Ljudska prava na Zapadu: podnosi li ovaj izraz doista težinu retorike u koju je umotan? Površno gledano, kulturalni narativ doima se prilično nevinim: filantropi miljarderi, političari i transnacionalne korpracije, uz pomoć cijele vojske zaposlenika i volontera - svi oni surađuju u ime društvene pravde; stvaraju bolji, ljepši i transparentniji svijet.
Na papiru ova priča djeluje sasvim u redu. Na koncu, 20. stoljeće svjedoči nizu neuspjeha raznih vlada da ublaže ili čak zaustave neke od najužasnijih genocida i zločina protiv čovječanstva. Danas su vrata širom otvorena brojnim dobrotvornim i “ljudskopravaškim” organizacijama koje bi, navodno, trebale igrati veću ulogu u balansiranju međunarodnih odnosa. Međutim, ako se malo bolje zagledamo u detalje priče, pred očima nam se počinje ocrtavati jedna krajnje nemila dimenzija geopolitike 21. stoljeća. Premda se brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava još uvijek oglašavaju kao “neutralne” i “politički nepristrane”, to u zbilji ne odgovara istini. Kako rezerviranost prema njihovoj djelatnosti u javnosti doseže vrhunac, opasnost se sve jasnije ocrtava: ako se ozbiljno ne iznese na vidjelo sukobe interesa koje one kriju, slijedi pad vjerodostojnosti cjelokupnog sektora nevladinih organizacija (dalje: NVO) na međunarodnoj razini
Jedna mučna dimnezija analize ove borbe za “upravljanje percepcijom” svakako je činjenica da osoblje NVOa čine uglavnom dobri, vrijedni i visoko obrazovani pojedinci, od kojih mnogi prilaze svom poslu iz čistog altruizma i u najboljoj namjeri. Najveći broj njih ostaje blaženo nesvjestan izvora financiranja kao i što ti financijski konci znače kad ih netko počne povlačiti u kontekstu stava danog NVO prema geopolitičkim pitanjima i ratnim sukobima. Nedvojbeno je točno da su kampanje NVOa pomogle osloboditi nepravedno zatočene pojedince ili omogućile pravedan postupak i pravdu osiromašenima. Također je točno i to da su brojne ovakve organizacije pridonijele podizanju svijesti o važim društvenim i ekološkim problemima.
Uslijed pojačanog financiranja od strane korporativnih interesa, kao i izravnih veza s državnim think tankovima posljednjih godina, ove organizacije su se još više ispolitizirale i uvezale u mrežu zapadnjačkih obavještajnih “čimbenika utjecaja”. U tom smislu, dade se ustvrditi kako, na više razina, organizacije za promicanje “ljudskih prava” možda pridonose baš onim problemima koje navodno trebaju rješavati: kako, naime, uzrokuju nove patnje, smrti i nestabilnost diljem svijeta putem reklamiranja vanjskopolitičkih ciljeva Washingtona, Londona, Pariza i Brussela.
Problem o kojem govorimo istodobno je sistemske i institucionalne naravi. Posljedično tomu, mnoge su vodeće zapadnjačke organizacije za zaštitu i promicanje ljudskih prava sa sjedištem u Sjevernoj Americi i Europi postale zrcalni odrazi zapadnjačke vanjske politike te su mutirale u virtualne obračunske kuće za intervencionističku propagandu.
