić, Ivica Olić, Mario Mandžukić i mnogi drugi nisu igrali zbog novca, slave, djevojaka ili saturacije vlastitih nedokazanih i neiživljenih ambicija. Oni su igrali,a neki i dan-danas igraju i nastupaju slaveći ljepotu nogometa, radujući se golovima i pobjedama te dostojanstveno primajući poraze s optimističnim pogledom na sutra koje će biti bolje.
O tome svjedoče brojni zapisi i naslovnice sportskih časopisa i nogometnih žurnala. Igrači Marsonije osvajali su europske i nacionalne trofeje, kitili se medaljama i nagradama po cijelom svijetu, rušili velikane poput Manchester Uniteda, Aston Ville, Juventusa, a istovremeno zadržali ponos, dostojanstvo, vic, zezanciju i mangupluke kakvih ima samo u Brodu i okolici. „Spavali su na tavanu s golubovima“; „pili su i pušili da bi bili u dobroj formi“; „nisu se dali ošišati ni kada bi makaze u ruke uzeo jedan Ćiro Blažević“; o njihovim vrlinama pjevaju se pjesme i pričaju vicevi, a kada bi im netko proturio loptu kroz noge ili bi početnički pali na guzicu pred nekoliko tisuća ljudi, uvijek bi to okrenuli u svoju korist na radost razdragane navijačke regimente koja je znala prepoznati istinske nogometne znalce i borce.
Zapisujući povijesne zabilješke od kraja prema osnutku, Marsoniju danas nalazimo u 4. HNL, skupina Istok, gdje drži solidnu poziciju, živi ili bolje rečeno životari od trenutne inspiracije dvojice-trojice pojedinaca, stare slave i kredita koji su davno potrošeni. Čak i nekadašnja legenda kluba za kojega je godinama vrijedilo mišljenje da će ga samo smrt otjerati s tribina (ime poznato redakciji) više ne odlazi na utakmice. Prebacio se na bazene i posprdno veli: „Na stadionu kraj Save ne možeš naći ni 'špage', a kamoli igrača.“ I doista, sve je opustošeno, devastirano, jadno i zastarjelo. Dugovi koji nisu oprošteni gomilaju se, kamate dave, a perspektiva je ravna nuli.
Žalosno je što se zbog toga sekiraju oni kojima je pristup u klub na razne načine onemogućen, odnosno nisu dobrodošli. Većina istinskih zaljubljenika u „Marsu“ i nogometnih veterana okupljena je oko gospodina Željka Čeglaja, autora monografije „Čudnovate zgode stoljetne bubamare“ u kojoj čuva sjećanja na nogomet i nogometaše u Brodsko-posavskoj županiji kroz tri stoljeća. Održavaju sastanke, evociraju uspomene, obilježavaju godišnjice i pomažu ljudima u potrebi, kao što čine i drugi poznati i slavni klubovi diljem svijeta. Samo što njihova skupina djeluje „protiv Statuta“ jer u službene prostorije kluba rijetko navraćaju budući da se tvrdi da im tamo nije mjesto.
Oni koji su pisali povijest kluba nisu dobrodošli, a oni koji sjede u Skupštini i Izvršnom odboru svi zajedno (ako se izuzme Marijan Zovko, nekadašnji Hajdukov igrač, a danas instruktor HNS-a) ne samo da nisu odigrali 100 utakmica u brodskim klubovima, nego svi skupa možda nisu bili 100 puta na nogometnoj utakmici. Radna tijela izvršnog odbora ŽNS BPZ sastavljena su po matrici sa Terazija 35. Svega tu ima, a najmanje dosljednosti, logike i kvalitetnih odluka.
