© Podcast Inkubator
Marko Francišković hrvatski je publicist, esejist, ekonomist, te antiglobalistički i euroskeptički politički aktivist. Široj javnosti postao je poznat nakon svađe s bivšim ministrom unutarnjih poslova Rankom Ostojićem.
Je li Hrvatska suverena država?
Marko Francišković: Najkraće – Hrvatska nije ni suverena, nije ni država. Hrvatska je provincija EU birokratskog monstruma, kolonija okupirana od strane globalističkog bankarsko-korporativnog stroja za mljevenje naroda. Ako ćemo ići i korak dalje, Hrvatska je još jedna u nizu vatikansko-cionistički upravljanog teritorija jer ta kombinacija kontrole čovječanstva je danas apsolutno dominantna u svijetu. Ovdje, na prostoru Hrvatske, te dvije silnice su izrazito ukorijenjene, što se niti ne skriva nego se još time maše i hvali kao nečime pozitivnim, što opet pokazuje koliko je općeprisutno potonuće svijesti i morala.
Koja je važnost kune kao ostatka ostataka hrvatske suverenosti?
Marko Francišković: Trenutno, u situaciji u kakvoj jesmo, to je primarno simboličko značenje jer u ovom monetarnom modelu kuna je samo ekstenzija eura i dolara te je, sa stajališta globalista i njihovih slugana, posve prirodno da se ukloni taj simbol ideje suverenosti. Nepotreban je i nepraktičan. Pogotovo zato jer se ide i prema poništenju i eura i dolara te prelaska na virtualnu svjetsku valutu, a kako će se ta svjetska valuta formalno zvati, nije ni bitno. Kao simbol državnosti i ideje koja je u suprotnosti sa globalizmom i stvaranjem jedne svjetske države, kunu bi svakako vrijedilo očuvati. Ali i tu će se po pitanju kuna vidjeti sav jad i bijeda takozvanih ”desničara”, medijski i institucijski razvikanih ”državotvoraca”, koji će nastaviti svoju politiku izdaje kao što su i do sad radili. Kad bi bilo pameti, mogla bi se ta stvar oko kune iskoristiti za okupljanje istinske opozicije i prave alternative ovom izdajničkom režimu te da se do kraja razgolite ti lažni ”državotvorci”, a kako će biti, vidjet ćemo. Gledano iz perspektive iskustva kako je bilo oko pitanja izdaje Hrvatske ulaskom pod EU okupaciju, ne piše se dobro. Opet će se javiti te medijski biti promovirani razni režimski ”branitelji domovinskog rata”, ”hrvatski generali” i slični izrodi koji će služiti ovoj politici porobljavanja naroda i degeneracije čovjeka. No, ponavljam, proces ukidanja kune prilika je da ih se razobliči u tome što su i čiji su pa da se onda, ako Bog da, bez tog utega dalje nešto dobroga i napravi u smjeru obnove državnosti.
Koje je vaše mišljenje o NATO savezu i treba li Hrvatska izaći iz njega?
Marko Francišković: To je zločinačka organizacija u službi cionističkih interesa. Svatko sa imalo pameti i morala to mora znati. Ako ne zna, onda je ili mentalno hendikepiran, ili je kvaran kao čovjek, otuđen od pravde i poštenja, od osnova moralnog življenja. Nema tu kompromisa i naravno da čovjek koji je moralan, koji nije psihopata, nema što tražiti u društvu sa zločincima. Nema sjedanja za razbojnički stol i jedenja sa te njihove trpeze. Što bi se npr. trebalo učlaniti u neku bandu koja terorizira određeni kvart, pljačka i ubija ljude, oduzima im imovinu? Ili bi se od tih i takvih trebalo odmaknuti, odnosno, i više od toga – takvima se suprotstaviti i stati u zaštitu onih koji su terorizirani. O stanju degradacije društva pokazuje već i to da se ovo o čemu govorim o NATO-u uopće ne spominje, da se to ne raspravlja nigdje u medijima i institucijama, školama, fakultetima, pogotovo ne po crkvama, ma svugdje se ova stvar potpuno ignorira te kao norma postavlja da je odlično biti u NATO organizaciji. Kolaps svih tih raznih intelektualaca, potpuno intelektualno i moralno potonuće, a i teološko, jer volio bih vidjeti bilo koga tko bi uspio uskladiti NATO sa bilo kojom monoteističkom vjerom. Nemoguće jer se radi o otvorenom ubijanju i pljačkanju slabih i nemoćnih. Ali bitno da se izvode isprazne ceremonije raznih vjerskih blagdana. Ispraznima ih čini upravo ovaj odnos prema stvarnosti i zlu koje se prihvaća pod nešto normalno. Ništa ne vrijede riječi i ceremonije ako to ne prate prikladna djela, ništa!
