Pandemijska je godina, sasvim očekivano, sa sobom donijela i novi frazeološki arsenal. Čitav niz novih fraza, pogotovo onih epidemiološke provenijencije, ušao je u svakodnevni jezik i popularnu kulturu. Od usputnih razgovora do memova, “sljedeća dva tjedna koja su ključna” i “komorbiditeti” postali su refleksne fraze kojima se nastoji nositi s nedaćama koje nas prate – bilo kao alati za razumijevanje situacije bilo kao sredstva za njeno ismijavanje. No, nisu samo popularnu kulturu preplavile standardizirane fraze koje prije uglavnom nisu prelazile vrata laboratorija, ordinacija i seminarskih soba. Poslovna štampa i politička ekonomija također nisu ostale imune, da ostanemo u poznatom frazeološkom krajoliku.
Još od samog početka pandemije i prvih reakcija država, na različitim se mjestima, koja nisu ni približno svodiva na lijeve krugove, pojavljuje, bilo u obliku opreznijeg pitanja bilo u formi asertivnije konstatacije, fraza o smrti neoliberalizma. Možda najzapaženiji inicijalni korak u tom smjeru imao je britanski premijer Boris Johnson koji je osporio (ne)slavnu izjavu svoje prethodnice Margaret Thatcher koja je ustvrdila da društvo ne postoji, već samo pojedinci i njihove obitelji. Zatim je u rodnom mjestu neoliberalizma, Čileu, doduše ne nužno zbog pandemije i njenih učinaka, izglasana promjena ustava koja bi trebala eliminirati one ključne neoliberalne elemente. Usput, različiti su predstavnici nacionalnih udruga poslodavaca širom Europe, posebno u Njemačkoj, zagovarali povećanje javne potrošnje u svrhu lakšeg nošenja s krizom.
Takvi i slični motivi bili su dovoljni komentatorima i analitičarima da se upitaju o budućnosti neoliberalnog konsenzusa koji je dominirao svjetskom politikom i ekonomijom posljednih četrdesetak godina. Pritom poslovična nedefiniranost pojma neoliberalizam nije predstavljala značajan problem. Iako su vjerojatno baratali različitim predodžbama, manje-više su se svi slagali s tim da se vraćaju ekonomske politike koje su prije bile tabu ili barem indikator navodne ekonomske nepismenosti. Tako se sada može bez straha od diskreditacije raspravljati o kriznim politikama koje su suprotnost mjerama štednje, o podizanju poreza za najbogatije, izdašnijim socijalnim transferima ili javnim ulaganjima i ulozi države kao koordinatorice investiranja. Dakle, o svim onim politikama koje su prije neoliberalne kontrarevolucije bile standardni dio repertoara vlada i lijevo i desno od centra širom Europe.
No, prošlog tjedna se pojavio možda i najuvjerljiviji motiv za priču o kraju neoliberalizma, kako god ga definirali. Ako nije najuvjerljiviji, onda je sigurno najizdašniji. Naime, kroz američku legislativu je prošao takozvani Bidenov stimulativni paket u vrijednosti od 1,9 bilijuna dolara. Riječ je o paketu koji je prvenstveno namijenjen siromašnijem stanovništvu SAD-a i koji, pored poticanja ekonomije nakon masovnog cijepljenja koje se tamo provodi, ima za cilj da ljudima slabijeg imovinskog stanja olakša egzistencijalne izazove u narednom kriznom periodu. Što se tiče izravnih potpora, najveći dio paketa, 411 milijardi dolara, namijenjen je za direktnu pomoć svima koji zarađuju ispod 75.000 dolara godišnje, a koji će dobiti ček od 1.400 dolara. Druga najveća rubrika u sferi izravnih potpora su ekstenzije naknada za nezaposlene za koje će se izdvojiti 246 milijardi dolara. Zatim slijede porezne olakšice i dječji doplatci u čiju svrhu država izdvaja 143 milijarde dolara. Što se tiče neizravnih potpora, vrijedi navesti 360 milijardi dolara pomoći vladama saveznih država i lokalnoj samoupravi, 176 milijardi namijenjenih obrazovanju, 124 milijarde za covid protokole i 106 milijardi za zdravstvo.
