Ukrajinci se sada bude iz sna u kojem ih je dugo držao Zelenski odbijajući bilo kakve pregovore s Moskvom i uvjeravajući ih u konačnu pobjedu. Zato su sada u šoku – suočeni s gorkom istinom. Otrežnjenje je uvijek bolno, ali je i kao takvo bolje od života u iluziji
Intenziviraju se napori za nastavak pregovora između Rusije i Ukrajine koje je više, čini mi se, nemoguće zaustaviti jer je „kotač zamašnjak“ pokrenut zahvaljujući zajedničkoj želji dvojice ključnih lidera, dviju ključnih zemalja koje će na kraju o svemu i odlučiti – američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog čelnika Vladimira Putina.
Svako daljnje oklijevanje s nastavkom pregovora ili političke kalkulacije dovodi Kijev u opasnost da gubi sve više teritorija, jer je sada svima jasno kako Rusija ne pristaje na privremeni prekid vatre usprkos prijetnjama novim oštrim sankcijama, već inzistira na trajnom rješenju sukoba – poglavito na otklanjanju njegovih uzroka. Dakle, rat se nastavlja.
Paralelno s tom činjenicom u Europi vidljivo raste nervoza. Odluka o 17. paketu proturuskih sankcija od strane EU-a trebala je biti donijeta istodobno s istom odlukom o novim oštrim američkim sankcijama koja se očekivala na dan 19. svibnja tj. telefonskog poziva Trumpa Putinu. Međutim, umjesto strogih američkih sankcija, koje su, osim ključnih europskih vođa najavljivali i mnogi američki utjecajni mediji – uslijedio je šok!
Trump je rekao kako je vrlo zadovoljan razgovorom s Putinom (iako potonji ne samo što nije prihvatio Trumpov prijedlog o bezuvjetnom prekidu vatre koji je potom u ultimativnoj formi njemu bio odaslan i od strane europskog „četverolista“ Emmanuel Macron, Keir Starmer, Friderich Merz, Donald Tusk, a njima treba pridodati i samog Volodimira Zelenskog, već o tom pitanju s Trumpom uopće nije ni razgovarao iako je razgovor trajao 2 sata i pet minuta!).
Štoviše! Trump je nakon razgovora s Putinom rekao da Rusija pobjeđuje u ratu, a što je u skladu s njegovim ranijim izjavama tijekom sastanka sa Zelenskim u Bijeloj kući, kada mu je rekao kako on (Zelenski) u svojim rukama nema snažne karte za postavljanje uvjeta Rusiji.
Šok, i što s već najavljenim sankcijama?
Nakon što ih je tog istog dana Trump o svemu tome uredno telefonski izvijestio, europski su se čelnici našli u šoku i problemu što i kako dalje s njihovim javno obećanim novim – 17. sankcijskim paketom. Mogućnosti za odustajanje od istoga više nije bilo, iako su pritom dobro znali kako bez paralelnih snažnih američkih sankcija ovaj njihov nema nikakvu šansu za bilo kakav uspjeh koji bi Rusiji nanio težak udarac zbog kojeg bi Putin pristao na bezuvjetan prekid vatre.
Na kraju su ga izglasali ali u njemu de facto nema nikakvih posebnih novih elemenata, već se najvećim dijelom radi o proširenju već postojećih sankcija prema pojedinim novim pravnim i privatnim osobama vezanim uz ruski energetski sektor. Prije svega na tzv. flotu u sjeni kojom se izvozi ruska nafta u svijet tankerima pod stranim zastavama – uglavnom malih i egzotičnih država. I ta je „flota u sjeni“ već bila sankcionirana u prethodnom paketu, a sada su joj pridodana imena novih brodova.
Ali usprkos prethodnim sankcijama na rusku „sivu flotu“, kako je upozorio izvjesni EU diplomat (info The Guardian, 21. svibnja) – ona nastavlja rasti, pa u usporedbi od samo 100 brodova prije dvije godine sada broji oko 800 plovila!
Uzavreli Baltik
Ovdje bih dodao da EU nema kapaciteta pratiti i nadzirati plovidbu tih tankera svjetskim oceanima pa i nove sankcije neće vjerojatno imati puno veći učinak. Ondje gdje EU može pokazivati mišiće u tom smislu je Baltičko more, i to je već u više navrata činila zaustavljajući te „sive“ tankere u njegovim međunarodnim vodama, ali to sve više povećava rizik od neposredne vojne konfrontacije s Rusijom.
Nedavno je Moskva demonstrirala kako takve akcije više neće tolerirati, kada je podigla svoj suvremeni borbeni zrakoplov Su-35 i rastjerala brodove i helikopter estonske obalne straže koji su se namjeravali iskrcati na tanker pod zastavom Gane koji je plovio prema Sankt Peterburgu. Nedugo nakon toga ruska obalna straža zaustavila je i privela estonski tanker koji je izvozio naftu iz škriljevca u Veliku Britaniju, koji je nakon jednog dana zadržavanja pušten.
