75. rođendan Opće UN-ove deklaracije o ljudskim pravima: Hoće li zbog apartheida i genocida nad Palestincima, etničkog čišćenja, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti izraelski premijer Netanyahu s izraelskim političkim i vojnim vrhom i američki predsjednik Biden biti optuženi na Međunarodnom sudu u Den Haagu? Neće, ni po zapovjednoj, niti po ikojoj drugoj odgovornosti. Zašto neće? Vrlo jednostavno – neće.
Kugla je 10. prosinca 2023. – s više ili manje pompe i figa u džepu, kako gdje i kako je kojem režimu bilo stalo – formalno obilježila 75. rođendan Opće deklaracije o ljudskim pravima, prvog velikog djela posve nove Organizacije ujedinjenih naroda nakon antinacifašističke pobjede 1945. godine nad najmračnijim ideologijama u povijesti čovječanstva – nacizmom i fašizmom. Otkako je 10. prosinca 1948. godine frenetičnim pljeskom i ovacijama predstavnika međunarodne zajednice pozdravljen u svečanoj dvorani pariške Palais de Chaillot univerzalni karakter ljudske potrebe za slobodom, jednakošću i pravdom, do dana današnjeg nije bio prošao ni jedan jedini dan bez nekog rata u svijetu i bez grubog kršenja temeljnih ljudskih prava. Opća deklaracija „prvi put u povijesti“, tvrde iz UN-ove palače na Manhattanu u povodu 75. obljetnice, „daje prednost pravima i slobodana pojedinca nad prava država, uzdižući ekonomska, socijalna i kulturna prava na istu razinu s civilnim i političkim slobodama“.
Opća deklaracija o ljudskim pravima u ovakvoj globalnoj zbilji nema smisla, što ne znači da od nje treba dići ruke, odustati od proklamiranih vrijednosti i prepustiti ljudska prava na milost i nemolost globalnim moćnicima. DapačeNo, taj povijesni dokument, jedan od najrevolucionarnijih u zaštiti ljudskih prava, preveden na više od 500 svjetskih jezika, nije obvezujući. „Dok se svijet suočava s novim izazovima poput pandemija, sukoba, rasta nejednakosti, moralno bankrotiranog svjetskog financijskog sustava, rasizma i klimatskih promjena“, poručuje UN, „vrijednosti i prava zapisana u Deklaraciji pokazuju smjer za kolektivno djelovanje koje nikog ne ostavlja po strani.“ Ali, jedno su želje i potrebe čovječanstva, a drugo želje i potrebe tzv. ljudi nahvao (dum Marin) na pozicijama globalne moći i utjecaja, kojima je Čovjek samo marginalan statistički broj.
Stari su se Latini prije cca dva milenija proslavili doskočicom da „što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu“ (Quod licet Iovi, non licet bovi), a tzv. međunarodna se pravda desetljećima teško sramoti time što se prilijepila za tu nepravdu i licemjerno je prakticira njezin duh sve do dana današnjeg. I ubuduće će, nema šanse da neće. Pa na sudištima od navodno globalnog autoriteta, neovisnosti i pravosudne časti nečasno dijeli države, njihove političke i vojne vođe – odgovorne za teška i najteža ratna i nedjela protiv čovječnosti – na jupitere i volove. Prakticira dvostruke kriterije. Demonstrira tzv. međunarodno ratno i humanitarno pravo kao notornu sprdačinu, jer tradicionalno ne dira velike i moćne, a iživljava se na malima, slabijim i politički nemoćnijim. Dakako, koji nisu uvijek/obavezno nedužni, ali… Ta tzv. međunarodna pravda – ma kako privlačno zvučali njezini neupitni, temelji principi – nije nikakva pravda. Pokazala se iritantnom nepravdom u svim regionalnim sukobima – ratnim, tzv. sankcijama, ekonomskim blokadama, ucjenama, itsl. – od hladnoratovskih vremena nakon Drugoga svjetskog rata, sve do danas u Ukrajini i na Bliskom istoku. Tko je sutra na redu, ako krivci prolaze lišo? Pače, krivce se slavi kao mirotvorne junake, čak humanitarce, ljude pune empatije…, a žrtvama se pakira smrtni grijeh. Čak i kolektivna krivnja cijelih naroda tako da su globalno sljepilo neosuđivanjem zla, licemjerje i moralna prostitucija gospodara rata i mira dugo polit-medijska normala.
