Nedavno je hrvatska javnost bila upoznata s inicijativom Marka Torjanca, kazališnog režisera i glumca, osnivača uspješnog nezavisnog teatra Planet Art i gradskog vijećnika s nezavisne liste Sandre Švaljek i HSLS-a, da se zbog paljenja Novosti, nefunkcioniranja skupštinskog Odbora za nacionalne manjine i otuđenja ploče s Trga maršala Tita sazove izvanredna sjednica Skupštine grada Zagreba. Odbijanje većine njegovih kolega da potpisom podrže tu inicijativu i opća politička situacija u zemlji povod su ovom razgovoru, a nismo, naravno, mogli izbjeći ni pitanja u vezi kulture.
- Sve tri teme uputio sam i na dnevni red sljedeće redovne sjednice, jer i dalje smatram da ovi događaji zahtijevaju jasnu i nedvosmislenu reakciju i osudu Gradske skupštine koja, ako i bude izglasana, više neće imati potrebnu oštrinu i autoritet - kaže Torjanac.
Kako komentirate činjenicu da je vašu inicijativu podržao samo gradski vijećnik Tomislav Stojak iz HNS-a, dok su je ostali odbili s različitim izgovorima?
Vladajuća me većina nije iznenadila: ona će automatski odbiti svaki prijedlog koji dolazi iz oporbe, pa bila to i osuda eklatantnoga govora mržnje. To, nažalost, više nego ijedna druga nepodržana inicijativa s njihove strane govori o vrijednostima koje zastupaju. No iznenadilo me što stranke lijevog bloka nisu podržale moju inicijativu. To mi je samo potvrdilo mišljenje o aktualnom sajamskom, nakupačkom parlamentarizmu u Hrvatskoj, gdje bez političke trgovine ili kompliciranih prethodnih dogovora i usuglašavanja ne može proći nijedna inicijativa, pa čak i kad je riječ o elementarnim vrijednostima i pitanjima, poput osude govora mržnje i paljenja pisane riječi. To dokazuje da se u našoj zemlji razvila jedna vrsta jalovog zastupništva, koja ne čini nikakav iskorak i angažman u odnosu na bilo koja društvena pitanja. Upravo to treba mijenjati, jer bez promjene obrasca djelovanja blaziranih i nedodirljivih zastupnika koji ne reagiraju na društvene pojave i događaje društvo ne može naprijed.
SDP oduvijek pokušava biti kalif umjesto kalifa, dobiti vlast na gotovo potpuno istom odnosu prema stvarnosti i temama kao i desnica i boji se napraviti iole značajniji iskorak
Iznenadilo me, naravno, i to da alarm zastupnika nije upalila nefunkcionalnost Odbora za nacionalne manjine, u koji nisu imenovani predstavnici manjina i koji zbog toga nije mogao donijeti nikakav stav. Zbog toga sam, kao član tog nefunkcionalnog tijela, i inicirao izvanrednu sjednicu i kao treću točku njezina dnevnog reda predložio temu blisko povezanu s prvom, a to je otuđivanje ploče s nazivom Trga maršala Tita, što je posljedica istoga opasnoga i politički motiviranog huliganizma i vandalizma, koji se u ovom slučaju okomio na imovinu Grada a da nema nikakvih rezultata policijske istrage. Ispada da smo došli do trenutka u kojem će svatko svoje političke stavove, mržnju i neslaganja nekažnjeno moći izraziti tako što će devastirati, otuđiti i prisvojiti gradsku ili bilo čiju imovinu. Netko će tako rašarafiti prometni znak, netko razbiti semafor… Mislim da je jasno kuda to vodi, pogotovo s obzirom na više nego zabrinjavajuću političku popustljivost agresivnoj ekstremnoj desnici.
Za što češće izbore
Kakav je, po vama, aktualni politički moment u Zagrebu?
Loš. Kao i u cijeloj zemlji. Politika u gradu je blokirana, tj. interesno predvidljiva, a političari generalno odvojeni od stvarnosti i nezainteresirani za išta osim svog statusa. Vladajuća većina ustrojena je poput poslušne vojske koja ne smije poduprijeti ništa što dolazi od oporbe, a oporba je usitnjena, nedovoljno artikulirana i asertivna i generalno više zaokupljena formom nego sadržajem. I jednima i drugima nedostaje inicijative i autentičnosti. Ne razgovaramo o idejama i viziji razvoja grada; komunicira se samo u obrascima ‘mi’ i ‘oni’, a glavni način djelovanja je opstrukcija, što je za razvoj Zagreba i zemlje pogubno i nikuda ne vodi. Nužnost je izaći iz tog uskog, provincijalnog pogleda na svijet. Većina koju je gradonačelnik Bandić ostvario uvjetovana je ekstremnom manjinom, odnosno strankom koja s petero zastupnika udara ritam gradu. Sve je to rezultat toga vašarskog parlamentarizma i pogodbenog vladanja, a događaji na koje sam reagirao i nepodržavanje inicijative koju sam pokrenuo apsurdni su učinci toga.
