Nastavljaju se ratničke igre iskrcavanja američkih snaga u Europu, provjere transportnih i logističkih kapaciteta europskih prometnica i druge infrastrukture, i zajedničke taktičke vježbe s europskim članicama saveza. Pritom se cijeli savez uopće ne obazire na biološki udar pod kojim se našla Europa, ona ista koju bi trebali obraniti. Dok snage NATO-a ratuju sa zamišljenim neprijateljem napadnuta im je pozadina, a one ne mijenjaju zadani scenarij vojnih aktivnosti, čak, štoviše, otkazuju se pojedine vježbe ili dijelovi vježbe „Defender Europe 20“ zbog epidemije koronavirusa i povlači se dio vojnih snaga. Stoga sam naziv jedne od najvećih vježbi NATO-a proteklih godina uistinu djeluje groteskno. Prava vojna sila, odnosno ona koja je vođena od pravih vojnih i političkih čelnika, u ovakvoj situaciji na europskom ozemlju cijelu vježbu obrane Europe preokrenula bi u stvarno djelovanje na obrani Europe od stvarne biološke opasnosti.
Zdrastvena kriza izazvana pandemijom koronavirusa stresni je test za europsku integraciju i transatlanski strateški mostobran i njihove temeljne političke i vojne integracijske strukture- Europsku uniju i NATO savez.
Europska unija od početka krize dugo je na praktičnom planu bila pasivna i sav odgovor na smrtonosnu epidemiju prepušten je državama članicama koje su poduzimale različite i međusobno nekoordinirane mjere. Vanjske granice Europske unije dugo su ostale propusne, a države članice počele su redom zatvarati svoje unutarnje granice bez međusobnog dogovora.
Tek 17. ožujka Europska unija se, prije svega zahvaljujući zalaganju predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i njenom najbližem suradničkom timu i hrvatskom predsjedanju Vijećem Europske unije, napokon trgnula. Održan je sastanak svih čelnika zemalja članica i dogovorene konkretne mjere u borbi protiv epidemije koja se proširila diljem Europe. Na video-konferenciji čelnici država članica donjeli su prve konkretne mjere podržavši prijedlog Europske komisije o zabrani ulaska u Europsku uniju državljanima trećih zemalja – dakle, zatvaranje vanjskih granica Europske unije. Donijeta je i odluka da se unutar Europske unije mora osigurati protok robe kako se ne bi nanijele dodatne štete gospodarstvima država članica.
Europska unija je iz svojih fondova odlučila usmjeriti 80 milijuna eura pomoći tvrtki CureVac koja radi na pronalasku cjepiva za virus COVID-19, a koju je iz njemačkih i europskih ruku, pokušao preuzeti američki predsjednik Donald Trump, što je Njemačka na vrijeme spriječila, a sada je u tome dobila i potporu i Europske unije. Europska komisija dana 19. ožujka u svome priopćenju za medije obavještava kako je donijela odluku o stvaranju zaliha medicinske opreme u sustavu rescEU koja uključuje strateške zalihe medicinske opreme koje do sada nije bilo dovoljno, kao što su respiratori i zaštitne maske, kako bi pomogla zemljama EU-a u borbi protiv pandemije covida-19. Predsjednica Ursula von der Leyen izjavila je: „Stvaranje prve europske pričuve medicinske opreme za hitne slučajeve iskaz je solidarnosti u EU-u, u korist svih država članica i svih naših građana. Međusobna pomoć jedini je način da prebrodimo ovu krizu.“
Dakako, još je uvijek sve na razini političkih odluka koje se tek trebaju proizvesti u djelo, poglavito izuzetno značajna odluka o stvaranju europskih tehničkih kapaciteta za borbu protiv epidemije. Nabavka zdrastvenog materijala počevši od toliko banalnih i jednostavnih proizvoda kao što je zaštitna maska do sofisticiranih i skupih respiratora kojih u ovom trenutku nedostaje na svjetskom tržištu, a otvaranje novih proizvodnih linija je još uvijek u tijeku- nije još ni započelo. Kako god se okrenu stvari i Europska unija i njezine institucije debelo je zakasnila u jedinstvenom odgovoru na strahovitu ugrozu koja je zahvatila njene članice.
