U našoj “maloj zemlji za veliki odmor” odvraćaju se od cilja svi oni koji individuu pretpostavljaju kolektivitetu, oni koji se ne osjećaju dobro u “klimatiziranoj mori” ostvarivanja povijesnih “mokrih” snova, oni koji su za snošljivost i dijalog, oni koji ne podnose situaciju domaće životinje, jer ona, po Jüngeru, povlači za sobom sitaciju životinje za klanje,
Ustanite, o mladi ljudi Novog doba! Suprotstavite svoja čela neukim plaćenicima!
Jer plačenike imamo u taboru, dvoru i sveučilištu, koji bi, kad bi mogli, zauvijek potisnuli duhovni i produžili tjelesni rat. (W. Blake)
Jedan anegdotski dijalog vođen između filozofskih legendi – Diogena i Platona, upravo savršeno definira bipolarizaciju mislećih ljudi u odnosu na vladare i vlast. Gledajući Diogena kako pere kupus, Platon mu reče: “Da si poštovao Dionizija ne bi prao kupus.” Diogen mu odgovori: “I ti da si prao kupus ne bi se morao ulagivati Dioniziju.” Na jednoj strani, dakle, konformizam, strah od gubitka građanskih statusnih simbola, namjensko služenje gospodaru i privilegije intelektualaca, znanstvenika i umjetnika, a na drugoj strani njihova neovisnost, osporavanje, vladanje samo nad idejama, spremnost na odricanje od materijalnih bogatstava, težnja za istinom i saobraćanje sa stvarnošću bez funkcionalnih posrednika.
Danas i ovdje u nepreglednoj pustinji intelektualnog kukavičluka prepunoj osušenih, pokorenih glava, rijetke su kontestativne oaze iz kojih se odašilju svježi poticaji na otpor i oslobođenje ljudi od pristajanja da budu sirovina “tehnologijama stvaranja opće suglasnosti.” Prema tome, ova druga sorta “umnih radnika”, rijeđa, ali žilavija, posivjelom duhovnom ambijentu, s vremena na vrijeme, daruje bljeskove jarkih boja i valove egzotičnih mirisa osvajača Slobode. No, usprkos svemu, preovladavajuće sivilo “novog poretka” u kome je vitalna jedna jedina ideja – ideja o zajedničkom tržištu, na kome se sve tretira kao roba – definitivno je obesnažilo pokret crnaca, feminizam, studentsku pobunu, izdanke hipijevskog svjetonazora da se vodi ljubav, a ne rat , ekološki pokret, a sindikalne su jezgre razbijene snažnim snopovima zastrašivanja u moćnim državnim ciklotronima.
U našoj “maloj zemlji za veliki odmor” odvraćanje od cilja svih onih koji individuu pretpostavljaju kolektivitetu, onih koji se ne osjećaju dobro u “klimatiziranoj mori” ostvarivanja povijesnih “mokrih” snova, onih koji su za snošljivost i dijalog, onih koji ne podnose situaciju domaće životinje, jer ona, po Jüngeru, povlači za sobom sitaciju životinje za klanje, onih koji imaju zazor od društve regulacije na način stvaranja političkih klona, onih koji stantorski glasno pretvorbu i sve ono poslije nazivaju krađom, oni koji poput mikrorganizama izazivaju “gnojenje” rana na demokratski dekoriranom državnom tijelu, onih koji kao većina podvlašćenih ne osjećaju otužnost, malodušnost, ispraznost i degradaciju dok se agresivno konstruira piramidalizacija društva na čijem vrhu vladaju osornost, ciničnost i bahatost, već se, naprotiv, upuštaju u borbu protiv stvaranja “zastrašujućih pejsaža moralne tiranije” – vrši se neelastični i sustavni, pritisak kao protiv “dokazanih narodnih neprijatelja”, uz pomoć najtežeg medijskog i ideološkog oružja i oruđa, praktičnih smicalica i zamki.
