Škola je za nas značila prisilu, pustoš, dosadu, mjesto gdje je trebalo, u točno odmjerenim obrocima, progutati ‘učenje o učenja nevrijednome’, skolastične ili u skolastiku pretvorene materijale za koje smo osjećali da ne mogu imati nikakve veze sa stvarnim i našim osobnim zanimanjem. Bilo je to tupo, prazno učenje, ne za volju života, nego za volju učenja, nametnuto od stare pedagogike. I jedini zaista poletni trenutak koji imam da zahvalim školi bio je dan kad sam njena vrata za sobom zauvijek zalupio.”… “Imali smo da učimo, i ispitivali su nas što smo naučili: tokom osam godina nijedan nas nastavnik nije ni jedan jedini put pitao što mi sami želimo da učimo; lišavali su nas baš one podstrekačke pomoći za kojom svaki mladi čovjek ipak potajno čezne.
Tako je u svom Jučerašnjem svijetu ( Die Welt von Gestern), o školi krajem XIX stoljeća, bez optimizma sjećanja ni u tragovima, pisao veliki austrijski pisac Stefan Zweig. Bilo bi zanimljivo provesti istraživanje među pripadnicima svih generacija maturanata u hrvatskim školama, a naročito među pripadnicima ovogodišnje, o stavovima prema školi, s hipotezom da se se tijekom proteklih sto godina, u smislu Zweigovog opisa, promijenilo ništa nije. Sudeći prema ovoproljetnim, ludim, karnevalskim radostima maturanata, kojima je, uglavnom kao benevolentna publika, svjedočio čitav grad, hipoteza bi se u mnogočemu potvrdila. Ova cinična pretpostavka, grubo temeljena samo na kolektivnom, organiziranom i kostimiranom ludovanju “zrelih”, njihovom karikiranju svijeta odraslih, zasnovana na antipodnom pobunjeničkom prkosu ujedinjenih mangupa, ridikula, odlikaša i štrebera spram ozbiljnosti i ugleda škole, kontri četverogodišnjoj ili trogodišnjoj ozbiljnosti škole, zapravo sadrži u sebi nepobitnu realnost da i suvremena škola, na početku XXI stoljeća, za “mlade, radoznale duše, samostalna i prirodna bića, predstavlja nevidljivi jaram”, strukturiran baš kao i društvo čiji je sastavni dio.
Okruženi oceanom nepravdi, korupcije, socijalne raslojenosti, domoljubnih zanovijetanja, povijesnih determinanti, licemjerja, besperspektivnosti i pretvorbenih krađa u kojima su njihovi roditelji dobili domovinu, a izgubili dom, u kojima su mnogi izgubili posao, sigurnost i dostojanstvo – arhipelazi maturanata, bespomoćno su plutali bez pouzdanog kompasa za orijentiranje i utvrđivanje sigurnih koordinata obećavajuće sadašnjosti i budućnosti. Upotrebljavani pokatkad kao živi štit u prepucavanjima između školskih sindikata i državnog nadležnog ministarstva, maturanti su učili od opravdanih nezadovoljnika, opterećenih kao i većina osiromašenog stanovništva, opterećenih slanjima egzistencijalnih SOS-ova tzv. nadležnima, bili su odgajani od nervoznih, razočaranih nastavnika i profesora – isto tako, obiteljskih ljudi, zabrinutih za sutra u istoj mjeri kao i njihovi roditelji. Na kraju školske balade izbačeni su maturanti kao živa đulad iz topova u cirkusu škole škole, a da ih pri tlu nije čekala zaštitna mreža. Sreća je što se većinom radi o mladim, zdravim ljudima koji će se nekako dočekati na noge, usprkos nebrizi upravitelja cirkusa od društva kakvo imamo. U svojoj srdačnosti i naivnosti ovih su dana naročito i egzaltirano vjerovali da taj njihov oproštajni let iz škole znači napuštanje briga, osvajanje slobode i samostalnosti, a, kako stvari stoje, tresnut će o zemlju kao još veći robovi sustava, jedni kao studenti, drugi kao pripadnici rezervne armije rada, a treći, ako budu imali prosjačke sreće, kao radnici ili kao Mrsićevi zamorci.