Ogroman udio u tome što se klub danas nalazi tu gdje se nalazi (čak ni u svojoj županiji nije najbolji) ima „vezna linija“ Marić-Zirdum-Galović koja ga je vodila i upravljala njime zadnjih 15-20 godina (i još uvijek upravlja, na žalost mnogih). Intencija ovog teksta nije da utvrđuje čije su presude pravomoćne, tko je jamio, a tko se sakriva od poštara, niti da presumira nečiju krivnju ili istražuje tko je više zasrao, ali notorna je činjenica da se sa institucijom kao što je nogometni klub Marsonija moglo i može upravljati mnogo bolje. Nekada su gospoda, načelnici, gospodarstvenici, političari i ini drugi koji su obnašali odgovorne dužnosti vrlo dobro shvaćali odakle pušu vjetrovi pa su sačekivali nogometne čelnike već na motelu Orljava u Lužanima, ako bi dolazili iz Zagreba, ili u kampu Zelengaj u Velikoj Kopanici ako bi stizali iz pravca Beograda i po hitnom postupku sprovodili ih u centar grada ne žaleći na troškovima reprezentacije. Rezultat takvog načina poslovanja je organizacija utakmice mladih reprezentacija Jugoslavije i Škotske u sklopu kvalifikacija za EP. Bilo je to 1989. godine. 10-ak tisuća navijača uživo je pratilo Bobana, Mijatovića, Bokšića, Jarnija, Prosinečkog, Mihajlovića... Tada je izvršena jedna od posljednjih ozbiljnijih rekonstrukcija objekta „Stadion kraj Save“. Sanirani su pojedini travnati dijelovi igrališta, uređeno stajanje, osvježene svlačionice i kupaonice, oličena ograda i tribine. Radove su izvodili radnici SOFK-e – navodi Čeglaj u „Bubamari“. Utakmicu je prenosila i državna televizija, a pobijedila je Jugoslavija sa 4:1.
Danas kada u radni posjet dolaze „Grga i Klara“, odnosno centarfor i pravnik, svi gledaju u pod i nikome ne pada na pamet da se javi za riječ, a kamoli da potegne neko pitanje od krucijalnog značenja za razvoj nogometa u Brodu.
Stereotipno se spomenu Mandžo, Ola i Raketa te se onda naširoko rasprede priča o ženskom nogometu i futsalu jer od toga nema baš velike koristi, a analogno tome pojedinci ne mogu imati ni velike štete. Upravo zato nismo baš mnogo inzistirali da obavimo razgovore s odgovornima u klubu jer kvalitetnije informacije o stanju u NK Marsoniji danas se mogu naći u šatoru u Savskoj, na sjednici glavnog odbora najdraže stranke ili u zagrebačkim mafijaškim gangovima.
Tu leži i veliki dio odgovora zašto je nestala Marsonija. Resursi su davno iscrpljeni i potrošeni, talenata je sve manje, a velikih trenera (osim Mate Utvića), ruku na srce, nikada nije ni bilo. Knjiga uspomena, uspjeha i egzistencije spala je na lovu koju „Big boss“ uplati ili ne uplati svaki puta kada Mandžo ili Ola promijene klub u Europi. Naime, prema pravilniku UEFA-e, klubovi u kojima je pojedini igrač boravio od svoje 12-23. godine imaju pravo na 5% iznosa od ukupnog transfera, što u slučaju dvojice reprezentativaca često budu velike znamenke, pogotovo za malu sredinu i siromašni klub.
Tada se na nekoliko tjedana otvore pitanja prioriteta: da li praviti novi stadion, vraćati dugove, dovoditi igračka pojačanja, ulagati u školu nogometa...? Cijeli grad malo živne, ali na kraju se ne učini ništa, nego se sredstva plasiraju na očuvanje „kvote 100“ jer dokle god na području ŽNS-BPZ ima više od 100 registriranih klubova (pa makar i imaginarnih), Slavonski Brod i Nova Gradiška imat će 3 zastupnika u Skupštini HNS-a, što je pokazatelj da se radi ozbiljno, ali nažalost, loše po Marsoniju.