Zar je uistinu bilo potrebno otvoreno pismo uglednih europskih filozofa, gospodarstvenika, političara i liječnika da se nešto u Bruxelleskim labirintima moći pokrene s mrtve točke. Dok je u Italiji i Španjolskoj već počelo dnevno umirati više stotina ljudi Europska komisija je vijećala i prepuštala inicijativu državama članicama. U otvorenom pismu objavljenom 15. ožujka koje sadrži apel osmišljen od strane filozofa Roberta Castaldija i Daniela Inneraritya, a potpisalo ga je više od 400 akademika i stručnjaka u raznim sektorima od kojih su mnogi obnašali dužnost javnih službenika u institucijama EU navodi se: “Mi, kao građani Europske unije, zabrinuti smo i uplašeni zbog ove prijetnje, a dodatno nas plaši kakofonija, sebičnost i kratkoročni destruktivni nacionalni odgovori. Uplašeni smo zbog nedostatka strategije i vizije naših nacionalnih lidera, koji kao da nisu svjesni činjenice da je jedini odgovor za sprječavanje pandemije zajednički i jedinstveni odgovor na razini EU, sa strogo definiranim mjerama. Također, potreban nam je i zajednički plan na razini EU kojim će se oporaviti naše gospodarstvo nakon ove krize.
Mi, kao građani Europe, odbijamo prihvatiti argument da Europska unija u sadašnjem obliku ne predstavlja „republiku“, u punom smislu tog značenja, te da zbog toga nije dovoljno opremljena za zajedničko suočavanje s izazovom pandemije. Javno zdravlje i borba protiv epidemije mora postati kompetentnost Europske unije i kao takva subjekt uobičajene zakonodavne procedure. Time se Komisiji trebaju omogućiti izvanredne ovlasti za koordinaciju odgovora na epidemiju, a isto bi se trebalo omogućiti i vladama država članica. Došao je trenutak za jedinstvo EU, a ne za nacionalne podjele.“
Među potpisnicima otvorenog pisma su i bivši predsjednik Europskog parlamenta, bivši povjerenici Komisije, ministri država članica, guverneri središnjih banaka i zastupnici kako europskog, tako i nacionalnih parlamenata.
Europska unija se uistinu napokon pokrenula u svome jedinstvenom odgovoru na zdrastvenu krizu, ali pritom oči bode činjenica da je poduzela praktične mjere tek nakon što je njena vodeća država Njemačka utvrdila i u funkciju stavila svoje nacionalne mjere u borbi protiv zaraze. Europski odgovor, kako su ga formulirala njena tijela, ako nije posve identičan njemačkom modelu, onda je barem u potpunom suglasju s njim.
Europska unija u cjelini je zakasnila s jedinstvenim nastupom i učinila vrlo malo za države članice. U Italiji, koja je najteže pogođena članica Europske unije, čvrsto je formiran stav javnosti kako Europska unija nije pomogla Italiji u njenoj najtežoj krizi od 2. svjetskog rata, iako su i sama talijanska država i dio njenog stanovništva kumovali lošem razvoju događaja. Takvo mišljenje, prema istraživanjima, ima gotovo 90 posto talijanskih građana, a kada jednom epidemija završi i stvari se vrate u normlani kolosijek, jednom stvorena percepcija javnosti o beskorisnosti institucija kao što je Europska unija teško je promjeniti. Kada ljudi prestanu umirati, rane i sijećanja na indolenciju europskih institucija prema dnevnim umiranjima stotina talijanskih ljudi i dalje će ostati. Neće ih moći izbrisati niti moguća izdašna financijska pomoć europskih fondova ili Europske središnje banke. Naknadno plasirani novac za otklanjanje posljedica tragedije teško će pokriti nedostatak djelovanja Bruxellesa dok se drama odvijala.
