Meštrovićevi “Indijanci”: tragikomedija zabuna

Rijetko kad je u hrvatskom javnom prostoru izgovoreno toliko besmislica kao povodom preispitivanja statusa Meštrovićevih skulptura “Indijanaca” u Chicagu. Struka se zaplela u “formalnoj analizi”, desnica se prikačila na “kulturne ratove”, a svima su promakli osnovni konteksti, kako američke tako i naše povijesti.

Znatna buka digla se u hrvatskoj kulturnoj i političkoj javnosti nakon što su domaći mediji senzacionalistički najavili “rušenje” dviju skulptura Ivana Meštrovića u Chicagu. Radi se o najreprezentativnijim radovima postavljenim u javni prostor izvan granica zemlje, što potvrđuje da se radi o našem najznačajnijem – i svjetski priznatom kiparu. To objašnjava panične reakcije, odnosno pomalo provincijalni refleks koji je zahvatio domaće stručnjake i institucije, u pokušaju da obrane lik, djelo i čast “naše gore lista”. Meštrović je, međutim, pod znatno manjim napadom nego što se to sugerira u Hrvatskoj. Njegove čikaške skulpture tek su dio općenite javne rasprave koju su pokrenule gradske vlasti, nakon što su brojni spomenici kolonijalnim figurama u tom gradu i drugdje došli pod lupu javnosti tokom nedavnih protesta protiv rasizma.

Propitivanje ovih, kao i više desetaka drugih skulptura u Chicagu, je dakle daleko od barbarskog napada na velikog umjetnika. To je zapravo izrazito umjeren i pomalo kompromiserski pokušaj da se lokalni društveni antagonizam riješi širokom javnom diskusijom o artefaktima koji obilježavaju, označavaju i određuju karakter zajedničkog javnog prostora. Upravo zato što se radi o preoblikovanju javnog prostora kako bi odražavao identitet i želje lokalnog stanovništva, odluka da to bude predmet široke demokratske rasprave je ne samo savršeno legitimna, nego i daleko više od onog što je bilo ili jest dopušteno u Hrvatskoj. No to je tema kojoj ćemo se vratiti kasnije.

Razlog zašto je uopće Meštrovićev rad na popisu za propitivanje je taj što – kao što je sada već dobro poznato – prikazuje dva “Indijanca”. Ono što je domaćoj javnosti manje poznato, a mediji uopće nisu spomenuli, je to da se nipošto ne radi o jedinom prikazu američkih autohtonih naroda u tom gradu. Dapače, javni prostor Chicaga ih je pun. Ili ih je bio pun. Još 1997. gradske su vlasti nakon brojnih kritika uklonile rad danskog kipara Carl Rohl-Smitha podignut 1893., koji prikazuje “Indijance” kako doslovno kolju bijele žene i djecu. Iako obično u manje krvavoj varijanti, “Indijanci” su očito jedna od najpopularnijih figura za čikašku javnu plastiku, pogotovo kod skulptura koje su od europskih kipara naručivali američki ultrabogataši koji su se bavili ekstrakcijom sirovina iz ispražnjene “prerijske divljine”.

I stvar nije slučajna, Chicago je 1893. bio mjesto velike svjetske izložbe posvećene 400. obljetnici “otkrića Amerike”, pa je gradska javna plastika u narednim periodima u pravilu uključivala trijumfalne prikaze kolonijalnog osvajanja divljine. To je duboko obilježilo gradski krajolik i upravo zato je predmet diskusije.

Plemeniti divljak

Jedna od najkontroverznijih čikaških skupltura i dalje ostaje reljef “Obrana” na mostu DuSable koji prikazuje “preventivno” ubojstvo “Indijanaca” kako bi se zaštitile bijele žene i djeca. Ovaj reljef spominjemo, između ostalog, zato što ga je financirala ista fondacija koja je platila i Meštrovićeve “Indijance”, a uz to su i postavljeni iste 1928. godine. Meštrovićeve skulpture, kao što je već dobro poznato široj javnosti, prikazuju ratnike u manje krvavom izdanju. Postavljeni na konje, strijelac i kopljanik sudjeluju u nekom tipu napada, ali bez oružja. Iako daleko od najmiroljubivije skulpture autohtonih naroda u Chicagu, Meštrovićevi “Indijanci” zapravo nisu kritizirani zbog njihove nasilnosti, već – kako se navodi u često citiranoj rečenici na stranici projekta gradskih vlasti – zbog “romantiziranog i reduktivnog prikaza američkih Indijanaca”.