U većini svjetskih zemalja na vlasti je desnica, ali uvijek postoji i nekakva ljevica, makar lijevi centar koji pokušava biti svojevrsni korektiv vlasti. Ima li u Zagrebu i Hrvatskoj ikakve ljevice?
Nema. Ljevica u Hrvatskoj u katastrofalnom je stanju. Razjedinjena je i uglavnom nema ni jasnu sliku o tome što bi trebala biti. U cijelom je svijetu ljevica u krizi, no kod nas je to dodatno potencirano našom poviješću, naslijeđem i time uzrokovanom odioznošću prema ljevici. Zato je ona kod nas u posebno teškoj krizi identiteta i ne uspijeva se profilirati. Upala je s jedne strane u duboki oportunizam, a s druge ne uspijeva artikulirati svoje ideje u skladu sa zahtjevima 21. stoljeća i prepoznati potrebe današnjeg društva.
Ljevica, prije svega SDP, nema progresivnih ideja i jasnu ideju socijaldemokracije za koju bi se založila, ne uspijeva biti autentična i kalkulira, što je glavno obilježje naše politike uopće. Čak i u ideološkom smislu SDP kalkulantski podilazi desnoj ideologiji nacionalizma, čime se u startu diskreditira kao ljevica. U ekonomskim pitanjima desnica je snažnom ulogom države u ekonomiji otpočetka monopolizirala prostor ljevice i tako izbila njihov, uobičajeno lijevi adut iz ruku. Budući da se u ideološkom i ekonomskom pristupu SDP i HDZ gotovo uopće ne razlikuju, SDP misli da je dovoljno vikati da će oni činiti sve što i desnica, samo poštenije. Zapravo, SDP oduvijek pokušava biti kalif umjesto kalifa, dobiti vlast na gotovo potpuno istom odnosu prema stvarnosti i temama kao i desnica i boji se napraviti iole značajniji iskorak. U vladanju obje stranke, i SDP i HDZ, pokazuju autokratski način. Ljevica je i tu izgubila komparativnu prednost u unutarnjem životu stranke, koja bi mogla dovesti do kvalitetnijih ideja i autentičnijih stavova. To sve govori da kao društvo još živimo u kolektivnom socijalističkom mentalitetu, samo što smo umjesto višenacionalnom dali prednost nacionalnom, pa umjesto socijalizma dobili nacionalsocijalizam.
Uopće, osnovni problem hrvatske politike je previše kalkuliranja. Ona je gotovo potpuno kalkulantska, lišena jasne ideje, vizije i ikakve potrebe za općim dobrom s bilo koje strane političkog spektra. Zato ljudi odustaju od politike, zato ne izlaze na birališta, zato su rezignirani i bježe iz zemlje. Zato je najpopularniji političar nitko, a 70 posto građana misli da zemlja ide u krivom smjeru. Zato jer ne vide potrebnu iskrenost, odlučnost i predanost da se zaista učini neki pozitivan pomak.
SDP, ovakav kakav jest, dospio je u ćorsokak. Kakvu šansu dajete novim lijevim strankama?
Vidjet ćemo koliko će se njih uspjeti razviti i koliko će shvatiti što ljevica znači u današnjim okvirima. Ne možete današnju ljevicu formirati na istim postavkama kao i onu koja se formirala 1930-ih. Ona danas podrazumijeva drugačiju artikulaciju i afirmaciju niza novih ideja. Iznenadilo me što Nova ljevica nije podržala sazivanje izvanredne sjednice Skupštine Zagreba na temu osude govora mržnje: to je nešto na čemu bi ljevica trebala insistirati i u čemu bi morala prednjačiti. Koliko god se ne činilo popularnim, upravo je to prostor ljevice u Hrvatskoj, jer onaj dio populacije koji razmišlja drugačije od retropopulizma što ga nudi HDZ i desne stranke nema svoga glasnogovornika. Takva bi ljevica trebala vrlo jasno progovoriti o ljudskim pravima, o zaštiti sekularnog društva i svemu onome što bi ona danas trebala zastupati. Ali ona je još uvijek pretiha i gotovo nevidljiva.