Autorica Stephanie McMillan ovako opisuje novu ulogu NVOa u 21. stoljeću:
Outsorcing izgradnje konsenzusa
Oblikovanje percepcije zapadnjačke javnosti po pitanju važnih međunarodnih pitanja za velike je svjetske sile od presudne važnosti ukoliko namjeravaju ostvariti svoje vanjskopolitičke ciljeve. Nije otud za čuditi se kad vidimo kako je zvanični stav brojnih NVOa sasvim u skladu sa zapadnjačkom vanjskom politikom. Tijekom rata na Balkanu devedesetih, organizacije za zaštitu ljudskih prava podržavale su separatizam (Henningsen ovdje nije dovoljno precizan. Stav vrijedi za Kosovo nakon NATO intervencije, ali, primjerice, u Hrvatskoj su NVO zapadnjačkog predznaka uvijek podržavali neki alternativni oblik unitarizma, jednom kad se Jugoslavija nepovratno raspala. op. KT). U Ukrajini 2014. godine, kao i u Siriji i Jemenu ove godine, one su podržale politiku promjene režima. U svakom od ovih slučajeva NVO funkcioniraju kao ekstenzija za odnose s javnošću zapadnjačkog bloka u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, točnije: SAD-a, Velike Britanije i Francuske. Ta se usklađenost političkih ciljeva jasno vidi u kontekstu više upravne razine NVOa koji svoj konformizam naplaćuju korištenjem prakse rotirajućih vrata između NVO kartela, vlada i medija.
Kako se zapadnjačke vlade sve više uvaljuju u dugotrajne sukobe diljem svijeta, potreba za “outsourceing-om” njihove etike i morala na NVOe sve je očiglednija. Kontinuitet između ovih organizama u simbiozi od ključne je važnosti ako vlade žele uspješno oblikovati svoje geopolitičke narative, na osnovi kojih onda međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava ustrojavaju svoje vlastite kampanje za odnose s javnošću i prikupljanje financijskih sredstava. Sve se to skupa razlučuje u visoko učinkovit savez koji bi mogli opisati kao “industrijski kompleks za proizvodnju vlada, medija i ljudskih prava”.
Nigdje ta industrija nije toliko očigledna koliko na primjeru politike SAD-a i njihovih saveznika spram Sirije. Formulirajući prikaz sukoba u Siriji (od 2011. do danas) kao “građanski rat”, i zapadnjački mediji i organizacije za ljudska prava odigrali su ulogu u nametanju narativa vanjske politike Zapada. Nepouzdan i iskrivljen, ovaj je narativ pomogao da se tajni proxy rat pod vodstvom SAD-a odvija bez gotovo i glasa protivljenja u javnosti; takoreći on gmiže ispod narativa. Za konzumente američkih medija srednje struje, sirijska zbilja - ako su za tako nešto uopće čuli - bila bi prevelik zalogaj: gerilski rat s podrškom SAD-a, gdje Washington i Ankara, zajedno s NATO savezom i Vijećem za suradnju u zaljevu (GCC: Gulf Cooperation Council), preplavljuju Tursku i Siriju oružjem, novcem, opremom, timovima za djelatnost preko društvenih medija, vojnim instruktorima i stranim borcima čak i iz Pakistana. Kad se situacija analizira iz šire perspektive, malo je toga građanskoga u ovom “građanskom” ratu.
Industrija ljudskih prava
Ono što je nekoć, tijekom 20. stoljeća, nastalo kao prišivak pupajućim međunarodnim progresivnim pokretima, danas je mutiralo u multi-milijarderski, internacionalizirani, ‘tercijarni sektor’ ekonomije - sve s potpisom nekih među vodećim transnacionalnim korporacijama. Ovaj zapanjujući labirint predvode organizacije poputAmnesty International, Human Rights Watch i Worldwide Human Rights Movement. Sve one djeluju na osnovi razvijenih veza s vladama i, što je možda još začudnije, veza koje vode izravno do srca vojno industrijskog kompleksa. Skriveni pod krinkom “dobrotvornih organizacija”, ovi entiteti promiču političku agendu i služe kao učinkovit servis za odnose s javnošću SAD-a i NATO saveza.
