Po tko zna koji put, ministar Slavko Linić ovih je dana reagirao emotivno. “Zar vas nije sram da to govorite, nakon što ste osam godina upropaštavali ovu zemlju?” odgovorio je zastupnicima HDZ-a koji u Saboru optužuju Vladu. Pogrešno. Nesmiljeno upropaštavanje traje mnogo duže, već 23 godine, a lakše se disalo samo dok se trošila stara imovina ili dok je nesmetano pritjecala rijeka inozemnih kredita. U tome je sudjelovao i gospodin Linić, kao potpredsjednik u vladi Ivice Račana. Razlika u odnosu na HDZ bila je samo u korupciji.
Tragedija je počela s tzv. tranzicijom iz socijalizma u kapitalizam, koja se 1990-ih provodila bezuslovnom privatizacijom. Stvarala su se nova bogatstva, pri čemu se zaboravljalo da novac i kapital nisu isto, kao što bogat čovjek ne mora uvijek biti kapitalist. Bogatih je bilo i u bivšoj Jugoslaviji. Slovenski kompozitor Bojan Adamič još je 1960-ih imao privatni avion. A srpski glumac Dragutin Dobričanin mogao je od tantijema za komediju “Zajednički stan” kupiti cijeli otok kao teren za vikendicu. O raznim muljatorima da se i ne govori. Ali oni nisu bili kapitalisti. Da bi to postali, morao se uspostaviti tzv. kapital odnos, u kojem dvije strane – kapitalisti i radnici – sudjeluju u zajedničkom poslu. Privatizacija bez toga nije tranzicija.
Kritičari su tada naveliko govorili o divljem kapitalizmu, iako to zapravo nije bio kapitalizam, već uništavanje privrede da bi se došlo do bogatstva. Naveliko se tvrdilo i da je provedena pljačka stoljeća, iako ni to nije pogađalo srž problema. Uspostavljanju kapitalizma uvijek prethodi prvobitna akumulacija, dakle pretvaranje imovine koja je pripadala svima u kapital pojedinaca, a taj proces ne može biti ni pitom ni etičan. “Prvobitna akumulacija igra u političkoj ekonomiji otprilike istu ulogu koju u teologiji igra iskonski grijeh.” Ta je Marksova rečenica postala svojevrsni ekonomski aksiom. Marks citira i odlomak iz djela Getea: “Učitelj: Promisli dijete, otkud ovi dari? Sam ti nisi mog’o doći do tih stvari. Dijete: Pa sve mi je od tatice. Učitelj: A otkud one njemu? Dijete: Od djedice. Učitelj: Zaista? Od koga ih je djed dobio? Dijete: On je nekog orobio.” Kod Krleže, prvi je Glembaj stekao kapital tako što je ubio i opljačkao neku babu kod Maribora. Džon Kenet Galbrajt je tvrdio da u korijenima svih velikih kapitalističkih obitelj leže pljačka i korupcija…
Nakon privatizacije slijedio je drugi veliki grijeh, počinjen početkom 1994., kad je uspostavljen nerealni tečaj kune. Posljedice su bile vidljive odmah. U ratnoj 1993. Hrvatska je robna razmjena bila pozitivna. To znači da se izvozilo više nego što se uvozilo, a i u zemlji su domaći proizvodi bili konkurentniji od uvoznih. Čim se betonirala prejaka kuna, to se iz korijena promijenilo. Od tada tečaj je isti, što znači da zbog inflacije kuna postaje sve jača. Danas Hrvatska izvozom pokriva jedva polovicu svog uvoza.
Na treći kapitalni grijeh trebalo je čekati do 1998., kad je uvođenje PDV-a iskorišteno za veliko povećanje proračuna jer je vladajućem HDZ-u trebao novac uoči predstojećih izbora. Umjesto klasičnog poreza na promet, koji se ubirao kad je roba naplaćena, PDV se morao platiti unaprijed. To je silno povećalo budžetske prihode, ali samo jednokratno. Umjesto da taj novac vrati privredi, vlast je proglasila da je BDP znatno veći nego što pokazuje službena statistika. To joj je bilo opravdanje da provede rebalans, kojim je proračun povećala za cijelu trećinu. Da bi se to pokrilo, poslije su se morali povećavati nameti. Rast je zaustavljen, a privreda se više nije oporavila.
Sve čime se uništavalo gospodarstvo, a s njim i cijela zemlja, napravljeno je prije 2000., a ne u posljednjih osam godina HDZ-ove vlasti, kako to tvrde Linić i drugi iz vladajuće koalicije. Sam Linić bio je potpredsjednik Račanove vlade, zadužen za gospodarstvo. Što su oni učinili da promijene tragično pogrešnu politiku? Ništa. I to je njihova glavna krivica. Prije dolaska na vlast, Račan je obećavao da će revizija privatizacije biti tema prve sjednice njegove vlade. Čim je dobio izbore, to je zaboravio. Njegova vlada bojala se i svake promjene tečaja (da se ne vrati inflacija), a umjesto da radikalno izbriše iz proračuna sve ono što je u njega rebalansom ubacio HDZ, najavljeno je “odlučno” zaustavljanje njegovog daljnjeg rasta. To je vrlo kratko držalo vodu, a onda je brana popustila. U drugom dijelu mandata, Radimir Čačić je počeo “oživljavati” privredu ubrzanom gradnjom autocesta za koje nema dovoljno prometa, naravno, na dug. Sada se traži “koncesionar” kojem će se uvaliti otplata tog duga.