Kako zaštiti hrvatsko narodno blago poput voda, šuma, i poljoprivrednih zemljišta?
M. Francišković: U svijetu ovakvim kakav je, jedina opcija je imati svoju suverenu državu sa svojom politikom koja bi to blago čuvala i razvijala. A to je, uistinu, jedino pravo blago, sve ostalo je iluzija. Voda, zemlja, zrak, očuvana priroda, biljke, životinje, da živimo čisto i uredno, zdravo, u skladu sa prirodom, ponizno i zahvalno prema svim tim blagodatima koje nam se daju. Ako ih znamo cijeniti i očuvati, imali bismo puno više nego što nam treba. Ovako, prihvaćajući ovu laž ”progresa”, ostati će se bez ičega. I tek kad do toga dođe, kad se ostane bez tog blaga koje se uzima zdravo za gotovo, tek onda će se shvatiti što je izgubljeno. Ali, tada je kasno, sad treba to osvijestiti i djelovati, sad, ne sutra, ne za sat vremena, sad.
Kako preokrenuti trendove po pitanju demografske katastrofe i masovnog egzodusa mladih?
Marko Francišković: Opet smo na istom tragu kao i u prethodnom pitanju. Bez suverene države sa svojom politikom ništa se ne može napraviti. Pa neće EU i neki birokrat iz Brisela to preokrenuti, a taj sad odlučuje. To je sumanuto očekivati i zato su bezumnici svi koji nešto pričaju o demografskoj obnovi, a istovremeno su u sluganskoj EU politici. To ne ide jedno sa drugim. Kad se ima svoju državu, jedino onda se mogu provoditi one mjere koje bi preokrenule ove trendove i to tako da se u Hrvatsku počnu masovno doseljavati ovi koji su otišli u zadnjem periodu, a i sva ostala dijaspora razasuta po svijetu kroz minula stoljeća.
Na koji način bi se trebali riješiti partijskih činovnika i uhljeba te koliki oni teret predstavljaju?
Marko Francišković: Idealno bi bilo na miran način, ali to nije realno za očekivati, kao što nije realno očekivati da će neki razbojnik, zbog grižnje savjesti, vratiti ono što je ukrao. Dakle, ono što ostaje je da se razbojnika dovede u red na način koji on jedino razumije – nadjačavanjem. Tako je i ovdje, silom mača se jedino može presjeći ovaj gordijski čvor. No, to je mnogima teško čuti jer je opasno i traži požrtvovnost. Kultura koja je ubačena u mentalni kod je kultura gotovanstva i pasivnosti. Maksimum ”rizika” je što netko meni nešto lajka na fejsu i već to im izgleda dovoljno i da mogu mirno nastaviti dalje sjediti i ne izložiti se opasnosti. To je prisutno u većini naroda uz rijetke iznimke. Malo je pojedinaca koji su se pokazali dovoljno svjesnima i hrabrima da se izlože za ono što vide vrijednim borbe. Taj broj mora doći barem na nekih 5% da bismo mogli ozbiljno pričati, a ne samo ovako teoretizirati. Sad nema ni blizu tog minimuma, nema osjećaja jedinstvenosti i solidarnosti, sebičnost je apsolutni vladar u društvenoj svijesti.
Kako bi trebalo kazniti veleizdajnike i tko bi po vama sve pod njih spadao?