Djelovanje iza fasade industrijaliziranih ljudskih prava ključna je komponenta sastavljanja geopolitičke agende. Vodeće političke institucije Zapada su Bijela kuća i State Department. Međutim, iza fasade politike obavlja se pravi posao; bezbroj think tank-ova koji služe kao nezvanična, kao fol akademska, potporna struktura za upravlane planiranjem politike, izbacuju u javnost grandiozne strateške planove i ostale slične velike ideje. Neka prepoznatljiva imena iz ove branše su Vijeće za međunarodne odnose (CFR: Council on Foreign Relations), Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS: Center for Strategic and International Studies), Institut Brookings (Brookings Institute), Heritage Foundation, itd. Ove think tank-ove i fondacije također se zna nazivati i “političkim mlinovima” zbog njihove prakse izbacivanja cijele gomile nacrta politike (white papers), analiza i strateških studija koje se onda diseminira kroz službene časopise, konferencije i sastanke u Washingtonu i New Yorku. Pojedine institucije, kao Odbor za mir i sigurnost u zaljevu (Committee for Peace and Security in the Gulf) bile su ustrojene devedesetih godina prošlog stoljeća kako bi se proguralo određene političke ciljeve - kao što je bilo iniciranje rata u Iraku. Vidite li da je negdje izbio rat možete biti sigurni da ga istodobno zagovara neki think tank.
Slijedite trag novca
Ako želimo ustanoviti zajednički nazivnik između think tank-ova, fondacija i NVOa, potrebno je samo da slijedimo trag novca.
Mnoga od ovih tijela crpe pozamašna sredstva iz istih izvora - transnacionalnih korporacija. Jedan od istaknutih financijera NVO sektora, uključujući Human Rights Watch, je kontroverzni Wall Street milijarder Gyorge Soroš koji u tu svrhu koristi svoj Institut Otvoreno društvo. Druge organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput FIDH, koja okuplja nekih 178 organizacija iz 120 država, prima novac od američkog State Departmenta putem National Endowment for Democracy (dalje, NED). Tu je bjeloana izravna financijska veza što ocrtava umreženu strukturu koju sačinjavaju zapadnjačke vlade, NVOi i dobrotvorna društva.
Moglo bi se ustvrditi, i to s popriličnim pouzdanjem, kako ovaj neksus osigurava da ishodi, ideje i marketinške poruke kampanja za ljudska prava odgovaraju političkom jeziku i vanjskopolitičkim ciljevima Zapada.
Rotirajuća vrata
Postojanje rotirajućih vrata između State Departmenta i vodećih organizacija za zaštitu ljudskih prava nije nikakva tajna. Riječ je o odnosu što ga se dade nazrijeti iz ovog nacrta politike CFR-a u kojem se tvrdi:
Ovaj odlomak, kada ga stavimo u kontekst sukoba u Siriji, jasno pokazuje kako Washington doista djeluje. Napisala ga je Suzanne Nossel, žena koja je u Washingtonu jedna od najprominentnijih zagovonica humanitarnog sektora. Ona je uspjela bez problema prijeći s mjesta Pomoćne sekretarice za međunarodne organizacije (Deputy Assistant Secretary for International Organizations) pri State Departmentu na mjesto izvršne upraviteljice Amnesty International USA, 2012. godine. Prije toga, Nossel je bila zaposlena glavna operativna časnica Human Rights Watch, podpredsjednica za strategiju i operacije u Wall Street Journal, te konzultat za medije i komunikaciju u odvjetničkoj tvrtki McKinsey & Co., koja je inače pridruženo korporativno tijelo CFR.
Pred nama je bogat CV s polja odnosa s javnošću, kombiniran s jakim vezama u samoj jezgri vanjskopolitičkih krugova Washingtona, i to u doba kad je više bliskoistočnih država, poput Libije i Sirije, natjerano na poslušnost pod čizmom međunarodnog pritiska pod vodstvom Amerike. Projiciranje u javnost narativa koji odgovara Washingtonu od iznimne je važnosti u multilateralnom pothvatu da se ova politika ostvari, a Nossel je očigledno ključna poveznica u stvaranju kanala kroz koji moćni NVO Amnesty International govori zapravo glasom Washingtona.
Negdje u to vrijeme, Amnesty USA je pokrenuo novu PR kampanju usmjerenu prema “milenijalcima” (eng. milennials. Izraz se odnosi na generacije rođene od 1985. na gore) što je prodavla slijedeći geopolitički narativ: “NEMA VIŠE IZGOVORA: Rusija je stavila veto na dvije rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija dok nastavlja neprekidnu obskrbu oružjem, uzrokujući time porast nasilja.”