Ta je sintagma očito potpuno izludila domaće komentatore, izazivajući kod nekih napade bijesa, a kod drugih duboku zbunjenost. Hrvatski ambasador u Americi Pjer Šimunović je konsterniran: “Pitam ja vas, što bi to značilo ‘romantiziran’? Koja je alternativa? Ja ne mislim da je pretjerano romantiziran, već više simboličan i duboko umjetnički. Kakav kip da bude? Da bude vjeran prikaz čovjeka, pa to onda nije umjetnost!” Kunsthistoričari su u pravilu bili manje ekstravagantni u svojim estetskim teoretiziranjima od komparatista i ambasadora Šimunovića, ali ne i manje zbunjeni. Barbara Vujanović iz Atelijera Meštrović skulpture je branila pozivajući se na njihovu vrijednost “po samoj formi, oblikovanju”, te spekulirajući da se nerazumljivi koncepti romantizacije i redukcivnosti odnose na činjenicu da “nemaju obilježja nekog konkretnog plemena” jer je “Meštrović tu išao na jedan općeniti prikaz sjevernoameričke populacije […] i koristi općenite atribute koji se vezuju uz specifičnosti tih naroda”.

Dalibor Prančević s Filozofskog fakulteta u Splitu također prvo naglašava da je spomenik napravljen na “za ono vrijeme doista vrstan način”, te smatra da romantiziranje i reduciranost “ne odgovara inicijalnim Meštrovićevim intencijama”, već je on zapravo htio “odbaciti doživljaj autohtonog stanovništva kao pasivnog elementa i naglasiti njihov iskonski vitalitet [sic!]” stoga “na toj skulpturi ne pronalazim ama baš ništa spornim”.

No, dijelu domaće stručne javnosti je izgleda promaknulo da se primjerenost spomenika u javnom prostoru ne može efektno braniti njihovom formalnom analizom, i da kontekst za ovu raspravu nije “vrhunac europskog i svjetskog art decoa” – kako se povremeno sugeriralo – nego svjesna politička odluka čikaških vlasti početkom 20. stoljeća da nizom spomenika jasno obilježe grad u ključu trijumfa kolonijalizma. U tom smislu domaći stručnjaci za Meštrovića su potpuno u pravu kad kažu da njegove skulpture sadrže “općenite atribute koji se vezuju” uz autohtone američke narode. Dodali bismo, od Meštrovića do Winnetoua. Polugoli kopljanik i strijelac s perjanicama tako imaju pomalo groteskno predimenzionirane noseve i muskulaturu, a pozom svakako odražavaju snagu i dinamičnost, ali naravno sasvim u ključu ikonografskog predloška “plemenitog divljaka“.

Nekoliko koraka dalje

Taj motiv sastavni je dio europske umjetnosti posljednjih petstotinjak godina i njegov vrhunac je sasvim nerazdvojan od razvoja europskog kolonijalizma. Od “otkrića” Amerike do dekolonizacije nakon Drugog svjetskog rata, “plemeniti divljak” koristi se kao ilustracija prirode nad kojom je zadominirala civilizacija, obično u kombinaciji trijumfalizma i kultur-pesimizma. Činjenica da se Meštrovićeve skulpture ne mogu čitati izvan te tradicije nije dokaz neke njegove osobne mane, niti specifično apostrofira Meštrovića kao rasista. Ali propitivanje trijumfalizma zapadne civilizacije nad “prirodom”, u vremenu sve veće svijesti o egzistencijalnoj prijetnji koju nam taj trijumf donosi (kroz klimatsku krizu) i u vremenu kada je poznato da je taj trijumf uključivao najgori genocid u povijesti čovječanstva, u kojem je pobijeno gotovo cjelokupno stanovništvo kontinenta (nekih 150 milijuna ljudi), svakako jest sasvim opravdano.

Meštrović se, u tom smislu, niti može niti treba braniti formalističkim argumentima. Da stvar karikiramo do kraja, zamislimo likovnog kritičara koji u susretu s antisemitskom karikaturom iz 1930-ih zaključuje da taj uspješan crtež naglašava općenite atribute koji se vezuju uz Židove i slavi njihov doprinos europskom bankarstvu. Kontekst ovdje nije umjetnička biografija crtača ili formalne karakteristike crteža, nego Holokaust. Kao što je i u Americi kontekst genocid i kolonijalizam, bez obzira na Meštrovićevu vještinu. U tom smislu, nije osobito presudno smatraju li hrvatski stručnjaci za Meštrovića je li spomenik uvredljiv ili nije. To je procjena koju će u demokratskoj javnoj raspravi donijeti ljudi u Chicagu, upravo zato što spomenici govore o njihovoj prošlosti i obilježavaju njihovu sadašnjost. Zadatak povijesti umjetnosti bio bi prije svega da tu raspravu prati i barem pokuša razumjeti.

