Vrijedi li Hollywood nostalgije? Doista, trebamo li žaliti za zlatnim dobom Hollywooda? Imamo li ikakvu obvezu pokloniti se dobrim starim danima? Jer, sve ono što je tvornica snova nekada - u svim tim navodnicima značila, postalo je stvarno. Bez mnogo zloporabe psihoanalize, ono Imaginarno iz Hollywooda pretvoreno je u Realno globalnog kapitalizma (čitaj: suvremena svijeta). Pritom se nije uopće uzimalo u obzir predragocjene opservacije Walta Whitmana o SAD-u kao „zemlji u kojoj su svi dobrodošli“. Također, kao da su zaboravljeni mnogi napori Jeffersona, Thoreaua, Melvillea… Jer, reći će Gilles Deleuze, „dok je boljševička Rusija mislila dići revoluciju čija bi snaga bila univerzalna proletarizacija… Amerika je (praktički) izvodila revoluciju na (snažnoj) univerzalnoj emigraciji, na 'emigrantima svih zemalja'“. Nažalost, pionirska utrka za zemljom velike mogućnosti završila je fašistogenim, navlastito američkim de-evolucijama svih segmenata onoga što se nekoć nazivalo zapadnom kulturom i pripadajućim joj prosvjetiteljstvom.
No, bez mnogo filozofije, sve će te američke de-evolucije svjesno slaviti Quentin Tarantino u svom bizarno-nostalgičnom uratku Bilo jednom u Hollywoodu (Once Upon a Time… in Hollywood, 2019.). Bez imalo grižnje savjesti, njegova će americana biti posvetom svemu onome što u njegovoj Pulp-Fiction poetici zlokobno odzvanja ur-fašizmom. Ovaj termin skovao je Umberto Eco u svom čuvenom predavanju, baš u SAD-u 1995., godinu dana nakon spomenute Tarantinove uspješnice. No, što je to ur-fašizam? Niz od 14 Ecovih odrednica opisuje ovaj fenomen vrlo blisko poetici američkog autora još od prvijenca Psi iz rezervoara (1992). Kult tradicije, život kao permanentno ratovanje, prezir prema slabijem, iracionalizam - već neke od ovih Ecovih teza vrlo se dobro uklapaju u opis tarantinoidne poetike. U 90-ima, mnogi joj nisu mogli odoljeti. Tako je, možda, najtarantinoidniji film u tom razdoblju polučio Oliver Stone svojim Natural Born Killers (1994.) A i sam ga je Tarantino persiflirao u dva nastavka Kill Billa (2003/2004).
Bilo jednom u Hollywoodu vraća nas pola stoljeća unazad. Mnogima mitsku 1969. obilježilo je čuveno trodnevno hodočašće u Woodstock. Za neke dani ljubavi, mira i glazbe, za druge epitomizirana sex & drugs & rock and roll filozofija ovdje je doživjela katarzu, ali i smiraj. Za Tarantina, očito, ništa od toga nije imalo neki pročišćujući učinak. Hipiji iz njegova filma su, naime, inkarnacija nekog vrhunaravnog zla u najružnijem mogućem obličju. Priča filma govori o glumcu na prekretnici Ricku Daltonu (Leonardo di Caprio) te njegovu dubleru/kaskaderu, ali i najboljem prijatelju Cliffu Boothu (Brad Pitt). Nakon što je postao prepoznatljiv po vestern TV-seriji Bounty Law, Rick traži mogućnost karijere u wide-screen formatu prve lige Hollywooda. Uz njega je čovjek u kojega ima potpuno povjerenje, a njegovo je hiper-turbo cool oličenje nabrijani Cliff, u optimalnoj inkarnaciji Brada Pitta. (Naravno, i De Capriova interpretacija je vrhunska, no čini se, ipak u sjeni starijeg kita priče.) Dakle, opet smo na tlu Tarantinova omiljena (za kino-pokretačkog) motiva. Prijateljstvo dvojice muškaraca garnirano je avanturizmom i beskrajnom vjerom u poslanstvo Hollywooda kao meke i inspiracije onoga što se obično naziva American way of life.
Uz ovu dvojicu apokrifnih junaka, Tarantino u svoj prikaz holivudskog partijanja uključuje i mnoge zbiljske junake tog zasebnog svijeta unutar LA-a 1969. Uz Steva McQueena i, posebice, Romana Polanskog, najveći udio u emotivnom autorovu suočavanju sa svojom temom imaju likovi Sharon Tate (Margot Robbie) i Brucea Leeja (Mike Moh). Posebne simpatije Tarantino, čini se, gaji prema nesretnom usudu tadašnje supruge Romana Polanskog. Sharon Tate je prikazana kao dječje nevina duša koja uživa u filmovima, a posebično u svojem sudjelovanju u industriji snova. Sekvenca u kojoj posjećuje projekciju avanturističke komedije The Wrecking Crew (1968.) prava je mala oda pop-corn kinu, a koju, zapravo, Tarantino ispisuje cijelim svojim opusom. S druge strane, niti bi se Bruce Lee imao zbog čega stidjeti glede svojega lika u Bilo jednom u Hollywoodu. Iako ga u urnebesno režiranoj sekvenci malo namlati Cliff, konačni je rezultat ovoga suočavanja ipak, rekao bih, neriješen. Osim toga, on je kao Sharonin učitelj borilačkih vještina, pozitivac Tarantinova univerzuma (te se čine neumjesne pritužbe na njega od strane Leevih poklonika).
