Ovih se dana obilježava istek druge godine mandata Zorana Milanovića na mjestu predsjednika i vrijeme je za rekapitulaciju. Rezultat je prilično jasan: s obzirom na to da mandat provodi ukazujući na koruptivnost Plenkovićeve vlade i udarajući po omiljenim metama desnice, a da nema nikakve ovlasti na raspolaganju, on može biti samo “korisni idiot” desne frakcije HDZ-a koja traži svoj put povratka u vrh stranke.
Najnovija korupcionaška afera koja trese vladu premijera Andrea Plenkovića došla je, kako se na prvi pogled čini, kao bogom dani dar s neba predsjedniku Zoranu Milanoviću da na kraju druge godine mandata još malo podigne svoj rejting. Zbog aktualne afere s nezakonitim dodjeljivanjima poticaja iz programa “Razvoj zadružnog poduzetništva” u aranžmanu sad već bivšeg ministra Darka Horvata, ispada da Milanović, uporno ukazujući na koruptivni karakter hadezeovske vlasti, prve dvije godine svog petogodišnjeg mandata ipak nije potrošio utaman. Doduše, tvrditi i ukazivati na tako nešto, dakle da je HDZ koruptivna stranka, doista ne spada u red ni nekih posebno pronicljivih uvida ni naročitih političkih vrlina.
Podsjetimo se najprije kako je mandat aktualnog predsjednika otpočeo. U veljači 2020. godine Milanović je nakon izborne pobjede nad konkurenticom desnice i dotadašnjom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, upriličio inauguracijsku proslavu. Na njoj je sve izgledalo tako kul i arti. Najprije je egzaltirana Josipa Lisac izvela nacionalnu himnu a capella i izazvala kuloarski šušur, te usput nanervirala nazočnog premijera. Nakon toga je novi predsjednik u svom inauguralnom govoru, pozivajući se na tajanstvenog autora, pretenciozno ustvrdio da se “budućnost zapadne, liberalne demokracije može osigurati samo tako da se istinu sačuva neovisnom o željama većine birača, kao i želju većine birača neovisnom od istine”, nakon čega je Milanovićeva Hrvatska odlijepila. U mainstream medijima redale su se sve jedna pozitivnija ocjena od druge glede Milanovića i njegovog govora, sve u stilu – konačno smo dobili civiliziranog predsjednika, nakon one…, uf; pa onda, predsjednik onako sav konstruktivan i uključiv citirao je stih beogradskog novovalnog EKV-a (Ovo je kuća za nas), što je beskrajno oduševilo hrvatske mlađe boomere i post-boomere (ljubitelje Novog vala i kuljiševskog i pavićevskog Poleta). Kad su na kraju mediji otkrili da se novoizabrani predsjednik u svom govoru koristio ni manje ni više nego mislima svjetskog selebritija, izraelskog povjesničara Yuvala Noaha Hararija, svojevrsnog gurua i stručnjaka za sve i svašta, autora self-help bestselera “21 lekcija za 21. stoljeće” koji je fascinirao Billa Gatesa, veselju glasača iz Milanovićeve baze nije bilo kraja.
Obračuni s metama desnice
Međutim, medeni mjesec novoizabranog predsjednika i liberalnog elektorata nije dugo trajao. Vrlo brzo predsjednik je na zub uzeo jedan od najvećih problema hrvatskog javnog prostora – feministice. Naime, klervojantno je uočio da svjetski pokret Me Too, ali i njegova domaća varijanta pod nazivom “Nisam tražila”, ne razlikuje jasno žrtve iz redova zabavljačica od žrtava iz redova prodavačica, jer su, po njemu, one prve nasilje nad sobom gotovo pa same izazvale, dok su potonje autentične žrtve. Ili njegovim riječima: “Kada o tome (nasilju, op. a.) zapomažu glumice koje iz kreveta ne izlaze za manje od pet milijuna dolara, to baš ne vidim kao nešto čime bih se trebao zanimati. Kada to rade žene koje su zaposlenice, službenice, majke ili mlađe kolegice na Akademiji, to je problem.” Tu je već naljutio ženski dio svog izbornog tijela. Milanović također bez pardona klasificira i žrtve u Jasenovcu, jer ni tu nisu svi isti, neki su vlastitu sudbinu sami izazvali, a neki drugi su posve nevini. Među ove potonje spadaju Romi, Židovi i Srbi s Kozare, dok pak Srbi iz Zagreba, koji su pružali otpor – hm, pa oni su na reperkusije morali računati. Nakon ovoga na predsjednika su se naljutili i hrvatski Srbi od kojeg su tako mnogo očekivali. Milanović također velik državni problem vidi i u migrantima koji u valovima nadiru iz Cazinske krajine i preplavljuju naše granice. “Šta bismo trebali? Dočekati ih s balalajkama?!”, grmi s Pantovčaka predsjednik, na što su se narogušili aktivistički novinari i endžioovci. Političkim predstavnicima nesretnih manjinaca je poručio da im “cijene vise s ušiju”, dok za Srbe koji su 1991. godine zaplivali Dravom kod Osijeka nije siguran nije li im prije toga ipak trebalo osigurati kakvo-takvo suđenje. Ciljao predsjednik na to ili ne, svojim je napadima na žene, manjince, migrante i antifašiste, postao politički idol nehadezeovske desnice, sveg onog političkog polusvijeta okupljenog oko mostaša, suverenista i domovinaca koji nekog izrazitijeg političkog prvaka među sobom ne mogu naći, pa im je dobar i Milanović kao bully.
U drugoj godini svog mandata predsjednik je više pažnje počeo posvećivati aktualnoj vladi, premijeru Plenkoviću i njegovim ministrima. Najčešće se obrušavao na potkapacitiranog ministra obrane Marija Banožića. S njega je prešao na premijerovog savjetnika Frku Petešića, koji je ulovljen s prstima u pekmezu glede postpotresne obnove stana i podruma za knjige, a za ministra vanjskih poslova Grlić-Radmana nije siguran zna li ovaj uopće hrvatski jezik. Predsjednik je posebno poentirao na vanjskopolitičkom problemu krize u Ukrajini, suverenistički se postavivši prema mogućem slanju naših vojnika u krizno područje, tvrdeći da će naši momci na frontove u Galiciju i Bukovinu samo preko njega mrtvog. Mašući sve intenzivnije populističkom zastavom, aktualni predsjednik knjiži na svom kontu svakog dana nove bodove. Ankete ga sve više vole, podrška mu je među običnim svijetom sve veća, govori jezikom koji svi razumiju, pravi je narodni čovjek, zna i zapjevati na roćkasu svog bratića, i to onu poznatu “Večeras je naša fešta”. Vrhunac popularnosti postiže upravo na kraju druge godine mandata. Naime, ankete su pokazale da Milanovića od svih predsjednika domaći puk gotivi najviše. Dobro, ne baš najviše, jer je Tuđman tu ipak neprikosnoven, ali odmah do njega je upravo Milanović, i to ispred Kolinde, Stipe Mesića i Ive Josipovića.
U službi desne frakcije HDZ-a
Politički komentatori uspoređuju ga s populističko-suverenističkim dvojcem iz susjedstva, Orbanom i Janšom. Dijelom i pogađaju. Milanović, baš kao i Orban zna neselektivno zapucati prema civilnoj sceni, kao da je to prvorazredni državni neprijatelj, a ni prema domaćoj sedmoj sili, baš kao i Janša, nije baš blag. Razlika je, dakako, u tome što Milanović nema egzekutivu u svojim rukama, što njegove invektive ipak čini simboličnima, pa posebne štete od njegovih napada nemaju ni mediji ni nevladine organizacije na način kako ti sektori štetuju u Sloveniji i Mađarskoj zbog političkog djelovanja njihovih lidera.
Međutim, Milanovićevo političko djelovanje ima za posljedicu i nenamjeravane efekte. Moglo bi se reći da se to pokazuje upravo u aktualnoj korupcijskoj aferi oko poticaja. Nemamo dokaze za to, a i ne znamo kako bismo do njih, da je hapšenje Horvata te vrlo vjerojatno ispitivanje i privođenje drugih članova aktualne Plenkovićeve Vlade dio komplota koji je iniciran u desnoj frakciji HDZ-a, u onoj, dakle, koja je nezadovoljna “briselskim”, “svilenim” Plenkovićem (koja, također, u vlasti uporno drži i Srbe), i koja nikad nije prežalila Karamarkov odlazak s političke scene. I koja bi rado vidjela Plenkvoićev pad, makar zbog toga “koalirala” i s Milanovićem. Uostalom, nije se jednom ustvrdilo da je hrvatska politička scena kao takva dosta jednostavna. Gotovo uvijek se u političkim obračunima u nas radi o borbama dviju hadezeovih frakcija, one lijeve koju sad reprezentira Plenković i desne koja je sa scene samo privremeno otišla onda kad je iz Sabora i stranke otišao Vaso Brkić. Moguće je, dakle, da je i sada tome tako, da je na sceni borba između, s jedne strane, hadezeovih jastrebova potkresanih krila i kadrova vjernih Plenkovićevoj agendi i kasi. Milanovićevo udaranje u antihadezovske žice može goditi uhu javnosti kojoj je stvarno dosta hadezovske kleptomanije i vanjskopolitičkog poltronstva. Ali isto tako može poslužiti i za neintendiranu mobilizaciju desnih snaga. Predsjednik u svojim nastupima uglavnom solira, iza njega ne stoji SDP, a ni on sam ne trudi se nešto posebno da oko sebe okupi eventualno neke nove snage koje bi detronizirale vječni HDZ. Zato i onda kad je najbolji, (recimo, kad ustvrdi da bi širenju NATO-a na istok trebalo stati na kraj), Milanović ne uspijeva da dobaci dalje od uloge “korisnog idiota”.
bilten