Kad se HDZ vratio na vlast, zatekao je državni brod na istom kursu na kojem ga je ostavio, prema santi leda u koju smo sada udarili. Ali tekli su inozemni krediti, pa je bilo novca da se živi, da se nastavi gradnja cesta i da se nemilice krade. U deset godina, od 2000. do 2010., inozemni je dug povećan za više od pet puta. S deset milijardi dolara na preko 50 milijardi eura. Sada se želi smanjiti potrošnja, ali ne da bi se rasteretila privreda i povećala njezina konkurentnost, već da bi se namakao novac za otplatu duga. Ista je sudbina i ostalih poteza kojima se s više ili manje uspjeha bave pojedini ministri. Sređuju brodogradnju, željeznicu, INA-u, smanjuju subvencije, ali sve će efekte pojesti otplate.
Uz rezanje proračuna, ali oštrijim nožem od ovog kojim se dosad služio Linić, moguće je ispraviti još samo grijeh prejake kune. Time bi se, bez pritiska duga, mogla povećati konkurentnost i popraviti poslovna i investicijska klima. Ali netko je uvjerio premijera Zorana Milanovića da je to zastarjelo rješenje, a on je naivno povjerovao, i to upravo u trenutku kad su devalvirali Japanci. Zar mu nitko nije objasnio da bez realnog tečaja nijedna cijena u zemlji nije prava i da je tada nerealna i cijela ekonomija? I da se neće popraviti ni dogodine, ni za dvije godine…?
U međuvremenu, kriza se prelila na cijelo društvo, u kojem endemska nezaposlenost, nesigurnost onih koji još imaju posao, razočaranost mladih bez perspektive, korupcija itd. jačaju radikalno desne snage u društvu. One koje nude čvrstu ruku, red, rad i disciplinu i, naravno, grešnog jarca. Nije bez razloga profesor Ivan Rimac usporedio sadašnje stanje u Hrvatskoj s onim u Vajmarskoj Republici prije Hitlera. Grčka danas ima Zlatnu zoru koja želi očistiti zemlju od svih koji nisu etnički Grci, Mađarska stranku Jobik koja želi očistiti zemlju od Židova i Roma, a Hrvatska Stožer koji želi očistiti zemlju od preostalih Srba. Pardon, obraniti je od ćirilice.
Izvor: Novosti
Tragedija je počela s tzv. tranzicijom iz socijalizma u kapitalizam, koja se 1990-ih provodila bezuslovnom privatizacijom. Stvarala su se nova bogatstva, pri čemu se zaboravljalo da novac i kapital nisu isto, kao što bogat čovjek ne mora uvijek biti kapitalist. Bogatih je bilo i u bivšoj Jugoslaviji. Slovenski kompozitor Bojan Adamič još je 1960-ih imao privatni avion. A srpski glumac Dragutin Dobričanin mogao je od tantijema za komediju “Zajednički stan” kupiti cijeli otok kao teren za vikendicu. O raznim muljatorima da se i ne govori. Ali oni nisu bili kapitalisti. Da bi to postali, morao se uspostaviti tzv. kapital odnos, u kojem dvije strane – kapitalisti i radnici – sudjeluju u zajedničkom poslu. Privatizacija bez toga nije tranzicija.
Kritičari su tada naveliko govorili o divljem kapitalizmu, iako to zapravo nije bio kapitalizam, već uništavanje privrede da bi se došlo do bogatstva. Naveliko se tvrdilo i da je provedena pljačka stoljeća, iako ni to nije pogađalo srž problema. Uspostavljanju kapitalizma uvijek prethodi prvobitna akumulacija, dakle pretvaranje imovine koja je pripadala svima u kapital pojedinaca, a taj proces ne može biti ni pitom ni etičan. “Prvobitna akumulacija igra u političkoj ekonomiji otprilike istu ulogu koju u teologiji igra iskonski grijeh.” Ta je Marksova rečenica postala svojevrsni ekonomski aksiom. Marks citira i odlomak iz djela Getea: “Učitelj: Promisli dijete, otkud ovi dari? Sam ti nisi mog’o doći do tih stvari. Dijete: Pa sve mi je od tatice. Učitelj: A otkud one njemu? Dijete: Od djedice. Učitelj: Zaista? Od koga ih je djed dobio? Dijete: On je nekog orobio.” Kod Krleže, prvi je Glembaj stekao kapital tako što je ubio i opljačkao neku babu kod Maribora. Džon Kenet Galbrajt je tvrdio da u korijenima svih velikih kapitalističkih obitelj leže pljačka i korupcija…
Nakon privatizacije slijedio je drugi veliki grijeh, počinjen početkom 1994., kad je uspostavljen nerealni tečaj kune. Posljedice su bile vidljive odmah. U ratnoj 1993. Hrvatska je robna razmjena bila pozitivna. To znači da se izvozilo više nego što se uvozilo, a i u zemlji su domaći proizvodi bili konkurentniji od uvoznih. Čim se betonirala prejaka kuna, to se iz korijena promijenilo. Od tada tečaj je isti, što znači da zbog inflacije kuna postaje sve jača. Danas Hrvatska izvozom pokriva jedva polovicu svog uvoza.
