Sav taj gnjev i jad hrvatske prosvjetne čeljadi, koji je izbio nakon što je jednome od njih pukao film, pa je na jedini raspoloživ način reagirao na višemjesečno nasilje kojem su ga izložili njegovi učenici, svoj izvor i svoje podrijetlo nalazi u nečemu što se počelo događati već jako davno, još početkom osamdesetih, u vremenima prvih jugoslavenskih kriza, ekonomskih, političkih i svjetonazorskih. Od tada traje urušavanje onoga tradicionalnog, generacijama nasljeđivanog sustava u kojemu su liječnik, učitelj (nastavnik, profesor) i advokat bivali ono troje ljudi na čijem je autoritetu počivala društvena zajednica. Države su dolazile i prolazile, mijenjale su se, reformirale i preimenovale, ali njih troje, liječnik, učitelj i advokat, bili su jamci povijesnog i životnog kontinuiteta.
Liječnici su se održali zahvaljujući bolestima. Ugled im je, zahvaljujući kapitalističkim reformama, ali i globalnim modama epohe, barem isti onakav, ako ne i veći, kakav je bio i prije pedeset godina. Advokati su se održali upravo zahvaljujući društvenoj entropiji, a onda i saznanju da slavni advokat i zločinca može proizvesti u nedužna čovjeka. I odvjetnički i liječnički autoritet i danas je, kao i u posljednjem desetljeću socijalizma, neovisan i slobodan od autoriteta države i vladajuće partije.
Učitelji, osmoškolski i srednjoškolski nastavnici u međuvremenu su svedeni na razinu konobara i kuharica u restoranima društvene ishrane, kojima se ne ostavlja ni tringelt, jer se sve plaća bonovima iz poduzeća. Prije trideset-četrdeset godina liječničke i nastavničke plaće bile su skoro jednake. U međuvremenu su nastavnici postali najgora činovnička sirotinja. Ali ni to nije najvažnije. U ono su vrijeme nastavnici u obavljanju svoje službe imali neusporedivo širu autonomiju nego liječnici, i u velikoj su mjeri slobodno kreirali svoje odgojno-obrazovne procedure.
Evo kako je to znalo izgledati: početkom petog razreda, nakon što smo istjerani izvan majčinskih učiteljičinih skuta, dočekao nas je strašni nastavnik materinjeg jezika od čijeg je mračnog autoriteta premirala cijela škola. Na prvom dvosatu iz lektire – obrađivao se Ivan Cankar – podijelio je trideset jedinica, dvije trojke, jednu četvorku i jednu peticu. Prestravljena je četa đaka, blijedih i okamenjenih, izlazila iz njegova kabineta. Prestravljen je bio i onaj s jedinom peticom. Toliko da evo sad osjeća taj strah. Toliko da mu se i sad ta petica čini većom od svih književnih priznanja što su ga kao pisca sustigla. Ali, eto, bile su dovoljne dvije rečenice koje sam izgovorio o Cankarevoj pripovijeci, prije nego što me je nastavnik strogo prekinuo da se nađem tu gdje jesam. A moglo je, naravno, biti i drukčije. Kao što je kod drugih učitelja i u drugim školskim predmetima i bivalo.
Drugi nastavnici nisu bili takvi. Bili su redom blaži. I bilo ih je manje briga za nas, kao i za ono što su predavali. Ali nikome nije na um padalo da se buni ili da, ne daj Bože, dovodi u pitanje sve te jedinice, koje su se do kraja godine uzdigle jedva do dvojki i trojki. U to je vrijeme, kao i danas, postojala mogućnost, istina samo teoretska, da se na nastavničkom vijeću mijenjaju i popravljaju prethodno zaključene ocjene. Ali to se, naprosto, nije događalo. Autoritet svakog nastavnika – uključujući i autoritet onih koji nisu raspolagali osobnim autoritetom – bio je nedodirljiv. I ne samo da učenicima nije na um padalo da se bave nastavničkim nadležnostima, nego to nije padalo na pamet ni njihovim roditeljima. Nije se događalo da za jedinicu bude okrivljen nastavnik. Ili možda i jest. Ali u tom slučaju bi roditelji uzeli svog đaka za ruku i prepisali bi ga u drugu školu. Samo im je to bilo na raspolaganju.
Možda takav način nije bio dobar, možda ni naš nastavnik koji je na Cankaru proveo pogrom u školskom imeniku nije bio dobar, možda je to bila neka kriva i zastarjela pedagogija, ali bolje je bilo nego što je danas. Bolje za učitelje, ali bolje i za učenike.
Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su učitelji dužni njihovu djecu nečemu naučiti, te da je na njima sva krivnja ako djeca ostanu nenaučena. Pa ako, recimo, podijele trideset jedinica u razredu od trideset i pet učenika, onda su sami sebe diskvalificirali za odgojno-obrazovni rad. Nije, međutim, tako. Učitelji su tu samo da djeci pokažu kako se nešto uči, te da, eventualno, onih nekoliko zainteresiranih i darovitih nečemu izravno i nauče. Na ostalima je da uče sami. Ako to žele, ako su to u stanju, ali i ako im roditelji to omoguće.
Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da djecu dovode u školu na čuvanje. Ali učitelji nisu isto što i odgojitelji u vrtiću ili u jaslicama. Za razliku od vrtića, škola nije simulacija stvarnosti ni mjesto za igru. Škola je stvarnost sama. Od toga kakav ćeš biti u školi ovisi ti kako ćeš proći u životu. Barem bi tako trebalo biti, a učitelji su tu da uvjere učenike u to. Oni su prvi ozbiljni čuvari sustava u našem životu, čuvari onoga što je pravedno i ispravno, čuvari Republike u idealnom smislu te riječi. Ali učitelj nije čuvar nijednoga svog učenika pojedinačno. On to ne smije biti. I to je ono što bi roditelji morali znati prije nego što svoju djecu dovedu u školu.
Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su supervizori odgojno-obrazovnog procesa kojem su podvrgnuta njihova djeca. Oni misle da mogu dovoditi u pitanje njihove jedinice. Ili da učitelje mogu kriviti za te jedinice. Pogotovo to misle roditelji po gradovima, naročito ako su visokoobrazovani i ako zarađuju više od učitelja svoje djece. Prvih, istina, nije mnogo, a drugih je golema većina. Jedva da ima roditelja koji su siromašniji od učitelja svoje djece. Mojoj majci, koja je bila ekonomistica, kao ni mom ocu, liječniku, nikad ne bi na um palo da dovedu u sumnju sve one bezbrojne jedinice iz matematike i fizike, što sam ih nadobivao prije nego što su me moji učitelji propustili u život, darujući mi, više iz sažaljenja nego iz znanja, prolazne ocjene. Svaka od tih jedinica bila je samo moja i zaslužena. Njih dvoje su to znali, ali ne zato što su bili jako pametni i čestiti, nego zato što ih je u to uvjeravao nedodirljivi autoritet učitelja i nastavnika. Onaj autoritet koji im je kao cehu bio društveno delegiran.
U posljednjih tridesetak godina zajednica je učinila sve da taj autoritet bude do kraja poništen i negiran. Došlo se na kraju do toga da svi mogu imati sve petice, a da svaka jedinica najviše košta onoga koji je jedinicu dao. Od učitelja se očekuje da budu defektolozi i odgojitelji u domu za maloljetne delinkvente – koji se, naravno, iz razloga političke korektnosti ne zove baš tako. Osim što su dužni nositi se s učenicima, oni se moraju nositi i s njihovim roditeljima. I kako da ti ljudi ikoga ičemu nauče?
Vaša djeca su samo vaša. Drugi se, izvan svojih profesionalnih ovlasti, nisu dužni brinuti o njima. Na liječnicima je da ih liječe, advokati će ih braniti kad vršnjaku bejzbol palicom razbiju glavu, učitelji će ih učiti što je to sonet i tko je bio Krsto Frankopan – vjerojatno uzalud, ali ni jedni, ni drugi, ni treći nemaju životnu misiju da vašu djecu izvedu u život. To je, gospodo roditeljska, samo na vama i na vašoj djeci.
Zajednica ne može vratiti učiteljima, nastavnicima i profesorima ono što im je trideset-četrdeset godina sustavno oduzimala. To nije moguće između ostaloga i zato što je uništen onaj vrijednosni sustav u kojem su to bili poštovani ljudi. U zamjenu im, međutim, moraju, ali doista moraju omogućiti status službene osobe. Onaj status koji, iz manje dramatičnih razloga, već imaju liječnici. (Za razliku od učitelja oni imaju i status i ugled). Status koji, posve logično, imaju policajci.
