Poput dobro dresiranih pasa, dežurni su čuvari bankarskih interesa odmah nanjušili opasnost. Spremno su zarežali na samu najavu da bi država mogla izdavati narodne obveznice i tako se zaduživati kod vlastitih građana. Tvrdi se da je to čista utopija i stari model u koji nitko ne vjeruje, da građani sasvim sigurno neće prebaciti svoj novac iz banaka u obveznice loše države kakva je naša itd. Zatim, da bi državi bilo bolje uzimati povoljne kredite u inozemstvu, da bi njene prave brige trebale biti razvijanje tržišta kapitala i reforme u kojima je iznimno neuspješna.
Poruka je jasna. Država se ne smije osloboditi ovisnosti o bankama i pritom im još kvariti posao. Ako se Vlada želi zadužiti, neka prodaje normalne, bankarske, a ne narodne obveznice, i to u New Yorku, a ne u Zagrebu. Njen pravi posao su “reforme”, tj. štednja, a kao primjer izvučen je iz naftalina čak i outsourcing. Ta žestoka baražna vatra pokazuje da je s idejom narodnih obveznica Vlada pogodila metu, za koju nije sigurno da ju je uopće ciljala. Zapravo, da se približila ključnom pitanju krize, ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu. To je pitanje tko će platiti trošak za kurbin pir koji je krizu izazvao, za sve špekulacije i bankarske “proizvode” koji su napuhali balon do točke pucanja. Čitav paket reformi o kojima dnevno slušamo ima samo jednu svrhu. Da se smanji potrošnja, kako bi taj ceh platili tzv. obični ljudi, a bankarski profiti i metode kojima se oni stvaraju ostali netaknuti. Hrvati imaju u bankama 182 milijarde kuna? Da, ali oni ne smiju sami odlučivati hoće li i pod kojim uvjetima kreditirati svoju Vladu. Zato su tu banke, čijeg se presudnog utjecaja na ekonomsku politiku država ni po koju cijenu ne smije osloboditi.Žestina bankarske reakcije ima, međutim, još jedan opipljiv uzrok. To je za njih zastrašujući primjer Mađarske, koji pokazuje do čega sve dovodi politika koja može početi i s narodnim dionicama. Što o tome znamo? Malo. O mađarskoj vladajućoj stranci i posebno premijeru Viktoru Orbanu najčešće se govori i piše kako ograničava slobodu medija, zadire u nezavisnost monetarne vlasti, tolerira fašističku desnicu, antisemite i druge rasiste. Ali samo u posljednja dva mjeseca prošle su gotovo bez komentara dvije bitne vijesti iz Mađarske.
Mađarski je parlament u lipnju izglasao zakon koji je razjasnio način na koji će biti obeštećeni dužnici pogođeni tečajnim razlikama i jednostranim izmjenama ugovora ili povećanjem kamatnih stopa. Jednostrane odluke donosile su, naravno, banke. Zahvaljujući tome, prosječni dužnik s deviznom klauzulom u švicarskim francima mogao bi do kraja ove godine dobiti povrat između 15 i 25 tisuća kuna, pa je u Mađarskoj narodnoj banci procjenjuju da to bankama povećava troškove za dvije do tri milijarde eura.
Druga je vijest da se rast mađarskog gospodarstva ubrzao sa 2,7 posto u prošloj na 3,9 posto u ovoj godini. To je, uz ostalo, omogućilo da se prekine suradnja s MMF-om, smanji dug i proračunski deficit dovede na izdržljivu mjeru. Uobičajene analize kažu da su uzrok tome povećane državne investicije u infrastrukturu, ekspanzija industrijske proizvodnje (posebno automobilske), zatim rast neto izvoza i potrošnje domaćinstava zahvaljujući stalnom rastu realnih plaća i mirovina.
Ali zašto je sve to raslo, dok kod nas stagnira i pada? Zbog toga što Orbanova vlada gleda vlastite interese i sustavno skida krvopije s tijela nacije. Početkom godine u Mađarskoj su održani izbori, koje je Orban uvjerljivo dobio, oštro kritizirajući gospodarsku politiku Bruxellesa. Kao što je poznato, to je politika smanjivanja domaće potrošnje, kako bi bilo što više novca za otplatu dugova. U tu politiku zaklinje se i cijela hrvatska politička klasa, iako se zbog nje stalno smanjuje hrvatski BDP i tako već uzastopno 11 kvartala (skoro tri godine). Ali naši se mudraci i dalje bave plaćama čistačica i činovnika, mašući pritom poslušno repom.