Do prije sto pedeset godina “kirurgija je bila krajnje sredstvo za liječenje i pomoć, jer je ubijala barem jednako često kao što je i liječila.” Naime, okolni mikroorganizmi izazivali su gnojenje operiranih rana što je dovodilo do smrti bolesnika. Doktor Lister iz Kraljevske bolnice u Glasgowu, danas poznat kao otac moderne kirurgije, stavljao je prvo karbolne zavoje na kirurške rane ( 1865. godine), a pet godina kasnije izumio je glasoviti raspršivač (Listerov raspršivač) koji je operacijsku salu ispunjavao raskužnom nadražujućom maglicom, od koje su svi kihali i plakali, pretpostavljajući da zarazne klice dolaze iz zraka. Ubijao je tako sve klice, ne znajući da je većina klica bezopasna, a da zarazu izazivaju samo neke koje u ranu prodiru s onečišćene kože kirurga i bolesnika, ili s odjeće bolesnika.
Želeći u svojim političkim operacijama eliminirati “samo opasne, infektivne klice” u vidu neovisnih intelektualaca i osporavateljskih novin(ar)skih oaza, kako bi njegovi mehanički zahvati na tkivu i organima države u potpunosti uspjeli, na što imaju pravo pokušaja kao voljom pacijenta izabrani “kirurzi”, naši doktori, reinkarnirani Listeri, upotrebom svog općeg medijsko-raskužnog raspršivača pokušavaju postići ne samo to da otpadnu samo, po njima, opasni društveni mikroorganizmi, već oni svojom metodom “čiste” sve od reda. Prvi dr. Lister doživio je podsmjeh. Aktualna profesionalna šala je glasila: “Brzo zatvori vrata ili će ući klice profesora Listera.” Danas se o “operacijama” novih dr. Listera i njegovih autoritarnih ekipa oličenih u političkim elitama i tajkunskom sloju koju oglašava po medijim, sve ozbiljnije govori: “Otvori vrata Hrvatske da izađe domaća raskužna maglica.” ili “infekciju društva i države ne izazivaju oni koji žele njihovu kvalitetnu promjenu, nego oni koji njihovo tkivo razaraju proizvodnjom straha od istinske promjene.”
Ustanite, o mladi ljudi Novog doba! Suprotstavite svoja čela neukim plaćenicima!
Jer plačenike imamo u taboru, dvoru i sveučilištu, koji bi, kad bi mogli, zauvijek potisnuli duhovni i produžili tjelesni rat. (W. Blake)
Jedan anegdotski dijalog vođen između filozofskih legendi – Diogena i Platona, upravo savršeno definira bipolarizaciju mislećih ljudi u odnosu na vladare i vlast. Gledajući Diogena kako pere kupus, Platon mu reče: “Da si poštovao Dionizija ne bi prao kupus.” Diogen mu odgovori: “I ti da si prao kupus ne bi se morao ulagivati Dioniziju.” Na jednoj strani, dakle, konformizam, strah od gubitka građanskih statusnih simbola, namjensko služenje gospodaru i privilegije intelektualaca, znanstvenika i umjetnika, a na drugoj strani njihova neovisnost, osporavanje, vladanje samo nad idejama, spremnost na odricanje od materijalnih bogatstava, težnja za istinom i saobraćanje sa stvarnošću bez funkcionalnih posrednika.
Danas i ovdje u nepreglednoj pustinji intelektualnog kukavičluka prepunoj osušenih, pokorenih glava, rijetke su kontestativne oaze iz kojih se odašilju svježi poticaji na otpor i oslobođenje ljudi od pristajanja da budu sirovina “tehnologijama stvaranja opće suglasnosti.” Prema tome, ova druga sorta “umnih radnika”, rijeđa, ali žilavija, posivjelom duhovnom ambijentu, s vremena na vrijeme, daruje bljeskove jarkih boja i valove egzotičnih mirisa osvajača Slobode. No, usprkos svemu, preovladavajuće sivilo “novog poretka” u kome je vitalna jedna jedina ideja – ideja o zajedničkom tržištu, na kome se sve tretira kao roba – definitivno je obesnažilo pokret crnaca, feminizam, studentsku pobunu, izdanke hipijevskog svjetonazora da se vodi ljubav, a ne rat , ekološki pokret, a sindikalne su jezgre razbijene snažnim snopovima zastrašivanja u moćnim državnim ciklotronima.