Digitalna i tiskovna kampanja bile se poduprte protestnim skupovima i drugim javnim događanjima kako bi se promicalo PR napore u borbi protiv Rusije i Sirije. Na jednom protestnom skupu iz 2012. godine moglo se vidjeti djecu iz Nepala kako drže transparente na kojima piše: “Rusija: prekini izvoz oružja u Siriju”.
Ako malo promislite o tome koliko ovaj zarazni slogan zrcali vanjskopolitičku liniju State Departmenta, onda ćete morati primjetiti i to da on ima malo ili ništa s ljudskim pravima, ali bi ga se lako moglo shvatiti kao pokušaj da se geopolitički izolira rusku i sirijsku vladu.
Doista, narativ Amnesty Internationala potpuna je inverzija: nastojeći da krivnju svali na Rusiju, koja je tobože odgovorna za eskalaciju nasilja u Siriji ta je država preplavljena desecima tisuća stranih militanata, švercanim oružjem i CIA operativcima - sve to čini elemente proxy rata koji zapravo vodi koalicija na čelu s SAD.
Mekana moć protiv pametne moći
Vanjskopolitičkim aspiracijama unatoč, Zapad još uvijek treba potporu javnog mnijenja za svoje vojne pothvate. Dok se javnost zatupljuje prezentacijom zbilje putem masovnih medija i bombardira kvazi moralnim imperativima, obično uparenim s parolama tipa “moramo djelovati da spasimo nevine živote” - agenti mekane moći uspostavljaju mostove komunikacije ključne za uspjeh dane politike/vojne intervencije.
I mediji i NVO potpadaju pod klasifikaciju ‘mekane moći’ i služe kao amortizer za politiku “humanitarne intervencije” ili “Odgovornosti za pružanje zaštite (Responsibility to Protect (R2P)”. Međutim, riječ je zapravo o politici što figurira kao vrh koplja imperijalističkih pothvata. Napravite li istraživanje javnog mnijenja među milijunima stanovnika Bliskog istoka za dobro kojih se tobože provodi politika humanitarne intervencije, oni će vam reći da je ona sve samo ne mekana - osobito ako pitanje postavite ljudima koji žive u Libiji, Siriji, Jemenu, bivšoj Jugoslaviji i Iraku.
U srcu Washingtona, ‘mekana moć’ je zamijenjena ‘pametnom moći’. Doista, upravo je Susan Nossel skovala ovu sintagmu dok je radila uz jastrebove humanitarne intervencije poput Hillary Clinton, Samanthe Powers i Susan Rice, kao i uz javnosti manje poznati washingtonski Odbor za prevenciju grozota (sic!) (Atrocity Prevention Board), dakle uz pojedince i institucije koji su radili na razvoju marketinga humanitarne intervencije.
U naše doba režiranih obojanih revolucija i “arapskih proljeća”, kao i ratova na “daljinsko upravljanje” - organizacije za zaštitu ljudskih prava doista bi trebale prepoznati kako postoje države koje više ne prihvaćaju takav svijet i koje se doslovno bore za opstanak. Vlade koje se nađu između čekića i nakovnja Zapada nemaju uvijek luksuz rješavanja unutarnjih sporova na pristojan način, ili borbe protiv paravojski kroz pravosuđe. Ukoliko pobunjenike ili teroriste podražava Zapad. Naravno, SAD, NATO ili Izrael nisu toliko pristojni prema žrtvama “usputne štete” koje se multipliciraju proporcionalno trajanju “humanitarne intervencije”.