I tu bismo skoro mogli stati s argumentacijom. Osim što su stvari otišle i nekoliko koraka dalje. Hrvatski ambasador u Americi nije se tako zaustavio samo na izjavama za domaće medije, nego je u borbu za ostanak “Indijanaca” u javnom prostoru Chicaga nastojao angažirati i znatne druge snage, uključujući američkog katoličkog biskupa hrvatskog porijekla i predstavnicu udruženja pripadnika autohtonih naroda koja je svojevremeno “posjetila Hrvatsku”. Osim stručnih udruženja, pisma u Ameriku slala je i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Zapravo, prema riječima ministrice, “alarmirani su svi”, uključujući i državne institucije koje će “svojim kanalima ukazati da je inicijativa” kojom se nastoji demokratski raspravljati o javnom prostoru Chicaga “zaista potpuno neprimjerena”.

Protiv “političke korektnosti”?

Znatno je primjerenija, pretpostavljamo, šutnja kojom je ministarstvo “reagiralo” na preko 3.000 tisuće miniranih antifašističkih spomenika u Hrvatskoj. No, da ne otvaramo tu spornu temu, jer dio stručne javnosti, za razliku od države, doista (doduše jednako dekontekstualizirano) brani umjetničku vrijednosti naših nestalih partizanskih spomenika, navedimo nešto aktualnije. Npr. činjenicu da se u Zagrebu planira postavljanje spomenika Holokaustu koji upadljivo ignorira pitanje tko je zapravo počinitelj Holokausta u Hrvatskoj, te mu se stoga kategorički protivi lokalna židovska zajednica. I ovdje bi rasprava, pretpostavljamo, bila neprimjerena. Također, Koržinek je ustala u obranu Meštrovićevih čikaških skulptura slanjem “stručne elaboracije”. Znatno manje je stručno, a više politički međutim reagirala na instalaciju “Crvena Rijeka – samoobrambeni spomenik”, odnosno postavljanje crvene petokrake u Rijeci u rujnu prošle godine. Tada je – bez elaboracije – zaključila da je instalacija politička i uvredljiva. I sve to unatoč tome što se nije javno napadalo samo nasljeđe umjetnika, već je i umjetnik Nemanja Cvijanović bio izložen ozbiljnim prijetnjama smrću.

Iako, naravno, ne zbog riječke, nego zbog čikaške reakcije, ministricu je pak napala saborska zastupnica Mosta Marija Selak Raspudić, prigovorivši joj depolitiziranost. “Ovo je političko pitanje i zahtijeva politički odgovor, a on može biti samo sljedeći – ako vam veličanstvene skulpture predstavljaju nešto sramotno, nepoželjno, dajte ih nama”, poentirala je zastupnica. Ostavimo nakratko postrani blesavost ideje da se kiparsko djelo (koje se može odliti i bez da postoji njegov originalni glineni model) prenosi s kontinenta na kontinent i to bez obzira na njegov originalni kontekst, da bismo se ipak složili s zastupnicom: koliko god se zamatalo u slojeve kunsthistoričarske folije, ovo ostaje duboko političko pitanje. Šutnja o partizanskim spomenicima i napadi na simbol NOB-a s jedne, te žestoka obrana spomenika kolonijalizmu s druge strane lako identificiraju političku poziciju svakog sugovornika. Selak je u tom smislu sasvim poštena.

Ona je svoju obranu Meštrovića stavila u kontekst teorije zavjere američke ekstremne desnice koja tvrdi da su slični sporovi posljedica agresivnih napada ekstremnih ljevičara i “novih staljinista” na temelje zapadne civilizacije, koji su – eto igrom slučaja – u pravilu prezentirani kroz slavljenje kolonijalizma, a povremeno i eksplicitnog rasizma, osobito u američkom kontekstu. Sve je to, drugim riječima, koje se ne libi koristiti ni Selak, dio diktature “političke korektnosti” i “kulture otkazivanja” (cancel culture). Pritom je prvi termin zapravo nastao u krugovima radikalne ljevice 1960-ih, a označavao je nekoga s izrazito dogmatičnim stavovima. Međutim, 1980-ih ga je “posudila” ekstremna desnica kako bi za agresivnu “političku korektnost” optužila svakoga tko kritizira strukturni rasizam i seksizam.