Kad se sve oduzme i zbroji što se tiče organiziranog bavljenja nogometom u Slavonskom Brodu i kontinuiranog uspješnog djelovanja NK Marsonija, situacija nije ružičasta. Nade ima. Puno posla, također. Moraju se skupiti političari, gospodarstvenici i sportaši te povući radikalne poteze koji će stvoriti nove vrijednosti, raditi na brendiranju postojećeg kluba te ostvariti sinergiju između turističke promidžbe grada, nogometa i klubova općenito. Nužno i neizbježno će biti pisati programe, elaborate i studije kako bi se privukla sveprisutna sredstva iz fondova EU te uspjehe kluba, nogometne organizacije i zajednice, u cjelini, pretpostaviti sitnim osobnim interesima kao što su odlasci na reprezentativne utakmice na trošak HNS-a. Tada neće biti isključeno da se opet čuje poznati stih:
„Pili smo viskija, pušili smo trave, najviše volimo Marsu sa Save.“
U protivnom će nogomet u Slavonskom Brodu i susjedstvu postati žrtva sudačke organizacije, treneri žrtve kladioničarskih neuspjeha, a igrači (pogotovo oni najmlađi) žrtve bolesnih očeva i još bolesnijih ljudi koji ih vode najčešće u propast, s ciljem da olako zarade neku paru.
nogometplus
Počevši priču od kraja već na početku dolazi se do dileme oko koje se nogometni vlastodršci, igrači, treneri, prateće osoblje kluba koji je osnovan daleke 1909. godine i ono malo preostalih navijača skupljenih pod skute nekada respektabilne „Legije“ pa i sportski novinari ne mogu usuglasiti, a to je činjenica kako se najpoznatiji nogometni klub u Slavonskom Brodu uopće zove: NK Marsonia ili NK Marsonija? Prateći etimologiju i porijeklo naziva koji dolazi od nekadašnjeg imena Broda koji se u doba starih Rimljana nazivao Marsonia, logičnije bi bilo pisati ime kluba bez glasa „J“, ali uvažavajući rad i znanje brodskih kroničara prilagođavat ćemo se „hrvatskijoj“ verziji, mada je za mnoge stanovnike Broda i okolice starije, srednje pa i one mlađe dobi, to bio i ostao popularni BSK (brodski sportski klub) koji se godinama natjecao u Republičkoj ligi bivše države (uz 3 izleta u Drugu ligu „zapad“ : 1962-1965. te 1966-1971. i 1977-1978.).
Iako je klub oduvijek bio poznat po mnogobrojnim igračima koji su nastupali diljem bivše Juge i šire (Mile Čop, Ivica i Stipan Miljković, Filip Blašković, Srećko Huljić, Ivan Maras, Josip Weber, Mirko i Vjekoslav Škrinjar, Marijan Zovko...), slavu je stekao zahvaljujući „bratu“ koji se zvao „Domovinski rat“ i koji ga je malo sportski, a malo administrativno i geopolitički gurnuo u visine hrvatskog nogometa 90-ih godina prošlog stoljeća gdje i danas živi, doduše u uspomenama. Braća Mujčin, Veldin Karić, Boris Živković, Vladimir Petrović, Pavo Crnac, Josip Markovinović, Armin Mašić, Ivica Olić, Mario Mandžukić i mnogi drugi nisu igrali zbog novca, slave, djevojaka ili saturacije vlastitih nedokazanih i neiživljenih ambicija. Oni su igrali,a neki i dan-danas igraju i nastupaju slaveći ljepotu nogometa, radujući se golovima i pobjedama te dostojanstveno primajući poraze s optimističnim pogledom na sutra koje će biti bolje.
O tome svjedoče brojni zapisi i naslovnice sportskih časopisa i nogometnih žurnala. Igrači Marsonije osvajali su europske i nacionalne trofeje, kitili se medaljama i nagradama po cijelom svijetu, rušili velikane poput Manchester Uniteda, Aston Ville, Juventusa, a istovremeno zadržali ponos, dostojanstvo, vic, zezanciju i mangupluke kakvih ima samo u Brodu i okolici. „Spavali su na tavanu s golubovima“; „pili su i pušili da bi bili u dobroj formi“; „nisu se dali ošišati ni kada bi makaze u ruke uzeo jedan Ćiro Blažević“; o njihovim vrlinama pjevaju se pjesme i pričaju vicevi, a kada bi im netko proturio loptu kroz noge ili bi početnički pali na guzicu pred nekoliko tisuća ljudi, uvijek bi to okrenuli u svoju korist na radost razdragane navijačke regimente koja je znala prepoznati istinske nogometne znalce i borce.