sott
Na papiru ova priča djeluje sasvim u redu. Na koncu, 20. stoljeće svjedoči nizu neuspjeha raznih vlada da ublaže ili čak zaustave neke od najužasnijih genocida i zločina protiv čovječanstva. Danas su vrata širom otvorena brojnim dobrotvornim i “ljudskopravaškim” organizacijama koje bi, navodno, trebale igrati veću ulogu u balansiranju međunarodnih odnosa. Međutim, ako se malo bolje zagledamo u detalje priče, pred očima nam se počinje ocrtavati jedna krajnje nemila dimenzija geopolitike 21. stoljeća. Premda se brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava još uvijek oglašavaju kao “neutralne” i “politički nepristrane”, to u zbilji ne odgovara istini. Kako rezerviranost prema njihovoj djelatnosti u javnosti doseže vrhunac, opasnost se sve jasnije ocrtava: ako se ozbiljno ne iznese na vidjelo sukobe interesa koje one kriju, slijedi pad vjerodostojnosti cjelokupnog sektora nevladinih organizacija (dalje: NVO) na međunarodnoj razini
Jedna mučna dimnezija analize ove borbe za “upravljanje percepcijom” svakako je činjenica da osoblje NVOa čine uglavnom dobri, vrijedni i visoko obrazovani pojedinci, od kojih mnogi prilaze svom poslu iz čistog altruizma i u najboljoj namjeri. Najveći broj njih ostaje blaženo nesvjestan izvora financiranja kao i što ti financijski konci znače kad ih netko počne povlačiti u kontekstu stava danog NVO prema geopolitičkim pitanjima i ratnim sukobima. Nedvojbeno je točno da su kampanje NVOa pomogle osloboditi nepravedno zatočene pojedince ili omogućile pravedan postupak i pravdu osiromašenima. Također je točno i to da su brojne ovakve organizacije pridonijele podizanju svijesti o važim društvenim i ekološkim problemima.
Uslijed pojačanog financiranja od strane korporativnih interesa, kao i izravnih veza s državnim think tankovima posljednjih godina, ove organizacije su se još više ispolitizirale i uvezale u mrežu zapadnjačkih obavještajnih “čimbenika utjecaja”. U tom smislu, dade se ustvrditi kako, na više razina, organizacije za promicanje “ljudskih prava” možda pridonose baš onim problemima koje navodno trebaju rješavati: kako, naime, uzrokuju nove patnje, smrti i nestabilnost diljem svijeta putem reklamiranja vanjskopolitičkih ciljeva Washingtona, Londona, Pariza i Brussela.
Problem o kojem govorimo istodobno je sistemske i institucionalne naravi. Posljedično tomu, mnoge su vodeće zapadnjačke organizacije za zaštitu i promicanje ljudskih prava sa sjedištem u Sjevernoj Americi i Europi postale zrcalni odrazi zapadnjačke vanjske politike te su mutirale u virtualne obračunske kuće za intervencionističku propagandu.
Autorica Stephanie McMillan ovako opisuje novu ulogu NVOa u 21. stoljeću:
Pored vojnih invazija i misionara, NVO pomažu rastvoriti državu kao orah, čime popločavaju put valovima izrabljivanja i izvlačenja nacionalnog bogatstva.
Outsorcing izgradnje konsenzusa
Oblikovanje percepcije zapadnjačke javnosti po pitanju važnih međunarodnih pitanja za velike je svjetske sile od presudne važnosti ukoliko namjeravaju ostvariti svoje vanjskopolitičke ciljeve. Nije otud za čuditi se kad vidimo kako je zvanični stav brojnih NVOa sasvim u skladu sa zapadnjačkom vanjskom politikom. Tijekom rata na Balkanu devedesetih, organizacije za zaštitu ljudskih prava podržavale su separatizam (Henningsen ovdje nije dovoljno precizan. Stav vrijedi za Kosovo nakon NATO intervencije, ali, primjerice, u Hrvatskoj su NVO zapadnjačkog predznaka uvijek podržavali neki alternativni oblik unitarizma, jednom kad se Jugoslavija nepovratno raspala. op. KT). U Ukrajini 2014. godine, kao i u Siriji i Jemenu ove godine, one su podržale politiku promjene režima. U svakom od ovih slučajeva NVO funkcioniraju kao ekstenzija za odnose s javnošću zapadnjačkog bloka u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, točnije: SAD-a, Velike Britanije i Francuske. Ta se usklađenost političkih ciljeva jasno vidi u kontekstu više upravne razine NVOa koji svoj konformizam naplaćuju korištenjem prakse rotirajućih vrata između NVO kartela, vlada i medija.