Kako bi se pridobila podrška konzervativnije struje u Demokratskoj stranci neki inicijalni dijelovi paketa su maknuti, kao na primjer veći ukupni iznos ili minimalna plaća od 15 dolara. No, bez obzira na te ustupke Bidenov paket predstavlja svojevrsni presedan u novijoj povijesti ili barem relaksaciju postojećih pravila igre. Upravo se oko kvalifikacije poteza Bidenove administracije vode ključne rasprave. Mnogi komentatori na ljevici su odmah pohrlili upozoriti javnost da se ne radi o socijaldemokratskom zaokretu, iako će paket izravno pomoći najsiromašnijima. I tu su u pravu, naprosto ne znamo još radi li se o jednokratnom potezu ili najavi institucionalizacije takvih politika. S tim da je izvjesnije ovo prvo. Ne znamo, kako upozoravaju u Financial Timesu, ništa ni o planovima financiranja takvih politika, to jest predstoji li povećanje poreza najbogatijima.
S obzirom na tu neizvjesnost, najizdašnije se rasprave vode oko motiva iza paketa i neposrednih političkih učinaka. Premda su se odmah pojavile usporedbe s izdašnim javnim politikama Franklina Roosevelta iz tridesetih godina prošlog stoljeća, oprezniji su komentatori ipak upozorili na važne razlike. Ne samo da je Rooseveltova politika bila izdašnija i obimnija, ona je bila i reakcija na klasni pritisak odozdo i predstavljala je određeni oblik političkog straha. Iako je u tom trenutku bila racionalna i iz perspektive općih interesa kapitala. Danas tog straha nema, ali naziru se konture prepoznavanja interesa poslovnih krugova, kao i otvaranje prostora za pokušaje stabilizacije putem nekih drugih alata i ekonomskih ideja. Predstavnici nekih od najsnažnijih kompanija poput Alphabeta (vlasnika Googlea) i Goldmana Sachsa podržali su paket. Takav odnos snaga pokazuje i da kapital može prepoznati svoje interese u raznim oblicima državnih intervencija, makar one bile i socijalne prirode.
Najveće promjene bi se mogle osjetiti u političkim učincima stimulativnog paketa. Velika većina demokratskih glasača podržava Bidenov potez, ali gotovo i polovica republikanskih glasača, premda nitko od njihovih zastupnika nije podržao paket. Iz toga bi vrlo lako mogla proizaći promjena unutar američkog političkog koordinatnog sustava koji dominira od početka Trumpova proboja. Naime, izvjesno je da će se barem do neke mjere prigušiti tzv. kulturni ratovi ili da neko vrijeme neće zauzimati centralno mjesto političkih rasprava. Sukob između dviju navodnih koalicija, obrazovanih liberalnih obalnih elita i različitih manjina te američkih poduzetnika koji su bliski (bijelom) narodu jer imaju konzervativne stavove i tog naroda, znanog i kao “bijela radnička klasa”, nakon ovih poteza nije više baš održiv kao centralni sukob. Ako se ova prognoza obistini, dvije najveće stranke će morati, barem kozmetički, krenuti u određeni tip političkog rebrandinga.
Iako se Bidenovim paketom nije dogodio nekakav kopernikanski obrat u američkoj politici, barem je pokazano da je drukčija politika moguća kao ideja. I da se jednim potezom mogu dovesti u pitanje ideološki rovovi koji navodno upravljaju politikom diljem svijeta. Svakako će biti zanimljivo promatrati reperkusije i eventualne domino efekte s ove strane Atlantika, iako za to baš i nema previše izgleda. A naravno, najzabavnije će biti promatrati lokalne libertarijance koji i dalje trube o prirezima, porezima, uhljebima, otkazima i drugim magičnim rješenjima kao da kapitalizam funkcionira po formuli manje javnog/više privatnog koja jamči uspjeh svima. Daleko od toga da će Amerika i Engleska biti zemlja proleterska, ali neće se previše brinuti o famoznoj slobodi tržišta kad bude trebalo spašavati ekonomiju i tržište.
bilten
