Malo je vjerojatno da će Putin eskalirati na nuklearnu razinu. Ali ruski državni vrh i tamošnji vojni stručnjaci upozoravaju na mogućnost snažnih i ubojitih ruskih odgovora i primjenom svojih drugih suvremenih oružja – prije svega se tu misli na hiperzvučne rakete kopnenog, brodskog i zračnog baziranja
Jučer je svijet uzdrmala vijest da je američki predsjednik na odlasku Joe Biden Ukrajini dao dozvolu za nanošenje udara po ruskom teritoriju američkim dalekometnim taktičkim balističkim raketama ATACMS. Podsjećam, odluka je to za koji je ruski predsjednik Vladimir Putin još u rujnu izjavio kako će, ukoliko bude donesena, pozicionirati NATO ali i Sjedinjene Države kao neposredne sudionike u ratu protiv Rusije i da će ta činjenica dramatično promijeniti sam karakter rata. Izvođenje samih udara od strane Ukrajine rezultiralo bi nedvojbenim ruskim vojnim odgovorom na ciljeve onih država koje tako nešto dozvole, uključujući i Sjedinjene Države – rekao je tada Putin. Pritom je dodao kako će Moskva u odluci o svom odgovoru polaziti od posljedica koje bi napadi mogli imati za Rusiju i sukladno tome odrediti svoje vojne odgovore po ciljevima NATO saveza koje će definirati ruski Glavni stožer.
Iz ovoga je i najbolje vidljivo zašto je jučerašnja Bidenova odluka izazvala takav globalni politički i medijski potres. Jer, ukoliko bi došlo do njene realizacije u praksi, eskalacija između Rusije i NATO saveza postala bi neizbježna, a kako jučer govore redom visoki ruski državni dužnosnici i analitičari bliski Kremlju – definitivno bi dugoročno onemogućila bilo kakve službene kontakte između Moskve i Washingtona.
Koliko je čitava stvar visokorizičnog karaktera također svjedoči i činjenica da se sam Biden već dva mjeseca protivio davanju spomenute dozvole na koju su ga navodno pritiskali ključni europski saveznici ali se on eto nije dao tj. nije bio podložan njihovim interesima (iako smatram da je to sve bilo dio međusobne igre, jer je Washington onaj kojeg se sve pita o temi ukrajinske krize – kako nastavku rata tako i njegovu završetku).
Pa što se to onda dogodilo i zašto je Biden iznenada promijenio svoje mišljenje i što to može značiti: PR ili psihološko-propagandnu operaciju odlazeće administracije, ili pak stvarnu i promišljenu odluku američkog vojnog zapovjedništva?
Odgovor se u prvom redu mora smjestiti u kategoriju održanih američkih izbora i pobjede na njima Donalda Trumpa!
Naime, Trump je već najavio svoju mirovnu inicijativu za Ukrajinu čiji sukob pod svaku cijenu želi završiti čim prije i fokus američkih interesa premjestiti iz Europe na Bliski istok i Indopacifičku regiju za veliki obračun s Kinom koji tek predstoji. S ukrajinskim ratom na leđima i potencijalnim neposrednim sukobom Amerike s nuklearnom velesilom Rusijom za vratom to nikako nije moguće. Trump prijeti potpunom obustavom daljnjeg američkog financiranja Ukrajine, a teret tog rata i njene obnove u potpunosti prebaciti na Europsku uniju.
Zbog toga bi, logično. i po samu Uniju bilo bolje da se taj rat čim prije završi. Međutim, potezi njenih lidera zapravo pokazuju nešto posve suprotno: redom pozdravljaju jučerašnju Bidenovu odluku, a o njoj će se konačna službena odluka EU-a biti donesena na jučer započetom dvodnevnom sastanku u Bruxellesu – kako je to u nedjelju rekao Josep Borrell – odlazeći šef diplomacije i osoba zadužena za sigurnosnu politiku EU-a. Pritom je podsjetio kako se oduvijek zalagao, da oružje koje zapad isporučuje Kijevu ovaj ima pravo koristiti za napade na Rusiju jer je Ukrajina žrtva agresije.
Sam Biden jučer je u Brazilu, gdje je počeo dvodnevni summit G20 novinarima okrenuo leđa nakon upita je li točno da je dao dozvolu Ukrajini za nanošenje udara po Rusiji, dok istovremeno baš nitko iz Bijele kuće na istu temu nije želio dati bilo kakav komentar – tj. niti potvrditi niti demantirati odluku.