Mađarska ekonomija sličila je prije Orbana hrvatskoj, kao jaje jajetu. Banke su većinom u stranom vlasništvu, privatizacija je imala iste rezultate, a umjesto gospodarstva rasla je nezaposlenost. Preživljavalo se na dug, koji je premašio 80 milijardi eura. Razlika je bila u tome što je forinta klizila i konačno devalvirala za 30 posto. To niste smjeli dozvoliti, poručili su zagovornici briselskog modela, nakon čega je slijedila nama dobro poznata prijetnja da će ceh platiti svi koji imaju bankarske kredite. Nisu platili, jer je vlada ukinula deviznu klauzulu, pa je sve preračunato u forinte. Mađarska, kao i Hrvatska, još nije uvela euro, ali Mađari su, za razliku od nas, iskoristili svoju monetarnu samostalnost. Trošak devalvacije podnijele su banke, pa je na primjer Erste banka dospjela u ozbiljne teškoće. Ali to nije izazvalo potrese u privredi, čime nas stalno plaše. Središnja banka im je pomogla, ali je bogaćenju na račun građana došao kraj.
Za razliku od naših političara koji se, kada dobiju vlast, u pravilu trude da sve ostane isto, mađarski su se temeljito pripremili i stvorili novi ekonomski model. To je bio vjetar koji je napunio jedra proizvodnje i izvoza. Zadržana je politika realnog tečaja forinte, a među novim mjerama je smanjenje poreza sa 19 na deset posto, ali samo za tvrtke čija godišnja dobit ne prelazi 1,75 milijuna eura. To su tvrtke koje zapošljavaju najviše ljudi. Teret je prebačen na krupne korporacije i banke. Istovremeno je uveden jedinstven porez na plaće od samo 16 posto. Očito, lakše i jednostavnije otpuštanje nije bilo glavni način za povećanje zaposlenosti.
Privremeno, na tri godine, uveden je i poseban porez za banke, osiguravajuća društva i krupne korporacije. Tako je od velikih tvrtki budžet prihodovao 1,3 milijarde eura godišnje, banke plaćaju 0,45 posto svojih bilanci, a osiguravajuća društva 5,8 posto premije. Neoliberalna Europa je vrisnula kao zmija u procijepu. Naši su se političari, međutim, dosjetili samo poreza na kamate. Zbog toga se nitko iz inozemstva ne buni, jer je mahom riječ o teretu za domaće štediše.
Orban ne skriva namjeru da preko polovice bankarstva vrati u domaće vlasništvo. Braneći se, banke se pokušavaju prilagoditi dokazujući da mogu poslovati i bez devizne klauzule. Sada nude jeftinije kredite, koji u novoj konjunkturi ponovno rastu, i to za ogromnih 70 posto prema istom prošlogodišnjem razdoblju. Nedavno je najavio i renacionalizaciju šest do sedam privatiziranih komunalnih tvrtki, čime se želi spriječiti monopolska eksploatacija i sniziti cijene (u prvom redu energije) za kućanstva i privredu.
Hrvatska je, nažalost, miljama daleko od novog ekonomskog modela, ali ministar financija Boris Lalovac, slijedeći vjerojatno zdrav razum, povukao je jedan, a najavio dva poteza koji bi mogli biti na tom tragu. To su smanjivanje poreza na plaće, najava uvođenja narodnih obveznica i ukidanja navodnih poticaja za stambenu štednju, što je zapravo samo prelijevanje državnog novca u bankarske džepove. Čim ga više budu napadali, tim je sigurnije da je na pravom kursu.
novosti
Mađarski je parlament u lipnju izglasao zakon koji je razjasnio način na koji će biti obeštećeni dužnici pogođeni tečajnim razlikama i jednostranim izmjenama ugovora ili povećanjem kamatnih stopa. Jednostrane odluke donosile su, naravno, banke. Zahvaljujući tome, prosječni dužnik s deviznom klauzulom u švicarskim francima mogao bi do kraja ove godine dobiti povrat između 15 i 25 tisuća kuna, pa je u Mađarskoj narodnoj banci procjenjuju da to bankama povećava troškove za dvije do tri milijarde eura.
Druga je vijest da se rast mađarskog gospodarstva ubrzao sa 2,7 posto u prošloj na 3,9 posto u ovoj godini. To je, uz ostalo, omogućilo da se prekine suradnja s MMF-om, smanji dug i proračunski deficit dovede na izdržljivu mjeru. Uobičajene analize kažu da su uzrok tome povećane državne investicije u infrastrukturu, ekspanzija industrijske proizvodnje (posebno automobilske), zatim rast neto izvoza i potrošnje domaćinstava zahvaljujući stalnom rastu realnih plaća i mirovina.
