Melita Vrsaljko rođena je 1993. u Zadru. Djetinjstvo provodila je u Benkovcu, u nekad nacionalno izmiješanom mjestu, koje je 1995. temeljito i trajno očišćeno, a zatim, u sljedeća tri desetljeća uglavnom dobro čuvano od povratka i reintegracije dijelova njegova prijeratnog stanovništva. Odrastala je među ustaškim grafitima, koji se obnavljaju i množe kao kulturnohistorijski spomenici, među svijetom koji strepi od toga da bi rat, ipak, mogao proći i da bi, unatoč njihovim nastojanjima, moglo doći vrijeme poslijeratno. O tome je, i o koječemu drugom, govorila u valjda posljednjem ozbiljnom talk show programu na hrvatskim televizijama, Zavidavanju na Vida TV, koje uređuje i vodi Ladislav Tomičić.
Kao i sva pametna i darovita mlada čeljad, ne pretvorivši se u još jednu naknadnu sudionicu rata, ili u zlostavljanu mater petero djece koja glasa za HDZ i na ispovijedima se pred župnikom pita je li i to dovoljno desno i domoljubno, Melita Vrsaljko pošla je u Zagreb studirati novinarstvo. Fatalan izbor: jer jedno je s Trešnjevke ili iz Rijeke i Splita poći na novinarstvo početkom dvijetisućedesetih, ali iz Benkovca, Nadina i Bibinja, to je izraz interesa za život oko sebe, za bilježenje i za svjedočenje, za mijenjanje svijeta. Otac joj je bio prometnik na željeznici, što će vjerojatno reći otpravnik vlakova, a majka činovnica u Kninsko-šibenskoj županiji. Ne poznajem te ljude, kao što upoznao nisam ni Melitu Vrsaljko, ali mi se čini da ih mogu živo zamisliti. Prije tačno stotinu godina, uz istu mrežu željeznica, koja se u međuvremenu baš nešto nije ni obnavljala, premda su preko nje prejahale tisuće i tisuće željezničkih kompozicija, te jedan svjetski i jedan regionalni rat, moji su bivali otpravnici vlakova i činovnici…
U Zagrebu je, uz studij, radila kao novinarka u nekim malim istinoljubivim medijima te se s vremenom uklopila u društvo naše u vlastiti pupak zagledane metropole, stekla poznanstva i prijateljstva, vrlo se snažno integrirala unutar generacije. Ovo posljednje je naročito značajno: Zagreb je rasuta zajednica, bez kulturno-identitetskih kontinuiteta, u kojoj svaki naraštaj i svaka društvena skupina živi unutar svoga svijeta, ali uglavnom bez svijesti o ostatku Hrvatske, a onda i o Europi i Svijetu (mimo moda, ovih i onih, naravno). Godinama je tako mijenjala podstanarske stanove, a onda joj je na kraju dosadilo. I vratila se u svoj zavičaj, u Nadin, i u Benkovac.