Marko Francišković: Kao što sam i prije rekao, tako je i dalje – jedina ispravna kazna je smrtna kazna. To je nužno, ne zbog tih veleizdajnika, nego zbog pedagoškog efekta na svijest naroda i da se vidi da je okrenut novi list te da nema više po starome. Da to svima bude jasno i da im uđe duboko do kosti kako završavaju oni koji su izdali narod i domovinu. Pod pojam veleizdajnika spadaju obnašatelji najviših vladajućih dužnosti, ti razni predsjednici, premijeri, ministri itd. Dakle, uz one koje sam naveo u svome cenzuriranom nastupu na HRT-u, u međuvremenu lista se proširila i imamo nove kandidate za vješala. Bio bih sretan da nije tako jer to bi značilo da veleizdaja više nije u tijeku. Nažalost, stvarnost je takva kakva je, stanje teške bolesti, pa je onda i lijek težak i gorak. Ako se želi biti izliječen. Ako ne, ako nema te želje i prikladne volje, onda će bolest nastaviti metastazirati i ne treba se onda čuditi kad se to dogodi.
Smatrate li da je današnja mladež eutanazirana i da se više od njih ne može očekivati da budu pokretači promjena?
Marko Francišković: Ovo je pitanje složenije nego što izgleda na prvu. Najkraći odgovor bi bio da je mladež bila i ostala izložena ”napadu cijelog spektra”. To znači: duhovno, kulturno, medijski, ekonomski, institucijski. Sve je to stavljeno u funkciju te eutanazije pa je i rezultat tu. Naravno, najodgovorniji su roditelji te mladeži koji nisi bili na traženoj razini odgovornog roditeljstva. Pogotovo se to odnosi na muškarce, očeve, koji su potpuno podbacili i poslali papci i papučari, kako ženama u kući, tako i ovom uzurpatorskom i zločinačkom režimu. Da nije tako, odgovoran i svjestan muškarac, otac obitelji, bio bi informiran npr. o tome čime hrani svoju djecu, čime truju njegovu djecu kroz cjepiva, ali i kulturu i medije, te bi onda aktivno djelovao da svoju djecu zaštiti svim mogućnostima kojima se može poslužiti. U krajnosti i primjenom sile jer to je nešto posve legitimno. Ali ne, kad ja ovako nešto kažem, onda nastaje nekakvo zgražavanje i ja sam onda problem što tako mislim. Ovdje prevladava papučarski kult pokornosti ”autoritetima vlasti”. Ako je vlast nemoralna, zločinačka, lopovska, uzurpatorska, a ova to sve jeste, onda nema nikakvog autoriteta. Jedino što ima je silu koju samovoljno provodi. A pisano je da tko se mača lača, od mača i pogiba. Tako i ova nasilnička vlast, koja se prihvatila sile kao sredstva, silom će biti i uklonjena, ako Bog da. Zato je prihvaćanje autoriteta ovog režima dudekovsko razmišljanje, to je bezumna naivnost i bijeg od odgovornosti. I od takvih roditelja, od takvih očeva, sad imamo jednako takvu djecu – mlade kojima je lakše otići nego ostati i boriti se za ono što im pripada i na što imaju pravo. I cijeli niz drugih elemenata je tu u igri. Već i niska demografska stopa, mali broj novorođenih, otupljuje oštricu mlade populacije jer starčad, umirovljenici i oni koju su blizu mirovine, gledaju sebično sebe i zna se da društvo koje je staračko nije revolucionarno. I još na sve to, kad se uračuna masovni egzodus mladih, imamo ovo pasivno i pokorno staračko društvo, kojim se lako vlada terorom i zastrašivanjem. Naravno, dobar dio društva je direktno inkorporiran u interese parazitiranja i korumpiranja pa i to još dodatno cementira ovo stanje propasti i nacionalnog nestanka.
Kako komentirate ideologiju zabave i trivijalnosti koja je pokosila današnji svijet?
Marko Francišković: To je sastavni dio svega ovoga što sam prije govorio. Recimo, nogomet i pivo. Van svake pameti uopće da odrasli ljudi, odrasli muškarci, svoje vrijeme i energiju troše na gledanje i idoliziranje nogometaša, klubova, svih tih gluposti. Nije slučajno da to pivo, koje se plasira uz nogomet, uz alkohol koji otupljuje kognitivne sposobnosti, u sebi sadrži i ženske hormone. To je osmišljeno kontroliranje mase, feminiziranje muškaraca da budu pasivni i submisivni vladajućem aparatu. Kad su muškarci tako degenerirani, onda se lako sa nezaštićenim i od tih istih muškaraca iznevjerenim ženama manipulira od strane sustava pa one isto tako zagrizu na ponuđenu im udicu, ne uviđajući da rade na vlastitu štetu. Uglavnom, na ovaj način kroz nogometnu idolatriju, muškarci i ono malo testosterona što im je ostalo ispucaju gledajuće te utakmice, pa više nemaju borbenog i zaštitničkog duha ni u smislu zaštite najbližih ni u smislu revolucionarnog poriva da urede stanje u državi i društvu. I da ne zaboravim i te kladionice koje su dio tog modela kontrole i u kojima masa njih provodi dane iščekujući kruha bez motike buljeći u ekrane sa rezultatima utakmica. Ako želite vidjeti što je to degradirani čovjek na razinu životinje, samo treba prošetati do kladionica, tamo je sve na jednom mjestu – nogomet, piva i kocka.