Za razliku od Europske unije NATO savez i dalje je bez jedinstvenog odgovora na javno- zdrastvenu krizu koja istovremeno ugrožava i američku i europsku stranu transatlanske integracije, a koju bi NATO, kao zajednička vojno politička organizacija trebao štititi. Morao bi je obraniti od svih ugroza, pa i nečega što je usitinu neodoljivo slično biološkom napadu nekog protivnika. Javno-zdrastvena kriza prema svojim učincima i vanjskim manifestacijama potpuno je identična scenariju vanjskog biološkog napada prema kojem bi se NATO struktura morala biti u mogućnosti na odgovarajući način postaviti. No za sada iz sjedišta NATO-a izlaze samo priopćenja za tisak i ništa više. Tako 9. ožujka u službenom priopćenju NATO objavljuje: “NATO zajedno s drugim međunarodnim organizacijama pozorno nadzire izbijanje epidemije COVID-19, a svi NATO saveznici su poduzeli preventivne mjere. Pozdravljamo napore svjetske zdrastvene organizacije na podizanju svijesti i pružanju smjernica za postupanje zemljama i pojedincima. Vojno medicinsko osoblje NATO-a ostaje budno. Prati svaki potencijalni utjecaj na NATO trupe raspoređene u operacijama.“ Priopćenje završava napomenama kako je sjedište NATO-a, temeljem uputa Svjetske zdrastvene organizacije, privremeno obustavilo putovanja svojih određenih djelatnika i uputilo dio osoblja na rad od kuće, i završnom rečenicom: “Ostajemo u bliskom kontaktu s belgijskim vlastima.“
NATO se u zdrastvenoj krizi do sada pokazao kao autična vojna organizacija koja praktički ne čini ništa dok se njezin matični teritorij sa stanovništvom kojeg bi trebao braniti u Europi nalazi pod biološkim udarom. U jeku svojih ranije dogovorenih vježbi u istočnoj i srednjoj Europi pod nazivom „Defender Europe 20“, koje su protivnici NATO-a u pokušaju njegove kompromitacije proglašavali tajnovitim upadom američkih specijalnih postrojbi i sličnim bedastoćama, sam NATO ne poduzima ništa i tako se zapravo sam kompromitira bez obzira na vanjsku propagandu.
Nastavljaju se ratničke igre iskrcavanja američkih snaga u Europu, provjere transportnih i logističkih kapaciteta europskih prometnica i druge infrastrukture, i zajedničke taktičke vježbe s europskim članicama saveza. Pritom se cijeli savez uopće ne obazire na biološki udar pod kojim se našla Europa, ona ista koju bi trebali obraniti. Dok snage NATO-a ratuju sa zamišljenim neprijateljem napadnuta im je pozadina, a one ne mijenjaju zadani scenarij vojnih aktivnosti, čak, štoviše, otkazuju se pojedine vježbe ili dijelovi vježbe „Defender Europe 20“ zbog epidemije koronavirusa i povlači se dio vojnih snaga. Stoga sam naziv jedne od najvećih vježbi NATO-a proteklih godina uistinu djeluje groteskno. Prava vojna sila, odnosno ona koja je vođena od pravih vojnih i političkih čelnika, u ovakvoj situaciji na europskom ozemlju cijelu vježbu obrane Europe preokrenula bi u stvarno djelovanje na obrani Europe od stvarne biološke opasnosti.
Svrha velike NATO-ove vježbe morala je biti brzom reakcijom političkog čelništva i zapovijednih struktura s ratnih igara prebačena na kolosijek realne opasnosti u kojoj bi, uvježbavajući uživo sasvim drugi scenarij, na konkretne načine pomogli Europi i njenim građanima. Taj preokret je morao biti izvršen barem onoliko brzo kako je nekada legendarni američki general George Patton preusmjerio svoju 3. armiju u bitci u Ardenima, zimi 1944. godine, i razorno udario u bok njemačke protuofanzive. Učinio je to praktički bez prethodne zapovijedi viših stožera, a u trenutku kada ga je, shvativši razmjere njemačke ofenzive vrhovni zapovijednik savezničkih snaga u Europi, general Dwight D. Eisenhower, upitao, za koliko vremena može preusmjeriti svoje snage prema sjeveru? Patton je zapanjenom Eisenhoweru hladno odgovorio kako to može učiniti istoga trenutka i odmah pokrenuti ofanzivnu operaciju. Pravi vojskovođa uvjek promišlja unaprijed varijante slijedećih poteza i ne trči za događajima nago ih spremno dočekuje, brzo se prilagođujući okolnostima.
Lošu sliku u medijima i javnosti stvara činjenica da NATO odgađa i smanjuje opseg vježbi i čak povlači već raspoređene vojnike i tehniku zbog epidemije, jer se opravdano može postaviti pitanje, kako bi zapravo djelovao u slučaju pravog biološkog napada neprijatelja? Ukupno ponašanje NATO-a kao vojnog stupa euroatlanske integracije djeluje neuvjerljivo i nedovoljno empatično prema europskim građanima, poglavito kada se uzme u obzir činjenica da su njegove snage potpuno opremljene za biološko-kemijsko ratovanje. Posve logično bi bilo da su pod vodstvom NATO-a, u suradnji američke vojske u Europi i europskih saveznika, otvorene mogućnosti suradnje s civilnim zdrastvenim sektorom u vidu mogućih otvaranja improviziranih bolnica, ustupanja sanitetskog materijala, zaštitnih sredstava i stavljanja na raspolaganje vojnog saniteta s velikim brojem lječnika i zdrastvenog osoblja i suvremene medicinske tehnike, prije svega traženih respiratora. Za sve to snage NATO-a imaju spremne kapacitete i mogu na terenu u realnom vremenu vrlo brzo reagirati.
