Ne znam smijem li ovo pisati. Ustvari, reći ću vam to otvoreno: ne znam hoću li, napisavši nešto što neće goditi direktorima velike telekomunikacijske kompanije, naškoditi novinama u kojima pišem. Oglašava li se ta kompanija u ovim novinama? Je li u nekoj vrsti specijalnih odnosa s njima? I hoću li se onda ja upetljati u nešto što više ne bi imalo veze s temom? To je vječni problem tematiziranja aktualnog hrvatskog menadžerskog ili menažderskog i menažderačkog kapitalizma, u kojem neki neprosvijećeni i divlji ljudi pustoše zajednicu i uništavaju njezinu kulturu, upravo onako kako su onomadne afganistanski talibani uništavali figure Buda u Bamijanu. U današnjoj Hrvatskoj, kao i u velikom dijelu demokratski nedovršene istočne Europe, relativno slobodno možete pisati i govoriti protiv političara i vlasti, protiv Plenkovića, HDZ-a, Zagrepčanke godine Alemke Markotić, Božinovića i Capaka, ali valja biti vrlo oprezan kada je, recimo, riječ o A1.
Rečena telekomunikacijska tvrtka, koja gospodari platformom preko koje dijelu pretplaćene javnosti bivaju dostupni ili nedostupni određeni medijski sadržaji, odlučila je, ako sam dobro shvatio, da ne prikazuje programe televizije N1. Došlo je, kažu, do kraha u pregovorima dviju strana, ili, da se tako izrazim, dviju menažderskih kapitalističkih skupina. Jedne koja predstavlja interese iznajmljivača platforme, tojest vlasnika vašeg rutera – onoga malog strojčeka pored televizora, koji svjetluca i skuplja prašinu, i druge skupine koja predstavlja proizvođača sadržaja. Pobijedili su, naravno, moćniji, i N1 predstoje crni dani. Ili crni dani predstoje pretplatnicima platforme koju iznajmljuje A1?
Kada su ministricu kulture i medija – kako je to ministarstvo preimenovao Plenković, e da se ne bi jasnije i tačnije zvalo ministarstvom kulture i informiranja – oko ovog događaja upitali za zdravlje, ona je, birokratski ispravno, izjavila da je tu riječ o dogovaranju dvije kompanije, i da tu njezino, ili bilo koje drugo ministarstvo ne može ništa. Time je podržala menažderski, pustošeći i sveuništavajući orijentalni tip kapitalističke despocije u Hrvatskoj, ali je prešutjela bit stvari. Nju se, ako je doista ministrica kulture, pa još i medija, kao što nam se predstavlja, itekako tiče hoće li N1 biti emitiran na privatnim telekomunikacijskim platformama ili neće. Jer ako je se to ne tiče, tada su u pravu strateški paranoici, koji smatraju da iza svega stoji politika, koja ima ambicije ukloniti neistomišljenike iz javnog prostora. A to će najbolje provesti što bližom suradnjom s telekomunikacijskim tvrtkama. Naime, dok se na Obuljeničinoj televiziji prijeti otkazima posljednjim novinarkama koje ne služe režimu, i dok na Hrvatskoj radioteleviziji postoje crne liste s imenima onih kojih ne smije biti u njezinim programima, N1 praktično je jedini potencijalni glas svjetonazorskoga, političkog i kulturnog pluralizma u Hrvatskoj. I ako se to ministrice ne tiče, onda ona, pasivno ili aktivno, radi na likvidaciji takvog pluralizma.
N1 u Hrvatskoj nije dobra televizija. Poput zabavljačkih RTL-a i Nove, niti na N1 ne postoje nikakvi programi iz kulture. Program im je često monoton, dosadno predvidljiv, svjetonazorski udešen da ne uzrujava vlast, ali, ipak, potencijalno je opasan, jer nije kontroliran na način državne televizije, niti je koncepcijski i konceptualno bezopasan i neinformativan, na način RTL-a ili Nove. Hrvatski N1 potencijalna je, premda uglavnom ničim i nikad ostvarena prijetnja režimu. Između ostaloga i zato što za primjer ima N1 u Srbiji – istoimenu, ali svjetonazorski radikalno različitu televiziju – koja doista vladajućima predstavlja trn u peti.
Naravno da je A1 privatna kompanija, na čije poslovne dogovore i ugovore Ministarstvo kulture i medija nema i ne bi trebalo imati utjecaja. Ali postoji nešto što se zove reputacija kompanije. Na nju ministrica Obuljen Koržinek, koliko god zastupala ideale menažderaja i pustošećeg kapitalizma, ne samo da može utjecati, ne samo da ima pravo na to, nego je i dužna takvo što činiti. I ne samo da je dužna, nego uopće ne postoji mogućnost da ona to ne učini. Na reputaciju kompanije A1 u Hrvatskoj ovog se trenutka, a u vezi slučaja N1, može utjecati samo na dva načina. Ili tako da kažemo kako, bez obzira na sve poslovne rezone, kao i na sve materijalne i novčane argumente koji proistječu iz odnosa dvaju poslovnih subjekata u uvjetima slobodnog tržišta, A1 prestankom emitiranja programa N1 na svojoj platformi čini vrlo snažnu i nedvosmislenu kulturnu, svjetonazorsku i političku gestu, te vrši udar na medijski pluralizam u Hrvatskoj, ili tako da o svemu šutimo, ili da, poput Obuljen Koržinek, kažemo da je sve to stvar dvije posve neovisne skupine menadžera u kapitalizmu, te da se to ne tiče Ministarstva kulture i medija. Ako učinimo prvo, i upozorimo A1 na posljedice postupanja njegovih menadžera, podržat ćemo medijski pluralizam u Hrvatskoj, te jedinu od režima nezavisnu televiziju, ali i naglasiti kako je u našem društvu rezonu kapitala nadređen rezon civilizacije, kulture i prava na informiranje. Naravno, nitko ne može primorati A1 da protiv svojih interesa udomljava bilo koga, ali nitko ne može ni zabraniti javnosti da o A1 ima svoje mišljenje, te da tim mišljenjem utječe na ugled kompanije. Ako, pak, učinimo drugo, ako šutimo, ili ako izgovorimo ono što je izgovorila Obuljen-Koržinek, podržavamo represiju nad N1 i gašenje ove televizije u Hrvatskoj. Treća mogućnost ne postoji.
Tako je to u kapitalizmu. Nemamo pravo da upravljamo tuđim novcima, ali ni tuđi novci ne bi smjeli upravljati našim pravom da mislimo. A Ministarstvo kulture i medija služi jedino tome da brani pravo da se misli u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku. Ako to ne čini, onda ga treba ukinuti. Ili ga dati u javni podnajam telekomunikacijskim tvrtkama i bankama.
jergovic