Ali zašto je sve to raslo, dok kod nas stagnira i pada? Zbog toga što Orbanova vlada gleda vlastite interese i sustavno skida krvopije s tijela nacije. Početkom godine u Mađarskoj su održani izbori, koje je Orban uvjerljivo dobio, oštro kritizirajući gospodarsku politiku Bruxellesa. Kao što je poznato, to je politika smanjivanja domaće potrošnje, kako bi bilo što više novca za otplatu dugova. U tu politiku zaklinje se i cijela hrvatska politička klasa, iako se zbog nje stalno smanjuje hrvatski BDP i tako već uzastopno 11 kvartala (skoro tri godine). Ali naši se mudraci i dalje bave plaćama čistačica i činovnika, mašući pritom poslušno repom.
Mađarska ekonomija sličila je prije Orbana hrvatskoj, kao jaje jajetu. Banke su većinom u stranom vlasništvu, privatizacija je imala iste rezultate, a umjesto gospodarstva rasla je nezaposlenost. Preživljavalo se na dug, koji je premašio 80 milijardi eura. Razlika je bila u tome što je forinta klizila i konačno devalvirala za 30 posto. To niste smjeli dozvoliti, poručili su zagovornici briselskog modela, nakon čega je slijedila nama dobro poznata prijetnja da će ceh platiti svi koji imaju bankarske kredite. Nisu platili, jer je vlada ukinula deviznu klauzulu, pa je sve preračunato u forinte. Mađarska, kao i Hrvatska, još nije uvela euro, ali Mađari su, za razliku od nas, iskoristili svoju monetarnu samostalnost. Trošak devalvacije podnijele su banke, pa je na primjer Erste banka dospjela u ozbiljne teškoće. Ali to nije izazvalo potrese u privredi, čime nas stalno plaše. Središnja banka im je pomogla, ali je bogaćenju na račun građana došao kraj.
Za razliku od naših političara koji se, kada dobiju vlast, u pravilu trude da sve ostane isto, mađarski su se temeljito pripremili i stvorili novi ekonomski model. To je bio vjetar koji je napunio jedra proizvodnje i izvoza. Zadržana je politika realnog tečaja forinte, a među novim mjerama je smanjenje poreza sa 19 na deset posto, ali samo za tvrtke čija godišnja dobit ne prelazi 1,75 milijuna eura. To su tvrtke koje zapošljavaju najviše ljudi. Teret je prebačen na krupne korporacije i banke. Istovremeno je uveden jedinstven porez na plaće od samo 16 posto. Očito, lakše i jednostavnije otpuštanje nije bilo glavni način za povećanje zaposlenosti.
Privremeno, na tri godine, uveden je i poseban porez za banke, osiguravajuća društva i krupne korporacije. Tako je od velikih tvrtki budžet prihodovao 1,3 milijarde eura godišnje, banke plaćaju 0,45 posto svojih bilanci, a osiguravajuća društva 5,8 posto premije. Neoliberalna Europa je vrisnula kao zmija u procijepu. Naši su se političari, međutim, dosjetili samo poreza na kamate. Zbog toga se nitko iz inozemstva ne buni, jer je mahom riječ o teretu za domaće štediše.
Orban ne skriva namjeru da preko polovice bankarstva vrati u domaće vlasništvo. Braneći se, banke se pokušavaju prilagoditi dokazujući da mogu poslovati i bez devizne klauzule. Sada nude jeftinije kredite, koji u novoj konjunkturi ponovno rastu, i to za ogromnih 70 posto prema istom prošlogodišnjem razdoblju. Nedavno je najavio i renacionalizaciju šest do sedam privatiziranih komunalnih tvrtki, čime se želi spriječiti monopolska eksploatacija i sniziti cijene (u prvom redu energije) za kućanstva i privredu.
Hrvatska je, nažalost, miljama daleko od novog ekonomskog modela, ali ministar financija Boris Lalovac, slijedeći vjerojatno zdrav razum, povukao je jedan, a najavio dva poteza koji bi mogli biti na tom tragu. To su smanjivanje poreza na plaće, najava uvođenja narodnih obveznica i ukidanja navodnih poticaja za stambenu štednju, što je zapravo samo prelijevanje državnog novca u bankarske džepove. Čim ga više budu napadali, tim je sigurnije da je na pravom kursu.
novosti