ICJ protiv Putina i Rusa smjesta prima optužnicu i sugerira progon – pa i međunarodnim uhidbenim nalogom, što možebitno jest, a možebitno nije na mjestu – ali protiv Bidena i neposrednih mu partnera ni u primisli, što pak iz istih razloga – nije na mjestuHoće li zbog apartheida i genocida nad Palestincima u njihovoj domovini, etničkog čišćenja, ratnih i zločina protiv čovječnosti sada u Pojasu Gaze te okupiranima Zapadnoj obali rijeke Jordana i istočnom Jeruzalemu izraelski premijer Benjamin Netanyahu s političkim i vojnim vrhom svog vjersko-konzervativnog režima te američki predsjednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. biti optuženi na Međunarodnom sudu (International Court of Justice – ICJ) u Den Haagu? Na isti način – budući da kantar i mač tzv. međunarodne pravde ima jednako vrijediti za sve na optuženičkoj klupi – kako je proamerički Zapad bio brzopotezno namjestio na tomu glavnom UN-ovom sudištu pod sudačkim čekićem rigidne američke odvjetnice Joane E. Donoghue ruskom predsjedniku Vladimiru Vladimiroviču Putinu zbog krvavih posljedica „ničim izazvane ruske tzv. specijalne vojne operacije u Ukrajini“ (sic transit). Neće, već i stoga što izraelski premijer i 46. američki predsjednik neće biti i optuženi. Ni po zapovjednoj niti po ikojoj drugoj odgovornosti. Zašto neće? Vrlo jednostavno. Ta se pristala globalna božica Pravda već desetljećima samoprokazuje kao pravno vrlo promiskuitetna: povez na očima, kantar u ljevici i mač u desnoj ruci nije i neće, jer ne želi jednako primijeniti ni kad su posrijedi očiti zločinci ranga Führera, Ducea i Hirohita zajedno (u malom), koji su ipak, svaki na svoj način, izbjegli sjesti na optuženičku klupu međunarodne pravde. Ispada da je nepravda moćnih svaki put snažnija od pravde nemoćnijih, a političke kuhinje od globalnoha pravnog interesa.
Tzv. međunarodna pravda ima dva lica desetljećima sofisticirano njegovane dvostruke kriterije i kao takva ne samo što nije pravda koja bi imala vrijediti jednako za sve zemlje i krivce bilo gdje na Kugli – i male, slabe, slabije i nemoćnije kao i za velike, snažne, moćne i najmoćnije – nego je međunarodna pravna sprdačina. Par excellence. Ne smiju, ali očito je da mogu i jesu dvostruki kriteriji tzv. međunarodne pravde za ruske ratne i zločine protiv čovječnosti u Ukrajini te za neosuđivane na proameričkom Zapadu sada izraelske u Palestini. Odnosno za jezive američke pogrome u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, po Africi, Latinskoj Americi… Za koje nisu niti će ikad odgovarati – barem kao što se traži za Putina – američki predsjednici od Harryja S. Trumana (Korejski rat) te Johna Fitzgeralda Kennedyja, Lyndona Bainesa Johnsona i Richarda Milhousa Nixona (Vijetnam, s tri milijuna civilnih žrtava) do Georgea Walkera Busha s britanskim premijerom Anthonyjem „Tony“ Charles Lynton Blairom (izmislio je kemijsko oružje za masovno uništenje kao razlog agresije na Irak i mučko ubojstvo predsjednika Saddama Husseina) i Joe Bidena (Sirija, Ukrajina i Palestina)…
Da se čovjek smrzne od užasa nad milijunima grobova i mučkih ubojstava, kilometrima invalidskih kolica, nepreglednim kolonama izbjeglica/migranata kojima se spaljuje domove, pljačka i razara imovina u ime tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina životaS njima bi se i rame uz rame s Vladimirom Putinom imali naći na ICJ-evoj optuženičkoj klupi još mnogi globalno razvikani (pro)američki lideri i vojni zapovjednici što su nakon Drugoga svjetskog rata sijali grobove po Kugli, progonili stotine milijuna nedužnih ljudi s njihovih rodnih ognjišta u Aziji, Africi, Latinskoj Americi, na Bliskom istoku…, ugrožavali svjetski mir i poredak i držali milijarde ljudi u stalnom strahu od nuklearnoga sudnjeg dana. A kantar božice Pravde iritantno je ostajao nebaždaren, njezin mač sramotno sumjeren prema tlu. Takav svijet nije ljudski poželjan, jer dvostruki kriteriji tzv. međunarodne pravde, kojima se krivotvori povijesna istina nekažnjavanjem krivaca za regionalno, time i globalno zlo, prizivaju sve nove i nove sukobe, masovne žrtve/stradanja i ismijavaju svjetski mir i poredak. Da se čovjek smrzne od užasa nad milijunima grobova i mučkih ubojstava, kilometrima invalidskih kolica, nepreglednim kolonama izbjeglica/migranata kojima se spaljuje domove, pljačka i razara imovina u ime mutavih tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života, borbe protiv najprije „komunizma“, pa „terorizma“, „autokracije“… Sic transit. Zašto tzv. međunarodna pravda ne odškrine povez na očima eda bi uistinu zdravim očima vidjela što jest, a što nije, i upotrijebila dva svoja ključna alata? Radi čega zapravo i postoji.