Pod nadnevkom 30. siječnja 2016, na stranici Balkanskoga servisa tada još uvijek ozbiljnog i ambicioznog Radija Slobodna Europa, Melita Vrsaljko, dvadesettrogodišnja studentica četvrte godine novinarstva, prvi se put, ako je vjerovati pamćenju interneta (a nije!), pojavljuje kao sugovornica, kao novinarska tema, ili kao objekt, a ne subjekt novinarstva. Intervju koji s njom vodi Enis Zebić pomalo je kao iz školskih leksikona ili kao iz onih starih omladinskih magazina, s pitanjima gotovo tipskim. Fakultet je, kaže, izabrala linijom manjeg otpora, “po kriteriju lakoće”, ali da se stvarno želi baviti novinarstvom. “Oduvijek pišem, a objavljujem zato što smatram da imam nešto za reći.” Novinar je sasvim razložno pita kani li otići iz Hrvatske, jer tri su godine po ulasku u Europsku Uniju, i odlaze svi koji mogu, a u Zagrebu – sjetimo se i tog konteksta – upravo traje puzajući šatoraški državni udar, koji će uskoro na vlast dovesti premijera koji ne govori hrvatski i kolone muškaraca u crnim košuljama i s bijelim križevima preko grudi. Zbog sljedećeg odgovora dvadesettrogodišnje Melite Vrsaljko vrijedilo se vratiti u 2016: “Definitivno ostajem u ovoj državi zato što je volim ovakvu osakaćenu i punu nepravilnosti. To vam dođe kao sindrom da žene znaju padati na loše i problematične muškarce pa onda imaju neku potrebu ih ispraviti i popraviti. To je moj slučaj samo što je taj odnos vrijedi za državu. Isto tako smatram da se nigdje drugo ne mogu baviti ovim poslom tako dobro nego u Hrvatskoj zato što, pretpostavljam, ne mogu dobro pisati na nekom drugom jeziku nego na maternjem. Isto tako ne postoji neko drugo društvo ili država čiju povijest, muke i situacije poznajem tako dobro kao svoju.”
Klinka koja Hrvatsku usporedi s problematičnim frajerom, a sebe sa ženom koja se u njega upravo zato zaljubi, te ga pokušava promijeniti, postmoderna je Ivana Orleanska. Samo tko bi to u siječnju 2016. mogao znati, i koga je uopće tada, kao i devet i pol godina kasnije, stvarno briga za Hrvatsku? Tko bi je, osim jedne, po “fotografiji iz privatne arhive” nam se čini vrlo lijepe mlade cure, mogao stvarno tako voljeti da u njoj, sasvim imaginarnoj, utjelovi muža svog života i svoju sudbinu, na kraju svih krajeva?
Nakon što se vratila u Benkovac i u Nadin, nakon što se vratila u Ravne kotare, u zavičaj Vladana Desnice i na mjesto “Zimskog ljetovanja”, jednog od estetskih najostvarenijih i najboljih naših romana – koji svojim imaju razloga smatrati i Hrvati, i Srbi! – Melita Vrsaljko samo se nastavila baviti svojim novinarskim poslom, onako kako je to započela u Zagrebu. Ali u tome je sad bilo mnogo, mnogo više smisla nego u Zagrebu. Naprosto zato što se našla u svome svijetu, u samom srcu njene osakaćene i pune nepravilnosti Hrvatske, koju je zatim, malo pomalo, počela popravljati. Pisala je o svijetu iz kojeg je poniknula, što je njih, uglavnom, užasnulo, i što je s vremenom odnos prema njoj uvelo među mjesne folklorne običaje. Prirodno je iz auta u prolazu doviknuti joj: Novinarska kurvo! U ljeto prošle godine, dan za danom fizički su je napadali članovi obitelji HDZ-ova vijećnika u Zadarskoj županiji. Najprije političarev otac, na javnoj površini. A zatim ju je političareva sestra napala u rođenoj, u Melitinoj kući. Povod svemu bio je divlji deponij smeća, koji je nastajao na zemlji kojom se rečena obitelj koristi. Na kraju, konstelacija zvijezda po politički režim u Melitinoj osakaćenoj Hrvatskoj bila je takva da je ministrica kulture i medija napade morala osuditi – nadzirali su iz Bruxellesa! – ali su se Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo pravosuđa i sud naknadno potrudili da ne bude ozbiljnih posljedica po napadače.
Prošle je godine Melita Vrsaljko nagrađena nagradom Hrvatskog novinarskog društva Velebitska degenija, koja se dodjeljuje za najbolji tekst u protekloj godini posvećen zaštiti okoliša. Povod je bio njezin serijal o devastaciji Velebitskog kanala uzgojem kalifornijskih pastrva, što je, ali doista, jedna od onih začudnih hrvatskih tema – kao neka naša “madžarska naranča”, ako netko ovdje još zna što znači “madžarska naranča”… – kakve bi neki ozbiljan pripovjedač i romanopisac, nasljednik Vladana Desnice, tretirao u duhu vlajlandskog magijskog realizma, ali Melita Vrsaljko, ozbiljno i odgovorno, protivno svakom cinizmu, nastoji mijenjati svijet.
