Rat u Ukrajini je napravio ruglo od novinarstva. Umjesto da mediji donositelje političkih odluka pozovu na odgovornost, postali su instrument lobiranja za industriju oružja.
“Uvijek je jednostavno povući ljude za sobom. …. Sve što trebate učiniti je reći im da su napadnuti.” (Rajhmaršal Hermann Göring na Nirnberškom procesu) [1]
Filozofi i psiholozi stoljećima su istraživali načine na koje spoznajemo svijet koji nas okružuje. Naše razumijevanje svijeta određuje naše stavove prema određenim događajima. Činjenica je da mediji imaju značajan utjecaj na formiranje naših stavova prema gotovo svim temama, a posebno prema politički važnim temama. Rasprave o problemima i temama u zapadnim medijima u vezi s ratom u Ukrajini izuzetno su rijetke, a to se posebno odnosi na istraživanje uzroka. Iz zapadnjačke perspektive, Rusija je u potpunosti odgovorna za rat. Svakako, nitko ne bi poricao da je malo vjerojatno da bi rat počeo da Rusija nije napala Ukrajinu. U ovom članku postavljamo pitanje što je nagnalo Ruse na invaziju.
Građani Zapada su pogrešno informirani, neobrazovani i zavedeni u pogledu rata i vojnog angažmana
Godine 2008, zemlje članice NATO-a su se na samitu u Bukureštu dogovorile da se Ukrajini treba dopustiti pridruživanje NATO-u. Kao rezultat toga, toj zemlji je konstantno pritjecala financijska i vojna pomoć s namjerom da je pripremi za članstvo. [2] U početku se pomoć sastojala uglavnom od proračunske potpore, ali je 2014. proširena na izravnu potporu vojsci. Prema bilateralnim sporazumima s pojedinim zemljama NATO-a, najmanje 10.000 ukrajinskih vojnika godišnje je obučavano kako bi se osigurala interoperabilnost s NATO-om. Nadalje, kako bi utrli put službenom ulasku u NATO, SAD je u kolovozu 2021. predstavio Strateški obrambeni okvir s Ukrajinom, nakon čega je uslijedila Američko-ukrajinska povelja o strateškom partnerstvu.
Mediji su izbjegavali puno govoriti o uplitanju Zapada u Ukrajinu prije ruske invazije u veljači 2022. Umiješanost SAD-a u nasilne prosvjede na trgu Majdan u Kijevu nije naročito poznata, a to je dovelo do pada demokratski izabrane proruske vlade 2014. Narativi zapadnih zemalja o ratu u Ukrajini nalikuju onima koji su korišteni za opisivanje motiva koji su pokrenuli američku invaziju na Irak 2003. “Koalicija voljnih” bila je spremna podržati američku invaziju na Irak. Do toga je došlo zbog neprekidnog bombardiranja mainstream medija negativnom slikom iračkog predsjednika Saddama Husseina. Saddam je predstavljen kao militantno i neprijateljsko čudovište. Posjedovao je oružje za masovno uništenje i bio ga je spreman upotrijebiti protiv cijelog “slobodnog” svijeta. Ispostavilo se da je povod za pokretanje rata fabricirala CIA. Zapadni svijet je vjerovao da sudjeluje u vrijednoj i plemenitoj stvari, čak i s humanitarnim i demokratskim prizvukom. Rijetki su se usuđivali suprotstaviti ovom ratu iz straha da ne budu obilježeni kao nedomoljubi i nedemokrati. Danas predsjednik Biden upozorava cijeli svijet da ruski predsjednik prijeti našoj slobodi. Ključna poruka medija glasi da ovaj rat može završiti tek kada Rusija bude poražena i vojno izbrisana kao globalna sila.
Trenutno se povijest u Ukrajini ponavlja samo su imena promijenjena. Ovaj rad naglašava da “slobodni tisak” zapadnih medija nije uspio zadovoljiti standarde koji definiraju “slobodni tisak” kao što je primjerice promatranje teme iz svih uglova. To ne znači da su ruski mediji autonomniji i nepristrasniji.
