Takve vijesti lako kliznu linijom manjeg uredničkog otpora i minimalnog novinarskog napora, prema rubnim rubrikama i završnim, opuštenijim minutama informativnih emisija. “Hrvatska ima 260 multimilijunaša”: informacija istrgnuta sa 59. stranice opsežnog izvještaja o najbogatijim ljudima svijeta “World Ultra Wealth Report 2012-2013″ međunarodne tvrtke Wealth-X. Već u narednom reportažnom koraku cjelokupni je kontekst zanemaren, a podatak uronjen u smjesu priručnih ekspertiza i strogog suda slučajnih prolaznika, da bubri od zavisti i moraliziranja. Mikrofon zaustavlja stariju gospođu na glavnom gradskom trgu i ona nema dilema da su nas ti tajkuni sve pokrali; glavni urednik hrvatskog izdanja “Forbesa”, najpoznatijeg sastavljača milijarderskih rang-lista, ironično komentira metodološke nedostatke izravne konkurencije; dobrostojeći bivši potpredsjednik Vlade kaže da nažalost nije u spomenutoj skupini, ali bi “jako volio da bogatih u Hrvatskoj ima stotine tisuća”…

Vijest, dakle, usputna, s jednotjednim rokom trajanja; mali medijski čičak za prikupljanje predvidljivih reakcija. Ako je po nečemu ipak zanimljiva, onda je to zato što funkcionira kao ogledni primjer novinarske politike izolacionizma, refleksnog pokreta kojim se globalne teme uporno svode na lokalne probleme.

Odmjeravanje u regiji i šire

Nije to ni po čemu ovdašnja specijalnost, naravno: beogradski B-92 istu vijest promovira naslovom “U Srbiji živi 90 multimilionera”, bosanskohercegovački mediji broje 85 “naših”, iza zapadne granice “v Sloveniji živi 70 multimilijonarjev”. Zajednički je i refleks susjedskog nadmetanja, pa se nekadašnje socijalističke republike diskretno odmjeravaju, nezadovoljno ili slavodobitno, ovisno o rezultatima. Baš zato je informacija, uostalom, u Hrvatskoj dobila nešto ekstenzivniju obradu: “Od 45 europskih zemalja, mi smo na odličnom 23. mjestu”, ponosno objavljuje prilog HRT-ovog Dnevnika, “a Slovenija je čak 11 mjesta iza nas!” Trijumfalan ton boji i stranice “Večernjeg”: “Od zemalja bivše Jugoslavije nitko nam nije ni do koljena – najbliža je Srbija sa 90 multimilijunaša, dok ih u bogatoj (?) Sloveniji živi ‘samo’ 70″. Nakon što smo deklasirali regiju, vrijedi ustvrditi kako smo iza sebe ostavili “i velike europske zemlje poput Rumunjske, i bogate državice poput Monaka”, kako nam “u leđa gledaju i naftni divovi”, dok su “najimućniji Hrvati bogatiji i od arapskih kraljeva nafte”…

Naličje pobjedonosnog pohoda na odlično 23. mjesto čini očekivani populistički revolt: u manje prikladnoj verziji rezerviran za psovke anonimnih internetskih komentatora, u poželjnijoj varijanti povjeren opinion makerima opće prakse. Nasumični medijski rulet ovog se puta zaustavlja na Slavenu Letici, pa on u Dnevniku tumači kako “hrvatski problem nisu multimilijunaši, nego sirotinja”, dodaje ponešto o “otimačkom, divljem kapitalizmu pomiješanom s ratnim razaranjima”, ali potom ipak smiruje strasti, zalaže se za društvenu klimu u kojoj neće biti zavisti prema bogatima… Konačno, svi su aspekti korektne medijske priče pokriveni: od mrgodnog podržavanja natjecateljskog zanosa do prigodnog uvažavanja društvenih odnosa, od žudnje do frustracije, sve u granicama nacije. Tek nakon što su međunarodni podaci prilagođeni domaćoj upotrebi i tek nakon što je zanemaren njihov kontekst, naime, moguće je konfabulirati o “divljem kapitalizmu” i “posljedicama razaranja” kao uzrocima ekscesnih pojedinačnih privatnih bogatstava i komplementarnog masovnog osiromašenja, ne dovodeći pritom u pitanje cjelokupni ekonomski sistem. To je nešto poput automatizma medijskog autizma: oscilirajući između ponosa na sjajni plasman hrvatske multimilijunaške reprezentacije i provociranja nezadovoljstva siromašnih, on ispunjava jedinu funkciju ovakvih vijesti – njihovo svođenje na dimenziju nacionalne svijesti.

Kada bismo, s druge strane, stvar pokušali sagledati u nešto širim okvirima, vjerojatno bismo ustanovili kako je izvještaj o najbogatijim ljudima svijeta zapravo objavila privatna konzultantska tvrtka, jedna od brojnih koje slične top-liste plasiraju svake godine. Kako je, dalje, njen posao informiranje klijenata poput trgovaca luksuznom robom ili humanitarnih udruga u potrazi za donacijama, i da joj ova lista pritom služi samo za PR, bez ikakvih analitičkih pretenzija. A nakon što bi se ispostavilo da je poduži niz kopipejstanih članaka, gostovanja uglednih stručnjaka i anketa po gradskim ulicama funkcionirao uglavnom kao produžena marketinška ruka agencije za high class networking, možda bi se iz dostupnih podataka ipak povukao i poneki dalekosežniji zaključak.

Provincijalni narcizam

Recimo, onaj da 187.380 ukupno popisanih multimilijunaša predstavlja oko 0,002 posto svjetskog stanovništva, a da 25,8 bilijuna dolara, koliko posjeduju, pritom čini više od deset posto svjetskog pojedinačnog bogatstva. Ili, da nam usporedba s prošlogodišnjim izvještajem tvrtke govori kako se bogatstvo odabranih, doduše, uslijed ekonomske krize smanjilo za 0,6 posto, ali je zato imutak najbogatijih među njima, oko 2.000 milijardera, bez obzira na tu krizu u proteklih dvanaest mjeseci narastao za čak 14 posto.

Ako bi u marketinškom letku međunarodne firme nešto vrijedilo pročitati, dakle, onda su to precizne potvrde frapantne i rastuće globalne nejednakosti: on nam nudi nešto poput krupnog plana samog vrha piramide bogatstva, pokazujući koliko je visoko postavljena granica iznad koje se koncentrira financijska moć manjine i iznad koje ekonomska kriza zapravo ne postoji. Ali, da bi se u izvještaju to moglo vidjeti, trebalo bi odustati od natjecanja sedam ex-jugoslavenskih patuljaka u ime šire perspektive; trebalo bi napustiti mantre o “tranzicijskoj pljački” i lokalnom “divljem kapitalizmu” radi uvida u neprestanu globalnu sistemsku otimačinu i kontinuirano, sasvim “pitomo” prelijevanje novca prema zaprepašćujuće tankom sloju najbogatijih.

Prezahtjevan zadatak za ovdašnje medije: i u malim, usputnim vijestima, letvica se spušta na razinu provincijalnog narcizma i mitologije desperadoskog odstupanja od “ispravnog” kapitalističkog sistema, kako bismo je lakše preskočili onda kada na red dođu krupnije, ozbiljnije teme. Preostaju nam zato onih jedanaest mjesta ispred Slovenije, fantaziranja o državi sa stotinu tisuća bogataša i priručni slaven letica. Što da se radi: kakav letica, takva je i letvica.

 

Izvor: Novosti