Mislim da je vrlo teško prebacivati odgovornost na manjinske stranke. One su u nezahvalnoj poziciji, pogotovo srpska stranka koja je uvijek dežurni krivac za sve. S druge strane, mislim da je bolje demontirati sve što ne valja, pa i po cijenu novih izbora
Svako malo u javnosti se može čuti stav da bi HNS i SDSS zbog brojnih razloga, pa i zbog ploče koja je upravo izmještena iz Jasenovca ali ne i uklonjena, trebali napustiti Vladu: je li bolje ostati u Vladi i pokušati biti njezin unutarnji korektiv ili izazvati izbore nakon kojih bi HDZ najvjerojatnije novu vladu formirao sam ili zajedno s ekstremnom desnicom?
To zasigurno nije laka odluka za one koji su u toj poziciji. Ja sam izrazito oštro osudio potez HNS-a kad se priključio HDZ-u. To je politička trgovina i izdaja birača kakva se ne pamti, što je točno pokazalo kako kod nas funkcionira politika – ne postoji nikakva principijelnost i nikakve ideje, sve je to samo bacanje pijeska u oči građanima. Što se tiče SDSS-a, mislim da je vrlo teško prebacivati odgovornost na manjinske stranke. One su u nezahvalnoj poziciji, pogotovo srpska stranka koja je uvijek dežurni krivac za sve. Logično je da manjinske stranke u svim demokracijama uvijek idu uz one koji dobiju vlast, kako bi održale dobre odnose s državom i tako pridonijele progresu manjine koju zastupaju. S druge strane, mislim da je bolje demontirati sve što ne valja, pa i po cijenu novih izbora. Mislim da su četiri godine vlasti predug ciklus za ovakva devijantna društva. Ne vidim ništa loše u tome da izbori budu i svake godine ako treba, to bi bilo nekakvo čišćenje gnoja iz inficirane rane. Istina, rana se ispiranjem može još jače zagnojiti dok ne dođe do ozdravljenja, ali oblozima od kamilice na teškoj rani ništa se neće postići, stvari će postajati još gore. Bolje bi bilo da su izbori bili prije tri-četiri mjeseca: zastupam što češće izbore i mislim da je to rješenje. To društvo čini aktivnijim, a politiku i političare manje opuštenima.
Neshvaćanje slobode govora
Po vašem mišljenju, koliko su manjine uopće voljne boriti se za svoja prava?
Kao član Odbora za nacionalne manjine u Gradskoj skupštini iz kontakata s manjinskim aktivistima te s nedavnog studijskog putovanja i sastanaka manjinskih koordinacija Zagreba i Vukovarsko-srijemske županije mogu zaključiti da u cijeloj zemlji politika prema manjinama funkcionira na najgori, bizantinski način – odnosno podjelom. Među manjinama postoje one koje dobivaju više sredstava i koje su bolje tretirane i one druge, pa se time otežava uspostavljanje solidarnosti među njima, odnosno mogućnost da zajednički rješavaju svoje probleme. Pritom, naravno, kriteriji za dodjelu sredstava nisu jednaki za sve. To nije ništa novoga, iz iskustva znam da se slično radi i u kulturi: nekome date više novca, a nekome manje. Naravno, posljednji se bune što sredstva nisu dodjeljivana po kriterijima, a prvi šute jer su u povoljnoj poziciji. Zapravo, nivo solidarnosti porazan je u bilo kojem području, a građani Hrvatske su ispod potrebne demokratske razine i po pitanju građanske svijesti i po pitanju potrebe za pravdom.
Postoji li ovdje barem nekakva društveno angažirana kultura?
Postoji, nije da je nema, ali se umjetnici, čast iznimkama, teško odlučuju na kritiku društva i problemske teme uopće. Godinama nemamo pravu satiru i to je problem. Nakon svoje inicijative dobio sam puno FB-postova iz kojih vidim da ljudi ne razumiju satiru. Novosti imaju oštru satiru, onakvu kakvu je Feral Tribune imao u Jugoslaviji pa poslije u Hrvatskoj. Hrvatski su građani u tom smislu nedovoljno obrazovani i nedovoljno pismeni. To je posljedica toga što na TV-u nema satiričnih emisija, a u kazalištu predstava koje kritički progovaraju o sadašnjem trenutku i izruguju se aktualnim političarima. U SAD-u su Trump i cijela njegova administracija podvrgnuti žestokoj satiri, a ono što se kod njih smatra satiričnim kod nas se smatra uvredom. Naše shvaćanje slobode govora u najboljem je slučaju na razini 19. stoljeća.