Teza
Zahtjevi američkog vodstva za potporom ratu protiv Rusije u Ukrajini aksiomatski su povezani s vrijednostima o kojima ovisi naš vlastiti identitet. Za većinu ljudi bilo bi vrlo neugodno iskustvo suprotstaviti se vijestima postavljenim u kontekst ljudskih prava i demokratskih vrijednosti. To bi razbilo naš identitet kao slobodnih i demokratskih bića, identitet koji se razvijao od kraja Drugog svjetskog rata. Rizik od izopćenja postoji za članove vlade, kao i za širu javnost. Vjerovati medijskim ratnim narativima je najmanje komplicirana reakcija.
Da je javnost bila svjesna izravne upletenosti industrije oružja u izvještavanje pošteno je pretpostaviti da bi svoje vlade smatrala odgovornima
Ključna teza ovog rada glasi: Mediji igraju primarnu i utjecajnu ulogu oblikovanjem javnog narativa tako da podupiru i potvrđuju političke odluke koje donose vodstvo SAD-a i NATO-a. Zaključna teza glasi: da su mediji u svoje analize uključili priče o zapadnim aktivnostima koje su dovele do invazije, vjerojatno bi utrli put miroljubivim rješenjima, a ne vojnim. Kritički narativ može potencijalno ugroziti jedinstvo Zapada protiv ruske invazije.
Ova teza implicira da vijesti i “analitički” komentari veličaju korištenje nasilja kao primarnog sredstva za rješavanje međunarodnih sporova. To se postiže uobličavanjem priča o opasnostima ili navodnim opasnostima koje prijete od neprijateljskih država i osoba koje imaju narodnu potporu za vojna rješenja. Argumenti ‘ciljane države’ zanemaruju se u korist narativa koji povlađuju interesima vojno-industrijskog kompleksa. Proizvođači oružja popravili su svoj društveni ugled nakon manje od 18 mjeseci rata. Umjesto da ih se smatra “trgovcima smrti”, ova se industrija sada poštuje i smatra doprinosom miru. Slike koje dolaze iz Ukrajine, ili kad smo već kod toga, slike iz bilo koje ratom razorene zemlje, su strašne. Ali “podlijegati slijepim emocijama i prihvatiti dominantni zapadnjački narativ opasna je pogreška. Osnažuje najgore sile u Washingtonu, uključujući vezu birokratske moći i komercijalnih interesa koje je predsjednik Eisenhower… nazvao vojno-industrijskim kompleksom”.[3]
Uloga korporativnih medija
Većina zapadnjaka vjeruje da imaju slobodan izbor odlučiti kome će dati svoj glas. Dobro je dokumentirano da su naši politički stavovi u velikoj mjeri pod utjecajem medija. A mediji su u vlasništvu nekolicine korporacija s globalnim dosegom.[4] Te korporacije uključuju AT&T (uključujući Time Warner), Disney, News Corporations, Fox Corporation i Paramount (uključujući Viacom). Prije otprilike 40 godina, američkoj javnosti služilo je 50 medijskih kompanija. Danas ih služi šest. Globalne novine, uključujući New York Post, Sunday Times i Daily Telegraph, u vlasništvu su Murdochove News Corporation. Vlasništvo se proteže i na televiziju, primjeri uključuju Fox TV, Sky TV i filmski studio 20th Century Fox. Izjava “Vijesti su ono što mi odlučimo da budu” pripisuje se Murdochu. Korporativni mediji primaju, najvećim dijelom, sadržaj vijesti od nekoliko agencija. Dobro poznata agencija je Associated Press (“Advancing the power of facts” – “Unapređujemo moć činjenica”). Izvori njihovih prihoda ukazuju na njihov globalni doseg. Agencija je oko 30% svojih prihoda ostvarila od prodaje novina u Sjedinjenim Državama, dok je 37% ostvareno od naplate emitiranja diljem svijeta. AP se hvali neovisnošću i predstavljanjem činjenica iz svih uglova. Sastav upravnog odbora sugerira da AP možda nije toliko neovisan kao što nas želi uvjeriti. Predsjednik uprave AP-a dolazi iz korporacije Hearst, u čijoj su domeni i usluge s izravnim vezama s vojskom i industrijom oružja, što postavlja ograničenja AP-ovom istraživačkom novinarstvu.[5] Hearst nudi softverska rješenja za upravljanje održavanjem zrakoplova i helikoptera. Tvrtka posjeduje kabelske televizijske mreže kao što su A&E, HISTORY, Lifetime i ESPN, uz 24 dnevne i 52 tjedne novine te gotovo 260 časopisa diljem svijeta. Među ostalim novinskim agencijama koje pružaju informacije za korporativne medije je Reuters (“Informacije kojima možete vjerovati”). Kanadska medijska tvrtka Thomson Corporation kupila ju je 2008. Reuters obavještava na svojoj web stranici da je “…..najveći svjetski pružatelj dnevnih multimedijskih vijesti, koji doseže milijarde ljudi diljem svijeta.[6] Reuters putem desktop-terminala pruža poslovne, financijske, nacionalne i međunarodne vijesti profesionalcima, svjetskim medijskim organizacijama, organizatorima događanja (industry events) i izravno potrošačima”. Steve Hasker, bivši zaposlenik privatne investicijske tvrtke TPG Capital sada je predsjednik i izvršni direktor Thomson Reutersa.[7] Ovo ukazuje na pravi karakter medija kao komercijalnih korporacija.