Budući da se to ne radi – zapravo nikad i nije bilo u modi ni prije latinske formulacije o Jupiteru i volu, sad je legitimno huškati i oružano gurati cijelu Kuglu protiv Rusije, Putina i njegova režima, a na Bliskom istoku protiv palestinskog naroda u vlastitoj domovini („Izrael ima pravo na samoobranu“, da, ali ne na apartheid, genocid i etničko čišćenje). Nema veze što je i po čijoj direktivi učinio režim Volodimira Zelenskog da se isprovocira ruska tzv. specijalna vojna operacija 24. veljače 2022., odnosno prethodna ruska aneksija poluotoka Krima 2014. godine, što je povuklo za sobom masovne ratne zločine s obiju strana, raseljavanje cca 10 milijuna Ukrajinaca, ali i ukrajinsku ratnu osvetu na civilima u Rusiji. Američkim/zapadnim projektilima srednjega/dugog dometad i dronovima, isporučenim Kijevu, navodno, samo za ukrajinsko ratište. Sic transit. Pa je sada legitimno i ne vidjeti najgori i najmasovniji nakon Drugog svjetskog rata, izraelski genocid nad cijelim palestinskim narodom, čime židovska država i SAD grubo i na očigled svijeta gaze temeljne norme tzv. međunarodnoga humanitarnog i ratnog prava.
A tomu nečovječno plješću Njemačka (iskompleksirana ex-nacistička zemlja zbog tzv. konačnog rješenja nad Židovima), Velika Britanija (do ramena krvavih ruku od sudjelovanja u američkim masakrima milijuna afganistanskih, iračkih, libijskih, sirijskih… civila) te kritično nesposobno i nesavjesno čelništvo EU-a. Pod smežuranim smokvinim listom o „pravu Izraela na samoobranu od Hamasova terorizma“, od ulaska 360.000 do zuba naoružanih izraelskih vojnika 7. listopada u prethodno gotovo izbrisan s lica zemlje Pojas Gaze do krhkog primirja na par dana radi razmjene zarobljenika i humanitarne pomoći na kapaljku ubijeno je više od 13.000 Palestinaca koji nemaju blage veze s Hamasom. Među njima je više od 5000 djece u dobi do 12 godina, iks puta više je teško ranjeno i nestalo u ruševinama, neselektivno je pobijeno više od 40 novinara, više od 100 humanitarnih i inih djelatnika UN-a, na stotine liječnika i ostaloga medicinskog osoblja, učitelja, razorene su sve bolnice, škole, bogomolje, komunalna infrastruktura…
To nije rat, to je genocid za koji moraju odgovarati međunarodnoj javnosti Benjamnin Netanyahu s izraelskim političkim i vojnim vrhom te glavni mecena genocida Joe Biden, a ICJ, UN i globalna svjetska savjest nemaju jedan jedini opravdani razlog za spriječiti ili ometati pravdu u tom postupanju. Poruka mora biti jasna barem koliko su jasni propalestinski prosvjedi protiv izraelskoga genocida u najvećim svjetskim metropolama: od Washingtona, Londona, Pariza i Berlina do malenog Zagreba, gdje stoluje HDZ-Plenkovićeva vlada što je globalno osramotila RH nedavno u UN-u potporom izraelskom genocidu. U ime zemlje koja je imala istu kao u Gazi sada genocidnu stravu 1991. godine u Vukovaru, Škabrnji, Dubrovniku, Gospiću, Pakracu, Šibeniku… Da ti pamet stane i da ne vjeruješ vlastitim očima i ušima kako krajnje nemoralni političari guraju poštene hrvatske rađane na stranu nekih bezveznih oceanskih 14 zemalja što – nasuprot 120 iz cijelog svijeta, s četiri mirotvorne te 20 suzdržanih od 27 iz EU-a – kukavički podupiru istrjebljenje cijeloga jednog naroda. Fuuuj tako nečovječna politika! I to zemlje, koja je na Haaškom sudu tražila međunarodnu pravdu za uzroke i posljedice Domovinskog rata i čiji je predsjednik države izazvao bijes izraelskog veleposlanika/vlade zbog otvorene izjave da je „Izrael ratom u Pojasu Gaze izgubio moje simpatije već u prvih 15 minuta“.