No, ono s čime uvijek ima problema pisac ovih redaka, a glede Tarantinove poetike, vezano je uz njegovo – mora se uvijek priznati! – vrlo uspješno manipuliranje s usmjeravanjem gledatelja ka blagonaklonom stavu prema nasilnim činovima svojih protagonista. Tomu je tako još od Vincea Vege i Julesa iz Paklenog šunda. I opet imamo dvojicu koja su daleko od uzoritog modela karakterizacije, ali nas autor nepogrešivo naracijom pokušava neprijeporno staviti na njihovu stranu u svom etički vrlo upitnom narativnom prosedeu. Ne, ne… nisam moralist u klasičnom smislu. Ipak, čini se da Rick Dalton i Cliff Booth ponovno savršeno utjelovljuju Laschovu narcističku kulturu i ono što ovaj kulturni sociolog zove the flight from feeling. Tarantinova buddy-buddy poetika ponovno je na skliskom terenu, i ne samo po pitanju toponima ideologizirane tzv. političke korektnosti. Njegov je narativno-idejni sklop vrlo blizak onome Johna Waynea (a što bi se u našim koordinatama moglo prispodobiti sa šerifskom ulogom Mickyja Bandića u HR-metropoli). Naime, što? Tarantinov prikaz hipija – uz izuzetak seksualno slobodoumne Pussycat (Margaret Qualley), jest takav da oni zapravo kroz autorov svjetonazor predstavljaju štakore koje treba istrijebiti iz junačkog Hollywooda. Jer, ono što inkarnira skupina na Spahnovu Western Ranchu, vrlo je blisko retorici kojom su pristupili uništavatelji prostora oko Kina Zagreb u centru istoimenog rodnog mi grada, pogodujući krupnom kapitalu u njegovoj (de?)urbanizaciji. Jednostavno, „tamo su se skupljali štakori i sve je trebalo deratizirati“.No, vratimo se preciznije idejnom svijetu Tarantinova kultur-artefakta. Njegova suosjećajnost prema usudu Sharon Tate navlastitu mu je filmsku naraciju usmjerila prema završnom obračunu sa skupinom hipija koji u svom bijesu nastoje osvetiti premlaćivanje jednog svog (BTW, baš najodvratnijeg!) sudruga. U već poznatoj maniri zbude se dotični obračun, a hipiji prolaze sasvim drukčije od zloglasna Helter-Skelter ozbiljena imaginarija krvavog pohoda Charlesa Mansona (koji, kroz Damona Herrimana, ima i svoj lik u Tarantinovu filmu). Hipiji dobivaju svoj tretman bacačem plamena, a nemaju azbestna odijela! Tek će na jednome mjestu autor filma imati moment lucidna sebeprepoznavanja. Naime, jedna će od hipijevki usporediti holivudske svinje s fašističkom političkom praksom SAD-a u aktualnim okolnostima tadašnjeg Vijetnamskog rata.
Vratimo se ponovno Umbertu Ecu. Mačizam i selektivni/kvalitativni populizam kao daljnje odrednice ur-fašizma vrlo su bliske Tarantinovoj idejnoj poruci. Pretjerujem li? Naravno, ali moj doživljaj inače vrlo filmično razvijane cjeline dominantno je vođen krajnjim implikacijama što ih sobom nosi ova poetika. Pomalo će sporu dinamiku naracije – u kojoj dominiraju maniristički Tarantinovi flešbekovi, na višu razinu uzdići odlične role Margot Robbie kao Sharon, te posebično vispreni Brad Pitt kao simpa-ženoubojica Cliff. (Vrlo dobar je i De Caprio, premda u drugom dijelu filma pomalo igra u maniri Jacka Blacka!)
Ipak, nakon vrlo dobre Mrske osmorke (The Hateful Eight, 2015), ovdje je autorova mržnja preeksplicitno skrenula u idealiziranje (ne)kulture mačizma i – svima nam iz naših koordinata poznatog selektivnog populizma. Jer, nije li upravo to spaljivanje hipija jednako Trumpovu postavljanju zidova prema Meksiku?
Neki će reći - pa nije li to Tarantino oduvijek radio? Ma jest, no moj će poslovični Hegel na to kazati - „tim gore po činjenice“! A isto me upućuje i na to da ne treba plakati za Hollywoodom kakav je bio u svojim zlatnim godinama. No možda ipak ne bismo trebali i dalje šutjeti, te se istinski požaliti zbog uzeta nam Kina Europa, kao i svih nas štakora iz njega istjeranih?!
filmovi