No, bez obzira na preovladavajuće crnilo, zauvijek će se sjećati maturanti svojih školskih krijesnica: graje na odmorima, testova, komada i petica, trte na satovima, žicanja sitnog, drskosti prema profesorima, čik- pauza, šalabaktera, ljubavnih poruka, zaboravljenih papuča, markiranja sa sata, išaranih zidova učionica, mirisa kabineta, prepisivanja, šaptanja, molbi: “daj jedan griz”, ili, „daj jedan dim“, poneke rijetke pedagoške poeme i ponekog rijetkog Antona Semjonoviča Makarenka. Sve će to, na budućim susretima i godišnjicama mature, biti prežvakavana priča o školi i školskim prijateljima. A najviše će se sjećati kao odrasli ljudi i roditelji nekih novih maturanata, da su, poput Zweiga prije sto i više godina, učili za školu i ostvarivanje nastavnih programa, a ne za život koji je sasvim nešto drugo. Ali, sve je to zasada u drugom planu dok hode u nepoznato, a njihov smijeh još uvijek odjekuje učionicama.
sbperiskop
Tako je u svom Jučerašnjem svijetu ( Die Welt von Gestern), o školi krajem XIX stoljeća, bez optimizma sjećanja ni u tragovima, pisao veliki austrijski pisac Stefan Zweig. Bilo bi zanimljivo provesti istraživanje među pripadnicima svih generacija maturanata u hrvatskim školama, a naročito među pripadnicima ovogodišnje, o stavovima prema školi, s hipotezom da se se tijekom proteklih sto godina, u smislu Zweigovog opisa, promijenilo ništa nije. Sudeći prema ovoproljetnim, ludim, karnevalskim radostima maturanata, kojima je, uglavnom kao benevolentna publika, svjedočio čitav grad, hipoteza bi se u mnogočemu potvrdila. Ova cinična pretpostavka, grubo temeljena samo na kolektivnom, organiziranom i kostimiranom ludovanju “zrelih”, njihovom karikiranju svijeta odraslih, zasnovana na antipodnom pobunjeničkom prkosu ujedinjenih mangupa, ridikula, odlikaša i štrebera spram ozbiljnosti i ugleda škole, kontri četverogodišnjoj ili trogodišnjoj ozbiljnosti škole, zapravo sadrži u sebi nepobitnu realnost da i suvremena škola, na početku XXI stoljeća, za “mlade, radoznale duše, samostalna i prirodna bića, predstavlja nevidljivi jaram”, strukturiran baš kao i društvo čiji je sastavni dio.
Okruženi oceanom nepravdi, korupcije, socijalne raslojenosti, domoljubnih zanovijetanja, povijesnih determinanti, licemjerja, besperspektivnosti i pretvorbenih krađa u kojima su njihovi roditelji dobili domovinu, a izgubili dom, u kojima su mnogi izgubili posao, sigurnost i dostojanstvo – arhipelazi maturanata, bespomoćno su plutali bez pouzdanog kompasa za orijentiranje i utvrđivanje sigurnih koordinata obećavajuće sadašnjosti i budućnosti. Upotrebljavani pokatkad kao živi štit u prepucavanjima između školskih sindikata i državnog nadležnog ministarstva, maturanti su učili od opravdanih nezadovoljnika, opterećenih kao i većina osiromašenog stanovništva, opterećenih slanjima egzistencijalnih SOS-ova tzv. nadležnima, bili su odgajani od nervoznih, razočaranih nastavnika i profesora – isto tako, obiteljskih ljudi, zabrinutih za sutra u istoj mjeri kao i njihovi roditelji. Na kraju školske balade izbačeni su maturanti kao živa đulad iz topova u cirkusu škole škole, a da ih pri tlu nije čekala zaštitna mreža. Sreća je što se većinom radi o mladim, zdravim ljudima koji će se nekako dočekati na noge, usprkos nebrizi upravitelja cirkusa od društva kakvo imamo. U svojoj srdačnosti i naivnosti ovih su dana naročito i egzaltirano vjerovali da taj njihov oproštajni let iz škole znači napuštanje briga, osvajanje slobode i samostalnosti, a, kako stvari stoje, tresnut će o zemlju kao još veći robovi sustava, jedni kao studenti, drugi kao pripadnici rezervne armije rada, a treći, ako budu imali prosjačke sreće, kao radnici ili kao Mrsićevi zamorci.
No, bez obzira na preovladavajuće crnilo, zauvijek će se sjećati maturanti svojih školskih krijesnica: graje na odmorima, testova, komada i petica, trte na satovima, žicanja sitnog, drskosti prema profesorima, čik- pauza, šalabaktera, ljubavnih poruka, zaboravljenih papuča, markiranja sa sata, išaranih zidova učionica, mirisa kabineta, prepisivanja, šaptanja, molbi: “daj jedan griz”, ili, „daj jedan dim“, poneke rijetke pedagoške poeme i ponekog rijetkog Antona Semjonoviča Makarenka. Sve će to, na budućim susretima i godišnjicama mature, biti prežvakavana priča o školi i školskim prijateljima. A najviše će se sjećati kao odrasli ljudi i roditelji nekih novih maturanata, da su, poput Zweiga prije sto i više godina, učili za školu i ostvarivanje nastavnih programa, a ne za život koji je sasvim nešto drugo. Ali, sve je to zasada u drugom planu dok hode u nepoznato, a njihov smijeh još uvijek odjekuje učionicama.
sbperiskop