Izrael je agresijom na Pojas Gaze izgubio simpatije cijeloga pravdoljubivog svijeta te raspalio antiseminističko raspoloženje u koje se prirodno uklapa nedopustiva praksa Netanyahuove i prethodnih vlada okupacijom palestinske zemlje na kojoj nasilno gradi doseljenička naselja (kibuce) u koja je samo u desetak posljednjih godina trajno naseljeno više od 750.000 Židova iz cijelog svijeta. Naoružani su, agresivni i nekažnjeno progone, iseljavaju i maltretiraju domicilno palestinsko stanovništvo ne bi li se iselili. Ta vrst genocidne tzv. samoobrane, iako je sva sila kaznenih prijava iz Afrike i ostatka svijeta, „nije tema“ ICJ-u američke predsjedavajuće Joane E. Donoghue, jer Vladimir Vladimirovič nije alfa i omega izraelske vjersko-konzervativne, rasističke politike, što neskriveno i bez sustezanja pred tzv. međunarodnom pravdom – oslanjajući se na njezin jedan od dvaju, povoljan kriterij – gura imperijalnu strategiju tzv. velikog Izraela. To je zastrašujuća poruka: tzv. međunarodna (ne)pravda dvostrukim kriterijem sugerira kako u svijetu postoje jupiteri i volovi za koje ne vrijede ista, pa ni slična pravila. Što je Jupiteru dopušteno, volu nije.
Na Putina i Ruse – s gledišta tzv. međunarodne (ne)pravde – mogu sve himalajske snježne i alpske kamene lavine, sve kuke i motike od seljačkih buna u 16. stoljeću naovamo – dapače, što ih je više, to bolje – ali na ratne histerike Joe Bidena, Rishija Sunaka, Olafa Scholza ili Volodimira Zelenskog i Benjamina Netanyahuna ni slučajno!? A izraelski ratni i zločini protiv čovječnosti, apartheid i genocid nad palestinskim narodom u Palestini najstrašniji je pogrom u Europi nakon nacističkoga u Drugomu svjetskom ratu nad židovskim narodom. ICJ protiv Putina i Rusa smjesta prima optužnicu i sugerira progon – pa i međunarodnim uhidbenim nalogom, što možebitno jest, a možebitno nije na mjestu – ali protiv Bidena i rečenih mu neposrednih partnera ni u primisli, što pak iz istih razloga – nije na mjestu.
Pravda ili jest ili nije, bila globalna ili neka područna. Ni u jednom slučaju ne smije biti sprdačinom po „logici“ političke moći i utjecaja. Ne samo kad je riječ o ICJ-u i UN-u nego i o bilo kojem sudištu, bilo kada te u bilo kojoj zemlji koja za sebe tvrdi da je demokratska, civilizirana i pravdoljubiva. I točka. Nema više. Gotovo. Nema nikakvog „ali“ budući da pravda ne trpi dvostruke kriterije kakve ne-pravda uporno prakticira u lažnom celofanu – pravde. I cijeli svijet naprosto vuče za nos. Da nije tako i da nije te očite genocidne farse u Pojasu Gaze te okupiranima Zapadnoj obali i istočnu Jeruzalemu, direktor UN-ovog Ureda visokog povjerenika za ljudska prava Craig Mokhiber ne bi prosvjedno podnio neopozivu ostavku. Jer, tvrdi, nakon 30 godina darovanih Svjetskoj organizaciji u borbi za ljudska prava i bolji svijet, više ne želi sudjelovati u tomu da politički vrh UN-a kukavički tolerira „zapadno pokriće izraelskih zlodjela nad Palestincima“ budući da je „Gaza udžbenički primjer genocida“. Za ICJ nije!? Njegova čelnica Joan E. Donoghue je naučena prakticirati „pravdu“ – selektivno. Opća deklaracija o ljudskim pravima u toj i takvoj globalnoj zbílji nema smisla, što ne znači da od nje treba dići ruke, odustati od proklamiranih vrijednosti i prepustiti ljudska prava na milost i nemolost globalnim moćnicima. Dapače. Ostatak čovječanstva je uvijek moćniji i od najmoćnijih među sobom, pa…