Na treći kapitalni grijeh trebalo je čekati do 1998., kad je uvođenje PDV-a iskorišteno za veliko povećanje proračuna jer je vladajućem HDZ-u trebao novac uoči predstojećih izbora. Umjesto klasičnog poreza na promet, koji se ubirao kad je roba naplaćena, PDV se morao platiti unaprijed. To je silno povećalo budžetske prihode, ali samo jednokratno. Umjesto da taj novac vrati privredi, vlast je proglasila da je BDP znatno veći nego što pokazuje službena statistika. To joj je bilo opravdanje da provede rebalans, kojim je proračun povećala za cijelu trećinu. Da bi se to pokrilo, poslije su se morali povećavati nameti. Rast je zaustavljen, a privreda se više nije oporavila.
Sve čime se uništavalo gospodarstvo, a s njim i cijela zemlja, napravljeno je prije 2000., a ne u posljednjih osam godina HDZ-ove vlasti, kako to tvrde Linić i drugi iz vladajuće koalicije. Sam Linić bio je potpredsjednik Račanove vlade, zadužen za gospodarstvo. Što su oni učinili da promijene tragično pogrešnu politiku? Ništa. I to je njihova glavna krivica. Prije dolaska na vlast, Račan je obećavao da će revizija privatizacije biti tema prve sjednice njegove vlade. Čim je dobio izbore, to je zaboravio. Njegova vlada bojala se i svake promjene tečaja (da se ne vrati inflacija), a umjesto da radikalno izbriše iz proračuna sve ono što je u njega rebalansom ubacio HDZ, najavljeno je “odlučno” zaustavljanje njegovog daljnjeg rasta. To je vrlo kratko držalo vodu, a onda je brana popustila. U drugom dijelu mandata, Radimir Čačić je počeo “oživljavati” privredu ubrzanom gradnjom autocesta za koje nema dovoljno prometa, naravno, na dug. Sada se traži “koncesionar” kojem će se uvaliti otplata tog duga.
Kad se HDZ vratio na vlast, zatekao je državni brod na istom kursu na kojem ga je ostavio, prema santi leda u koju smo sada udarili. Ali tekli su inozemni krediti, pa je bilo novca da se živi, da se nastavi gradnja cesta i da se nemilice krade. U deset godina, od 2000. do 2010., inozemni je dug povećan za više od pet puta. S deset milijardi dolara na preko 50 milijardi eura. Sada se želi smanjiti potrošnja, ali ne da bi se rasteretila privreda i povećala njezina konkurentnost, već da bi se namakao novac za otplatu duga. Ista je sudbina i ostalih poteza kojima se s više ili manje uspjeha bave pojedini ministri. Sređuju brodogradnju, željeznicu, INA-u, smanjuju subvencije, ali sve će efekte pojesti otplate.
Uz rezanje proračuna, ali oštrijim nožem od ovog kojim se dosad služio Linić, moguće je ispraviti još samo grijeh prejake kune. Time bi se, bez pritiska duga, mogla povećati konkurentnost i popraviti poslovna i investicijska klima. Ali netko je uvjerio premijera Zorana Milanovića da je to zastarjelo rješenje, a on je naivno povjerovao, i to upravo u trenutku kad su devalvirali Japanci. Zar mu nitko nije objasnio da bez realnog tečaja nijedna cijena u zemlji nije prava i da je tada nerealna i cijela ekonomija? I da se neće popraviti ni dogodine, ni za dvije godine…?
U međuvremenu, kriza se prelila na cijelo društvo, u kojem endemska nezaposlenost, nesigurnost onih koji još imaju posao, razočaranost mladih bez perspektive, korupcija itd. jačaju radikalno desne snage u društvu. One koje nude čvrstu ruku, red, rad i disciplinu i, naravno, grešnog jarca. Nije bez razloga profesor Ivan Rimac usporedio sadašnje stanje u Hrvatskoj s onim u Vajmarskoj Republici prije Hitlera. Grčka danas ima Zlatnu zoru koja želi očistiti zemlju od svih koji nisu etnički Grci, Mađarska stranku Jobik koja želi očistiti zemlju od Židova i Roma, a Hrvatska Stožer koji želi očistiti zemlju od preostalih Srba. Pardon, obraniti je od ćirilice.
Izvor: Novosti
