Izmjena kalendara na Svrhu od godišta za mnoge znači svođenje salda akonto taman upokojenog ljeta Gospodnjega, odnosno sastavljanje popisa želja za godinu koja je apena nastupila; no, mi u Hrvatskoj imamo jednu specifičnost pomalo endemične naravi…
Za razliku od čitavoga kršćanskog svijeta, konkretno katoličkoga, koji božićnu jelku raskiti tek kad se dospije službeno liturgijsko božićno vrijeme koje završava svetkovinom Krštenja Gospodinova, što je u katoličkom kalendaru pomični blagdan (nefiksiran nadnevkom, poput Uskrsa, Tijelova ili Krista Kralja), i pada u prvu nedjelju nakon Bogojavljenja iliti Sveta tri kralja 6. siječnja, mnogi Veliki Hrvati i Veliki Hrvatski Katolici svoj božićni bor raskopavaju baš na Sveta tri kralja. (A u našoj pučkoj tradiciji, navlaš u Dalmaciji, bio je običaj da se bor ne raskopava sve do blagdana Svijećnice ilitiga Kandalore, 2. veljače, kako je bio običaj i u našoj kući na Braču. Moja stroga nona Zorka nije dozvoljavala da se okiti iliti “napravi bor” prije Badnjega dana, ali je redovito trajao sve do Kandalore!)
I sad, pogledajmo samo koliki su rasponi tog licemjerja i falše isprazne vjere: slaviš rođenje Isusa, Božjeg sina, u tu čast kitiš drvce i postavljaš mu jaslice u podnožje, svaki drugi dan si u crkvi, iznosiš na stol najbolje vino i delikatese od spize, ali nemaš strpljenja sačekati još dan, dva, tri, najviše sedam, kad se zaokružuje službeni crkveni božićni ciklus u kojem novorođeno Djetešce prima inicijacijski sakrament krštenja, esencijalni znamen kršćanstva…
A kad se krsti vlastitog sina ili kćer, unuka ili unuku, ne jedan od Velikih Hrvata i Velikih Hrvatskih Katolika i kredit ili zajam je spreman podignuti, sve ne bi li “krstice” protekle u lukulskoj oblapornosti za gargantuovskom trpezom… Ama, braćo moja i sestre, gdje toga ima?
Nego, što to krati živce raskajanih i bogobojaznih prozelitskih naših domaćih katolika, da ne mogu dočekati uranjanje bogomladenca u blagoslovljenu vodu baptisterija župske crkve, odnosno nedjelju Krštenja Gospodinova s okićenom jelkom u kući? Ajme da: 6. siječnja, kad je Epifanija iliti Bogojavljenje, rečena svetkovina Sveta tri kralja, to je ujedno pravoslavni Badnjak pa, pošto se veličina katolištva kod Velikih Hrvata ne mjeri stupnjevima ljubavi prema Isusu, nego visokom baždarenošću mržnje naprama Srbima, tko je vidio pravoslavni Božić doma dočekati s okićenim borom i jaslicama pod njim! E, to te pitam bato…
Da, godinama sam dobar boj bio, ali niti sam trku završio niti sam vjeru sačuvao – da parafraziram riječi svetoga Pavla iz Druge poslanice Timoteju – dok sam na društvenim mrežama pokušavao uvjeriti naše sve odreda papskije katolike od samoga Pape kako skidanje božićne jelke na pravoslavni Badnjak nije gesta revnoga katoličanstva, kamoli kršćanstva, nego razbuđeni atavizam primitivnoga poganstva koje je ismijao još sam Isukrst, a naknadno su ga osudili i odreda svi apostolski nasljednici na Petrovoj stolici kojih se možemo sjetiti zadnjih stoljeća…
Ali, upravo zbog svega toga, božićnu jelku desničara u Hrvatskoj moglo bi se patentirati kao autohtoni domaći proizvod ter isti zaštititi kao nematerijalnu baštinu pri nekoj od međunarodnih institucija. Jerbo, u današnjim sve većim rupama Europe iz kojih se izdimljava crnilo necijepljene desnoće kao na svakom moralnom požarištu kad pamet suzbije širenje ognja, zacijelo, moglo bi se dobro utržiti množinu profanih otajstava kojima se diče hvalisavci što ližu oltare i šantoće koje tamo nose cvijeće.
Skidanje božićne jelke na pravoslavni Badnjak nije gesta revnoga katoličanstva, kamoli kršćanstva, nego razbuđeni atavizam primitivnoga poganstva koje je ismijao još sam Isukrst, a naknadno su ga osudili i odreda svi apostolski nasljednici na Petrovoj stolici
Navlastito bi to mogla biti vrlo lukrativna izvozna deviza “u regionu”, gdje uz tek kozmetičke ekstenzije i neznatne prilagodbe svaka tobože autentična naša domaća farizejšćina lako može biti precijepljena na već postojeći kalem licemjerja u komšiluku. Jasno, ne trebamo crtati koliko je hrvatski komšiluk postao širok nakon što je Donald Trump suzio svaki dotok razbora i mudrosti na Stari kontinent i ograničio cirkulaciju svijesti na dijelu svijeta otkuda se po cijeloj Kugli Zemaljskoj bila razlila lava civilizacije za koju smo još do jučer, do pojave globalnih primativnih i primitivnih monstruma, smatrali kako je to najviši stupanj dosegnutosti onih vrednota što su dane u moć ljudskog bića. Epidemija desnoće zahvatila je i Slovačku i Madžarsku, i Češku i Poljsku, i Njemačku i Francusku, a čak i poslovično hladnjikavi i razboritiji Skandinavci sve više odmjeravaju kukuruz pozdravljajući – romanamente.
