Oslobodilo Linića bilo kakve odgovornosti i krivice. Sad mi trebamo vjerovati da je predsjednik Vlade RH ručao crnih bunika pa bez veze optužio čovjeka ili još naivnije da je u slučaju „Spačva“ gdje se vrti cifra od 27 000 000 milijuna kuna sve bilo transparentno i pošteno odnosno da se nikom nije zalijepilo malo „zelembaća“ za prstiće ili da ih nitko nije, radeći s medom, malo polizao. Mudri istražitelji nakon što zadrže loptu u nogama nekoliko mjeseci dok splasnu tenzije u javnosti s lakoćom se ograde stereotipnom rečenicom: „Nema osnova za gonjenje po službenoj dužnosti“. S time dokazuju da je kriminala bilo, ali da oni to ne mogu izganjati, odnosno izgonjati, a ako se nekome gonja van službene dužnosti neka gonja, a oni će, predpostavljam, rado pomoći. Nema smisla da sam Milanović gonja tragove po Spačvanskoj šumi, a još manje ima smisla da Linić odjeven u Supermena gonja Milanovićevog brata po tvornici kolačića. Čini se da su se svi pomalo uplašili, povukli ručnu pa i povezli unatrag, a možda i malo dogovorili, bojeći se lančane reakcije.
Lančana reakcija je sintagma koju, osim na satu kemije, možete sve češće čuti u pravosudnim krugovima. Tu nam godinama sole pamet s time kako pravo i pravda nisu istoznačnice te kako dokaza ima, ali ih u jednom trenutku više nema (odvjetnik Miljević Veljko). Najzanimljivija je priča o sudskoj praksi. Može ovako, a može i onako. Ili prevedeno: kada bi se dva pijanca popela na „Milovićku“ ili „Šukericu“ u Brodu ili pak Cibonin toranj u Zagrebu, sporječkali se i potukli na krovu zgrade, a da je jedan pri tome ima zasrane ruke (jer je prije toga išao kenjati, a nije bilo papira, niti vode) te da upravo taj zasrani) gurne ovoga (koji nije zasran) s krova zgrade i ubije ga koliko se ja razumijem u pravo ne bi ga se moglo osuditi u Hrvatskoj jer naša sudska praksa ne pozna takav slučaj od stoljeća sedmog.
S time bi se složili i političari koji su parolu:“Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga“, zamijenili sa: „Moramo sve učiniti da zaštitimo strateške nacionalne interese“, mada po mišljenju sve popularnijeg fizičara Antonija Šibera pitanje je koliko njih razlikuje strateško i nacionalno. Možda jedino malo bolje stoje s razlikovanjem interesa.
Svoju poštapalicu imaju i nesposobni županijski inspektori (ne samo u našoj županiji) koji bi trebali uočiti, evidentirati i sankcionirati kriminalne radnje pri namještenim natječajima i potkradanju proračuna RH. Lakonski, a često puta i drsko odgovaraju: „Ne možemo mi tu ništa ukoliko nisu povređena prava prema Zakonu o hrvatskim braniteljima“.
U gomilanje stereotipnih izjava koje malo znače, a još manje od njih netko može imati koristi na najbolji su se način uključili djelatnici HTZ-a sa novim sloganom:“Croatia - full of life“. No, međutim taj slogan nisu sami smislili nego su ga kupili od konzorcija agencija BBDO, AMV BBDO i DEC BBDO za samo 2,5 mil kuna (bez PDV-a). Sve bi bilo u redu da su dobili punu („full“) parolu. Zaboravili su im iza riječi „full“ ubaciti riječ „dick“ pa bi izreka u originalu zvučala: „Hrvatska – pun k... života.“ Da su mene pitali vratio bih ono: „Mala zemlja za veliki odmor“ (piccolo paese per un grande vacanza) i ne bi im naplatio ništa.
Ionako moje ideje mnogi koriste besplatno pa čak i gradonačelnik Mirko Duspara i njegov zamjenik Andrić potičući organizirano plivanje školske djece na objektu „Gradski bazeni“. Tako su neki dan održali sastanak sa ravnateljima brodskih osnovnih škola da pokušaju realizirati moju zamisao koju sam predočio u natječaju za posao, a koju su prepisali iz elaborata EV 8038/90-1 rev. 1, a isti je kopirao - pravaška uzdanica ,Mijatović Josip te se nalazi na čuvanju u Ustanovi za gospodarenje sportskim objektima od 23.10.2013. godine. Samo što nisu kvalitetno prepisali, odnosno onaj koji im je to servirao nije dobro pročitao. Intencija je bila da dolaze djeca iz seoskih škola i upoznaju se sa bazenskim kompleksom i gradom u cjelosti te usput odrade sat-dva tjelovježbe u vodi i doprinesu optimalizaciji korištenja kapaciteta. Učenicima škola koje pripadaju gradu to je ipak dostupnije tijekom cijele godine i većina ih je već bila na bazenima (bar jedan puta). Da koriste tuđe ideje u političke svrhe vidljivo je tako što nikome nije palo na pamet da istu stvar organizira na objektu „Gradsko klizalište“ što sam im zaboravio sugerirati te im se ovim putem ispričavam. Možda i bolje jer ako krene po zlu kao s biciklima od 25 000 kuna misliti će ljudi da sam im i to ja predložio.
