Gabriel Garcia Marquez preminuo je u 87. godini života. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost bio je i ostao najznačajnijim piscem Južne Amerike. U sjećanju će ostati i njegov angažman u borbi protiv kriminala.
"Pa, što da kažem tvom ocu?""Reci mu da u životu želim samo jedno - postati pisac. To ću i biti."Ovako je tekao razgovor Gabriela Garcie Marqueza s majkom, 1950.godine, kada je protiv volje roditelja, odlučio prekinuti studij prava. Njegova strast nije bila sudska praksa već svijet pripovjetki i romana - tako je zapisao i kasnije objavio u autobiografskom djelu "Živjeti da bi se pričalo".Gabriel Garcia Marquez rođen je 6. ožujka 1927. u malom mjestu Aractatca u Kolumbiji, okruženom plantažama banana koje su ljeti pustošile suše a zimi tropski pljuskovi i oluje. Njegova je majka bila jednako tvrdoglava kao što će kasnije biti tvrdoglav i njezin sin. Ona se 1926. također protiv volje obitelji, udala za telegrafistu i velikog šarmera koju ju je osvojio violinskom svirkom u noćnim satima ispod njezina prozora. Ljubavnu priču njegovih roditelja, sam pisac je kasnije pretočio u roman pod naslovom „Ljubav u vrijeme kolere". Stvarnost koju je vidio i doživio u svojoj okolici, često puta je koristio i u svojim radovima. Osim spomenutog, slično je nastala i knjiga „Kronika najavljene smrti" u kojoj također tematizira događaje iz svoje neposredne okoline.
Gabriel Garcia Marquez je bio najstariji od 11 braće i sestara. Rastao je kod bake i djeda, koji je na njega prenio ljubav prema knjigama. Njih je „gutao" od najranijih dana; djela kolumbijskih i španjolskih autora, Hemingwaya, Faulknera i Kafke. Baka je po zanimanju bila slastičarka i vrlo nadarena pripovjedačica. Unuka je odgajala uz fantastične priče. Jedna od njih bila je ona o zabranjenoj sobi u kojoj su navodno živjeli dječakovi preminuli preci. Ovakve priče hranile su njegovu maštu ali nažalost istodobno i njegove strahove. Kako je kasnije navodio, ove su priče bile izvor dugogodišnjih noćnih mora. Marquez proveo usamljeno djetinjstvo među ženama: bakom, tetkama i sluškinjama Indijankama. „Otuda", pisao je on u svojim memoarima, „dolazi uvjerenje da žene pokreću svijet, a da mi muškarci sa sobom nosimo tek povijesnu brutalnost i nered."
U neredu se nalazila i njegova domovina. Od početka 19-tog stoljeća neovisna od Španjolske, Kolumbija je 1886. prva demokratska država Latinske Amerike. Ipak, uvijek iznova su se u njoj događali krvavi građanski ratovi. Kada se 1927. rodio Marquez, okončano je vrijeme privrednog rasta od kojeg su profitirali gradovi i strani ulagači. Ruralno stanovništvo je i dalje naporno radilo i bilo siromašno. Tijekom 1928. dolazi do eksplozije – krvoprolića. Berači banana koji prosvjeduju protiv premalih plaća koje im isplaćuje američka kompanija United Fruit Company, stradavaju od metaka vladinih snaga. Marquez ovaj tragični događaj opisuje u svojoj najpoznatijoj knjizi "Sto godina samoće".
Još jedan događaj, koji je Kolumbiju do danas obilježio, "Gabo", kako ga njegovi poklonici nazivaju, doživio je osobno kao student u Bogoti. Bio je to atentat na ljevičarsko-liberalnog predsjednika Jorgea Eliecera Gaitana 1948. Ovaj događaj utječe i danas na akcije gerilskih trupa FARC kao i na kriminal i nasilje narko kartela.
Gabriel Garcia Marquez prekinuo je studij prava i probijao se kroz život kao novinar. "Živio je od danas do sutra", piše njegova prevoditeljica na njemački Dagmar Ploetz. Oženio se 1958. svojom velikom ljubavi iz mladosti Mercedes Barchom, sa kojom je dobio dva sina. Novca im je uvijek nedostajalo.
Iskustva gladi, siromaštva i nasilja nije nikada zaboravio. Cijeloga života je davao podršku slabijima. Šezdesetih godina prošlog stoljeća je bio zu latinoamerički pokret za neovisnost. Iz tog razdoblja seže i njegovo često kritizirano prijateljstvo s Fidelom Castrom. Tijekom 90-ih godina kao i nakon 2000. godine, on se sve više agažira u borbi protiv kriminala, trgovine drogom te često posreduje u sukobima između vlade i pripadnika gerilskih trupa.
Proboj na literarnoj sceni, stekao je 1967. romanom „Sto godina samoće". U njemu je ispričao sudbinu obitelji Buendia u fiktivnom selu Macondo, koje tijekom jednog stoljeća od malog sela s bambusovim kolibama prerasta u perspektivan grad. Tu je riječ o miješanju zbilje i mašte, s mnogim čudnovatim likovima i zbivanjima iz kolumbijske, ali i obiteljske prošlosti samoga autora. Za mnoge, to je literarni nacionalni ep Latinske Amerike.
Za samog Marqueza je „Sto godina samoće" bilo terapijsko djelo. Kolumbijski književni kritičar Carlos Ricon sjeća se jednog intervjua.
"Garcia Marquez je rekao da su njegovi snovi iz bakine i djedove kuće do pisanja 'Sto godina samoće 'bili noćne more. Nakon što je svoj život i sjećanja uobličio u prozu, prestale su ga progoniti", kaže Ricon.