Da je ona donijeta, ako isključimo američke i europske medije koji od jučer o tome masovno izvješćuju (prvi je to učinio The New York Times) može se zaključiti isključivo iz jučerašnjeg službenog priopćenja kabineta njemačkog kancelara Olafa Scholza da je Washington noć prije izvijestio Berlin o toj odluci. Pritom njemačka vlada i osobno ministar obrane Boris Pistorius tvrde kako Njemačka i pored toga neće odustati od svog stava da Ukrajini ne isporučuje svoje visokoprecizne dalekometne rakete Taurus. Dan ranije je također priopćeno kako je kancelar Scholz izjavio da je svoj prošlotjedni telefonski razgovor s Putinom obavio, jer je prethodno dobio suglasnost ključnih čelnika EU-a da to učini u slučaju da na američkim izborima pobjedi Donald Trump.
Zanimljivo je da je jučer i kanadski premijer Justin Trudeau neočekivano izjavio da je potrebno dati prednost diplomaciji za zaustavljanje ukrajinskog rata i da to znači da će se trebati razgovarati s onim kojeg zapad smatra nepodobnim (misli na Putina). Naizgled nevjerojatna izjava kanadskog premijera koji je bio slijepi poslušnik Bidenove politike, ali tu je razvidno kako i kanadski premijer mijenja svoju vanjskopolitičku predstavu sukladno novim političkim kulisama koje se slažu u SAD-u nakon Trumpove pobjede. Ništa neobično, Kanadi je SAD najvažniji partner i jedini susjed.
Potpuno suprotne stavove imaju oni koji se smatraju velikim i važnim a da zapravo u europskom i globalnom političkom smislu ne znače ništa: tako je poljski premijer Donald Tusk požurio pozdraviti Bidenovu odluku i usput osuditi one koji razgovorima s Putinom čine samo to da mu daju na važnosti i snazi (mislio je na Olafa Scholza), a slično zadovoljstvo da će Ukrajina konačno moći „pokazati Rusiji svu svoju snagu“ iskazuju i pojedini čelnici pribaltičkih država EU-a iz sastava bivšeg SSSR-a.
Francuski državni vrh je kao obično nedorečen pa će svoju konačnu odluku koja će, naravno, biti sukladna američkim interesima uvijek moći predstaviti kao da su je baš oni takvom i priželjkivali, dok je službeni London oprezniji i najavljuje kako neće moći dati dozvolu Kijevu za uporabu svojih dalekometnih raketa Storm Shadow po Rusiji (iako ih i dalje isporučuje), jer one u sebi sadrže i američke komponente pa britanskoj vladi Washington prije toga mora dati dozvolu.
Što će odlučiti Putin?
Putinu nije lako! Očito vidi da ima posla s „luđacima“ koji u Washingtonu za dva mjeseca odlaze s vlasti. Biden je već star, neki će reći i da mu nije previše stalo do života i da mu je svejedno hoće li za sobom u smrt povući i čitav svijet.
Osobno mislim da to nije tako, već da je to odluka dijela duboke države koja je po tom pitanju podijeljena (kako je to u prvoj najavi ove odluke priopćio i spomenuti medij NYT).
Putin će vjerojatno vagati! Ne vjerujem da će reagirati simetrično ukoliko bi ukrajinska vojska odlučila američke rakete koristiti za napade na vojne ciljeve u ruskoj pograničnoj regiji Kursk (koju SAD upravio i ističe kao primjer ruske eskalacije zbog navodnog sudjelovanja u borbama i sjevernokorejskih vojnika, a što Moskva nikada nije službeno potvrdila – i čime američki mediji i pravdaju predmetnu Bidenovu odluku o dozvoli nanošenja udara,) gdje se već ionako vode teške borbe od početka kolovoza i neočekivane ukrajinske ofenzive. Izračunat će vjerojatno da se ne isplati pretjerano reagirati na šepavog američkog predsjednika.
Međutim, ruski visoki državni dužnosnici poput predsjednika parlamenta (Državne dume) Vjačeslava Volodina i Putinovog glasnogovornika Dmitrija Peskova jučer su redom izjavljivali, kao i ruski mediji, da će Moskva nedvojbeno oštro odgovoriti na Bidenov potez u slučaju njegove primjene.
Odgovor će, dakle, isključivo ovisiti o načinu primjene američkih raketa, jer pretpostavljam da će Putin htjeti održati mogućnost da se Trumpu da prilika za pokušaj provedbe njegovih planova. U suprotnom ratu neće biti kraja, a eskalacija će biti neizbježna.
Ako se Volodimir Zelenski bude pridržavao navedenih „uputa“ o “ograničenoj” primjeni, Rusija može isporučiti mobilne obalne protubrodske raketne sustave Bastion (pogledaj video ispod) ili Bal npr. jemenskim šijitskim pobunjenicima hutistima koji dronovima ionako već skoro godinu dana napadaju američke i britanske brodove u Crvenom moru. Na to su ruski vojni analitičari već ranije upozoravali kao na rusku mogućnost u slučaju eskalacije od strane SAD-a.