Vojno-industrijsko-medijski kompleks
Termin “vojno-industrijski-medijski kompleks” skovan je početkom stoljeća. Ovaj termin je postao važan u kontekstu rata u Ukrajini i predstavlja pravi zlatni rudnik za ugovorene pružatelje usluga “obrambenoj industriji” (defence contractors). Dionice obrambenih korporacija vrtoglavo rastu s naglim porastom obrambenih troškova u zemljama NATO-a.
Izvršni direktori medijskih korporacija često sjede u upravnim odborima drugih nemedijskih korporacija. Analitičari su dokumentirali vezu između medija, svijeta oglašavanja i vojno-industrijskog kompleksa.[8] Studija iz 1998. godine otkrila je da je 81 korporativnih direktora također zauzimalo 104 direktorske pozicije u upravnim odborima tvrtki koje su identificirane kao Fortune 1000 korporacija. Uz tako isprepletenu mrežu, nije iznenađujuće da korporativni mediji utječu na javnost prevladavajućim ideologijama koje pokreću kapitalistički sustav.
Da su mediji u svoje analize uključili priče o zapadnim aktivnostima koje su dovele do invazije, vjerojatno bi utrli put miroljubivim rješenjima, a ne vojnim
Knjiga Edwarda S. Hermana i Noama Chomskog zaključuje da mediji (p)održavaju pristranost korporativne klase[9], stoga što mediji daju prednost vladinim i korporativnim izvorima vijesti. Autori primjećuju primarnu tendenciju izbjegavanja vrijeđanja moćnih i gotovo religiozno štovanje tržišne ekonomije. Pratitelji i komentatori vijesti vezanih uz rat u Ukrajini se slažu sa zaključcima Hermana i Chomskog. Gotovo sve glavne televizijske postaje u SAD-u pozvale su bivše vojne časnike da komentiraju rusku invaziju. Komentari i ocjene ovih stručnjaka često čine temelj narativa koje novine dostavljaju cijelom zapadnom svijetu. Kada je TV postaja MSNBC pozvala bivšeg ministra domovinske sigurnosti, nije obavijestila svoje gledatelje da je ovaj stručnjak sada član upravnog odbora Lockheed Martina, najvećeg svjetskog proizvođača oružja. Ovo nije jedinstven slučaj, tu je i primjer proizvođača oružja Raytheon Technologies.[10] Raytheon Technologies povezuje se s New York Timesom, respektabilnim izvorom “objektivnih” vijesti dok istovremeno doprinose proizvodnji ratnih strojeva, kao što je F-35. Bivši državni tajnik Cyrus Vance bio je član upravnog odbora New York Timesa.
Najeklatantniji slučaj isprepletenosti uprava medija i vojno-industrijskog kompleksa događa se kada proizvođač oružja izravno posjeduje medije. To je bio slučaj kada je General Electric posjedovao TV postaju NBC. Također je sponzorirao informativne programe na TV postajama CBS, ABC i CNN – a sve one imaju globalni doseg.
Da je javnost bila svjesna izravne upletenosti industrije oružja u izvještavanje pošteno je pretpostaviti da bi svoje vlade smatrala odgovornima. Građani Zapada su pogrešno informirani, neobrazovani i zavedeni u pogledu rata i vojnog angažmana.