Lokalni nogometaški bosovi imaju, opet, svoju poštapalicu koju rado koriste: „Škole nogometa su svetinje organiziranog bavljenja sportom.“ O Marsoniji, stadionu, prvoj i drugoj ligi – ni riječi. Tu i tamo pokoja besjeda o futsalu i ženskom nogometu, gdje je izgleda sve donekle čisto (da ne bi slučajno zaskočio USKOK), a i lijepo je vidjeti gospodina Šimu Zirduma-Zizija u trenerci HNS-a.
Uz pozdrav hrvatskim braniteljima:“ Ma gdje bili“ trebamo se svi skupa iskreno i toplo nadati da će biti bolje i da će pravna država napokon profunkcionirati.
Lančana reakcija je sintagma koju, osim na satu kemije, možete sve češće čuti u pravosudnim krugovima. Tu nam godinama sole pamet s time kako pravo i pravda nisu istoznačnice te kako dokaza ima, ali ih u jednom trenutku više nema (odvjetnik Miljević Veljko). Najzanimljivija je priča o sudskoj praksi. Može ovako, a može i onako. Ili prevedeno: kada bi se dva pijanca popela na „Milovićku“ ili „Šukericu“ u Brodu ili pak Cibonin toranj u Zagrebu, sporječkali se i potukli na krovu zgrade, a da je jedan pri tome ima zasrane ruke (jer je prije toga išao kenjati, a nije bilo papira, niti vode) te da upravo taj zasrani) gurne ovoga (koji nije zasran) s krova zgrade i ubije ga koliko se ja razumijem u pravo ne bi ga se moglo osuditi u Hrvatskoj jer naša sudska praksa ne pozna takav slučaj od stoljeća sedmog.
S time bi se složili i političari koji su parolu:“Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga“, zamijenili sa: „Moramo sve učiniti da zaštitimo strateške nacionalne interese“, mada po mišljenju sve popularnijeg fizičara Antonija Šibera pitanje je koliko njih razlikuje strateško i nacionalno. Možda jedino malo bolje stoje s razlikovanjem interesa.
Svoju poštapalicu imaju i nesposobni županijski inspektori (ne samo u našoj županiji) koji bi trebali uočiti, evidentirati i sankcionirati kriminalne radnje pri namještenim natječajima i potkradanju proračuna RH. Lakonski, a često puta i drsko odgovaraju: „Ne možemo mi tu ništa ukoliko nisu povređena prava prema Zakonu o hrvatskim braniteljima“.
U gomilanje stereotipnih izjava koje malo znače, a još manje od njih netko može imati koristi na najbolji su se način uključili djelatnici HTZ-a sa novim sloganom:“Croatia - full of life“. No, međutim taj slogan nisu sami smislili nego su ga kupili od konzorcija agencija BBDO, AMV BBDO i DEC BBDO za samo 2,5 mil kuna (bez PDV-a). Sve bi bilo u redu da su dobili punu („full“) parolu. Zaboravili su im iza riječi „full“ ubaciti riječ „dick“ pa bi izreka u originalu zvučala: „Hrvatska – pun k... života.“ Da su mene pitali vratio bih ono: „Mala zemlja za veliki odmor“ (piccolo paese per un grande vacanza) i ne bi im naplatio ništa.
Ionako moje ideje mnogi koriste besplatno pa čak i gradonačelnik Mirko Duspara i njegov zamjenik Andrić potičući organizirano plivanje školske djece na objektu „Gradski bazeni“. Tako su neki dan održali sastanak sa ravnateljima brodskih osnovnih škola da pokušaju realizirati moju zamisao koju sam predočio u natječaju za posao, a koju su prepisali iz elaborata EV 8038/90-1 rev. 1, a isti je kopirao - pravaška uzdanica ,Mijatović Josip te se nalazi na čuvanju u Ustanovi za gospodarenje sportskim objektima od 23.10.2013. godine. Samo što nisu kvalitetno prepisali, odnosno onaj koji im je to servirao nije dobro pročitao. Intencija je bila da dolaze djeca iz seoskih škola i upoznaju se sa bazenskim kompleksom i gradom u cjelosti te usput odrade sat-dva tjelovježbe u vodi i doprinesu optimalizaciji korištenja kapaciteta. Učenicima škola koje pripadaju gradu to je ipak dostupnije tijekom cijele godine i većina ih je već bila na bazenima (bar jedan puta). Da koriste tuđe ideje u političke svrhe vidljivo je tako što nikome nije palo na pamet da istu stvar organizira na objektu „Gradsko klizalište“ što sam im zaboravio sugerirati te im se ovim putem ispričavam. Možda i bolje jer ako krene po zlu kao s biciklima od 25 000 kuna misliti će ljudi da sam im i to ja predložio.
Lokalni nogometaški bosovi imaju, opet, svoju poštapalicu koju rado koriste: „Škole nogometa su svetinje organiziranog bavljenja sportom.“ O Marsoniji, stadionu, prvoj i drugoj ligi – ni riječi. Tu i tamo pokoja besjeda o futsalu i ženskom nogometu, gdje je izgleda sve donekle čisto (da ne bi slučajno zaskočio USKOK), a i lijepo je vidjeti gospodina Šimu Zirduma-Zizija u trenerci HNS-a.
Uz pozdrav hrvatskim braniteljima:“ Ma gdje bili“ trebamo se svi skupa iskreno i toplo nadati da će biti bolje i da će pravna država napokon profunkcionirati.