Godine 1982. je Marquez dobio Nobelovu nagradu za književnost. Odlikovan je „za svoje romane i kratke priče u kojima živopisnim koloritom stapa svijet fantastičnog i realnog, a u kome se zrcale život i sukobi jednog kontinenta", pisalo je, između ostalog, u obrazloženju žirija Nobelove nagrade. Osim čileanske autorice Isabel Allende, on je bio najvažniji predstavnik „magičnog realizma" u književnosti Latinske Amerike.
Marquez je2011. objavio i svoju posljednju knjigu „Sjećanje na mojet užne kurve". Veliki kolumbijski pisac je preminuo u svojoj kući u Mexiko Cityju. Svoje obećanje dato majci, da će postati pisac – uspio je održati.
Izvor: seebiz
Gabriel Garcia Marquez je bio najstariji od 11 braće i sestara. Rastao je kod bake i djeda, koji je na njega prenio ljubav prema knjigama. Njih je „gutao" od najranijih dana; djela kolumbijskih i španjolskih autora, Hemingwaya, Faulknera i Kafke. Baka je po zanimanju bila slastičarka i vrlo nadarena pripovjedačica. Unuka je odgajala uz fantastične priče. Jedna od njih bila je ona o zabranjenoj sobi u kojoj su navodno živjeli dječakovi preminuli preci. Ovakve priče hranile su njegovu maštu ali nažalost istodobno i njegove strahove. Kako je kasnije navodio, ove su priče bile izvor dugogodišnjih noćnih mora. Marquez proveo usamljeno djetinjstvo među ženama: bakom, tetkama i sluškinjama Indijankama. „Otuda", pisao je on u svojim memoarima, „dolazi uvjerenje da žene pokreću svijet, a da mi muškarci sa sobom nosimo tek povijesnu brutalnost i nered."
U neredu se nalazila i njegova domovina. Od početka 19-tog stoljeća neovisna od Španjolske, Kolumbija je 1886. prva demokratska država Latinske Amerike. Ipak, uvijek iznova su se u njoj događali krvavi građanski ratovi. Kada se 1927. rodio Marquez, okončano je vrijeme privrednog rasta od kojeg su profitirali gradovi i strani ulagači. Ruralno stanovništvo je i dalje naporno radilo i bilo siromašno. Tijekom 1928. dolazi do eksplozije – krvoprolića. Berači banana koji prosvjeduju protiv premalih plaća koje im isplaćuje američka kompanija United Fruit Company, stradavaju od metaka vladinih snaga. Marquez ovaj tragični događaj opisuje u svojoj najpoznatijoj knjizi "Sto godina samoće".
Još jedan događaj, koji je Kolumbiju do danas obilježio, "Gabo", kako ga njegovi poklonici nazivaju, doživio je osobno kao student u Bogoti. Bio je to atentat na ljevičarsko-liberalnog predsjednika Jorgea Eliecera Gaitana 1948. Ovaj događaj utječe i danas na akcije gerilskih trupa FARC kao i na kriminal i nasilje narko kartela.
Gabriel Garcia Marquez prekinuo je studij prava i probijao se kroz život kao novinar. "Živio je od danas do sutra", piše njegova prevoditeljica na njemački Dagmar Ploetz. Oženio se 1958. svojom velikom ljubavi iz mladosti Mercedes Barchom, sa kojom je dobio dva sina. Novca im je uvijek nedostajalo.
Iskustva gladi, siromaštva i nasilja nije nikada zaboravio. Cijeloga života je davao podršku slabijima. Šezdesetih godina prošlog stoljeća je bio zu latinoamerički pokret za neovisnost. Iz tog razdoblja seže i njegovo često kritizirano prijateljstvo s Fidelom Castrom. Tijekom 90-ih godina kao i nakon 2000. godine, on se sve više agažira u borbi protiv kriminala, trgovine drogom te često posreduje u sukobima između vlade i pripadnika gerilskih trupa.
Proboj na literarnoj sceni, stekao je 1967. romanom „Sto godina samoće". U njemu je ispričao sudbinu obitelji Buendia u fiktivnom selu Macondo, koje tijekom jednog stoljeća od malog sela s bambusovim kolibama prerasta u perspektivan grad. Tu je riječ o miješanju zbilje i mašte, s mnogim čudnovatim likovima i zbivanjima iz kolumbijske, ali i obiteljske prošlosti samoga autora. Za mnoge, to je literarni nacionalni ep Latinske Amerike.
Za samog Marqueza je „Sto godina samoće" bilo terapijsko djelo. Kolumbijski književni kritičar Carlos Ricon sjeća se jednog intervjua.
"Garcia Marquez je rekao da su njegovi snovi iz bakine i djedove kuće do pisanja 'Sto godina samoće 'bili noćne more. Nakon što je svoj život i sjećanja uobličio u prozu, prestale su ga progoniti", kaže Ricon.
Godine 1982. je Marquez dobio Nobelovu nagradu za književnost. Odlikovan je „za svoje romane i kratke priče u kojima živopisnim koloritom stapa svijet fantastičnog i realnog, a u kome se zrcale život i sukobi jednog kontinenta", pisalo je, između ostalog, u obrazloženju žirija Nobelove nagrade. Osim čileanske autorice Isabel Allende, on je bio najvažniji predstavnik „magičnog realizma" u književnosti Latinske Amerike.
Marquez je2011. objavio i svoju posljednju knjigu „Sjećanje na mojet užne kurve". Veliki kolumbijski pisac je preminuo u svojoj kući u Mexiko Cityju. Svoje obećanje dato majci, da će postati pisac – uspio je održati.
Izvor: seebiz