Sada ćemo identificirati propuste i prešućivanja u izvještavanju o ratu u Ukrajini. Da nije bilo takvih propusta, možda bi postojale različite percepcije i stavovi koji bi bili u sukobu s narativima koje emitiraju mainstream mediji.
Kontekstualno izostavljanje informacija o uzrocima rata u Ukrajini
John Mearsheimer i Benjamin Abelow među rijetkima su na Zapadu koji su se usudili propitivati priče o Ukrajini. Mearsheimer, profesor iz Chicaga, održao je govor na Institutu Europske unije 16. lipnja 2022. pod naslovom “Uzroci i posljedice ukrajinskog rata”. Nekoliko mjeseci kasnije Abelow je, lobirajući u Kongresu o politici nuklearnog naoružanja, objavio svoju knjigu “Kako je Zapad doveo rat u Ukrajinu”.[11]
Suština otkrića obojice glasi: zapadnu opsjednutost pravom Ukrajine da se pridruži NATO-u Rusija je vidjela kao crvenu liniju. Rusija je Washingtonu i evropskim čelnicima u više navrata priopćila da pridruživanje Ukrajine NATO-u smatra egzistencijalnom prijetnjom. Abelow dalje prosvjetljuje svoje čitatelje da je bivši američki veleposlanik i sadašnji šef CIA-e, William J. Burns, obavijestio State Department 2008. da će ulazak Gruzije i Ukrajine u NATO Rusija smatrati ‘linijom preko koje se ne može prijeći”’. Pripreme za ulazak u NATO mogle bi izazvati ozbiljne i nepredvidive ruske reakcije. Abelow otkriva svojim čitateljima, nekoliko dana prije invazije, da je ruska vlada komunicirala s Washingtonom kako bi predložila mirno rješenje krize. Ovaj prijedlog doista je izazvao pozitivnu reakciju iz Washingtona. Blinken je prosincu 2021. odgovorio: “Nema promjena. Neće biti promjena.”
Ova dvojica istraživača nisu pronašli nikakve dokaze koji bi podržali pretpostavljene imperijalne motive predsjednika Putina, iako su to mainstream mediji i svi politički čelnici zapadnih zemalja uporno ponavljali. Njegov interes bio je osigurati da Ukrajina ne postane odskočna daska za snage SAD-a i NATO-a. Na dan invazije 24. veljače 2022. predsjednik Putin je izjavio: “Naš plan nije okupirati ukrajinski teritorij… Rusija se ne može osjećati sigurnom, razvijati se i postojati dok je suočena s trajnom prijetnjom s teritorija današnje Ukrajine.”
Propagandna struja koja dolazi iz mainstream medija koncentrira se na stvaranje straha. To pomaže ujedinjenju ljudi različitih uvjerenja i vrijednosti. To je strategija koju je zagovarao nacistički vođa Herman Göring, kako je citirano na početku ovog rada. Ako bi ljudi prepoznali političku prirodu poruka koje dolaze iz korporativnih medija, postoji velika vjerojatnost da bi se javnost počela suprotstavljati sukobima. Da su izvještaji pokrivali gledišta iz širih perspektiva, američki narativi temeljeni na strahu ne bi naišli na takav jednostran pristanak građana drugih zapadnih zemalja. Konvencionalni mediji dosljedno su izostavljali pozadinu invazije o kojoj su izvijestila ova dva istraživača.
Rusija je na granici SAD-a!
Situacija u Ukrajini nalikuje kubanskoj krizi 1962. kada je SSSR prešao crvenu liniju koju su jednostrano odredile SAD. SSSR je tajno postavljao projektile na Kubi. Tadašnji američki predsjednik John F. Kennedy rekao je predsjedniku Hruščovu da će uslijediti ozbiljne posljedice ako se rakete ne povuku. Putin je primijenio isti pristup kao Kennedy. Njegov suparnik, predsjednik Biden, računajući na to da će svijet prihvatiti američki “iznimnost”, nije odgovorio.