Kako se zapadnjačke vlade sve više uvaljuju u dugotrajne sukobe diljem svijeta, potreba za “outsourceing-om” njihove etike i morala na NVOe sve je očiglednija. Kontinuitet između ovih organizama u simbiozi od ključne je važnosti ako vlade žele uspješno oblikovati svoje geopolitičke narative, na osnovi kojih onda međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava ustrojavaju svoje vlastite kampanje za odnose s javnošću i prikupljanje financijskih sredstava. Sve se to skupa razlučuje u visoko učinkovit savez koji bi mogli opisati kao “industrijski kompleks za proizvodnju vlada, medija i ljudskih prava”.
Nigdje ta industrija nije toliko očigledna koliko na primjeru politike SAD-a i njihovih saveznika spram Sirije. Formulirajući prikaz sukoba u Siriji (od 2011. do danas) kao “građanski rat”, i zapadnjački mediji i organizacije za ljudska prava odigrali su ulogu u nametanju narativa vanjske politike Zapada. Nepouzdan i iskrivljen, ovaj je narativ pomogao da se tajni proxy rat pod vodstvom SAD-a odvija bez gotovo i glasa protivljenja u javnosti; takoreći on gmiže ispod narativa. Za konzumente američkih medija srednje struje, sirijska zbilja - ako su za tako nešto uopće čuli - bila bi prevelik zalogaj: gerilski rat s podrškom SAD-a, gdje Washington i Ankara, zajedno s NATO savezom i Vijećem za suradnju u zaljevu (GCC: Gulf Cooperation Council), preplavljuju Tursku i Siriju oružjem, novcem, opremom, timovima za djelatnost preko društvenih medija, vojnim instruktorima i stranim borcima čak i iz Pakistana. Kad se situacija analizira iz šire perspektive, malo je toga građanskoga u ovom “građanskom” ratu.
Industrija ljudskih prava
Ono što je nekoć, tijekom 20. stoljeća, nastalo kao prišivak pupajućim međunarodnim progresivnim pokretima, danas je mutiralo u multi-milijarderski, internacionalizirani, ‘tercijarni sektor’ ekonomije - sve s potpisom nekih među vodećim transnacionalnim korporacijama. Ovaj zapanjujući labirint predvode organizacije poputAmnesty International, Human Rights Watch i Worldwide Human Rights Movement. Sve one djeluju na osnovi razvijenih veza s vladama i, što je možda još začudnije, veza koje vode izravno do srca vojno industrijskog kompleksa. Skriveni pod krinkom “dobrotvornih organizacija”, ovi entiteti promiču političku agendu i služe kao učinkovit servis za odnose s javnošću SAD-a i NATO saveza.
Djelovanje iza fasade industrijaliziranih ljudskih prava ključna je komponenta sastavljanja geopolitičke agende. Vodeće političke institucije Zapada su Bijela kuća i State Department. Međutim, iza fasade politike obavlja se pravi posao; bezbroj think tank-ova koji služe kao nezvanična, kao fol akademska, potporna struktura za upravlane planiranjem politike, izbacuju u javnost grandiozne strateške planove i ostale slične velike ideje. Neka prepoznatljiva imena iz ove branše su Vijeće za međunarodne odnose (CFR: Council on Foreign Relations), Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS: Center for Strategic and International Studies), Institut Brookings (Brookings Institute), Heritage Foundation, itd. Ove think tank-ove i fondacije također se zna nazivati i “političkim mlinovima” zbog njihove prakse izbacivanja cijele gomile nacrta politike (white papers), analiza i strateških studija koje se onda diseminira kroz službene časopise, konferencije i sastanke u Washingtonu i New Yorku. Pojedine institucije, kao Odbor za mir i sigurnost u zaljevu (Committee for Peace and Security in the Gulf) bile su ustrojene devedesetih godina prošlog stoljeća kako bi se proguralo određene političke ciljeve - kao što je bilo iniciranje rata u Iraku. Vidite li da je negdje izbio rat možete biti sigurni da ga istodobno zagovara neki think tank.