Dres Foto: njuskalo.hr
Zapisujući povijesne zabilješke od kraja prema osnutku, Marsoniju danas nalazimo u 4. HNL, skupina Istok, gdje drži solidnu poziciju, živi ili bolje rečeno životari od trenutne inspiracije dvojice-trojice pojedinaca, stare slave i kredita koji su davno potrošeni. Čak i nekadašnja legenda kluba za kojega je godinama vrijedilo mišljenje da će ga samo smrt otjerati s tribina (ime poznato redakciji) više ne odlazi na utakmice. Prebacio se na bazene i posprdno veli: „Na stadionu kraj Save ne možeš naći ni 'špage', a kamoli igrača.“ I doista, sve je opustošeno, devastirano, jadno i zastarjelo. Dugovi koji nisu oprošteni gomilaju se, kamate dave, a perspektiva je ravna nuli.
Žalosno je što se zbog toga sekiraju oni kojima je pristup u klub na razne načine onemogućen, odnosno nisu dobrodošli. Većina istinskih zaljubljenika u „Marsu“ i nogometnih veterana okupljena je oko gospodina Željka Čeglaja, autora monografije „Čudnovate zgode stoljetne bubamare“ u kojoj čuva sjećanja na nogomet i nogometaše u Brodsko-posavskoj županiji kroz tri stoljeća. Održavaju sastanke, evociraju uspomene, obilježavaju godišnjice i pomažu ljudima u potrebi, kao što čine i drugi poznati i slavni klubovi diljem svijeta. Samo što njihova skupina djeluje „protiv Statuta“ jer u službene prostorije kluba rijetko navraćaju budući da se tvrdi da im tamo nije mjesto.
Oni koji su pisali povijest kluba nisu dobrodošli, a oni koji sjede u Skupštini i Izvršnom odboru svi zajedno (ako se izuzme Marijan Zovko, nekadašnji Hajdukov igrač, a danas instruktor HNS-a) ne samo da nisu odigrali 100 utakmica u brodskim klubovima, nego svi skupa možda nisu bili 100 puta na nogometnoj utakmici. Radna tijela izvršnog odbora ŽNS BPZ sastavljena su po matrici sa Terazija 35. Svega tu ima, a najmanje dosljednosti, logike i kvalitetnih odluka.
Dok se igrala prva liga
Ogroman udio u tome što se klub danas nalazi tu gdje se nalazi (čak ni u svojoj županiji nije najbolji) ima „vezna linija“ Marić-Zirdum-Galović koja ga je vodila i upravljala njime zadnjih 15-20 godina (i još uvijek upravlja, na žalost mnogih). Intencija ovog teksta nije da utvrđuje čije su presude pravomoćne, tko je jamio, a tko se sakriva od poštara, niti da presumira nečiju krivnju ili istražuje tko je više zasrao, ali notorna je činjenica da se sa institucijom kao što je nogometni klub Marsonija moglo i može upravljati mnogo bolje. Nekada su gospoda, načelnici, gospodarstvenici, političari i ini drugi koji su obnašali odgovorne dužnosti vrlo dobro shvaćali odakle pušu vjetrovi pa su sačekivali nogometne čelnike već na motelu Orljava u Lužanima, ako bi dolazili iz Zagreba, ili u kampu Zelengaj u Velikoj Kopanici ako bi stizali iz pravca Beograda i po hitnom postupku sprovodili ih u centar grada ne žaleći na troškovima reprezentacije. Rezultat takvog načina poslovanja je organizacija utakmice mladih reprezentacija Jugoslavije i Škotske u sklopu kvalifikacija za EP. Bilo je to 1989. godine. 10-ak tisuća navijača uživo je pratilo Bobana, Mijatovića, Bokšića, Jarnija, Prosinečkog, Mihajlovića... Tada je izvršena jedna od posljednjih ozbiljnijih rekonstrukcija objekta „Stadion kraj Save“. Sanirani su pojedini travnati dijelovi igrališta, uređeno stajanje, osvježene svlačionice i kupaonice, oličena ograda i tribine. Radove su izvodili radnici SOFK-e – navodi Čeglaj u „Bubamari“. Utakmicu je prenosila i državna televizija, a pobijedila je Jugoslavija sa 4:1.
