Riječ je o fenomenološkom strahu od Balkana i negiranju njegovog utjecaja od strane službene kulturne i svake druge politike
Priča s pulskim gradonačelnikom Zoričićem i zabranom narodnjaka u Puli, odnosno u gradskom prostoru ponovno je reaktualizirala fenomen koji je u puno navrata tematiziran, ali uvijek na marginama humanistike i nikad u široj javnosti. Riječ je o fenomenološkom strahu od Balkana i negiranju njegovog utjecaja od strane službene kulturne i svake druge politike, koje je tim prisutnije, što je taj utjecaj veći u kulturi svakodnevice.
Tako da je priča o uklanjanju turbofolka iz vidljive javnosti, zapravo puno više priča o osjećaju lažne kulturne superiornosti, nego o nacionalizmu. Da stvar bude bizarnija, čak se i u udžbenicima iz zemljopisa najnormalnije i logično uči da je Hrvatska istovremeno srednjoeuropska, mediteranska i balkanska zemlja, da bi onda ta svakome jasna činjenica prerasla u isključivo srednjoeuropsko brendiranje devedesetih, koje je karikaturalno pokušalo pretvoriti Zagreb u ništa drugo, nego u mali Beč, lišavajući ga kompletnog i presudnog modernističkog nasljeđa socijalizma.
Glorifikacija habsburškog nasljeđa
Inicijalno pak iščeznuće mediteranske ili jadranske komponentne iz poželjne identitetske slike zemlje, bilo je vidljivo na svakom koraku, od suspenzije jadranske ribarske i pomorske terminologije iz standardnog jezika, preko konstantne gotovo pa glorifikacije habsburškog nasljeđa i istog takvog odbacivanja mletačkog, do svjesne koncentracije gospodarskih aktivnosti na sjeverozapadu zemlje.
Mediteranstvo je tako promatrano kao nešto suspektno i anacionalno, dok je srednjoeuropejstvo impliciralo i poželjan ideološki pa i vanjskopolitički smjer, što se umnogome moglo zahvaliti Tuđmanovom pogledu na svijet i njegovom političkom strahu od jadranske Hrvatske.
Ovo se posljednjih godina iz temelja promijenilo, o čemu je nedavno pisao Jurica Pavičić, ponajprije zbog toga što je zahvaljujući sve razvijenijem turizmu pa i filmskoj industriji, mediteranska Hrvatska postala ona slika koja odlazi u svijet i od koje čitava zemlja zapravo živi.
Najveći nacionalisti slušaju cajke
Ono što se, međutim, nikako nije promijenilo, niti hoće, to je apsolutni zazor od Balkana, koji je iz perspektive domaće malograđanštine previše orijentalan i premalo katolički, makar da je hrvatska stvarna kultura skoro i najviše obilježena tim kontekstom. U krajnjoj liniji, najveći dio stanovništva zemlje i jeste porijeklom iz balkanskih krajeva, pri čemu su neki došli uslijed ratnih i poratnih okolnosti posljednjih desetljeća, a neki drugi za vrijeme osmansko-mletačko-austrijskih ratova.
No, opet i ta očita činjenica ništa ne znači u konstrukciji poželjne slike zemlje. Da stvar bude zabavnija, upravo je pobjednička ideologija nacionalizma koji od početka vlada suvremenom Hrvatskom, najukorjenjenija u dinarskim balkanskim krajevima, jednako kao što je svakome tko tim krajevima prolazi ili u njima obitava očito da je gotovo samorazumljivo da najveći nacionalisti slušaju cajke, a na kraju krajeva i čitava muzička pozadina najvećeg simbola tog svijeta, Marka Perkovića Thompsona jeste balkanska.
Kad svi sve to znamo, a nema nikakve sumnje da znamo, čemu onda čitav cirkus oko toga da se sramimo vlastitog odraza u ogledalu i pričamo bajke jedni drugima? Odgovor na ovo pitanje jeste dijelom ideološki, što sam načeo u prvom dijelu teksta, ali je umnogome i psihološki. I to iz razloga što imamo društvo koje je duboko uronjeno u balkansku stvarnost i gotovo se u ničemu po tom pitanju ne razlikuje od društava u regiji, ali je svrhu svog postojanja pronašlo u tome da s ostatkom regijom i ex-jugoslavenskim prostorom nema ništa.
Odatle i to opsesivno inzistiranje na miteleuropejstvu, jer se Jadran ipak dijeli i s Crnom Gorom i Albanijom, a i s Bosnom i Hercegovinom. O kakvom se kaosu u glavama radi, možda najbolje svjedoči slučaj koncerata Leinerove grupe Pozdrav Azri, na koje su devedesetih hodočastili poklonici Branimira Štulića, da bi onda pepeljarama gađali Leinera kad bi krenuli svirati ‘Balkan’, uvjerljivo najpoznatiju Štulićevu pjesmu koju i sami sigurno vole.
Sam Đoni je pak bio prvi koji je sebe smatrao i javno nazivao Balkancem, pa kasnije to povukao kad je čuo da to isto za sebe tvrde Ćiro Blažević i Bajaga. Društvo pak koje nakon više od trideset godina od novog utemeljenja nije u stanju izići iz ormara i pogledati se u zrcalo, neće nikad voditi opušten i normalan život. Što je istovremeno i smiješno i tužno.
