Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović svojom je izjavom, da valja maknuti ploču HOS-a s imenima branitelja i s ustaškim pozdravom ”Za dom spremni”, postavio jednu civilizacijsku vododijelnicu između barbarstva i civilizacije u Hrvata.
Uzvraćeno mu je baražnom vatrom iz redova aktualnih vlastodržaca i samog HOS-a. Naravno, u anti-milanovićevskoj retorici iskorišten je pretekst, da se na ploči nalaze i imena poginulih branitelja iz redova HOS-a.
Taj pretekst glasi ovako: na ploči su imena poginulih za slobodu Hrvatske, pa je svako pozivanje na micanje te ploče ujedno i svetogrđe prema svetoj nam domovini.
Ovakva logička premisa je pogrešna, jer u nastavku teksta na toj spomen-ploči stoji ustaški pozdrav ”Za dom spremni”.
Time su postavljači ploče sami ukaljali imena onih koji su poginuli, jer jedno je poginuti za obranu domovine i za njenu slobodu, a drugo je svrstati se pod ustaški pozdrav, uz svu komparseriju i folklor ustaških crnokošuljaša.
Time se devalvira i obezvrjeđuje i žrtva koju su ovi branitelji domovine učinili. Samom činjenicom što su nosili crne košulje, pozivali se na ustašku tradiciju i pozdravljali ”Za dom spremni” oni su izdali svoju domovinu, jer hrvatska domovina ne može biti fašistička tvorevina kakvu su mnogi pripadnici HOS-a priželjkivali – i za nju se i borili.
I sam Tuđman se morao ograditi od ”zablude mladih ljudi” koji su krenuli braniti Hrvatsku pod insignijama jednog monstruoznog pokreta i režima koji je označio najcrnju točku ljudske povijesti.
Još tijekom borbe za priznavanje Hrvatske iz cijele Europe, a posebno iz Njemačke, stizale su nedvosmislene poruke da se hrvatsko vodstvo mora distancirati od manipulacije ustaštvom i odustati od podrške HOS-u, kao neregularnim postrojbama koje pod krinkom obrane domovine žele nametnuti povratak aveti prošlosti.
Tada sam bio zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova i radio na međunarodnom priznanju Hrvatske, jer je to bio jedini put da se ratovi na tlu bivše Jugoslavije počnu tretirati kao međunarodni sukob, a ne samo kao građanski ratovi.
Njemačka je bila vrlo uporna, i djelovala je svim mogućim diplomatskim kanalima da uvjeri hrvatske lidere ne samo da se odreknu HOS-a sa svim njegovim fašističkim obilježjima, već da jasno osude i fašističke ideje koje su dolazile iz HOS-a.
Ne samo zbog pozdrava ”Za dom spremni”, već i zbog fašističkih, totalitarističkih ideja koje su se razvile u toj organizaciji i mnogih oblika ”prekoračenja prava na obranu”, tijekom rata i poslije njega.
U tom smislu, Njemačka je radila, na diplomatskom planu, u uskoj vezi sa svim članicama tadašnje Europske zajednice, i zbog toga je Europska zajednica zatražila od Hrvatske da se, između ostaloga, donese ustavni zakon o ljudskim pravima i o pravima nacionalnih manjina, ali i da se jasno ogradi od ustaštva i njegovih simbola.
Naravno, i u Njemačkoj je bilo tada onih, koji su se potajno nadali reviziji prošlosti i tihoj, prešutnoj rehabilitaciji nacizma. Zato je i pritisak Njemačke na Hrvatsku bio ambivalentan, pa hrvatska javnost nije uspjela do kraja percipirati poruke koje su stizale iz Njemačke.
Hans-Dietrich Genscher je – pisao sam već o tome – 4. veljače 1992., u razgovoru s hrvatskom delegacijom koja je očekivala, nakon međunarodnog priznanja, i otvorenu podršku Njemačke, oštro osudio aktivnost ”hrvatskih cronokošuljaša” ne samo u Hrvatskoj, nego i u susjednoj Bosni i Hercegovini.
”Infiltrirani naoružani crnokošuljaši”, prema tadašnjim riječima Genschera, pridonijet će izbijanju građanskog rata u Bosni i Hercegovini, a ”ja ću, zbog toga što vam dajem podršku, biti prisiljen na ostavku”.
Doduše, rat je u Bosni i Hercegovini započeo 6. travnja 1992., dakle dva mjeseca nakon toga, i izazvali su ga bosanski Srbi uz Miloševićevu podršku. No Genscher je ipak na kraju dao ostavku, ali ne zbog hrvatskih crnokošuljaša već zbog političkih razmimoilaženja u vladajućoj koaliciji.
Ali, kao epilog svega, predsjednik Tuđman se morao, bar na riječima, distancirati od ”mladih ljudi koji su bili u zabludi” i koji su se borili pod motom ”Za dom spremni”.
Dakle, ako je Milanović zatražio da se makne ova ploča, koja služi na međunarodnu sramotu Hrvatskoj od trenutka kada je postavljena u Jasenovcu pa prenesena u Novsku, učinio je to, paradoksalno, na tragu Tuđmanovog odricanja od HOS-a i priznanja da se Hrvatska ne gradi na ustaškim, već na antifašističkim temeljima.
I sam Tuđman je bio u tome ambivalentan, jer je jedno vrijeme koketirao i sam s povampirenim domoljubljem kakvo je ustaštvo.
Ustaštvo je nastalo kao rezultat baš takvog, povampirenog domoljublja – patriotizma koje nije ljubav za domovinom, jer kada ljubav prema vlastitoj domovini preraste u mržnju i sistematsko ubijanje onih koji ne spadaju u naš ”rod” i ”dom”, onda patriotizam prerasta u nacionalizam, a nacionalizam vodi fašizmu, kao što je to već pokazala povijest dvadesetog stoljeća.
Nažalost, pod firmom domoljublja nerijetko se propovijeda ekstremni nacionalizam, mržnja prema ”drugome” i istrebljenje tog drugoga, da bismo ostvarili duhovnu ”čistoću” svoje domovine.
Patriotizam prema nacionalizmu odnosi se kao ljubav prema animalnoj, predatorskoj seksualnoj požudi, tvrdio je talijanski antifašist Benedetto Croce. Jedan drugi talijanski istinski domoljub, Giuseppe Mazzini, smatrao je da je razlika između domoljublja i patriotizma kao razlika između religije i pukog praznovjerja, a puko praznovjerje završava vjerskim ratovima i – inkvizicijom.
Zato treba jasno, i u ovom slučaju, razgraničiti što je to pravo, istinsko domoljublje, a što je nacionalizam koji vodi fašizmu i užasima holokausta.
Američki politolog Maurizio Viroli nedavno je objavio knjigu s naslovom ”Nacionalisti i patrioti”, gdje podrobno objašnjava brkanje tih pojmova i pretvaranje patriotizma u političku religiju, kao što je to nacionalizam i njegova implikacija – nacifašizam u svim mogućim oblicima i metamorfozama.
Pozitivna je činjenica da je hrvatski politički vrh, u sastavu triju predsjednika – Sabora, Vlade i države – sudjelovao ove godine u zajedničkom obilježavanju sjećanja na žrtve Jasenovca i ustaškog terora.
To je ohrabrujući znak, ali pravi znak ohrabrenja stići će kada i drugi dijelovi Vlade, primjerice, ministar branitelja Tomo Medved, a i drugi eksponenti vladajuće stranke, poput Branka Bačića i Milijana Brkića, shvate kakva razlika teče između patriotizma i nacionalizma, i bezrezervno osude ustaški režim i sve njegove simbole i slogane.
Milanovićeve riječi su, u ovom slučaju, granična crta između barbarstva i civilizacije. Na jednoj strani je barbarstvo koje može još jednom grunuti svom snagom, a na drugoj je civilizacija, ta fragilna demokratska zajednica ravnopravnih građana koja je stalno pod napadima onih koji bi je htjeli razvaliti.
Pošto je naš politički vrh dobio u Jasenovcu ”uvjetnu podršku” vođe nacionalnih manjina, kao što su to Ognjen Kraus, Milorad Pupovac i Veljko Kajtazi, treba podsjetiti na riječi Prima Levija, jednog od najpoznatijih logoraša: ”Auschwitz se jednom dogodio, i nije isključeno da se opet ne dogodi”.
I Jasenovac se jednom dogodio, i nije isključeno da se opet ne dogodi.
autograf
Uzvraćeno mu je baražnom vatrom iz redova aktualnih vlastodržaca i samog HOS-a. Naravno, u anti-milanovićevskoj retorici iskorišten je pretekst, da se na ploči nalaze i imena poginulih branitelja iz redova HOS-a.
Taj pretekst glasi ovako: na ploči su imena poginulih za slobodu Hrvatske, pa je svako pozivanje na micanje te ploče ujedno i svetogrđe prema svetoj nam domovini.
Ovakva logička premisa je pogrešna, jer u nastavku teksta na toj spomen-ploči stoji ustaški pozdrav ”Za dom spremni”.
Time su postavljači ploče sami ukaljali imena onih koji su poginuli, jer jedno je poginuti za obranu domovine i za njenu slobodu, a drugo je svrstati se pod ustaški pozdrav, uz svu komparseriju i folklor ustaških crnokošuljaša.
Time se devalvira i obezvrjeđuje i žrtva koju su ovi branitelji domovine učinili. Samom činjenicom što su nosili crne košulje, pozivali se na ustašku tradiciju i pozdravljali ”Za dom spremni” oni su izdali svoju domovinu, jer hrvatska domovina ne može biti fašistička tvorevina kakvu su mnogi pripadnici HOS-a priželjkivali – i za nju se i borili.
I sam Tuđman se morao ograditi od ”zablude mladih ljudi” koji su krenuli braniti Hrvatsku pod insignijama jednog monstruoznog pokreta i režima koji je označio najcrnju točku ljudske povijesti.
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović svojom je izjavom, da valja maknuti ploču HOS-a s imenima branitelja i s ustaškim pozdravom ”Za dom spremni”, postavio jednu civilizacijsku vododijelnicu između barbarstva i civilizacije u Hrvata
Još tijekom borbe za priznavanje Hrvatske iz cijele Europe, a posebno iz Njemačke, stizale su nedvosmislene poruke da se hrvatsko vodstvo mora distancirati od manipulacije ustaštvom i odustati od podrške HOS-u, kao neregularnim postrojbama koje pod krinkom obrane domovine žele nametnuti povratak aveti prošlosti.
Tada sam bio zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova i radio na međunarodnom priznanju Hrvatske, jer je to bio jedini put da se ratovi na tlu bivše Jugoslavije počnu tretirati kao međunarodni sukob, a ne samo kao građanski ratovi.
Njemačka je bila vrlo uporna, i djelovala je svim mogućim diplomatskim kanalima da uvjeri hrvatske lidere ne samo da se odreknu HOS-a sa svim njegovim fašističkim obilježjima, već da jasno osude i fašističke ideje koje su dolazile iz HOS-a.
Ne samo zbog pozdrava ”Za dom spremni”, već i zbog fašističkih, totalitarističkih ideja koje su se razvile u toj organizaciji i mnogih oblika ”prekoračenja prava na obranu”, tijekom rata i poslije njega.
U tom smislu, Njemačka je radila, na diplomatskom planu, u uskoj vezi sa svim članicama tadašnje Europske zajednice, i zbog toga je Europska zajednica zatražila od Hrvatske da se, između ostaloga, donese ustavni zakon o ljudskim pravima i o pravima nacionalnih manjina, ali i da se jasno ogradi od ustaštva i njegovih simbola.
Naravno, i u Njemačkoj je bilo tada onih, koji su se potajno nadali reviziji prošlosti i tihoj, prešutnoj rehabilitaciji nacizma. Zato je i pritisak Njemačke na Hrvatsku bio ambivalentan, pa hrvatska javnost nije uspjela do kraja percipirati poruke koje su stizale iz Njemačke.
Hans-Dietrich Genscher je – pisao sam već o tome – 4. veljače 1992., u razgovoru s hrvatskom delegacijom koja je očekivala, nakon međunarodnog priznanja, i otvorenu podršku Njemačke, oštro osudio aktivnost ”hrvatskih cronokošuljaša” ne samo u Hrvatskoj, nego i u susjednoj Bosni i Hercegovini.
”Infiltrirani naoružani crnokošuljaši”, prema tadašnjim riječima Genschera, pridonijet će izbijanju građanskog rata u Bosni i Hercegovini, a ”ja ću, zbog toga što vam dajem podršku, biti prisiljen na ostavku”.
Doduše, rat je u Bosni i Hercegovini započeo 6. travnja 1992., dakle dva mjeseca nakon toga, i izazvali su ga bosanski Srbi uz Miloševićevu podršku. No Genscher je ipak na kraju dao ostavku, ali ne zbog hrvatskih crnokošuljaša već zbog političkih razmimoilaženja u vladajućoj koaliciji.
Ali, kao epilog svega, predsjednik Tuđman se morao, bar na riječima, distancirati od ”mladih ljudi koji su bili u zabludi” i koji su se borili pod motom ”Za dom spremni”.
Dakle, ako je Milanović zatražio da se makne ova ploča, koja služi na međunarodnu sramotu Hrvatskoj od trenutka kada je postavljena u Jasenovcu pa prenesena u Novsku, učinio je to, paradoksalno, na tragu Tuđmanovog odricanja od HOS-a i priznanja da se Hrvatska ne gradi na ustaškim, već na antifašističkim temeljima.
I sam Tuđman je bio u tome ambivalentan, jer je jedno vrijeme koketirao i sam s povampirenim domoljubljem kakvo je ustaštvo.
Milanovićeve riječi su, u ovom slučaju, granična crta između barbarstva i civilizacije. Na jednoj strani je barbarstvo koje može još jednom grunuti svom snagom, a na drugoj je civilizacija, ta fragilna demokratska zajednica ravnopravnih građana koja je stalno pod napadima onih koji bi je htjeli razvaliti
Ustaštvo je nastalo kao rezultat baš takvog, povampirenog domoljublja – patriotizma koje nije ljubav za domovinom, jer kada ljubav prema vlastitoj domovini preraste u mržnju i sistematsko ubijanje onih koji ne spadaju u naš ”rod” i ”dom”, onda patriotizam prerasta u nacionalizam, a nacionalizam vodi fašizmu, kao što je to već pokazala povijest dvadesetog stoljeća.
Nažalost, pod firmom domoljublja nerijetko se propovijeda ekstremni nacionalizam, mržnja prema ”drugome” i istrebljenje tog drugoga, da bismo ostvarili duhovnu ”čistoću” svoje domovine.
Patriotizam prema nacionalizmu odnosi se kao ljubav prema animalnoj, predatorskoj seksualnoj požudi, tvrdio je talijanski antifašist Benedetto Croce. Jedan drugi talijanski istinski domoljub, Giuseppe Mazzini, smatrao je da je razlika između domoljublja i patriotizma kao razlika između religije i pukog praznovjerja, a puko praznovjerje završava vjerskim ratovima i – inkvizicijom.
Zato treba jasno, i u ovom slučaju, razgraničiti što je to pravo, istinsko domoljublje, a što je nacionalizam koji vodi fašizmu i užasima holokausta.
Američki politolog Maurizio Viroli nedavno je objavio knjigu s naslovom ”Nacionalisti i patrioti”, gdje podrobno objašnjava brkanje tih pojmova i pretvaranje patriotizma u političku religiju, kao što je to nacionalizam i njegova implikacija – nacifašizam u svim mogućim oblicima i metamorfozama.
Pozitivna je činjenica da je hrvatski politički vrh, u sastavu triju predsjednika – Sabora, Vlade i države – sudjelovao ove godine u zajedničkom obilježavanju sjećanja na žrtve Jasenovca i ustaškog terora.
To je ohrabrujući znak, ali pravi znak ohrabrenja stići će kada i drugi dijelovi Vlade, primjerice, ministar branitelja Tomo Medved, a i drugi eksponenti vladajuće stranke, poput Branka Bačića i Milijana Brkića, shvate kakva razlika teče između patriotizma i nacionalizma, i bezrezervno osude ustaški režim i sve njegove simbole i slogane.
Milanovićeve riječi su, u ovom slučaju, granična crta između barbarstva i civilizacije. Na jednoj strani je barbarstvo koje može još jednom grunuti svom snagom, a na drugoj je civilizacija, ta fragilna demokratska zajednica ravnopravnih građana koja je stalno pod napadima onih koji bi je htjeli razvaliti.
Pošto je naš politički vrh dobio u Jasenovcu ”uvjetnu podršku” vođe nacionalnih manjina, kao što su to Ognjen Kraus, Milorad Pupovac i Veljko Kajtazi, treba podsjetiti na riječi Prima Levija, jednog od najpoznatijih logoraša: ”Auschwitz se jednom dogodio, i nije isključeno da se opet ne dogodi”.
I Jasenovac se jednom dogodio, i nije isključeno da se opet ne dogodi.
autograf