Danas kada u radni posjet dolaze „Grga i Klara“, odnosno centarfor i pravnik, svi gledaju u pod i nikome ne pada na pamet da se javi za riječ, a kamoli da potegne neko pitanje od krucijalnog značenja za razvoj nogometa u Brodu.
Osim kulena spaja ih i isti nogometni klub Foto: fotolog.com
Stereotipno se spomenu Mandžo, Ola i Raketa te se onda naširoko rasprede priča o ženskom nogometu i futsalu jer od toga nema baš velike koristi, a analogno tome pojedinci ne mogu imati ni velike štete. Upravo zato nismo baš mnogo inzistirali da obavimo razgovore s odgovornima u klubu jer kvalitetnije informacije o stanju u NK Marsoniji danas se mogu naći u šatoru u Savskoj, na sjednici glavnog odbora najdraže stranke ili u zagrebačkim mafijaškim gangovima.
Tu leži i veliki dio odgovora zašto je nestala Marsonija. Resursi su davno iscrpljeni i potrošeni, talenata je sve manje, a velikih trenera (osim Mate Utvića), ruku na srce, nikada nije ni bilo. Knjiga uspomena, uspjeha i egzistencije spala je na lovu koju „Big boss“ uplati ili ne uplati svaki puta kada Mandžo ili Ola promijene klub u Europi. Naime, prema pravilniku UEFA-e, klubovi u kojima je pojedini igrač boravio od svoje 12-23. godine imaju pravo na 5% iznosa od ukupnog transfera, što u slučaju dvojice reprezentativaca često budu velike znamenke, pogotovo za malu sredinu i siromašni klub.
Tada se na nekoliko tjedana otvore pitanja prioriteta: da li praviti novi stadion, vraćati dugove, dovoditi igračka pojačanja, ulagati u školu nogometa...? Cijeli grad malo živne, ali na kraju se ne učini ništa, nego se sredstva plasiraju na očuvanje „kvote 100“ jer dokle god na području ŽNS-BPZ ima više od 100 registriranih klubova (pa makar i imaginarnih), Slavonski Brod i Nova Gradiška imat će 3 zastupnika u Skupštini HNS-a, što je pokazatelj da se radi ozbiljno, ali nažalost, loše po Marsoniju.
Kad se sve oduzme i zbroji što se tiče organiziranog bavljenja nogometom u Slavonskom Brodu i kontinuiranog uspješnog djelovanja NK Marsonija, situacija nije ružičasta. Nade ima. Puno posla, također. Moraju se skupiti političari, gospodarstvenici i sportaši te povući radikalne poteze koji će stvoriti nove vrijednosti, raditi na brendiranju postojećeg kluba te ostvariti sinergiju između turističke promidžbe grada, nogometa i klubova općenito. Nužno i neizbježno će biti pisati programe, elaborate i studije kako bi se privukla sveprisutna sredstva iz fondova EU te uspjehe kluba, nogometne organizacije i zajednice, u cjelini, pretpostaviti sitnim osobnim interesima kao što su odlasci na reprezentativne utakmice na trošak HNS-a. Tada neće biti isključeno da se opet čuje poznati stih:
„Pili smo viskija, pušili smo trave, najviše volimo Marsu sa Save.“
U protivnom će nogomet u Slavonskom Brodu i susjedstvu postati žrtva sudačke organizacije, treneri žrtve kladioničarskih neuspjeha, a igrači (pogotovo oni najmlađi) žrtve bolesnih očeva i još bolesnijih ljudi koji ih vode najčešće u propast, s ciljem da olako zarade neku paru.
nogometplus