Slijedite trag novca
Ako želimo ustanoviti zajednički nazivnik između think tank-ova, fondacija i NVOa, potrebno je samo da slijedimo trag novca.
Mnoga od ovih tijela crpe pozamašna sredstva iz istih izvora - transnacionalnih korporacija. Jedan od istaknutih financijera NVO sektora, uključujući Human Rights Watch, je kontroverzni Wall Street milijarder Gyorge Soroš koji u tu svrhu koristi svoj Institut Otvoreno društvo. Druge organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput FIDH, koja okuplja nekih 178 organizacija iz 120 država, prima novac od američkog State Departmenta putem National Endowment for Democracy (dalje, NED). Tu je bjeloana izravna financijska veza što ocrtava umreženu strukturu koju sačinjavaju zapadnjačke vlade, NVOi i dobrotvorna društva.
Moglo bi se ustvrditi, i to s popriličnim pouzdanjem, kako ovaj neksus osigurava da ishodi, ideje i marketinške poruke kampanja za ljudska prava odgovaraju političkom jeziku i vanjskopolitičkim ciljevima Zapada.
Rotirajuća vrata
Postojanje rotirajućih vrata između State Departmenta i vodećih organizacija za zaštitu ljudskih prava nije nikakva tajna. Riječ je o odnosu što ga se dade nazrijeti iz ovog nacrta politike CFR-a u kojem se tvrdi:
Kako bi napredovali od pasivnog neslaganja do obvezujuće vizije, napredni političari trebali bi se okrenuti velikom postignuću američke vanjske politike u dvadesetom stoljeću: liberalnom internacionalizmu što se osniva na pretpostavci da je globalni sustav stabilnih liberalnih demokracija manje pogodan za započinjanje ratova ... Washington bi, u skladu s tom teorijom, trebao ponuditi odlučno vodstvo - diplomatsko, ekonomsko i, ne ponajmanje, vojno - kako bi se promaklo široki spektar ciljeva: samoodređenje, ljudska prava, slobodnu trgovinu, vladavinu zakona, ekonomski razvoj, te kako bi se stavilo u karantenu i eliminiralo diktatore i oružja masovnog uništenja.
Ovaj odlomak, kada ga stavimo u kontekst sukoba u Siriji, jasno pokazuje kako Washington doista djeluje. Napisala ga je Suzanne Nossel, žena koja je u Washingtonu jedna od najprominentnijih zagovonica humanitarnog sektora. Ona je uspjela bez problema prijeći s mjesta Pomoćne sekretarice za međunarodne organizacije (Deputy Assistant Secretary for International Organizations) pri State Departmentu na mjesto izvršne upraviteljice Amnesty International USA, 2012. godine. Prije toga, Nossel je bila zaposlena glavna operativna časnica Human Rights Watch, podpredsjednica za strategiju i operacije u Wall Street Journal, te konzultat za medije i komunikaciju u odvjetničkoj tvrtki McKinsey & Co., koja je inače pridruženo korporativno tijelo CFR.
Pred nama je bogat CV s polja odnosa s javnošću, kombiniran s jakim vezama u samoj jezgri vanjskopolitičkih krugova Washingtona, i to u doba kad je više bliskoistočnih država, poput Libije i Sirije, natjerano na poslušnost pod čizmom međunarodnog pritiska pod vodstvom Amerike. Projiciranje u javnost narativa koji odgovara Washingtonu od iznimne je važnosti u multilateralnom pothvatu da se ova politika ostvari, a Nossel je očigledno ključna poveznica u stvaranju kanala kroz koji moćni NVO Amnesty International govori zapravo glasom Washingtona.