Ali, nažalost, ništa od toga se ne događa. I dok u Europi ljudi i dalje ginu u stotinama, vojne snage proigravaju obranu od zamišljenog neprijatelja, valjda s Istoka koliko se može razaznati, a pozadina im je praktički bombardirana biološkim agensima.
Jednako se ponaša i ogromni kontigent američkih snaga u Europi (U.S. Army Europe) sa svojim moćnim zdrastvenim sustavom, uglavnom koncentriranim u Njemačkoj, u čijem sastavu se nalaze vrhunski opremljene klinike i laboratorij. Niti uz najbolju volju uistinu je teško, prema barem javno dostupnim podacima, uočiti bilo kakvo masivnije uključivanje tih snaga koje imaju ozbiljne kapacitete protiv bioloških ugroza i njihovog zdrastvenog sustava u europski rat protiv smrtonosnog koronavirusa.
Ponovo reagiraju nacionalne europske obrambene struktre pojedinih država EU koje aktiviraju svoje vojske i njihove logističke i zdrastvene kapacitete stavljaju u funkciju javnoga zdravstva. Tako se, primjerice, podiže spremnost njemačke vojske, pred našim očima Hrvatska vojska podiže šatorsko naselje u kojemu će biti respiratori za najteže bolesnike. Britanska vojska u sklopu operacije „Rescript“ drži u pripremi gotovo 12 tisuća liječnika i drugog zdrastvenog osoblja, pripadnika vojnog zdravstvenog sustava (Defence Medical Service), koji će se, u slučaju poterbe, staviti na raspolaganje javnom zdrastvenom sustavu.
Nedostatna aktivnost vodećih integracijskih struktura transatlanskog mostobrana, usporedno s američkom nesolidarnom politikom prema Europi u trenucima zdrastvene krize, bez primjera u posljednjih stotinjak godina, narušava stabilnost euroatlanskog strateškog partnerstva. Otvara se prostor ubacivanju Kine koja nudi isporuku zdrastvene opreme i zdrastvenih djelatnika, prije svega nastupajući prema ugroženoj Italiji i Španjolskoj. Jednostavno rečeno kriza je otkrila slabosti i jedne i druge organizacije. Europska unija je previše elastična, difuzna, troma i neučinkovita, a NATO je previše krut i slabo prilagodljiv okolnostima koje nisu čisto vojničke prirode.
Koliko je situacija na planu narušavanja jedinstva euroatlanskih odnosa ozbiljna može se vidjeti iz članka objavljenoga 12. ožujka u „Atlantic Council“ u kojem vodeći ljudi Atlanskoga vijeća reagiraju na Trumpovo zatvaranje američkih granica državljanima članica Europske unije. Tako Christopher Skaluba, ravnatelj Transatlantic Security Initiative in the Atlantic Council’s Scrowcroft Center for Strategy and Security navodi: “NATO-ova strategija obraćanja temelji se na solidarnosti cilja i akcije između Europe i Sjeverne Amerike. Trumpovo predsjedništvo u tom je pogledu bilo izazovno i u pitanju retorike i politike. Djelovanje europskog odgovora na koronavirus nakon donošenja ovakve vrste transatlanske zabrane putovanja cijelu stvar prebacuje na višu razinu. Umjesto da se s ovim teškim izazovom suoći s našim najbližim saveznicima predsjednik namjerava zadržati distancu između SAD-a i Europe. To je nevjerojatan izbor za obje strane Atlantika…..Posljedice epidemije koronavirusa za NATO značajne su. Savezničke vlade rastrgane su u krizi javnoga zdravstva, otkazuju se vojne vježbe zbog straha za sigurnost zajedničkog rada u velikim opreacijama. A u takvoj situaciji predsjednik je nanio još jedan udarac transatlanskoj solidarnosti, zapanjivši Europu. Opasna je to kombinacija koja potkopava odvraćanje i primamljiva prilika za Moskvu da ospori europski status quo, baš kao i 2008. i 2014. godine.“
Još uvijek ima vremena, i nažalost potrebe, za ispravljanje početnih poteza EU i NATO-a i aktiviranja jedinstvenoga nastupa prema pandemijskoj krizi.
geopolitika
