Okupljanje na ljevici dovršeno je, kaže Arsen Bauk, Milanovićev ministar i matematičar čuven po tome što zbraja lipe da bi sastavio kunu. Objašnjava: Sad treba vidjeti kakav je kapacitet ”Koalicije srca” na desnici! Koalicija srca? Od svih organa ova je oportunistička grupacija odabrala baš taj organ kao svoj simbol, iako bi joj nešto sprijeda ili nešto straga bolje pristajalo, kad već nema dovoljno onoga što stoji na vrhu… Najava ministra Bauka, Bračanina koji je posljednje godine proveo na čelu ministarstva uprave i dalmatinske partijske baze ne pokazavši baš nikakvu inicijativu ili učinak, zapravo je obrazloženje koalicije utanačene s Autohtonom Hrvatskom seljačkom strankom koja se sastoji od jednog jedinog čovjeka. Branka Borkovića zvanog Mladi ili Mali Jastreb, heroja Vukovara, umirovljenog brigadira, koji je predložio da se u Hrvatsku vojsku opet uvede pozdrav – ”Za dom spremni!”. Od tog bivšeg podoficira JNA čovjek drugo ne bi ni očekivao…Mali Jastreb ima velikih problema. Na momente, izgleda vrlo loše, sivog je tena, nesabran – u jednom od takvih kriznih trenutaka dogodio mu se strašan skandal… Na gospodarstvo u Slavoniji gdje je držao konje dobivajući za njih visoke poticaje, upala je policija, jer susjedi više nisu mogli izdržati muku i smrad životinja koje su crkavale od nebrige i zapuštenosti. Kad je likvidirao konjski biznis, Borković se okrenuo ljudima i politici, pa se pokušao profilirati na poluekstremnoj desnici, gdje je stanje otprilike kao u njegovim stajama. Nije imao puno uspjeha – politička ”ideja” da ukrsti stari brend Seljačke stranke s jednom desničarskom mutacijom, pa dobije desničarski pokret prikladan za selo, više je nego upitna. Kao i sve takve ideje, dobro zvuči ali nema smisla jer u osnovi trpi od nedostatka elementarne logike – recimo kao da pokušaš spojiti ”metalce”, poklonike heavy-metala, s malograđanskim anarhistima, pa dobiješ Živi zid dizajniran poput statista iz Mad Maxa… Sam je Borković bio član HSS-a jer je držao poljoprivredno gospodarstvo i, dok je bio posve koncentriran, vrlo razložno je objašnjavao probleme hrvatskog sela – recimo gubitak lokalnog identiteta u neprirorodnoj teritorijalizaciji koja se bazira na općinama i županijama, a ne na lokalnim zajednicima (mjesnim zajednicama) što u usitnjenom društvu hrvatskog sela jedino ima smisla…No, HSS je potpuno propao na posljednjim izborima, jer su se u prethodnom političkom ciklusu ljudi koji su ga vodili unajmili za Sanaderove ministre te potrošili sav politički kredibilitet stranke. Oni su sad ugledni biznismeni u turizmu, ili su iščezli s političke scene, a ostao je samo njihov novi predsjednik Branko Hrg, koji se poput utopljenika uhvatio za HDZ koji je u blizini plutao. Branko je poput starog gospodina vrlo sličnog prezimena – Hrs – koji je u davna dob zalazio u Društvo književnika pa mu je poslovično duhoviti general Šibl jednom pripomenuo: ”Gospon Hrs, da ste vi Francuz, uopće ne biste postojali – h na početku i s na kraju se ne čita, a r se guta!” Nešto slično dogodilo se, u političkom smislu, Hrgu i stranci pokojnoga Mačeka, koja nikad nije uhvatila pravog korijena u Hrvatskoj. Tuđman ih nije trpio. Vodstvu koje se vratilo iz emigracije redom je naturio nekoliko lidera koji su bili u specijalnim odnosima s njegovim specijalnim operativcima poput Manolića i Perkovića, ali najviše