Našu hrvatsku naročitost, s potencijalom za presađivanjem i drugdje po sve manje komornom susjedstvu, determiniraju najmanje dva novozavjetna mjesta od kojih svaki Veliki Hrvat bježi kao sotona od teribula. Prvi je onaj događaj iz 21. glave Evanđelja po Mateju kad se Isus razbjesnio, razvalio stolove i otjerao trgovce iz hrama potvorivši ih kako su od kuće oca njegova učinili pazarište, a drugi je ona slavna rečenica iz Poslanice Galaćanima, što je rafal u prsi svakom nacionalistu koji se kiti i predstavlja praktičnim kršćaninom: “Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju” (Gal 3,27-28). Dakle, i katolik i pravoslavac, i ateist i musliman, i Židov i Rom, svi su jedno i po Isukrstu i po čovještvu, pod kupolom humanizma… Pa vi, Veliki Hrvatski Katolici, samo i nadalje skidajte božićnu jelku na pravoslavni Badnjak, ne čekajući katolički blagdan Krštenja Gospodinova.
To su samo dva od mnogih biblijskih mjestâ što predstavljaju glogov kolac u crno srce svakoga falšega domoljuba i desničarskog trgovačkog bogoljuba, kristobiznismena, koji svoje, hm, vjerničke osjećaje temelji na poganoj konsupstancijalnosti “svetoga trojstva”: mužnji jarca u rešeto, prodavanju magle i mlaćenju prazne slame…
Nakon cijelog ovog niza eksplikacija kroatističkih božićnih znamena, nedostaje tek deskripcija autohtone desničarske božićne jelke, s harnom evidencijom najsvjetlijih na njoj ukrasa.
Na vrhu, kako se pristoji, metnut ćemo umjesto zvijezde repatice krunu kralja Tomislava, kao trajan znamen na najpoznatiji nepoznati događaj u hrvatskoj povijesti, koji niti znamo je li se i kad se uopće dogodio, ali to, dakako, nije razlog za – od strane desničara – ne ismijati najveće među nama povjesničare i njihovo cjeloživotno znanstveno bavljenje tom temom. Umjesto jaslica s novozavjetnim malim Isusom, Marijom i Josipom, kravicom i tovarčićem, naravno, metnut ćemo prizor starozavjetnoga klanjanja Zlatnom teletu, a trojicu kraljeva koji će se htjeti doći Ditiću pokloniti, nahuškat ćemo da u zasjedi dočekaju Mojsija i pokušaju ga zaustaviti u sprječavanju razbijanja ploča i razvaljivanja kumira poganstva i štovanja lažnih bogova.
Na jednu granu božićnog drvca objesit ćemo i fotku romskog orkestra, da bismo znali prepoznati uljeze i izagnati ih u adventsko vrijeme sa svojih ulica i trgova. Što oni imaju svojom vlastitom tradicijskom glazbom remetiti naše blagdansko raspoloženje!? O da, pitam se kako bismo mi reagirali kad bi neka naša klapa, recimo u Istanbulu, o ramazanu ili bajramu domaćine htjela počastiti svojom nekom pjesmom, a ovi ih otjeraju uz riječi kako neće s dalmatinskim napjevima zagađivati njihovo slavlje?
Na drugu granu, ravnoteže radi, objesit ćemo sliku Marka Perkovića Thompsona i koncerta s Hipodroma; jerbo, to je scenski prikaz hrvatskoga nacionalističkoga katolištva i rečenoga klanjanja Zlatnom teletu, s popratnom svijetlećom komparserijom. Hipodromski orkestar može, romski ne može… A naći će se negdje mjesta i za orkestar “Janšine fil-harmonike” iz Ljubljane, da nadglasa balkanske trubače.
Iz svega vidljivoga i nevidljivoga zorno je kako za higijenu kršćanskoga duha u Hrvata nije nužan Mesija, nego Mojsije. Nasušno smo potrebiti dolaska Mojsija koji će razbiti ploče i srušiti pogano Zlatno tele, pa tek onda možemo očekivati pojavu iscjeliteljskog Mesije… A kad se zbroje svi ovi desničarski “ukrasi” što ih svake godine falši kršćani redovito objese na svoju poganu božićnu jelku – zaista, zaista kažem vam – tada umjesto božićnog drvca nastaju – božićna vješala.
