Mile Stojić: Mi živimo u eri spaljenih knjiga

Na promociji koja je pod nazivom “Cum grano Stojić” održana u Tuzli, predstavljena su Izabrana djela Mile Stojića, bosanskohercegovačkog pjesnika i publicista, objavljena u nakladi Dobre knjige iz Sarajeva.
Mile Stojić rođen je u Dragićini kraj Čitluka 21. siječnja 1955. Studij jugoslavistike završio 1982. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku pjesama Lijer, jezik prašine objavio je 1977. Do rata i odlaska u emigraciju Stojićevo je pjesništvo (Umjetnost tame, 1979; Zemna svjetlost,1984; Olovni jastuk, 1989; Južnost, izbor, 1990.) ponajprije u znaku postmodernističkoga propitivanja književne tradicije i sjećanja, ali je od zbirke Libreto za sviralu i strojnicu (1994.) autorov poetski izraz intencionalno postao grublji, prozaičniji i otvoreno angažiran (Prognane elegije, 1996.; Mađarsko more, 1999.; Zaboravite nas, 2003.; Večera bez politike, 2005.; Priznanje, 2007.; Među zavađenim narodima, 2009.). U istom su duhu pisane i njegove kolumne za splitski Feral Tribune i sarajevske Dane. Jedan je od najcjenjenijih suvremenih pjesnika, redovito prisutan u antologijama i više puta nagrađivan. U razgovoru za Dnevni list govori o svojim djelima, o sjećanjima, o kulturi danas.

Razgovarala: Andrijana Copf, dnevni list

Kako iz više od četiri desetljeća bogatog književnog djelovanja izabrati što uvrstiti u Izabrana djela? Po čemu su izabrana ona koja su ušla u Izabrana djela?

- Ova edicija nastala je inicijativom nakladnika Izedina Šikala, direktora izdavačke kuće Dobra knjiga iz Sarajeva, odnosno njegova urednika profesora i pisca Zilhada Ključanina. Sam naslov kolekcije “Izabrana djela”, koji je dao izdavač, možda je i jest malo pretenciozan, jer podrazumijeva neku zaokruženost, završenost. Ja sam predlagao da to bude “izabrani spisi”, ili “djelce”, jer sam, evo sad, u punoj spisateljskoj kondiciji i pišem i planiram puno toga još napisati. Često citiram Gottfrieda Benna, koji je u jednom eseju napisao da pisac tek poslije pedesete počinje pisati prave stvari. Ove knjige koncipirane su mozaično, kao izbor iz dvadesetak mojih naslova, a neke su dopunjene i novim tekstovima, tako da je svaki svezak u ediciji zapravo nova knjiga. Urednik, dakle, nije pravio mehanički zbroj, već je slijedio jednu strukturalno zamišljenu koncepciju. Pjesme, recimo, nisu redane kronološki, nego po tematsko-motivskim i formalnim kriterijima. To se meni jako dopalo, taj “miks”, koji mi se učinio kao interesantan ključ za novo čitanje. Ja sam to doživio i kao jedan kreativni izbor i kao prvo podvlačenje crte. Osim toga, edicija je i nesebični dar mojih prijatelja: Safeta Zeca, koji mi je uradio portret, Amira Berbića, koji je dizajnirao izdanje, Dženane Tuzlak iz Nacionalne biblioteke, koja je priredila opsežnu, znanstveno zasnovanu, bibliografiju i literaturu o mojim radovima,  te brojnih drugih koji su učinili da knjige izgledaju vrlo otmjeno i u duhu najvećih izdavačkih i tiskarskih standarda i ja im i na ovom mjestu srdačno zahvaljujem.

Koliko je piscu, autoru koji je godinama stvarao, ispisivao sebe i druge, vrijeme i prostore, značajno imati unutar korica ona najvažnija svoja djela?

- Mislim da nije beznačajno, jer naši su spisi, kao i naši životi, rasuti ne samo u vremenu nego i u prostoru. Paket ovih tekstova nije samo kronologija jednog spisateljskog rada, već i svjedočenje o opstanku jednog života u mračnim vremenima. Što je moderna umjetnost, pita se Charles Olson, ako ne borba za golo preživljenje? S druge strane, ne mislim da je moje pisanje bilo što promijenilo u svijetu, ali sam zadovoljan prilikom svođenja vlastitih računa. Meni osobno je ono jako važno. Rečeno jezikom one latinske: dixi et salvavi animam meam – rekoh i spasih svoju dušu. S druge strane, ove knjige čitatelju mogu ponuditi presjek kroz jednu literarnu avanturu nastajalu u sumraku svjetova na Balkanu s kraja tisućljeća. Pjesnik i književni kritičar Zvonimir Mrkonjić rekao je da će se pomoću mojih tekstova u budućnosti bolje razumijevati i naša moderna povijest: “Tko god bude htio doznati što je ostalo od Bosne, morat će konzultirati Stojića, čije se elegije nikada neće vratiti iz progonstva”, napisao je.

Kada pogledate te knjige, pomislite li na vrijeme koje stoji iza njih, državu koje više nema, nove i stare države u kojima ste živjeli i gdje ste danas, od Ljubuškog, preko Sarajeva, Zagreba, Beča i opet Sarajeva?

- Više od deset godina proveo sam kao lektor na Bečkom sveučilištu, na Slavističkom institutu, kojeg je osnovao legendarni Vatroslav Jagić, čija se bista nalazi u auli univerze. Slijedio sam tamo hrvatske i južnoslavenske tragove – od Miklošiča, Kopitara, Vuka, pa sve do Kranjčevića koji je tamo bolovao i Andrića koji je kao student sanjao o ujedinjenju južnih Slavena. Obilazio sam mjesta gdje su živjeli i stvarali Joža Plečnik, Emma Boić, Bahrija Nuri Hadžić, Sena Jurinac… Pomalo sam Beč doživljavao i kao svoju staru prijestolnicu, glavni grad države koju je vrijeme srušilo kao kulu od karata. O tome sam napisao i jednu knjigu, koja je izišla i na njemačkom, i koja je promovirana u Beču prije dvije godine. Imao sam tad veliku tremu – mislio sam lako je palamuditi o Beču kod nas ovdje, ali već malo teže pred Bečanima. Međutim oni su s oduševljenjem primili tu knjigu, na promociju je došlo gotovo stotinu ljudi. Danas smo daleki i podijeljeni svjetovi, pa ja ipak, pogotovo u ove jesenje dane osjetim tugu Augartena, melankoliju Hitzinga i kristalnu ljepotu Wagnerove secesijske crkve napravljene u ludnici… Na rubu tih K.u.K. ruševina izrasla je Jugoslavija, zemlja u kojoj sam odrastao i u kojoj su mi se dogodile najljepše stvari, ali i ona se urušila pred mojim očima uz neopisivu sramotu i bol. Opet ruševine i pustoš. Strah od smrti, veli Kundera, nije briga za budućnost, već užas pred činjenicom da će biti izbrisana naša prošlost. Dio te prošlosti ostat će zapisan u mojim knjigama, ako je to kakva utjeha.

Sjećate li se? Jesu li Izabrana djela i svojevrsna inventura sjećanja?

- Sam proces skupljanja starih tekstova pratila su sjećanja na ljude, redakcije, na prijatelje i prijateljstva koja su umrla. Bolna intervencija u intimu. Nešto od te kronike objavljeno je u petom svesku, pod naslovom “Ruža u oluji”. Da. Oluja je odnijela ruže, ostalo je samo ovo trnje koje danas dodirujemo drhtavim rukama.

Nekada je država imala jake izdavače, Svjetlost, izdavačku kuću Veselin Masleša, imala je i kulturnu politiku. Od svega toga, danas ni tragova. Posumnjate li, nekad, u ovakvim uvjetima, u knjigu, zapitate li se tko knjige kupuje, kome trebaju, tko ih čita?

- Kako ćemo imati državnu politiku u kulturi, kad nemamo državu? Naša država je simulakrum, gdje se riječ kultura zamjenjuje riječju duhovnost. A duhovnost su u nas popovi i hodže. Smio bih se kladiti da mali broj ljudi iz naše političke elite uopće čita, čak se i ministri kulture javno hvale da preziru književnost. A što se tiče kulturne politike ona je zaokružena  pojmom nacije. A svaki je nacionalizam sumrak kulture, karikatura. Kao ono: šta će nama srpska Sofka, kad imamo svoju Madam Bovary. Mi živimo u sumraku kulture.

Kako se snalazite u vremenu u kojem je novac, tržište, mjera svega, u zemlji bez sustavnog ulaganja u kulturu i sa spinovima o samoodrživosti kulturnih institucija bez ulaganja države?

- Općenito, kapitalizam nema druge ideje osim ideje profita. Bankari su postali novi svećenici, a banke nove bogomolje. To je ona biblijska priča o zlatnom teletu. U uređenim zapadnim društvima država potpomaže tzv. elitnu kulturu, jer je svjesna ogromne važnosti poezije i baleta. Austrija, u kojoj sam dugo živio, za operu, kazalište i balet izdvaja koliko i za ministarstvo vanjskih poslova, ali i tamo je Paulo Coelho prodavaniji od Kafke. Ja sam često u kazalištu, ali ne sjećam se da sam tamo ikad sreo, osim ako je u pitanju kakva svečana akademija, naše uvažene političare. A kako ćemo mi pošteno govoriti o knjizi, kad u Sarajevu nema više od dvije pristojne knjižare. Vjerujem da je slično, ako ne i gore u Mostaru. S druge strane, bauk tržišta u tranzicijskim zemljama učinio je da su odlični pjesnici počeli pisati loše romane, jer roman je, eto, tržišna kategorija. Ipak, štampa se dosta, jer nema nikakvih kriterija, dovoljno je rukopis s tisuću maraka odnijeti u tiskaru i, eto, već si pisac. Rulja je, kako bi to rekao moj pokojni prijatelj Mirko Kovač, postala nova elita.

Cijela naklada u izdanju V. Masleše ‘Glasovi sarajevske noći’ izgorjela je u Mostaru 1992. godine. Mnoge su knjige gorjele u BiH, cijele biblioteke. Doživi li, na određen način, čovjek čiji je život posvećen pisanju, to nestajanje rukopisa u plamenu i kao vlastiti poraz?

- Ta je knjiga izgorjela u tiskari Rade Bitanga u svibnju 1992. godine. Njen naslov uzet je iz Andrića. Našao sam jedino korice u zgarištu tiskare u ljeto iste godine. Rukopis je nestao u redakciji u Sarajevu i ja više nemam niti jedan tekst iz te knjige, ali je redovito navodim u svojoj bibliografiji. Kao tamnu rupu, kao spaljeni dio mog života. Mi živimo u eri spaljenih knjiga, u sjeni izgorjele Vijećnice. Ali, tješim se: Nabokov je u jednom svom eseju napisao da su najveća umjetnička djela ona koja su jednom napisana i odmah potom nestala, izgubila se bez traga.

Mnogo ste prevođeni u inozemstvu. Kao pjesnik koji je djelom prešao granice ove zemlje, osjećate li, dobivate li, ipak, neku satisfakciju, priznanje, ovdje, u svojoj zemlji?

- Moje knjige do sad su prevedene na desetak jezika, neke su od njih dobile i važne međunarodne nagrade. S obzirom da se poezija, inače, malo prevodi, mogao bih za sebe reći da sam jedan od najprevođenijih bosanskohercegovačkih i hrvatskih pjesnika danas. Ali sve što pišem, ja ipak pišem na svom jeziku, za ljude svoga jezika, svoje zemlje i svog zavičaja. Njima su moje pjesme namijenjene i znam da će jednoga dana one do njih i doći. Jedan kolega me je nedavno špotao: tebe Stojiću objavljuju u Njemačkoj, Italiji Poljskoj i Mađarskoj, ali te prešućuju u tvom zavičaju. Ja sam mu na to rekao: To je stvar političara. Ali, objavljivat će oni mene uskoro u ogromnim količinama, samo što će me i tad boljeti briga za to što me objavljuju, kao što me sada boli što me ne objavljuju.

Kritičari naglašavaju da se vaša poezija promijenila, da ste početkom rata počeli pisati “angažiranije”?

Ja sam s kritičarima imao sreće, o meni su laskavo pisali najveći, Veselko Tenžera, Igor Mandić, Predrag Matvejević, Viktor Ivančić, Slobodan Šnajder i brojni drugi. Moje pjesme su uvrštene u pedesetak antologija, od Sarajeva, Zagreba, Beča, Berlina, pa sve do Sjedinjenih Država. Kada je riječ o tzv. angažiranosti, moram podsjetiti da sam prije rata hvaljen kao pjesnik versifikacijskog majstorstva, jezične elegancije, ali početkom rata ja sam se otvarao prema stvarnosti, sve slijedeći onu Miloszevu – kako ću pjevati o šekspirskim gajevima kada se noga sapliće o kosti bližnjih… To nije bila moja želja, ali stvarnost je tad bila nadmašila svaku fantaziju i ja sam tu stvarnost unosio u stihove, vjerujući da pritom neću izgubiti sugestivnost, niti jezičnu energiju. Tu “angažiranost” počeo sam prakticirati već od knjige “Olovni jastuk”, koja je u Sarajevu izišla u praskozorje krvoprolića. Ima pjesnika koji su i u vremenima najveće nepravde i stradanja nastavili pjevati o svojim kulama bjelokosnim, o svojim ezoteričnim vrtovima, što ja u potpunosti uvažavam, ali ja nisam mogao tako.

tacno