U našoj “maloj zemlji za veliki odmor” odvraćanje od cilja svih onih koji individuu pretpostavljaju kolektivitetu, onih koji se ne osjećaju dobro u “klimatiziranoj mori” ostvarivanja povijesnih “mokrih” snova, onih koji su za snošljivost i dijalog, onih koji ne podnose situaciju domaće životinje, jer ona, po Jüngeru, povlači za sobom sitaciju životinje za klanje, onih koji imaju zazor od društve regulacije na način stvaranja političkih klona, onih koji stantorski glasno pretvorbu i sve ono poslije nazivaju krađom, oni koji poput mikrorganizama izazivaju “gnojenje” rana na demokratski dekoriranom državnom tijelu, onih koji kao većina podvlašćenih ne osjećaju otužnost, malodušnost, ispraznost i degradaciju dok se agresivno konstruira piramidalizacija društva na čijem vrhu vladaju osornost, ciničnost i bahatost, već se, naprotiv, upuštaju u borbu protiv stvaranja “zastrašujućih pejsaža moralne tiranije” – vrši se neelastični i sustavni, pritisak kao protiv “dokazanih narodnih neprijatelja”, uz pomoć najtežeg medijskog i ideološkog oružja i oruđa, praktičnih smicalica i zamki.
Do prije sto pedeset godina “kirurgija je bila krajnje sredstvo za liječenje i pomoć, jer je ubijala barem jednako često kao što je i liječila.” Naime, okolni mikroorganizmi izazivali su gnojenje operiranih rana što je dovodilo do smrti bolesnika. Doktor Lister iz Kraljevske bolnice u Glasgowu, danas poznat kao otac moderne kirurgije, stavljao je prvo karbolne zavoje na kirurške rane ( 1865. godine), a pet godina kasnije izumio je glasoviti raspršivač (Listerov raspršivač) koji je operacijsku salu ispunjavao raskužnom nadražujućom maglicom, od koje su svi kihali i plakali, pretpostavljajući da zarazne klice dolaze iz zraka. Ubijao je tako sve klice, ne znajući da je većina klica bezopasna, a da zarazu izazivaju samo neke koje u ranu prodiru s onečišćene kože kirurga i bolesnika, ili s odjeće bolesnika.
Želeći u svojim političkim operacijama eliminirati “samo opasne, infektivne klice” u vidu neovisnih intelektualaca i osporavateljskih novin(ar)skih oaza, kako bi njegovi mehanički zahvati na tkivu i organima države u potpunosti uspjeli, na što imaju pravo pokušaja kao voljom pacijenta izabrani “kirurzi”, naši doktori, reinkarnirani Listeri, upotrebom svog općeg medijsko-raskužnog raspršivača pokušavaju postići ne samo to da otpadnu samo, po njima, opasni društveni mikroorganizmi, već oni svojom metodom “čiste” sve od reda. Prvi dr. Lister doživio je podsmjeh. Aktualna profesionalna šala je glasila: “Brzo zatvori vrata ili će ući klice profesora Listera.” Danas se o “operacijama” novih dr. Listera i njegovih autoritarnih ekipa oličenih u političkim elitama i tajkunskom sloju koju oglašava po medijim, sve ozbiljnije govori: “Otvori vrata Hrvatske da izađe domaća raskužna maglica.” ili “infekciju društva i države ne izazivaju oni koji žele njihovu kvalitetnu promjenu, nego oni koji njihovo tkivo razaraju proizvodnjom straha od istinske promjene.”