Ima li nade za Hrvatsku i njene žitelje?
Marko Francišković: Naravno, uvijek ima nade i uvijek postoji izlaz. Ali, nema jednostavnog i laganog rješenja. Jedino se teškom, mukotrpnom i nesmiljenom borbom može promijeniti ovo stanje. Da bi se moglo biti spremnim za jednu takvu borbu, i to sa jednim ovakvim neprijateljem kao što je ova globalistička zvijer, mora se imati duhovno uporište. Bez metafizičke povezanosti sa onostranošću, sa vječnošću, čemu uopće išta ići raditi? Koji je onda smisao svega ako sve završava u ovom materijalnom i vidljivom svijetu? Bezbožništvo je gubitak svake nade u bolje. I obratno. No, tu treba biti oprezan! Podmetnute su lažne opcije upravo s ciljem da se spriječi ono dobro. Najbolji primjer u Hrvatskoj je na početku spomenuti Kaptol, koji je glavni duhovni tamničar hrvatskog naroda, prvenstveno kroz idolatriju koju naučava. Kad se prihvati idolatrija kipova i slikarija, a što je najstrože zabranjeno u samoj Bibliji na koju se taj isti Kaptol poziva, onda se prihvaća i idolatrija ”autoriteta vlasti” pa se ostane porobljenim i duhovno i tjelesno. Nada počinje obaranjem idola u našoj svijesti i oslobađanjem od tog oblika porobljenosti. Nakon toga, nema toga što nije moguće, nema toga što nije ostvarivo. Naravno, sve uz Božju pomoć, jednog Boga uz kojeg nema ni jednog drugo ni u kojem obliku. Jednostavna receptura. Vidjet ćemo hoće li se prihvatiti. Na svakome je da sam odluči i izabere jer nema prisile u vjeri, to je apsolutno slobodni izbor koji je čovjeku dan i nitko mu to ne može uzeti. Kako se izabere, kako se odluči, tako će i biti.
Kada objavljujete novu knjigu i koja će biti tematika?
Marko Francišković: Nadam se što prije, možda već negdje na jesen, ako Bog da. Trebalo mi je vremena da obiđem lokacije koje su bile potrebne jer je knjiga u jednoj specifičnoj putopisnoj formi. To je putopis duhovnog puta, jer ima dosta putopisa o svim vidljivim lokacijama, a Jeruzalem tu ima posebno mjesto. Putopisa duhovnog puta baš i nema puno u ponudi pa se ovime nudi nešto manje uobičajeno. Znači, putopis duhovnog puta, a opet vezan za konkretne lokacije i znakove na tim lokacijama. Također ima i puno materijala za proučiti i istražiti. No, kao i sa svime, ništa dobro ne dolazi lako i brzo nego sa radom, mukom i trudom. Tematika je na neki način sve ovo što je i ovdje spominjano, ali sve to malo drugačije, malo dublje i šire i to u vremenskom i prostornom smislu jednako. Dakle, tematika je i geopolitična kao i eshatološka – sve je to u vezi sa ljubavlju, nadom, borbom, iskušenjima, vremenom, geopolitikom, eshatologijom, vjerom i znakovima koji su uvijek tu, samo ih se ne vidi uvijek, ako ikada. Sve je sa svime povezano pa se to i u ovoj putopisnoj knjizi tako sve skupa uvezuje u jedan put prema jednom cilju. No, najbolje će knjiga govoriti sama za sebe kad bude dovršena i tiskana ako Bog da.
Želite li znati više o Marku Franciškoviću, pogledajte Podcast inkubator:
