Rotacijski zastupnik Radničke fronte u Gradskoj skupštini: Nerijetko sam se, govoreći o radničkim problemima i napadajući tajkune, u Skupštini osjećao kao vanzemaljac. Sve to često izgleda kao cirkus, ali ideološke krinke brzo padaju kad se kaže nešto protiv svetog kapitala – u takvim vas situacijama napada i pozicija i opozicija


Lijevi blok, koji čine Radnička fronta, Zagreb je naš, Nova ljevica i Za grad, ima samo četiri zastupnika u skupštini Grada Zagreba. Ipak, zahvaljujući tim zastupnicima ostvareni su neki konkretni uspjesi, od sprječavanja uklanjanja biste Ive Lole Ribara do zaustavljanja privatizacije vodnih usluga. Što ste dosad postigli i jeste li zadovoljni tim rezultatima?


Najveće je postignuće svakako to što smo uspjeli spriječiti privatizaciju odvodnje atmosferskih voda. Uspjelo nam je ono što je moguće samo povremeno i iznimno – snagom argumenata uvjerili smo čak i dijelove vladajuće koalicije da se radi o neviđenom lopovluku pa im je bilo politički neoportuno to podržati. Bandićeva ekipa je, naviknuta da im sve - koliko god besramno - prolazi, bila prebahata i prelakoma i loše je sve pripremila, što smo mi iskoristili da ih ometemo u štetnim planovima. Još je jedno, bar malo, postignuće RF-a bilo i to da u Skupštini govorimo o radničkim problemima, a što se onda probijalo i u medije. Inače u Skupštini apsolutno nitko ne govori o radništvu, dok se s druge strane stalno drže ode kapitalu. Tako sam na aktualnom satu govorio o problemima bivših radnika i radnica DIOKI-ja i Kamenskog kojima se i dalje duguju ogromni zaostaci za plaće, problemu agencijskih radnika i zaštitarima koji za Grad preko posrednika rade u najvećoj mjeri na crno i bez ikakvih prava. Na te intervencije ćemo se sada nadovezati prijedlogom promjene Odluke o komunalnoj naknadi kako bi se moglo pomoći radnicima kojima nisu isplaćene sve plaće, a RF nastavlja raditi i na problemu agencijskih radnika i zaštitara. Lijevi blok pak sjajno funkcionira i nadam se da ćemo dobar rezultat iz Zagreba uspjeti ponoviti i na parlamentarnim izborima.



Antisistemska pozicija


Na prošlogodišnjim lokalnim izborima anstisistemska stranka Radnička fronta po prvi je put ušla u neku instituciju vlasti i time ‘postala dio sistema’, liberalne parlamentarne demokracije. Je li ta situacija kontradiktorna i koliko se može napraviti djelujući iz te pozicije?




Pojedinca je uvijek lako pritisnuti, ucijeniti ili kupiti, dok je s kolektivima to praktički nemoguće. Rotacijom zastupnika naglašavamo svoje ideje izravne demokracije i horizontalnosti, ne tražimo mesije i velike vođe nego drugačije društvo



Svi smo mi ionako dio sistema. Ono što je bitno jest da nismo ni mrvice odstupili od svojih ideja, borbe za radnu većinu i sve potlačene i obespravljene, a protiv interesa političke i ekonomske elite, a upravo naša antisistemska pozicija garantira da će i dalje ostati tako. I po našim istupima unutar predstavničkih institucija se vidi da smo dosljedno pro-radnički orijentirani, bez ikakvih ustupaka prema tajkunskoj eliti i njihovim pajdašima iz političke oligarhije kao što je Bandić. ‘Unutar sistema’ se mogu povremeno neke stvari napraviti, kao što je na primjer već spomenuta priča s privatizacijom atmosferskih voda. Dosta je bitna stavka to što nam bivanje u Skupštini daje javnu pozornicu, koju inače ne bismo imali, za propagiranje svojih ideja i rađenje pritiska na vlast. Isto tako, stekli smo i pravo na unajmljivanje stranačkih prostora po povoljnijoj cijeni od Grada, što je ključno za ozbiljan politički rad, no Bandić nas tu namjerno već pola godine, kršeći zakon, zavlači i ne da niti jednoj od stranaka Lijevog bloka prostore iako su ih sve ostale stranke već dobile. Također možemo doći do bitnih informacija, na primjer o ugovorima Grada s agencijama za zapošljavanje, a nimalo nevažan nije ni novac koji dobivamo i ulažemo u daljnje političko i terensko djelovanje. U kapitalističkoj demokraciji bez para nema ni muzike. Pozivamo sve radnike i borbene sindikate koji imaju bilo kakvih problema da nam se jave.


RF se odlučio za princip rotacije prema kojem se svakih šest mjeseci izmjenjuje osoba na poziciji gradskog zastupnika. Vaš mandat je upravo završio a preuzet će ga Katarina Peović Vuković. Takvo nešto prvi put se pojavilo u Hrvatskoj, a bilo je i puno pitanja, kritika pa i podsmjeha na tu ideju. Zašto inzistirate na tom principu i kakva su dosadašnja iskustva?


Zastupamo političko načelo u kojem prvenstvo imaju ideje a ne osobe. Uobičajeni predstavnički sustav potiče personalizaciju – pojedinci na poziciji moći s jedne strane dobivaju prevelik utjecaj, a s druge su izloženi velikim pritiscima da ih se ukalupi u okvire ‘dopuštenog’ i ‘prihvatljivog’. Iz svog iskustva u Skupštini mogu samo potvrditi da nije nimalo jednostavno zastupati interese radništva i običnog naroda tamo gdje praktički svi ostali podržavaju status quo i interese kapitala. Pojedinca je uvijek lako pritisnuti, ucijeniti ili kupiti, dok je s kolektivima to praktički nemoguće. Rotacijom naglašavamo svoje ideje izravne demokracije i horizontalnosti, ne tražimo mesije i velike vođe nego drugačije društvo.


Vladavina Milana Bandića u Zagrebu već je godinama sinonim za korupciju, no unatoč tome taj ga imidž nije koštao izbora. Osim što ste član stranke koja Bandića redovito proziva zbog klijentelizma i sukoba interesa, vi ste i član gradskog Povjerenstva za izradu, provedbu i praćenje programa za suzbijanje korupcije. Možete li nakon iskustva rada u tim tijelima reći nešto više o razmjerima koruptivnosti Bandićeve vlasti?


Na Antikorupcijskom je povjerenstvu bivši zastupnik SDP-a kojeg je Bandić ‘kupio’, praktički izravno priznao da je posao dobio preko veze, da je probleme na poslu sređivao stranačkim putem i da očekuje da će ga Bandić u budućnosti za njegovo pretrčavanje nagraditi još boljom pozicijom. I desilo se nije ništa jer nema pravih dokaza, osim ako tko sam za se ne potpiše da je korumpiran, što nije izgledno. Sveprisutna korupcija, među ostalim, potječe iz nedemokratskog sistema koji je automatski generira. Ako na primjer Grad ima većinu u odboru koji postavlja novu ravnateljicu vrtića ili neke druge institucije, naravno da će tamo biti postavljen netko preko veze. Da ravnatelja postavljaju na primjer zaposlenice vrtića i roditelji, to bi bilo praktički nemoguće. Korupcija se djelomično može suzbiti transparentnošću i demokratizacijom, ali to onima koji od trenutnog modela profitiraju ne odgovara.




Bandić se okružuje ‘savjetnicima’ i zapošljava na visoke pozicije djecu moćnika, dok na agencijskim radnicima profit zgrću tajkuni poput Nenada Bakića, koji po javnom sektoru istodobno i pljuju i na njemu mlate pare



Lokalni mediji, udruge veterana, određeni kulturni radnici, crkva i vojska izdašno se financiraju iz gradskog proračuna. Jesu li to, ili nešto drugo, stupovi koji gradonačelnika održavaju na vlasti?


Sve to, plus klijentelizam i zapošljavanje svojih ljudi, korupcija i podobni kapital koje predstavljaju Matija Jozić, Petar Pripuz, Zdravko Mamić, braća Vojnović, ali i socijalna izdvajanja koja služe kao paravan za sve to. Bandić jako dobro zna zašto daje socijalne stanove, besplatne udžbenike, naknade za novorođenčad, izdvaja za osobe s invaliditetom itd. Kako okriviti ‘malog čovjeka’ koji jedva spaja kraj s krajem što je glasao za Bandića kada na primjer njegova suparnica s izbora Anka Mrak Taritaš u Skupštini otvoreno govori da treba smanjiti socijalu?



Sveti kapital


Vaša stranka zagovara upravljanje na principu direktne demokracije, prema kojemu bi građani trebali imati maksimalan mogući upliv u donošenje odluka važnih za život lokalne zajednice, uključujući odlučivanje putem referenduma i zborova građana. Koliko se zaista demokratski upravlja gradom?


Dovoljno je reći da je zadnji referendum u Zagrebu bio 1987. Mjesni odbori i gradske četvrti su niše za nagrađivanje nižih stranačkih ešalona bez ikakvih realnih ovlasti – to je ruglo, a ne demokracija. Jedini način da se zaštite realni interesi običnih ljudi je da oni sami izravno odlučuju, na primjer o tome hoće li se u njihovu kvartu uništiti zelena površina ili ne. Trenutno se naši vijećnici zajedno sa stanovnicima na Trešnjevci bore za sazivanje zbora građana kako bi se spriječilo uništavanje zelene površine Grbavice i pogodovanje tajkunima. Političkim elitama demokratizacija, naravno, ne odgovara jer bi to značilo manje moći i novca za njih.


U vašim izvještajima o radu Skupštine sve vrvi izjavama u kojima zastupnici lamentiraju da bi Grad trebao imati više razumijevanja za ‘razvoj’, da bi stvari trebalo ‘prepuštati tržištu’. Uglavnom se to predlaže nauštrb socijalnih mjera i programa. Je li dominantni svjetonazor skupštinara neoliberalni i ima li u tom smislu razlike između vlasti i tradicionalne opozicije kao što je SDP?


‘Razvoj’ je retorička šifra za subvencije i pogodovanje kapitalu. Nerijetko sam se, govoreći o radničkim problemima i napadajući tajkune, u Skupštini osjećao kao vanzemaljac. Sve to često izgleda kao cirkus, ali ideološke krinke brzo padaju kad se kaže nešto protiv svetog kapitala – u takvim vas situacijama napada i pozicija i opozicija. SDP je neoliberalna stranka, kao i sve ostale mainstream stranke. Iz opozicije katkad znaju dobro ukazivati na neke nepravilnosti, ali problem je što to ‘zaboravljaju’ kad dođu na vlast. A, uostalom, i Bandić i većina kadra u njegovoj stranci su SDP-ov izdanak.


Bili ste vrlo angažirani oko činjenice da Grad Zagreb za različite, mahom najteže poslove koristi agencijske radnike, njih ukupno 597, dok se na rukovodećim pozicijama zapošljavaju stranački podobni kadrovi?


Agencijski radnici često rade vrlo odgovorne i teške poslove, neophodne za funkcioniranje grada, bez ikakvih prava – na bolovanje, štrajk, prijevoz itd. – u groznim uvjetima i za crkavicu. Istodobno se Bandić okružuje ‘savjetnicima’, zapošljava na visoke pozicije djecu moćnika, dok na agencijskim radnicima profit zgrću tajkuni poput Nenada Bakića, koji po javnom sektoru istodobno i pljuju i na njemu mlate pare. Agencije za privremeno zapošljavanje upravo postoje da bi se radnička prava i plaće što više smanjilo te da bi se još jedan dio kolača prepustio ekonomskoj eliti.


Jedno od kardinalnih pitanja na koja Zagreb, ali i ostali gradovi u zemlji, nikako ne uspijevaju odgovoriti je ono gospodarenja otpadom. Koji se sve problemi, od lokalnih ekoloških pa do političkih prelamaju kroz ovo pitanje?


Ekološki prihvatljivo gospodarenje otpadom je nužnost, za koju dosad kod nas nije bilo previše sluha. Sad, kad nam prijete ogromni penali od EU, bit ćemo prisiljeni početi s razvrstavanjem, recikliranjem, kompostanama itd. To je sve nesporno. No posebno je zanimljiva priča s EU fondovima iz kojih će se dosta toga financirati. Na prvi pogled izgleda dobro, ali samo ako ne znate da će se sav taj novac iz EU fondova zapravo vraćati industriji u zapadnoevropskim zemljama odakle ćemo kupovati kamione, spremnike, postrojenja i sve ostalo. Ako pritom uzmete u obzir da Hrvatska još uvijek više novca daje u EU, nego što dobiva nazad, vidljivo je da kroz ‘pomoć iz EU’ mi zapravo, čak i kada se ona troši u dobre svrhe - kao što je priča s otpadom - svojim novcem subvencioniramo proizvodnju u već razvijenim zemljama. Ista je priča i s EU ‘pomoći’ za kupnju novih tramvaja nakon izdvajanja ZET-a iz Holdinga; neće više biti kupnje domaćih tramvaja od Đure Đakovića i Končara kao dosad, nego će novac ići u Njemačku i druge zemlje evropske razvijene jezgre.