“Kultura otkazivanja” je pak nedavni termin koji se odnosi na pokušaje da se s važnih javnih funkcija maknu rasisti i seksualni zlostavljači. Da se neki ljudi “otkazuju” američka je desnica tako otkrila sedamdesetak godina nakon što je otpočela kampanju eliminiranja iz javnog života svih koje je sumnjičila za simpatije prema ljevici, što je u sklopu McCarthyjevog “lova na vještice” uključivalo tisuće filmskih radnika, muzičara, pisaca, novinara itd… Selak, pak, sa svoje strane ne vidi nikakvu kontradikciju između toga što se grčevito bori protiv “staljinističkih čistki” i “kulture otkazivanja” u Americi dok se istovremeno njezina stranka Most zalaže za lustraciju, odnosno zabranu bavljenja javnim dužnostima bivšim komunistima.

Vratite naše spomenike

No ova priča o ljevici i desnici ima i jedan u našem kontekstu neočekivani obrat. Ambasador Šimunović, po mnogo čemu “zvijezda” ovog teksta, također poput Selak jasno prepoznaje politički kontekst uklanjanja spomenika. No njegova je strategija malo neobičnija. On ne proziva američku “ljevicu” za napad na hrvatsku baštinu. Dapače, kako se pohvalio, na sastanku s predstavnicima autohtonih naroda Amerike pokušavao ih je uvjeriti i kako je “naša povijest isto povijest borbe za slobodu, protiv ugnjetavanja i zatiranja našeg identiteta” te kako smo “mi kao Hrvati izuzetno senzibilni za identitet, nasljeđe, junaštvo i aspiracije američkih Indijanaca”. Ova izjava mogla bi se čitati kao pomalo komični nacionalni romantizam, uz neukusni dodatak usporedbe s narodima koji uglavnom nisu preživjeli najveći genocid u povijesti, da nema jedan dodatak – odnosi se na Meštrovića.

Jer, u onima koji su “zatirali naš identitet” nesumnjivo prepoznajemo Jugoslavene. A većeg Jugoslavena od Ivana Meštrovića doista je teško pronaći. Iako je tokom godina imao odnose s predstavnicima raznih režima u raznim zemljama, samo je jednom režimu bio doista blizak, a to je onaj Kraljevine Jugoslavije, čija je politika tzv. integralnog jugoslavenstva doista nastojala do određene mjere “izbrisati” posebnosti južnoslavenskih naroda. Kao jedan od osnivača Jugoslavenskog odbora, te kasniji prijatelj kralja Aleksandra i svojevrsni dvorski kipar, Meštrović je barem jednako dubok trag kao kipar ostavio u Srbiji koliko i u Hrvatskoj, a trajno se nastanio u Americi tek za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ova usputna biografska anegdota, koja sama po sebi nije ključna, ovdje se međutim isprepliće s lokalnim spomeničkim pitanjem koje su svi sudionici rasprave prikladno zaboravili.

Iako je danas u Hrvatskoj univerzalno omražena ličnost, kralj Aleksandar svoj je vrhunac popularnosti doživio u godinama nakon ubojstva 1934., kada su deseci gradova u Hrvatskoj inicirali ili dovršili izgradnju spomenika “viteškom kralju ujedinitelju”. Među njima bili su gradovi poput Zagreba, Sušaka i Bjelovara, a možda najznačajniji spomenik bio je onaj u Varaždinu, čiji je autor Antun Augustinčić. Ni ovaj, ni drugi spomenici Aleksandru Karađorđeviću, nisu preživjeli 1940-te. Razloge za to ne treba posebno tumačiti. Unatoč umjetničkoj vrijednosti nekih od njih, nitko nikad nije inicirao njihovo vraćanje. Meštrović igrom slučaja nije ostavio lik ubijenog kralja u Hrvatskoj, ali jest na Cetinju. Tako da još čekamo zahtjev Marije Selak Raspudić Crnogorcima na nam vrate tu Meštrovićevu skulpturu, ako je njima “sramotan, nepoželjan”.

Naravno, nitko nikad neće ozbiljno predložiti da u Hrvatskoj trebaju stajati spomenici Karađorđevićima. S umjetničkom vrijednošću ili bez nje. Bit će da je to zato što javni spomenici očito nisu samo estetsko pitanje. I – vjerovali ili ne – mogu biti i uvredljivi čak i onima koji nisu “staljinisti”.

bilten