Majstori, Hrvatska, 2013., komedija, 75 min.
Režija: Dalibor Matanić
Uloge: Areta Ćurković, Nikša Butijer, Goran Bogdan, Bojan Navojec, Mate Gulin, Krešimir Mikić
„Gledatelji će me pamtiti po komedijama“, tako je nekako najavio novu fazu svoje karijere Dalibor Matanić (iako je to mjesto odavno rezervirao Vinko Brešan) nekoliko dana prije nego što će filmom „Majstori“ otvoriti 60. Festival igranog filma u Puli. Prosječna ocjena gledatelja 4,04 daje mu za pravo da se nada dobroj gledanosti (što mu i mi želimo), no kritičari su prilično podijeljeni: jedni će reći da je to „neobično zabavan film o nevjerojatno tužnim ljudima“ (Jurica Pavičić), dok drugi sumnjičavo vrte glavom, pogotovo kad je riječ o pridjevu zabavan. Budući da sam prije desetak godina, povodom filma „Fine mrtve djevojke“, izrekao gotovo neukusne panegirike na račun Matanića, otprilike kao redatelja koji spašava čast hrvatskog filma, što u ono doba i nije bilo netočno dok film i danas stoji u samom vrhu novije hrvatske produkcije, žao mi je što moram reći da se ubrajam u ovu drugu skupinu, kojoj Matanićev pokušaj zabave pod svaku cijenu nije bio nimalo zabavan.
Od prvih kadrova i zvukova, trošne kućice s okućnicom i ogradicom, debeljuce koja sluša „Dimnjačara“ Jimmyja Stanića, njenog muža naivnog željezničara koji s pruge spašava kroničnog samoubojicu, prepoznajemo ton prvog filma Dalibora Matanića – „Blagajnica hoće ići na more“, u kojemu je uspio na neobičan način spojiti socijalni blues i malko pomaknut humor u jedan doista zanimljiv film koji ga je katapultirao na poziciju najveće nade hrvatskog filma. Poziciju koju je potvrdio „Finim mrtvim djevojkama“, zatim snimio još dva zanimljiva, iako ne tako unisono prihvaćena naslova, „Sto godina Slave“ (koji je pogodio čak i čudan ukus NG-a Runjića) i „Kino Lika“, da bi s posljednja dva brzopleto producirana filma, „Majka asfalta“ i „Ćaća“, tu istu poziciju ozbiljno doveo u pitanje. Nije stoga čudno što „Majstori“ pokazuju signale velike želje za ponovnim prihvaćanjem, ako ne od kritičara koji više ne sline toliko nad njegovim filmovima kao u početku, a onda makar od publike, koja pak nakon „Blagajnice“ nije previše marila za Matanićeve filmove. S „Majstorima“ Matanić se vratio na početak, da pokuša još jednom tamo negdje gdje je jednom sve pošlo pogrešno. I doista, recept je vrlo sličan, no realizacija nije niti približno toliko šarmantna.
Priča je to o kućanici Keki (Areta Ćurković) koja, nesretna zbog emocionalnog zanemarivanja napušta vječno depresivnog supruga Baju (Niška Butijer) i, u potrazi za davno zaboravljenim osjećajima, odlazi u gradić na obali gdje je s mužem provela medeni mjesec. Tamo pak postaje plijenom lokalnog galeba (Bojan Navojec) , dok suprug i Kekin wannabee ljubavnik, kućni majstor Ilija (Goran Bogdan), kreću u potragu za njom, a peripetije ovog neobičnog ljubavnog četverokuta imaju svojih uspona i padova, humornih i sjetnih preljeva.
Ono što me osobno prilično živcira kod „Majstora“ jest što se od prvog do posljednjeg kadra strašno pokušavaju svidjeti i nema na što nisu spremni kako bi u tome i uspjeli: slapstick, dramski posve izlišne epizode, trasherski izbor glazbe koji varira od Mile Hrnića do Letu Štuke (iako skidam kapu za „Đeni voli kečke“ i Danijela), mornarske majice, jarki tonovi, uredno popisivanje ikonografije i brendova bolje prošlosti… ukratko nema tog prvoloptaškog stereotipa, za koji svaka redateljska šuša zna da će razveseliti raju, koji ovdje nije prisutan. U krupnom planu, po mogućnosti barem dvaput, da nekome ne promakne fora. To silovanje duhovitostima sudeći i po reakciji gledatelja u Puli, gdje je film međutim ostao bez nagrada, dat će neke rezultate, no nemam dojam da će Mataniću pomoći da prebrodi krizu identiteta.
Osobno, najzabavnija inovacija „Majstora“ su u hrvatskom filmu jako rijetko korištene i doista virtuozno režirane slapstick scene, u kojima se briljantno snalazi Goran Bogdan, a koje dominiraju prvom trećinom filma. Kad ponestane štofa za Bogdanove pizdarije, Matanićev film brzo ostane bez benzina.
I u izboru glumaca, kao i u svemu drugome, Matanić je odigrao ziheraški – Goran Bogdan („Sonja i bik“, „Svećenikova djeca“) pretvara se u opće mjesto naših komedija, uostalom baš kao i Nikša Butijer, dok je Matanićevo otkriće, Areta Ćurković, zanimljiv filmski lik, ali tek osrednjih glumačkih potencijala. Bojan Navojec dobro je iskoristio priliku za ponešto prenaglašene zajebancije, dok je Mate Gulin, otkriće iz „Pisma čaći“, zaslužan za onih nekoliko trenutaka u kojima se Matanićev film doima autentičnim. Sve ostalo obično je afektiranje bez pokrića koje drži vodu samo dok majstori ne odu. (5/10
Izvor: nemilosrdnigadovi