Njezinom pokušaju da organizira Nosi se festival suprotstavila se skupina lokalnih nasilnika. Vođa im je, navodno, bivši branitelj – što u zemlji s pola milijuna bivših branitelja nije neko čudo – dok ostali nisu ni stigli biti branitelji. Legitimirali su se kao ustaše, jer su se glasali pokličem koji je ustaški, i prijetili su nasiljem Meliti Vrsaljko, zatim je udarali, nazivali je kurvom. Činili su joj sve ono što se inače radi Ivani Orleanskoj, samo što je još nisu spalili. Policija je stajala sa strane i odbijala je reagirati na njezine pozive u pomoć. Rekli su da joj je najbolje da napusti grad, jer ne mogu joj garantirati sigurnost. Policija je, dakle, u Benkovcu, ne samo pasivno, nego i aktivno sudjelovala u pokušaju protjerivanja jedne građanke.
U programu Nosi se festivala, koji su zabranili bivši branitelji, udruženi sa svojim podmlatkom, i koju je već u prvom naletu podržao HDZ-ov gradonačelnik Benkovca, koji je prethodno financijski podržao festival, nije bilo ničega, nijednog programa koji bi mogao, barem prema dosadašnjem vrlo širokom repertoaru njihove sveudiljne uvredljivosti, uvrijediti branitelje i njihov podmladak. Osim što je cijeli Nosi se festival, skupa s bosanskim, slovenskim i južnoslavenskim underground genijem Damirom Avdićem, te s kazališnom varijacijom na klasični kazališni komad Alfreda Jarryja “Kralj Ubu”, služio izrugivanju i desakralizaciji rata. Bilo kojeg i bilo čijeg rata. Predstava koju su ustaše u Benkovcu zabranili prethodno je imala dvije nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta 2024, i prikazuje se u zagrebačkom &TD-u, u čijoj je koprodukciji i nastala. Među zabranjenim događajima je i predstava istoga &TD-a “Mrzim istinu”, čiji je autor i redatelj iz Hrvatske već protjerani Oliver Frljić. Predstava je čuvena, prvi put izvedena 26. svibnja 2011, kada je Melita Vrsaljko imala osamnaest godina i još nije upisala novinarstvo. Nagrađivana je u zemlji i u inozemstvu i čak četiri puta igrana na Wiener Festwochen, jednom od doista najvažnijih kazališnih festivala na svijetu.
Pa što je onda, zapravo, povod zabrane Nosi se festivala u Benkovcu? Prvo, treba zabraniti sve što nije tompsonovsko, ustaško ili crkveno. Sve što na bilo koji način vonja na kulturu ili na knjige. Treba zabraniti svijet u kojem postoji još čuđenje nad tim da ima budala koji pastrve uzgajaju u moru, a naranče sade po madžarskim pustarama. I drugo, možda važnije: ovo je zabrana Melite Vrsaljko. Policija je rekla sve o motivima zabranitelja predloživši napadnutoj da napusti grad, jer da joj ne garantiraju sigurnost. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske se time oglasilo kao visoki pokrovitelj “braniteljske” manifestacije u Benkovcu. I još nešto, što je možda najvažnije: u Benkovcu je desna kulturna revolucija u Hrvatskoj podignuta na krajnju svoju estetsku i etičku konsekvencu. Na izbor između Ivane Orleanske i Cece Arkanove, u izvedbama stanovite Emmily, kćeri zabraniteljskog vođe. Protiv smo Olivera Frljića i Damira Avdića, a za Cecu Arkanovu.
Meliti Vrsaljko i svim njezinim suradnicama, te ponekom suradniku, iz Benkovca i Ravnih kotara, možemo samo izraziti svoje duboko poštovanje.