Negdje u to vrijeme, Amnesty USA je pokrenuo novu PR kampanju usmjerenu prema “milenijalcima” (eng. milennials. Izraz se odnosi na generacije rođene od 1985. na gore) što je prodavla slijedeći geopolitički narativ: “NEMA VIŠE IZGOVORA: Rusija je stavila veto na dvije rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija dok nastavlja neprekidnu obskrbu oružjem, uzrokujući time porast nasilja.”
Digitalna i tiskovna kampanja bile se poduprte protestnim skupovima i drugim javnim događanjima kako bi se promicalo PR napore u borbi protiv Rusije i Sirije. Na jednom protestnom skupu iz 2012. godine moglo se vidjeti djecu iz Nepala kako drže transparente na kojima piše: “Rusija: prekini izvoz oružja u Siriju”.
Ako malo promislite o tome koliko ovaj zarazni slogan zrcali vanjskopolitičku liniju State Departmenta, onda ćete morati primjetiti i to da on ima malo ili ništa s ljudskim pravima, ali bi ga se lako moglo shvatiti kao pokušaj da se geopolitički izolira rusku i sirijsku vladu.
Doista, narativ Amnesty Internationala potpuna je inverzija: nastojeći da krivnju svali na Rusiju, koja je tobože odgovorna za eskalaciju nasilja u Siriji ta je država preplavljena desecima tisuća stranih militanata, švercanim oružjem i CIA operativcima - sve to čini elemente proxy rata koji zapravo vodi koalicija na čelu s SAD.
Mekana moć protiv pametne moći
Vanjskopolitičkim aspiracijama unatoč, Zapad još uvijek treba potporu javnog mnijenja za svoje vojne pothvate. Dok se javnost zatupljuje prezentacijom zbilje putem masovnih medija i bombardira kvazi moralnim imperativima, obično uparenim s parolama tipa “moramo djelovati da spasimo nevine živote” - agenti mekane moći uspostavljaju mostove komunikacije ključne za uspjeh dane politike/vojne intervencije.
I mediji i NVO potpadaju pod klasifikaciju ‘mekane moći’ i služe kao amortizer za politiku “humanitarne intervencije” ili “Odgovornosti za pružanje zaštite (Responsibility to Protect (R2P)”. Međutim, riječ je zapravo o politici što figurira kao vrh koplja imperijalističkih pothvata. Napravite li istraživanje javnog mnijenja među milijunima stanovnika Bliskog istoka za dobro kojih se tobože provodi politika humanitarne intervencije, oni će vam reći da je ona sve samo ne mekana - osobito ako pitanje postavite ljudima koji žive u Libiji, Siriji, Jemenu, bivšoj Jugoslaviji i Iraku.
U srcu Washingtona, ‘mekana moć’ je zamijenjena ‘pametnom moći’. Doista, upravo je Susan Nossel skovala ovu sintagmu dok je radila uz jastrebove humanitarne intervencije poput Hillary Clinton, Samanthe Powers i Susan Rice, kao i uz javnosti manje poznati washingtonski Odbor za prevenciju grozota (sic!) (Atrocity Prevention Board), dakle uz pojedince i institucije koji su radili na razvoju marketinga humanitarne intervencije.
U naše doba režiranih obojanih revolucija i “arapskih proljeća”, kao i ratova na “daljinsko upravljanje” - organizacije za zaštitu ljudskih prava doista bi trebale prepoznati kako postoje države koje više ne prihvaćaju takav svijet i koje se doslovno bore za opstanak. Vlade koje se nađu između čekića i nakovnja Zapada nemaju uvijek luksuz rješavanja unutarnjih sporova na pristojan način, ili borbe protiv paravojski kroz pravosuđe. Ukoliko pobunjenike ili teroriste podražava Zapad. Naravno, SAD, NATO ili Izrael nisu toliko pristojni prema žrtvama “usputne štete” koje se multipliciraju proporcionalno trajanju “humanitarne intervencije”.
sott