Ali ako Kijev udari izvan samoga Kurska, u dubinu, po strateškim ruskim ciljevima vojnog, energetskog ili infrastrukturnog značaja (poput primjerice zračnih luka, rafinerija, tvornica oružja. Krimskog mosta i td.) odgovor Rusije bit će nedvojbeno oštar po zapadnim ciljevima i gotovo sigurno će kao posljedicu imati američki protuodgovor. Potom slijedi novi ruski odgovor i počinje eskalacija tj. spirala odgovora i protuodgovora koji vrlo lako mogu dovesti do potpunog međusobnog rata Rusije i SAD-a odnosno NATO saveza. To samo slijepci ili potpuni idioti ne mogu ili ne žele vidjeti!
Dakle, sve ovisi o tome kako će se koristiti američke rakete ATACMS.
Zanimljivo je podsjetiti da je sličan, iako znatno manje dramatičan potez u SAD-u bio povučen uoči silaska s vlasti Obamine administracije pred dolazak Trumpa na vlast.
U jednom od svojih posljednjih poteza Obama je najavio sankcije Rusiji zbog navodnog miješanja u američke izbore te protjerao 35 ruskih diplomata iz SAD-a. Uslijedila su orkestrirana medijska nagađanja o tome koliko će oštro odgovoriti Putin, koji, na kraju – uopće nije odgovorio, već je radije pričekao da vidi što će učiniti Trump.
Ali ovoga je puta razlika golema: Putin je javno obećao oštru rusku reakciju pa je neće moći izbjeći ako Kijev bude „doslovno“ shvatio američku dozvolu za nanošenje udara. Drugim riječima, odlazeći Biden, opet, po tko zna koji put – hoda po rubu provalije u koju može sunovratiti i SAD i čitav svijet.
Pritom je ipak malo vjerojatno da će Putin eskalirati na nuklearnu razinu. Ali ruski državni vrh i ruski vojni stručnjaci upozoravaju na mogućnost snažnih i ubojitih ruskih odgovora i primjenom svojih drugih suvremenih oružja – prije svega se tu misli na hiperzvučne rakete kopnenog, brodskog i zračnog baziranja, ali i ne samo njih.
Po čemu može udariti ruska vojska?
Ondje gdje njima, kao i mobilnim balističkim raketama Iskander dometa 500 kilometara Rusi mogu udariti smatram prije svega slijedeće:
Osim što bi nedvojbeno multiplicirali ionako snažne napade na ukrajinsku energetsku i vojnu infrastrukturu, mogli bi gađati središta za distribuciju NATO-ovog oružja Ukrajini u Poljskoj; nedavno otvorenu novu američku protuzračnu bazu u Poljskoj nedaleko od ruske baltičke enklave Kalinjingrad (manje vjerojatno), ciljeve NATO saveza na Crnom moru, a teže je očekivati da napadnu američke baze u Njemačkoj (Berlin ne želi isporučiti svoje Tauruse Kijevu) ili pak francuske ili britanske vojne ili infrastrukturne objekte s obzirom da te zemlje još uvijek službeno nedvosmisleno ne daju dozvolu Kijevu za nanošenje udara njihovim raketama po Rusiji spomenutim Storm Shadowsima i SCALP-ovima (francuska raketa sličnih karakteristika).
Pritom Moskva teško može očekivati osudu međunarodne zajednice u slučaju takvog odgovora na Bidenovu eskalaciju (svi su „nabrijani“ isključivo kada je riječ o nuklearnom oružju) – naravno, izvan one od tzv. združenog zapada.
Pritom nije zgoreg spomenuti niti jučerašnju vijest, prema kojoj su Malezija, Indonezija i Tajland potvrdili svoje službene zahtjeve za punopravnim članstvom u BRICS-u. Važna stvar i za Kinu, Indiju i Rusiju – jer se radi o ključnim zemljama ASEAN-a, a ni Vijetnam nije daleko od sličnih ambicija.
Kako god bilo, vrlo brzo ćemo doznati u kojem će se smjeru stvari oko Ukrajine dalje odvijati. Tim prije, jer je britanski Reuters jučer objavio kako se očekuje da bi Ukrajina mogla početi svoje napade američkim raketama već u idućih nekoliko dana.
I upravo na kraju pisanja ovog teksta stiže vijest iz Rusije koju je objavila državna agencija RIA Novosti: “Sinoć su ukrajinske oružane snage izvele napad sa šest balističkih projektila ATACMS u (pograničnoj, op.ZM.) regiji Brjansk; sustavi protuzračne obrane odbili su napad, izvijestilo je Ministarstvo obrane.”
Dakle, opasna igra živaca upravo je počela – slično kako je to bilo i na vrhuncu Kubanske raketne krize početkom 60-ih godina prošloga stoljeća. Nadamo se da će isto tako i završiti nakon najnovijeg podizanja ljestvice straha od nuklearnog sukoba dviju velesila na maksimalnu razinu, iako u ovom sluđenom svijetu više baš ništa nije sigurno!