Ti su ruski potezi pokrenuli val osuda unutar Europe, a kako će se stanje dalje razvijati ostaje tek za vidjeti. Prije toga, navedeni potezi baltičkih članica EU-a izazivali su oštre osude ruske javnosti i analitičkih krugova koji su zahtijevali oštriji stav ruske vlade prema tim događajima kojeg do spomenutog incidenta nije bilo.
Ali teško je vjerovati da će se EU, makar i pod okriljem NATO saveza, usuditi ići na daljnju konfrontaciju tj. vojnu eskalaciju s Rusijom po pitanju kontrole sumnjivih brodova s ruskom naftom, poglavito u svjetlu očiglednog američkog povlačenja iz visokorizične igre s Rusijom koju je provodila politika Trumpovog prethodnika Joea Bidena.
A bez američkog vojnog sudjelovanja u tim „igrama“ i bez američke vojne pomoći Ukrajini, svi napori Europe da tu pomoć nadoknadi svojim oružanim efektivima i financijskoj pomoći Ukrajini nemaju šanse za uspjeh. Europa jednostavno nije u stanju i to neće biti još dugo zamijeniti američku sigurnosnu ulogu na kontinentu i njenu vojnu pomoć Ukrajini.
Podsjećam da se sadašnje isporuke američkog oružja Ukrajini odvijaju prema Bidenovoj uredbi koju je Odobrio Kongres i koja prestaje važiti u lipnju ove godine. Trump nije donio niti namjerava donositi novu uredbu o slanju vojne pomoći Kijevu pa će se ovaj morati oslanjati isključivo na europsku vojnu pomoć.
Naglo omekšavanje ratoborne retorike
Dakle, stanje za Europu i za Ukrajinu je sve teže i upravo u tome i vidim ključni argument da će se Trumpov i Putinov „pokrenuti kotač“ pregovaračkog procesa sa Zelenskim „nastaviti okretati“. Zelenski se, podsjećam, do samo prije nekoliko tjedana oštro protivio početku bilo kakvih pregovora s Moskvom i ustrajavao kako na nužnosti bezuvjetnog prekida vatre, tako i na nužnosti povlačenja ruskih vojnih snaga sa svih okupiranih teritorija uključujući i Krima. Za te je stavove imao i široku potporu svojih ključnih europskih partnera.
Međutim, ta se retorika odjednom naglo smekšala što je izazvalo i pravi šok u ukrajinskoj javnosti koji traje još do danas i što se vidi na tamošnjim društvenim mrežama. Zapravo, Ukrajinci se tek sada bude iz sna u kojem ih je dugo držao Zelenski uvjeravajući ih u konačnu pobjedu, i suočavaju se s gorkom istinom. Otrežnjenje je uvijek bolno, ali je i kao takvo bolje od života u iluziji.
Tu je istinu danas najbolje pokazao i bivši zapovjednik Ukrajinske vojske, a sadašnji veleposlanik te zemlje u Ujedinjenom Kraljevstvu Valerij Zalužni kada je govorio o iluzijama da se Ukrajina vrati na granice iz 1991., čak i na one s početka 2022. Rekao je još i dosta toga dodatnoga što će i bolno i otrežnjavajuće djelovati na ukrajinsku javnost – prije svega o ruskim resursima za nastavak dugotrajnog rata, koji su neusporedivi s ukrajinskim.
Gubitak Ukrajine nije pošteno povezivati s dolaskom Trumpa na vlast
U Europi i u Ukrajini (i u demokratskim državama SAD-a) zavladao je pravi šok nakon dolaska Trumpa na vlast – između ostalog baš zbog pitanja njegovog daljnjeg odnosa prema ukrajinskom ratu čijem nastavku nikad nije bio sklon, a Bidenovo duboko uvlačenje SAD-a u isti smatrao je potpuno pogrešnim te ga je oštro kritizirao zbog odbijanja pregovora s Putinom „jer se taj rat nikada nije trebao dogoditi“, „niti bi se dogodio da sam ja (Trump) bio predsjednik“.
Ovdje treba biti iskren i podsjetiti i reći da su čitave prošle godine, tj. u zadnjoj godini Bidenovog mandata, ruske snage ostvarivale velike teritorijalne dobitke, čak i puno veće i s puno većom dinamikom osvajanja nego što to čine od početka ove godine kada je vlast u Bijeloj kući preuzeo Trump. To je znak kako nije on glavni uzrok ukrajinskih problema koji su počeli puno ranije, već potpuno pogrešna politika njegovog prethodnika koji je smatrao da se Rusiji može nanijeti poraz na bojnom polju, a što su u startu prihvatili i europski lideri iako su u početku mnogi od njih bili puno suzdržaniji i oprezniji.
Puno veći krivac od Trumpa je i ruska vojna snaga – koja nigdje nije nestala kako se to javno očekivalo nakon traljavog vođenja prve faze rata od strane Moskve koje je šokiralo i svijet i same Ruse – dalje, nepresušni ruski resursi i prije svega politička odlučnost Moskve u ostvarenju zadanih ključnih političkih ciljeva.