štete stranka je, zapravo, pretrpjela od dinastije Pankretić, autentičnih selaka koji su se u dvije generacije đentrificirali i kvalificirali za ”tehnokratski” Sanaderov kabinet. Na terenu, ostali su samo ljudi koji pokušavaju izbiti malo prostora između dvije vodeće stranke agitirajući pod vječnom devizom ”Vjera u Boga i seljačka sloga”. Kako su oba ta kvaliteta eterična ili iluzorna, nije čudo što su se stranački redovi prrijedili… Pa je Borković zaključio kako bi pokret napuštanje pokreta koji je izgubio identitet, mogao iskoristiti za svoj politički eksperiment. No, dok je kemijao kao dr. Frankenstein, Hrg i HSS smjestili su se pod okrilje HDZ-a kao njihova seoska ”emporio” linija, ili, jezikom marketinga, kao ”Pevec” uz ”Plodine”. Kolika je, dakle, politička težina disidentske Autentične Hrvatske seljačke stranke koja se odmetnula od svoje centrale upitne istisnine? Infinitezimalna. Zašto onda od toga ministar Arsen Bauk, kojega intervjuira ”Jutarnji list”, pravi veliku misu?Zato jer Borković i A-HSS nisu prava politička stranka, nego su korisni kao ”laksmus test” prilikom ”zaokreta u desno” koji se priprema radi stvaranja ”velike koalicije”. Najavio ju je sam Milanović rekavši da ”najveća stranka treba pokazati najveću širunu”. Što se na to može reći osim – Za dom spemni?”Velika koalicija” sastojat će se od SDP-a i HNS-a koji po anketama dobiva malo više od jedan posto podrške biračkog tijela. U orbiti te asimetrične dvojne zvijezde – jednog žarkog sunca i jedne crne rupe – trebali bi kružiti eks-predsjednik Josipović koji je prethodno napustio SDP optuživši ga za izdaju ljevice, zatim Jadranka Kosor koja je napustila HDZ jer su je odanle izbacili kao kauboja iz birtije, a spominje se čak i Milan Bandić, kojega je Milanović strpao u zatvor, gdje ga želi i vratiti čim policija ili tužilaštvo nađu protiv njega dokaze. Na IDS se, kao, računa, iako su prilikom pregovora predstavnici lukavih Istrijana rekli ”da će još vidjeti”, pridometnuvši da na njih SDP sigurno može računati jer neće (predizborno) koalirati s HDZ-om. IDS u svakom slučaju u Istri dobiva svoj klub, pogotovo ako ide protiv oslabljenog SDP-a, a to što im nude četvrtog zastupnika negdje drugdje u zamjenu za to da svoju nezavisnost kompromitiraju suradnjom s luzerima, pokazatalj je koliko su glupi oni koji te pregovore vode – pa autonomaši samo žele svoju autonomiju, a ne veći utjecaj na politiku u Zagrebu, koja ih uopće ne zanima kad se podjeli turistički portfelj. Ukratko, ”velika koalcija ljevice” ili ”koalicije srca” sve više nalikuje na autoerotičnu romansu sa samo jednim protagonistom.Uz ovo ”neposredno koaliranje” trtlja se po novinama i o ”indirektnim”, kao – Čačić pregovara s Pupovčevim Srbima, a tu je i onaj kriptotalijan, a osim toga Ratko se našao s Bandićem, pa s njima može ići i IDS, i kad bi se svi oni ujedinili, još s Josipovićem i Kosoricom u koju se Josipović politički zaljubio, samo bi im falio još Borković, a ako i on nije dosta, tu je – Glavaš. Glavaš i Pupovac, svi pod jednom kapom, za koju mogu okačiti ”U” i crvenu zvijezdu pa se uhvatiti u kolo. Svirale bi sopile, Jadranka plesala balun, a Josipović ubirao priloge. Ne, Glavaš – on je jedina realna snaga u svim tim kalkulacijama, pa kad Milanović i Bauk govore o ”širini” i ”kapacitetu na desnici”, oni ne misle na Borkovića, nego na – Glavaša.
HDSSB je na prošlim predsjedničkim izborima pomogao A-HSS, kako bi i Borković ušao u koaliciju oko Kujundžića, kandidata desnice. Kujindžić je trebao objediniti unutarhadezeovske ultradesničare s vanparlamentarnom desnicom, raznim pašalićevcima i sličnima, pa ih sve povezati s glavaševcima. Funkcija dobroćudnog ”Kuje” pritom je bila da kreira simpatičnu fasadu za tu specijalnu operaciju hadezeovskih disidenata koji se u stranci ne usuđuju otvoreno dići glavu. Danas Kujo, sutra to može biti Plenković – jer, kao što reče Al Pacino u filmu ”Devil’s Advocate” gdje glumi Sotonu – ”Kad ne bi bilo sujete stvarno ne znam na čemu bih zasnivao svoj rad!” (U prijevodu sam to malo dotjerao da zvuči kao hrvatski s hrvatskih kazališnih pozornica, ali vidi se bit).
SDP i HDSSB u koaliciji – ma ljudi, je li to moguće?! Moguće je, očekivano i već više puta prokušano – ekipa koja sad upravlja stečajnom masom SDP-a, već je tri puta pokušala koalirati Glavašem.
Prvi pokušaj koaliranja s Glavašem
Po prvi put tu je nemoguću kombinaciju iskušao u praksi Zoran Milanović poslije gubitka izbora 2007. godine. U posljednji čas, Sanader ga je prešišao u kampanji koju je vodio jedan američki konzultant. Ivo je svima sve obećao, podijelio što god je imao – dionice INA-e na primjer – davao novinama i ostalim medijima, kupovao ljude, laskao, mitio… Jurica Pavičić iz ”Jutarnjeg” poslije je priznao da je bio ”zaveden”. Drugi pisci pisali su Sanaderu ode, i to oni tobožnji ljevičari – ne zna čovjek kako da ih zapravo nazove. Marxa nisu čitali, nemaju ideologiju, nego samo političke reflekse biljojeda koji oprezno biraju pojilišta u savani…
Kad je posve neočekivano, u zadnjim trenucima prebrojavanja glasova, osvanuo kao gubitnik – Milanović se s gubitkom nije mogao suočiti i započeo je mahnitu potragu za partnerima s kojima bi formirao parlamentarnu većinu. Kombinirao je s HNS-om kojega je ranije odbio, zvao manjince koji su ga redom prevleslali i ocigančili, ulazio u svaku najluđu kombinaciju, krstario po zemlji pokušavajući stvoriti parlamentarnu većinu… Tako je otišao i u Osijek pa započeo razgovore s HDSSB-om oko ”tehničke koalicije”, što je razbila tek Biljana Borzan, koja je zaprijetila da će izaći iz stranke, i odnijeti mu neke mandate, ako se brzo ne zbroji. Znao je da taj skandal u vodstvu gdje je ionako slabo stajao, ne bi preživio, pa se vratio u jazbinu na Iblerov trg da ondje liže rane… Malo se pribrao tek kad je uspio napraviti trulu vlastodržačku kombinaciju s Milanom Bandićem, a ovaj je digavši se iz praha i pepela to iskoristio da izađe na predsjedničke izbore protiv SDP-ova kandidata Josipovića.
Milanović pokazuje infantilnu preosjetljivost na svako osporavanje te karijerni nazadatak doživljava kao poraz i Sanaderovu kampanju koja ga je politički traumatizirala sad kopira s edipalnom determinacijom jedne abuzirane psihe. Našao je svog američkog konzultanta i započeo svoju kampanju obećanja koristeći istodobno sredstva vlasti da sebi, a ne stranci, osigura publicitet. Njegova bivša savjetnica za medije i partnerica u pothvatu osvajanja vlasti, Zinka Bardić, osam je godina gradila mrežu blogera, građanskih i kulturnih aktivista na državnoj apanaži, nastojeći kreirati povoljan medijski ambijent za ljevičarske propagandne floskule. Ostale medije Milanović zastrašuje – slično onemogućavanja slobode javne riječi nije viđeno od 1991. godine. No, to je agitacija, drugi dio uspješne Sanaderove strategije 2007. bio je – stranački inženjering. Sanader je prevario HSP obećavši im mjesta u vladi, pa ih je poslije izradio, a HSS je kupio i također izradio (s tim što je jedno i drugo, mora se priznati, bilo posve ispravno sa stajališta općeg dobra). I Milanović bi sad nekoga prevario i prekupio, zavrtio i zaveo, ali na centru više nema nikoga koga bi mogao kupiti lažnim obećanjima javnog novca – jedno, svi znaju da tog javnog novca nema, jer je njegova vlada potrošila i zadnji eurocent kredita, a drugo, trećeputaši su ionako politički bankrotirali, pa se nemaš kome obratiti…
Drugi pokušaj koaliranja s Glavašem
Drugi pokušaj koaliranja s HDDSB-om zbio se odmah po ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Milanović i Josipović pokušali su ograničiti vlast europskog sudstva u zemlji, zapravo, zadržati vlast koju nitko neće moći kontrolirati. U ime ”suvereniteta”, kao pravo da čine što god hoće nikome ne polažući račune. Josipović je to htio jer se u svojoj beskonačnoj ambiciji vidio kao neki novi, postmoderni Tito, balkanski suveren s mekim manirama i dalekosežnim planovima, oboružan utjecajem što daleko nadilazi ustavne okvire. Čak i Ustav pokušao je promijenjati, sebi dodijeliti pravo da imenuje ustavne suce i tako, zapravo, cijelo pravosuđe podrediti sebi, kao što mu je bilo uspjelo s Državnim odvjetništvom. Milanović je pak htio otkloniti svaku briselsku nadležnost nad procesima u hrvatskoj ekonomiji i društvu, jer bi ona ugrozila njegovo arbitrarno egzerciranje moći. Stoga je fanatično podržavao Lex Perković, zakonodavnu inicijativu da se otkloni primjena europskog uhidbenog naloga (dakle hapšenje i izručenje Perkovića). Drugi korak bio mu je pokušaj promjene Ustava kojom bi se preciziralo prvenstvo hrvatskog sudstva u tim procesima – ali tu anetieuropsku odredbu, oporba nije bila spremna podržati, pa je Milanović potražio savezništvo kod – HDSSB-a. U zamjenu ponudili su im ”regionalizaciju”, ustavno definiran ustroj po kojemu bi Slavonija postala autonomna, što je Glavaš oduvijek priželjkivao, jer mu nije bilo dovoljno da upravlja ilegalnim eksadronima smrti koji su likvidirali srpske civile. Pregovori su poodmakli i činilo se da će uspjeti – ali sve je naposlijetku zaustavio sam Glavaš iz zatvora u Hercegovini. Zaključio je da bi ga suradnjom s SDP-om u bilo kojoj zajedničkoj akciji kompromitirala kod onih koji ga podržavaju – ako im nije uzdanica u bespoštednoj borbi protiv srbokumunizma, onda im nije potreban, vlasti se mogu prodati i sami…
Treći pokušaj koalicije s Glavašem
Treći pokušaj u stvari je realiziran, ali nije dao rezultate – s glavaševcima uspio se dogovoriti bivši predsjednik Josipović, od svih najvještiji i najbeskrupulozniji. Postigao je to u predizbornoj kampanji što ga je odvela ravno u poraz i političku anihilaciju iza koje je ostala samo ova sadašnja patetična hrpica pepela sagorenoga ”tigra od papira”.
Josipović se u Osijeku dogovorio da ga aktivisti HDSSB podrže na terenu protiv Kolinde Grabar Kitarović, vjerojatno u zamjenu za intervenciju kod Ustavnog suda, gdje su, zaista, uoči samog drugog kruga izbora, donijeli potpuno nerazumljivu odluku o poništenju Glavaševe presude. Predsjednica Ustavnog suda jedna je preambiciozna Osječanka na kraju mandata, koja na sve strane kombinira ne bi li se održala u državnoj službi, pa je možda bila pristupačna šarmu dečku s Pantovčaka – no te se kombinacije mogu samo naslutiti, dok oko rezultata nema nikakve sumnje: novinari na terenu svjedočili su kako mreža HDSSB-a pokušava nešto učiniti za Josipovića. Ali, njihovi članovi pokazali su prevelik zazor od udbaša. Glasali su za gospođu iz neprijateljske stranke.
Četvrti pokušaj koalicije s Glavašem
U četvrti pokušaj sad se upušta Milanović uoči presudnih parlamentarnih izbora. Izračunao je – Vesna Pusić i njena ekipa donose jedan ili dva posto glasača u koalicionoj sinergiji; penzioneri, fantomski kukuriku-sivi panteri izvjesnog Silvana Hrelje, žminjskog bivšeg sindikalca iz pulskog ”Uljanika” koji je služio Sanaderu, hja, praktično nula, zatim IDS – piši kući propalo… Ratko Čačić će se otkloniti prema HDZ-u, jer nema što tražiti u koaliciji sa svojom bivšom tijesnom prijateljicom koja ga je i izbacila iz stranke, a sve te kombinacije s Bandićem, propale su kad i njihov pokrovitelj, Veliki Arhitekt Trećeg puta – Ivo Josipović. Koalicija ”Mala zatvorska” Bandić – Čačić nema smisla, jer ne daje sinergijski efekt i ono što poluče, polučit će sami, lokalno, u varaždinskoj i u zagrebačkoj regiji, jedan, dva tri mjesta, tko zna… Sve skupa, dakle, nema tu nikoga i ničega. Jedini je ozbiljan blok, ozbiljna operativa i znatan broj birača – u Glavaševu džepu. I što se tu onda ima razmišljati više nego o svemu drugome kad odluku najlakše doneseš bez oklijevanja, pa opališ s boka? I zato – Drugovi, za dom spremni!
HDSSB je na prošlim predsjedničkim izborima pomogao A-HSS, kako bi i Borković ušao u koaliciju oko Kujundžića, kandidata desnice. Kujindžić je trebao objediniti unutarhadezeovske ultradesničare s vanparlamentarnom desnicom, raznim pašalićevcima i sličnima, pa ih sve povezati s glavaševcima. Funkcija dobroćudnog ”Kuje” pritom je bila da kreira simpatičnu fasadu za tu specijalnu operaciju hadezeovskih disidenata koji se u stranci ne usuđuju otvoreno dići glavu. Danas Kujo, sutra to može biti Plenković – jer, kao što reče Al Pacino u filmu ”Devil’s Advocate” gdje glumi Sotonu – ”Kad ne bi bilo sujete stvarno ne znam na čemu bih zasnivao svoj rad!” (U prijevodu sam to malo dotjerao da zvuči kao hrvatski s hrvatskih kazališnih pozornica, ali vidi se bit).
SDP i HDSSB u koaliciji – ma ljudi, je li to moguće?! Moguće je, očekivano i već više puta prokušano – ekipa koja sad upravlja stečajnom masom SDP-a, već je tri puta pokušala koalirati Glavašem.
Prvi pokušaj koaliranja s Glavašem
Po prvi put tu je nemoguću kombinaciju iskušao u praksi Zoran Milanović poslije gubitka izbora 2007. godine. U posljednji čas, Sanader ga je prešišao u kampanji koju je vodio jedan američki konzultant. Ivo je svima sve obećao, podijelio što god je imao – dionice INA-e na primjer – davao novinama i ostalim medijima, kupovao ljude, laskao, mitio… Jurica Pavičić iz ”Jutarnjeg” poslije je priznao da je bio ”zaveden”. Drugi pisci pisali su Sanaderu ode, i to oni tobožnji ljevičari – ne zna čovjek kako da ih zapravo nazove. Marxa nisu čitali, nemaju ideologiju, nego samo političke reflekse biljojeda koji oprezno biraju pojilišta u savani…
Kad je posve neočekivano, u zadnjim trenucima prebrojavanja glasova, osvanuo kao gubitnik – Milanović se s gubitkom nije mogao suočiti i započeo je mahnitu potragu za partnerima s kojima bi formirao parlamentarnu većinu. Kombinirao je s HNS-om kojega je ranije odbio, zvao manjince koji su ga redom prevleslali i ocigančili, ulazio u svaku najluđu kombinaciju, krstario po zemlji pokušavajući stvoriti parlamentarnu većinu… Tako je otišao i u Osijek pa započeo razgovore s HDSSB-om oko ”tehničke koalicije”, što je razbila tek Biljana Borzan, koja je zaprijetila da će izaći iz stranke, i odnijeti mu neke mandate, ako se brzo ne zbroji. Znao je da taj skandal u vodstvu gdje je ionako slabo stajao, ne bi preživio, pa se vratio u jazbinu na Iblerov trg da ondje liže rane… Malo se pribrao tek kad je uspio napraviti trulu vlastodržačku kombinaciju s Milanom Bandićem, a ovaj je digavši se iz praha i pepela to iskoristio da izađe na predsjedničke izbore protiv SDP-ova kandidata Josipovića.
Milanović pokazuje infantilnu preosjetljivost na svako osporavanje te karijerni nazadatak doživljava kao poraz i Sanaderovu kampanju koja ga je politički traumatizirala sad kopira s edipalnom determinacijom jedne abuzirane psihe. Našao je svog američkog konzultanta i započeo svoju kampanju obećanja koristeći istodobno sredstva vlasti da sebi, a ne stranci, osigura publicitet. Njegova bivša savjetnica za medije i partnerica u pothvatu osvajanja vlasti, Zinka Bardić, osam je godina gradila mrežu blogera, građanskih i kulturnih aktivista na državnoj apanaži, nastojeći kreirati povoljan medijski ambijent za ljevičarske propagandne floskule. Ostale medije Milanović zastrašuje – slično onemogućavanja slobode javne riječi nije viđeno od 1991. godine. No, to je agitacija, drugi dio uspješne Sanaderove strategije 2007. bio je – stranački inženjering. Sanader je prevario HSP obećavši im mjesta u vladi, pa ih je poslije izradio, a HSS je kupio i također izradio (s tim što je jedno i drugo, mora se priznati, bilo posve ispravno sa stajališta općeg dobra). I Milanović bi sad nekoga prevario i prekupio, zavrtio i zaveo, ali na centru više nema nikoga koga bi mogao kupiti lažnim obećanjima javnog novca – jedno, svi znaju da tog javnog novca nema, jer je njegova vlada potrošila i zadnji eurocent kredita, a drugo, trećeputaši su ionako politički bankrotirali, pa se nemaš kome obratiti…
Drugi pokušaj koaliranja s Glavašem
Drugi pokušaj koaliranja s HDDSB-om zbio se odmah po ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Milanović i Josipović pokušali su ograničiti vlast europskog sudstva u zemlji, zapravo, zadržati vlast koju nitko neće moći kontrolirati. U ime ”suvereniteta”, kao pravo da čine što god hoće nikome ne polažući račune. Josipović je to htio jer se u svojoj beskonačnoj ambiciji vidio kao neki novi, postmoderni Tito, balkanski suveren s mekim manirama i dalekosežnim planovima, oboružan utjecajem što daleko nadilazi ustavne okvire. Čak i Ustav pokušao je promijenjati, sebi dodijeliti pravo da imenuje ustavne suce i tako, zapravo, cijelo pravosuđe podrediti sebi, kao što mu je bilo uspjelo s Državnim odvjetništvom. Milanović je pak htio otkloniti svaku briselsku nadležnost nad procesima u hrvatskoj ekonomiji i društvu, jer bi ona ugrozila njegovo arbitrarno egzerciranje moći. Stoga je fanatično podržavao Lex Perković, zakonodavnu inicijativu da se otkloni primjena europskog uhidbenog naloga (dakle hapšenje i izručenje Perkovića). Drugi korak bio mu je pokušaj promjene Ustava kojom bi se preciziralo prvenstvo hrvatskog sudstva u tim procesima – ali tu anetieuropsku odredbu, oporba nije bila spremna podržati, pa je Milanović potražio savezništvo kod – HDSSB-a. U zamjenu ponudili su im ”regionalizaciju”, ustavno definiran ustroj po kojemu bi Slavonija postala autonomna, što je Glavaš oduvijek priželjkivao, jer mu nije bilo dovoljno da upravlja ilegalnim eksadronima smrti koji su likvidirali srpske civile. Pregovori su poodmakli i činilo se da će uspjeti – ali sve je naposlijetku zaustavio sam Glavaš iz zatvora u Hercegovini. Zaključio je da bi ga suradnjom s SDP-om u bilo kojoj zajedničkoj akciji kompromitirala kod onih koji ga podržavaju – ako im nije uzdanica u bespoštednoj borbi protiv srbokumunizma, onda im nije potreban, vlasti se mogu prodati i sami…
Treći pokušaj koalicije s Glavašem
Treći pokušaj u stvari je realiziran, ali nije dao rezultate – s glavaševcima uspio se dogovoriti bivši predsjednik Josipović, od svih najvještiji i najbeskrupulozniji. Postigao je to u predizbornoj kampanji što ga je odvela ravno u poraz i političku anihilaciju iza koje je ostala samo ova sadašnja patetična hrpica pepela sagorenoga ”tigra od papira”.
Josipović se u Osijeku dogovorio da ga aktivisti HDSSB podrže na terenu protiv Kolinde Grabar Kitarović, vjerojatno u zamjenu za intervenciju kod Ustavnog suda, gdje su, zaista, uoči samog drugog kruga izbora, donijeli potpuno nerazumljivu odluku o poništenju Glavaševe presude. Predsjednica Ustavnog suda jedna je preambiciozna Osječanka na kraju mandata, koja na sve strane kombinira ne bi li se održala u državnoj službi, pa je možda bila pristupačna šarmu dečku s Pantovčaka – no te se kombinacije mogu samo naslutiti, dok oko rezultata nema nikakve sumnje: novinari na terenu svjedočili su kako mreža HDSSB-a pokušava nešto učiniti za Josipovića. Ali, njihovi članovi pokazali su prevelik zazor od udbaša. Glasali su za gospođu iz neprijateljske stranke.
Četvrti pokušaj koalicije s Glavašem
U četvrti pokušaj sad se upušta Milanović uoči presudnih parlamentarnih izbora. Izračunao je – Vesna Pusić i njena ekipa donose jedan ili dva posto glasača u koalicionoj sinergiji; penzioneri, fantomski kukuriku-sivi panteri izvjesnog Silvana Hrelje, žminjskog bivšeg sindikalca iz pulskog ”Uljanika” koji je služio Sanaderu, hja, praktično nula, zatim IDS – piši kući propalo… Ratko Čačić će se otkloniti prema HDZ-u, jer nema što tražiti u koaliciji sa svojom bivšom tijesnom prijateljicom koja ga je i izbacila iz stranke, a sve te kombinacije s Bandićem, propale su kad i njihov pokrovitelj, Veliki Arhitekt Trećeg puta – Ivo Josipović. Koalicija ”Mala zatvorska” Bandić – Čačić nema smisla, jer ne daje sinergijski efekt i ono što poluče, polučit će sami, lokalno, u varaždinskoj i u zagrebačkoj regiji, jedan, dva tri mjesta, tko zna… Sve skupa, dakle, nema tu nikoga i ničega. Jedini je ozbiljan blok, ozbiljna operativa i znatan broj birača – u Glavaševu džepu. I što se tu onda ima razmišljati više nego o svemu drugome kad odluku najlakše doneseš bez oklijevanja, pa opališ s boka? I zato – Drugovi, za dom spremni!