Kakva bi bila reakcija javnosti da su uloge između dviju zemalja zamijenjene i da se Rusija priprema za postavljanje vojnih baza u Meksiku ili Kanadi, blizu granice sa SAD-om? Dogodi li se takva situacija, korporativni mediji vjerojatno bi nam prezentirali narative koji opravdavaju preventivne udare SAD-a u skladu s 200 godina starom Monroeovom doktrinom.[12] Monroeova doktrina implicira da je svaka intervencija stranih sila u političke poslove Amerike potencijalno neprijateljski čin protiv Sjedinjenih Država. Rex Tillerson, bivši državni tajnik, odgovorio je na pitanje novinara u veljači 2018.: “Mislim da je [Monroeova doktrina] jednako relevantna danas, kao što je bila i na dan kad je napisana”.
Mediji su pokazali malo razumijevanja za rusko stajalište kada su SAD postavile raketne platforme koje mogu nositi nuklearne rakete u Rumunjskoj i baltičkim državama, te ih planirale postaviti u Poljskoj. Mediji su propustili dati informacije o implikacijama za Rusiju. SAD je odustao od ABM sporazuma [Sporazum o antibalističkim raketama] 2002. A 2019. SAD je ukinuo sporazum o nuklearnim projektilima srednjeg dometa i odbio odgovoriti na pokušaj Rusije da pregovara o bilateralnom moratoriju na raspoređivanje lansirnih sustava.
Prema mirnom rješenju sadašnjeg rata?
Ruska pobjeda na ukrajinskom ratištu protiv zapadnih NATO saveznika za SAD bi bila nepodnošljiva. Moralistički argumenti koje je koristio predsjednik Biden kada je pozivao na vojne doprinose ukrajinskom ratnom stroju, čine pregovore kao rješenje ovog sukoba gotovo nemogućim. Iza stava SAD-a i njegovih saveznika nazire se ideologija slobodnog poduzetništva prerušena u demokraciju, vladavinu prava i ljudska prava. Neoliberalna ideologija privatizacije dominirala je političkim mišljenjem tijekom posljednjih desetljeća i pokretač je američkog vojnog angažmana bilo gdje. Vojska priprema teren za ulazak komercijalnih poduzeća, dok vojno-industrijski kompleks ubire trenutnu dobit.
Je li se rat mogao izbjeći?
Bez potpore naroda, razumni vladari ne kreću u rat. Kada prestane narodna podrška ratu, sukobljeni partneri traže politička rješenja, a ne vojna. Ako je ova pretpostavka valjana, onda je logično pretpostaviti da što se bolje razumije kontekst rata, to je vjerojatnije da će podrška javnosti biti podijeljena. Abelow pretpostavlja da rat nikada ne bi započeo da nisu provedene sljedeće aktivnosti:
SAD je gurnuo NATO do granica Rusije.
SAD je razmjestio lansirne rampe za rakete koje mogu nositi nuklearno oružje u Rumunjskoj i planirao ih je za Poljsku.
SAD je pridonio svrgavanju demokratski izabrane ukrajinske vlade 2014.
SAD je zanemario ruske pokušaje da pregovara o bilateralnom moratoriju na raspoređivanje protubalističkih projektila (nakon američkog ukidanja ABM sporazuma i IRN raketnog sporazuma).
SAD je isprepleo svoju vojsku s ukrajinskom.
Da se ove aktivnosti koje su pokrenule SAD uz podršku NATO saveza nisu dogodile, razumno je pretpostaviti da Rusija ne bi napala Ukrajinu. No, nakon što su bile provedene, takozvani slobodni mediji Zapada trebali su u svoje izvještaje uključiti analizu motiva ruske invazije. Takvi su narativi mogli utrti put mirnim rješenjima sukoba, a ne vojnim. Abelowova pretpostavka podupire ključnu tezu ovog rada, da se nasilno rješenje krize u Ukrajini moglo izbjeći. Sad kad se to dogodilo, mediji bi trebali prezentirati cijelu priču i tako pokrenuti rasprave o raznolikijoj i mirnoj alternativi kako rat privesti kraju.
Povijesno je slobodni tisak bio neovisan o interesnim skupinama. Bilo je poznato da kritičko i istraživačko novinarstvo daje javnosti provjerljive činjenice, koje bi biračima koristile da pozovu vlade na odgovornost. Rat u Ukrajini je napravio ruglo od novinarstva. Umjesto da mediji donositelje političkih odluka pozovu na odgovornost, postali su instrument lobiranja za industriju oružja.
Reference:
