/SBPeriskop

Milanovićevo desno posrnuće

Država, Političari i Politika
Objavio: Web
Milanovićevo desno posrnuće





Svaka ozbiljnija raščlamba događaja među Hrvatima na zapadnom Balkanu po raspadu SFR Jugoslavije vodi istom zaključku: desno se posrnuće u političkom tzv. mainstreamu predstavlja kao domoljublje i državnička mudrost.

Milanoviću, Milanoviću, predsjedniče, pa predsjedniče RH! Ako mu je na debelom ledu odnosa Hrvatske i Srbije te graničnog spora dviju susjeda, dvaju najbrojnijih naroda bivše zajedničke države – o kojima ključno ovisi i stanje sigurnosti i mira na zapadnom Balkanu, i šire – uistinu „jedino što me zanima sudbina nestalih u Domovinskom ratu“, a ne gradnja stabilna dobrosusjedskog suživota, svekolikih plodonosnih hrvatsko-srpskih veza koje sežu do u duboku prošlost, zajednički ekonomski i ini interesi radi obostrano izglednije budućnosti utemeljene na europskim vrijednostima, Zoran je Milanović pogrešan državnik, u pogrešno vrijeme s pogrešnom vanjskopolitičkom agendom. Nestali u Domovinskom ratu – ali i srpska strana traga za cca 3000 svojih civila i vojnika, koje se u hrvatskoj potrazi uopće ne spominje, niti su na Milanovićevu radaru – jesu i ostat će velika i bolna, nezaliječena ratna rana. Nikad se ne smije odustati od istine o njihovoj sudbini niti smiju potonuti s visokog mjesta na listi humanitarnih prioriteta, ali više od četvrt stoljeća nakon ratne pobjede hrvatskog oružja nestali ne mogu biti prvi državni uvjet svih uvjeta za uspostavu normalnih i civiliziranih razvojno-diplomatskih odnosa država Hrvatske i Srbije.

Takvo predsjednikovanje vodi zemlju u vražju mater. Najkraćim putem, zračnom linijom. Što bi Milanovićevi novi fanovi „zdravohrvatski“, je li, rekli: bezodvlačnoTo je suluda mantra šovinista, osvetoljubivih radikala na tzv. desnici – s podjednako ustašofobnim pandanom u Srbiji, dakako – u čijim glavama nikad neće prestati hrvatsko-srpski rat „do istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović) na koju se obrazovani i polit-ideološki potkovani Milanović ne bi smio navući. U svim ratovima i manjim oružanim skukobima otkako je svijeta i vijeka te na bilo kojem dijelu globusa događalo se i događat će se da ljudi stradaju i izgubi im se svaki trag, da krivci ostanu nepoznati i nekažnjeni, a kosti nestalih civila i vojnika nikad pronađene. Pa zaraćene strane sklope mir, same ili pritiskom susjeda/međunarodne zajednice, pa kasnije čak i primjerno surađuju na obostranu korist (recimo, bivši krvni neprijatelji u Europi, da se ne ide šire, već od 1950-ih godina i kapitalne ujediniteljske inicijative francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana: od Europske zajednice za ugljen i čelik do EU-a), iako nikad nisu jedna/e od druge/ih utjerale istinu o stotinama tisuća i čak milijunima nestalih, npr. samo u Drugomu svjetskom ratu.

Na svim većim i uređenijim grobljima – ne samo u Hrvatskoj – odavna već postoje središnji križevi u spomen na nestale u ratovima kojima se ne zna vječno počivalište, pod kojima bliža rodbina, prijatelji, čak i sama država prigodno pale svijeće. Na nizu lokaliteta su u počast tim žrtvama podignuta spomen-obilježja, etc. Milijun je i jedan razlog zašto se nikad i nigdje neće saznati sva istina o svim nestalima, što jest tužno i bolno, ali to je tako i tako će ostati. To su životni realiteti, pa komu pravo, komu krivo. Kad bi svi, i nakon svih ratova, inzistirali na tomu da nije moguća potpuna normalizacija odnosa, suradnja, suživot i budućnost s krivcima i „krivcima“ dok ne kažu istinu o „našima nestalim“ i fasuju kaznu- kao što hrvatska službena politika, a još više revanšistička tzv. desnica prijete Srbiji vetom na ulazak u EU i nesuradnjom sa službenim Beogradom – Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Izrael, Rusija, SAD, Japan, Kina, etc. još bi se i danas gledali preko ciljnika. Ni Robert Schuman ne bi bio moguć dvije godine poslije najkrvavijeg svjetskog obračuna u povijesti u kojemu je ljudskom degeneričnošću pogubljeno cca 60 milijuna ljudi, od toga 32 milijuna samo Rusa. I ne bi bilo 76 godina mira u Europi.

Nije politička demagogija, još manje populizam s biblijskom potkom reći kako se povijesne nesreće i pojedinačna stradanja/žrtve ne zaboravljaju, ali da bez oprosta nema koraka naprijed. Inat na inat, ucjena na ucjenu, uvjet na uvjet… neodgovorno je utamničenje zdravog razuma. Bacanje klipova, je li, pod noge temeljnoj potrebi i pojedinca i države za boljitkom u svakom smislu. Budući da si je bivši SDP-ov uvjerljivo pobjednički premijer (2012.-2015. godine), pa izravno izabrani (2020.) predsjednik RH Zoran Milanović – iako drčan, opak na jeziku i često „neuhvatljiva“ karaktera – osigurao pet godina solidna mandata te mogućih još pet bude li ostao „svoj“ i politički korektan u svjetonazoru koji ga je i doveo na vlast, potpuno je nerazumljivo zašto si u posljednje vrijeme napadno dopušta poskliznuće udesno. Pa i javnim diskursom o odnosu RH i Srbije, gdje ga zbog nestalih ne zanima međudržavna granica, ili pak neuključivanjem, šutnjom – „ne bi se štel mešat“? – u aktualnoj polemici o ne)legalnosti u javnoj uporabi krvavoga ustaškog pokliča „Za dom spremni“. Odustao je od averzije prema tom ehu krvi i mraka već kada je među braniteljima primio na Pantovčaku i hosovca zbog kojeg je lani napustio svečanost u Okučanima u povodu 25. obljetnice VRA Bljeska?

Što je Milanoviću trebalo da za trodnevna navodno službenog posjeta BiH ignorira službeno Sarajevo i  više od 9000 Bošnjaka u Srebrenici i okolici!?Što će mu, k vragu, simpatije polit-marginalaca nadrisuverenističkih gena samo kad se verbalno kolje s premijerom Plenkovićem, ignorira odnose sa Srbijom, vrijeđa hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, javno ne priznaje službeno Sarajevo ili u nedoba hodočasti po Mostaru među tzv. trećeentitetskim b-h Hrvatima? Neprijatelji njegova neprijatelja Plenkovića nisu mu prijatelji, pogotovo kad bude grmjelo, iako mu već neko vrijeme dižu rep: „Nismo njegova svjetonazora, ali predsjednik je u pravu kad kaže…“ A kazao je neki dan na komemoraciji civilnim žrtvama Domovinskog rata u Kijevu i to da „ne misli odstupiti“ od uvjeta Srbiji o nestalima. „Od Srbije ne možemo tražiti ratnu odštetu (Srbija i Hrvatska međunarodnopravno nisu bile u oružanom sukobu niti su jedna drugoj bile proglasila rat budući da su 1990./91. obje bile u sastavu zajedničke, međunarodno priznate države SFR Jugoslavije, op. a.), ali tu su ljudske duše“, pametovao je Milanović. „Oni te informacije imaju (o nestalima, op. a.) i morat će nam ih dati (neće morati, ako ne žele, a ne žele; mora se samo umrijeti, op. a.). Idemo se usredotočiti na bitno, a to su nestali. To nam ekipa u Beogradu može dati, ako želi.“ A zašto ne želi? Ne zato što ni RH ne želi Srbiji dati podatke o njihovih cca 3000 nestalih, jer ih ni nema za svakog od traženih, kao što ni Srbija jamačno nema spoznaje o baš svakomu od upola manje još traženih hrvatskih civila i vojnika, nego zato što te informacije podrazumijevaju podatke o okolnostima i akterima u tragičnoj sudbini nestalih ljudi, imena i prezimena ubojica, nalogodavce ili vojne postrojbe, lokacije, etc.

A mnogi ubojice – s obiju strana – danas su „ugledni/zaslužni nacionalni junaci“, istaknuti političari, mirni susjedi, članovi su veteranskih udruga, nikakav zakon ih ne pita za ratno zdravlje i slobodno šetaju oko njih/nas. Sâm srbijanski drugomandatni već predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kojemu su pak ustaše u tzv. NDH bili u masovnom glinskom pokolju Srba već ljeta 1941. godine pobili pola šire familije, halabučio je kao Šešeljev četnik/radikal 1995. godine u tada još okupiranoj Glini protiv „Tuđmana i njegove ustaške paradržave na koju Srbi nikada neće pristati i srpska Glina nikad neće biti u toj ustaškoj državi“. Sada je taj isti lik neupitni šef najmnogoljudnije balkanske susjede, legitiman u svojoj zemlji i priznat u svijetu kao njezin lider. Sa svojom Srpskom naprednom strankom koju je s Tomislavom Nikolićem bio odvojio od Srpske radikalne (je li, nesuđene četničke) stranke golobradog „vojvode“ Vojislava Šešelja za njegovog „doživotnog“ boravka iza haaških rešetaka u Scheveningenu pridruženi je član iste obitelji europučana u kojoj je, sic transit, i Plenkovićev HDZ.

Za razliku od Milanovića, njegova gaf-prethodnica u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku Kolinda Grabar-Kitarović – navodno također jako osjetljiva na problem nestalih Hrvata u Domovinskom ratu – bila je vrlo bliska s Vučićem, veselo šetala s njim po desnoj obali Dunava, primila veliki buket na graničnoj crti na dunavskomu mostu, fotkala se s njim na njegovoj svadbi izguravši mu u stranu tek vjenčanu suprugu i primila više paketa fotokopirane dokumentacije o „nestalima“ iz vukovarske bolnice.  Ništa korisno i nepoznato, utvrđeno je kasnije, ali… Pomislilo se kako za njezina mandata ipak ohrabrujuće puca led u hrvatsko-srpskim odnosima i kako srpska narodna manjina u RH i hrvatska u Srbiji čine dobar most –   Hrvati u Vojvodini, osobito u/oko Subotice, nešto su materijalno profitirali – ali kasnije je (ne)diplomatska smrzavica s obiju strana opet navukla led. Za dobre i još bolje međudržavne odnose – ma što tko mislio o njihovim liderima ili oni jedni o drugima – potrebna je, je li, kritična masa političke pameti i dobronamjernosti s obiju strana i doboljno zrnaca soli u glavi za razumjeti političku, društvenu i svu razvojnu korist od potentne bilaterale za žitelje i društveno-političko ozračje u vlastitoj zemlji.

Zoran Milanović, deklarirani antinacifašist – koji bez „kumrovečkog Jože“ ne bi imao ozemlja za predsjednikovati – na antinacifašističkoj je svečanosti  22. lipnja u šumi Brezovici u inače polit-ideološki korektnom govoru zatajio Tita. Što je, uz gadne zločinačke pridjeve, konstanta svih revizionističkih dijareja radikalnih tzv. desničaraGrabar-Kitarović jest bila praktična tzv. desničarka, ali je imala nos za to što bi četvrt stoljeća nakon rata moglo koristiti u odnosima sa Srbijom, pa je RH jedno vrijeme ostvarivao suficite u međudržavnoj robnoj razmjeni. Todorićev Agrokor je praktično kupio srbijansku prehrambenu industriju i ušao u vlasništvo trgovačkog lanca Idea, Podravka se nametnula svoiim asortimanom proizvoda, etc., a kulturne veze su ojačale, obnovljene su i mnoge međuljudske u raznim djelatnostima, prekinute obiteljske… Rat je jedno, rezultat rata je poznat, ali život ide dalje i ne može ostati taocem politički kreirane mržnje i hrvatsko-srpskih netrpeljivosti, jer to ne vodi nikamo. Ni Hrvatska ne smije ostati dovijeka taocem nestalih u ratu. I s jedne i s druge strane, je li, valja učinkovito, djelom suzbijati radikalizam. To vrijedi i za odnose RH-BiH, gdje hrvatski tzv. trećeentitetski kompleks manje vrijednosti, bespravnosti, itsl., očito je, služi predsjedniku RH baš kao i dvoglavom HDZ-u kao alibi za naopaku politiku koja nema veze s dobrosusjedstvom i poštivanjem većinske biračke volje ljudi u susjednoj zemlji. Na jednoj se strani izravno zamjera vladajućima u Srbiji i Srbima u RH, a na drugoj vlastima u BiH i Bošnjacima u RH, pa…

Jamačno je i neočekivano desno polit-ideološko posrnuće predsjednika Republike stajalo Zorana Milanovića – najpopularnijeg političara u zemlji od početka njegova mandata – dovelo do pada na drugo mjesto rejtinške liste CRO Demoskopa. U kolovozu je izgurao premijera Plenkovića na treće mjesto da bi novi zagrebački gradonačelnik i lider tzv. zeleno-lijeve platforme Možemo! Tomoslav Tomašević – tvrdi agencija Promocija plus – izbio na prvo mjesto popularnosti. Obojicu je „kapitalaca“ oktroiranoga političkog duopola ostavio gledati mu u leđa. Izdaleka. Da je govorio i ponašao se kako to čini zadnjih mjeseci, da svako malo bude neoprezan i posklizne se udesno, veliko je pitanje bi li prije godinu i pol uspio uskratiti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović. Nastavi milovati srce i dušu tzv. desnim radikalima, čime ga ironično već neko vrijeme podbada i sâm Plenković, može zaboraviti drugi mandat.

Kao da predsjednik Republike – unatoč ustavno ograničenim ovlastima na tzv. sukreiranje i neke protokolarije – nema pametnijeg posla u dosadi  bivše Titove vile Zagorje među raskošnim zelenilom, plemenitom divljači i paunima što su glasanjem „izjedali“ živce njegovoj gaf-prethodnici pa su ih gardisti morali rastjerivati. Premijer Andrej Plenković – koji nije politički analfabet i bez iskustva u koalicijsko-trgovačkoj alkemiji balkanskog tipa – mjesecima upire prstom u Milanovićevo desno posrnuće. Koristi svaku  prigodu za poimenično prozvati „neprijateljske“ novinare i medije, neke oporbene političare te kojekakve „crvene, crne, žute i zelene vragove“ koji, kaže, u kompi s Pantovčakom sapunaju dasku i njemu i vladi pa je u tzv. Visokom domu uoči dvomjesečne plaćene ljetne stanke ezopovski prokazao Mostovoga „nezavisnog“ zastupnika Ninu Raspudića kao fana „drugog državnoga brda“. Iako je navodno bivši autor ljubića i sugraditelj spomenika Bruceu Leeju u Mostaru već neko vrijeme znân u javnosti po potpori „svakom dobrom potezu predsjednika Republike“. U obračunu s Plenkovićem, vladom i politikom koju vode, Milanović ima palac gore tzv. desnice. Od Domovinskog pokreta i Mosta – opetuju to i svakomjesečna istraživanja rejtinške agencije Promocije plus – do čak 30 posto članova HDZ-a. Jamačno u tzv. tvrdom krilu ZNA SE opcije, što ga je Plenković pobijedio na unutarstranačkim izborima te izbacio s pozicija vlasti.

Pa je sad i najcrnji Plenkovićev neprijatelj bilo gdje, bilo kada i bilo zašto Milanovićev najbolji prijatelj (nek’ susjedu crkne krava)? Milanović pak ne smatra svoje desno posrnuće, rejtinški pad popularnosti i posljedice  javne percepcije svog predsjednikovanja posrnućem. Osobito ne izdajom deklariranih socijaldemokratskih i antinacifašističkih uvjerenja. Ako nije od njih odustao ili ih prilagodio trenutku u kojemu globalno rastu krila tzv. desnici, čak i onoj ekstremnog izdanja? Možda jest, a možda još i nije vrijeme – vrag će znati kad je Milanovićev karakter posrijedi – za upitati ga isto što je navodno Sveti Petar, bježeći iz Rima, upitao Krista na Via Apiji: „Quo vadis, Domine?“ Pred Milanovićem su još cca tri i pol godine mandata, dovoljno vremena za pokazati se tko je i što je uistinu, pa… Jer, politika je vraški zajeban posao.

Da je govorio i ponašao se kako to čini zadnjih mjeseci, da svako malo bude neoprezan i posklizne se udesno, veliko je pitanje bi li prije godinu i pol uspio uskratiti drugi mandat Kolindi Grabar-KitarovićPogotovo u zemlji koja je i nakon puna tri desetljeća tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti na razvojnom respiratoru. Zadnji krajičak repa ili pri repu 27 država članica Unije. I zato što trknutom ekonomskom vizijom pod političkim diktatom, izostankom razumne razvojne agende nije željela iskoristiti naslijeđene komparativne prednosti – uz Sloveniju, industrijski najrazvijenija republika bivše SFR Jugoslavije, u rangu treće srednjerazvijene zapadnoeuropske zemlje – je li, u komplementarnim privredama bivše zajedničke 24-milijunske države. Tuđmanov režim je neodgovorno, neznalački i krimi-pretvorbeno razrajtao moćnu industriju i poljoprivredu, a od Zapada je dobio brus. Pardon, dobio je strane gazde na nacionalnom dobru, najamnički položaj, siromaštvo i – iseljavanje. Tu su najizazovnije tzv. krive drine za hrabro skelariti predsjedniku RH, a ne taočiti Bijednu Našu ucjenama o nestalima u Domovinskom ratu. Oni jesu neprijeporna točka dnevnog reda svih razgovora sa Srbijom, ali nisu prva, najvažnija i jedina. Život i budućnost Hrvata i Srba kojima je, je li, sudbina dodijelila istu rasnu (i vjersku) pripadnost, povijesnu upućenost jednih na druge, isti prostor za živjeti jednih s drugima i jednih uz druge, jezik za koji ne trebaju prevoditelja, etc. – nemaju alternativu.

Zoran Milanović, deklarirani antinacifašist – koji bez „kumrovečkog Jože“ ne bi imao ozemlja za predsjednikovati – na antinacifašističkoj je svečanosti  22. lipnja u šumi Brezovici u inače polit-ideološki korektnom govoru zatajio Tita. Što je, uz gadne zločinačke pridjeve, konstanta svih revizionističkih dijareja radikalnih tzv. desničara. Takvo se polit-ideološki nastrano ignoriranje Tita i Titove uloge u Drugomu svjetskom ratu ne bi dogodilo ni Tuđmanu za njegovih najžućih minuta. Bez obzira na to što su mu, doduše s figom u džepu, jedno vrijeme i „najcrnji“ držali ljestve. Milanović dobro zna da bez Tita ne bi bilo šume Brezovice, ali je svjesno (!?) zatajio ključnu činjenicu narodnooslobodilačkog ustanka protiv tzv. NDH, ustaša i nacifašističkog okupatora. Što mora da je itekako godilo za dom nespremnim „domoljubima“ polit-ideoloških gena hitlerbrčić Marka Skeje, Dražena Keleminca…, pa…

Što je Milanoviću trebalo i to – osim da mu Plenković, dvoglavi HDZ (u RH i BiH) te radikalna tzv. desnica – da za trodnevna navodno službenog posjeta BiH ignorira službeno Sarajevo i hodočasti isključivo zapadnom Hercegovinom, i to na dan komemoracije za žrtve srpskoga genocida nad jamačno više od 9000 Bošnjaka u Srebrenici i okolici!? Srebrenicu nije pohodio – trebao je kad je već taj 11. srpnja izabrao za posjet BiH – niti ju je makar bio spomenuo za medijski solidno popraćene hodnje zapadnim Mostarom (istočni dio grada je Bošnjački) i odredištima kojima su ga vodili čelnici tzv. trećeentitetskih b-h Hrvata, gdje se neskriveno slavi ne samo međunarodno ukinuta paradržava tzv. HZ/HR Herceg-Bosna (u Haagu osuđena kao tzv. udruženi zločinački pothvat, zajedno s civilnim i vojnim akterima HVO-a) nego i ustaški ratni zločinci (u nazivima ulica, npr.) i tzv. NDH. Što će jedan predsjednik RH s takvima i na takvim mjestima, ako neodgovorno, prkosno ignorira Sarajevo, prvu razumnu adresu državničkog posjeta susjednoj prijateljskoj zemlji? Nije u redu.

I tu se Milanović neoprezno poskliznuo udesno. Pa puna tri dana. I to u tuđoj zemlji. U bolnomu komemorativnom tajmingu kada se civilizirani svijet klanja srebreničkoj žrtvi velikosrpskoga genocida nad bošnjačkim narodom i pokapa nekompletirane kosti još devet identificiranih žrtava u najvećem pokolju u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Ako Milanović iz inata nije želio posjetiti Sarajevo, kao ni njegova prethodnica ili sâm premijer Plenković u oba mandata – „ne priznajemo Željka Komšića kao predstavnika b-h Hrvata u tročlanom Predsjedništvu BiH, izabrali su ga mnogobrojniji Bošnjaci preglasavanjem“ – ni otići u Srebrenicu, morao je izabrati koji drugi dan za posjet, ne baš 11. srpnja. Ovako, odaslao je urbi et orbi necivilizacijsku poruku na vlastitu i sramotu države koja takvog političara/diplomata ima za svog predsjednika. „Ovo što se događa Hrvatima u BiH pretvorilo se u zlostavljanje“, pametovao je Milanović, još milozvučnije tzv. trećeentitetskom uhu kada Komšića naziva lažnjakom. Ovaj mu pak odgovara da je „neprimjereno sve što radi posljednjih dana“, odnosno kako će se svim političkim i intelektualnim sredstvima „tući na sljedećim izborima za novi mandat u Predsjedništvu BiH“. Komu pravo, komu krivo. Ako se dotad ne promijeni izborni zakon, najvjerojatnije će ga dobiti i bez da se mora „tući“.

Svaka ozbiljnija raščlamba događaja među Hrvatima na zapadnom Balkanu po raspadu SFR Jugoslavije vodi istom zaključku: desno se posrnuće u političkom tzv. mainstreamu predstavlja kao domoljublje i državnička mudrost. Slično je u Srba i Bošnjaka. A uzrokom je najvećih narodnih nesreća u novijoj povijesti. Na krijesti već iskušene tragične epizode nacifašističke pošasti neki novi jahači apokalipse bjesomučno mamuzaju već iznemoglo kljuse „domoljublja“ i „državničke mudrosti“, obećavajući svomu malaksalom entitetu med i mlijeko!? Sic transit. Već viđeno, ali sada se nudi prepakirano u novi celofan.

Aktivist za ljudska prava, nagrađivani novinar i medijski koordinator Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta Eugen Jakovčić ocijenio je mostarskom portalu Tačno.netu kako su „potezi Zorana Milanovića kontinuitet Tuđmanove politike devedesetih prema BiH“ te „da netko s pozicije predsjednika RH negira odluke sudova i abolira odgovorne (odličje Zlatanu Miji Jeliću, optuženom u BiH za ratne zločine u Mostaru, pobjegao 2015. u RH; vratio odličja i čin Branimiru Glavašu, op. a.) za teška kaznena djela ratnog zločina nije u Hrvatskoj viđeno još od devedesetih, i to je najsramotnija činjenica u vezi s Milanovićevim mandatom, što će vjerojatno i ostati jedino što ćemo od ovog hrvatskog predsjednika baštiniti“. Zamjerio je Milanoviću i to što je ove godine „nekom svojom selekcijom gradirao stradanje žrtava“ u ustaškom konc-logoru Jasenovcu, „pa su u toj selekciji jedni maloviše, a drugi malo manje žrtve. Rekao bih, do sada neviđeni pristup jednog dužnosnika, gotovo na tragu raznih revizionističkih udruženja koja već godinama pokušavaju negirati činjenice u vezi jasenovačkog genocida“.

Svaki državnik, osobito hrvatski, mora na takvomu mjestu biti manji od makova zrna. Kao njemački kancelar Willy Brandt (SPD) prosinca 1970. kada je klečao na mokrom granitu pred spomenikom ustanku zatočenih Židova protiv njemačkih nacista u Varšavskom getu. „Na mjestu tragedije improvizirati s tezama koje nemaju veze s činjenicama“, tvrdi Jakovčić, „znak je odsustva bilo kakve pameti i razuma.“ Milanovićeve tzv. desne samokompromitacije zapasuju još slučajeva koji srozavaju dignitet same institucije šefa države. Od primanja umirovljenih zapovjednika HVO-a u Uredu predsjednika RH, među kojima i osuđenih ratnih zločinaca, do, je li, smovoljnog tumačenja međunarodnoga humanitarnog prava i punoga razumijevanja za ratnog zločinca Mihajla Hrastova koji je 21. rujna 1991. pobio 13 zarobljenih rezervista JNA na Koranskomu mostu u Karlovcu, etc. Nekim izjavama i postupcima na valnoj dužini europske radikalne tzv. desnice negira odluke Haaškog suda, obračunava se s aktivistima za zaštitu ljudskih prava, civilnim udrugama, mjesecima vodi privatni rat s premijerom, vladom, državnim institucijama pod HDZ-ovim nadzorom…

Takvo predsjednikovanje vodi zemlju u vražju mater. Najkraćim putem, zračnom linijom. Što bi Milanovićevi novi fanovi „zdravohrvatski“, je li, rekli: bezodvlačno. No, dobro, posrnuo je, ali nije baš pao na tlo i razbio si nos pa će, nadati se je, ubuduće pripaziti kako i kamo gazi.

h-alter


 2 Komentara

Komentirati možete samo kao prijavljeni korisnik

du auch 04.09.2021 05:52

Hrvatskoj se vrti u glavi od vođa koji ju okreću u krugu svojih interesa.

Tunja 04.09.2021 05:28

Zbog njegovih karakteristika i nazora, Račan ga je i izabrao za nasljednika. Isti su.