Smisao nije da se učitelji, nastavnici i profesori zaštite od podivljalih učenika, nego je smisao da se zaštite od njihovih roditelja. Dogodi li se to, i učenici će se pripitomiti. Osim što će se tako ovim ljudima omogućiti da rade svoj posao, bit će, makar i napoprijeko, zaštićen njihov autoritet. Učitelj bez autoriteta je školska luda. Ali, dok vaša djeca nisu i naša djeca, pa ne možemo za njih snositi ovako široko postavljenu odgovornost, njihovi učitelji jesu i naši učitelji. Ako su oni jadne i bijedne lude, tada smo lude svi.
jergovic
Liječnici su se održali zahvaljujući bolestima. Ugled im je, zahvaljujući kapitalističkim reformama, ali i globalnim modama epohe, barem isti onakav, ako ne i veći, kakav je bio i prije pedeset godina. Advokati su se održali upravo zahvaljujući društvenoj entropiji, a onda i saznanju da slavni advokat i zločinca može proizvesti u nedužna čovjeka. I odvjetnički i liječnički autoritet i danas je, kao i u posljednjem desetljeću socijalizma, neovisan i slobodan od autoriteta države i vladajuće partije.
Učitelji, osmoškolski i srednjoškolski nastavnici u međuvremenu su svedeni na razinu konobara i kuharica u restoranima društvene ishrane, kojima se ne ostavlja ni tringelt, jer se sve plaća bonovima iz poduzeća. Prije trideset-četrdeset godina liječničke i nastavničke plaće bile su skoro jednake. U međuvremenu su nastavnici postali najgora činovnička sirotinja. Ali ni to nije najvažnije. U ono su vrijeme nastavnici u obavljanju svoje službe imali neusporedivo širu autonomiju nego liječnici, i u velikoj su mjeri slobodno kreirali svoje odgojno-obrazovne procedure.
Evo kako je to znalo izgledati: početkom petog razreda, nakon što smo istjerani izvan majčinskih učiteljičinih skuta, dočekao nas je strašni nastavnik materinjeg jezika od čijeg je mračnog autoriteta premirala cijela škola. Na prvom dvosatu iz lektire – obrađivao se Ivan Cankar – podijelio je trideset jedinica, dvije trojke, jednu četvorku i jednu peticu. Prestravljena je četa đaka, blijedih i okamenjenih, izlazila iz njegova kabineta. Prestravljen je bio i onaj s jedinom peticom. Toliko da evo sad osjeća taj strah. Toliko da mu se i sad ta petica čini većom od svih književnih priznanja što su ga kao pisca sustigla. Ali, eto, bile su dovoljne dvije rečenice koje sam izgovorio o Cankarevoj pripovijeci, prije nego što me je nastavnik strogo prekinuo da se nađem tu gdje jesam. A moglo je, naravno, biti i drukčije. Kao što je kod drugih učitelja i u drugim školskim predmetima i bivalo.
Drugi nastavnici nisu bili takvi. Bili su redom blaži. I bilo ih je manje briga za nas, kao i za ono što su predavali. Ali nikome nije na um padalo da se buni ili da, ne daj Bože, dovodi u pitanje sve te jedinice, koje su se do kraja godine uzdigle jedva do dvojki i trojki. U to je vrijeme, kao i danas, postojala mogućnost, istina samo teoretska, da se na nastavničkom vijeću mijenjaju i popravljaju prethodno zaključene ocjene. Ali to se, naprosto, nije događalo. Autoritet svakog nastavnika – uključujući i autoritet onih koji nisu raspolagali osobnim autoritetom – bio je nedodirljiv. I ne samo da učenicima nije na um padalo da se bave nastavničkim nadležnostima, nego to nije padalo na pamet ni njihovim roditeljima. Nije se događalo da za jedinicu bude okrivljen nastavnik. Ili možda i jest. Ali u tom slučaju bi roditelji uzeli svog đaka za ruku i prepisali bi ga u drugu školu. Samo im je to bilo na raspolaganju.
Možda takav način nije bio dobar, možda ni naš nastavnik koji je na Cankaru proveo pogrom u školskom imeniku nije bio dobar, možda je to bila neka kriva i zastarjela pedagogija, ali bolje je bilo nego što je danas. Bolje za učitelje, ali bolje i za učenike.
Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su učitelji dužni njihovu djecu nečemu naučiti, te da je na njima sva krivnja ako djeca ostanu nenaučena. Pa ako, recimo, podijele trideset jedinica u razredu od trideset i pet učenika, onda su sami sebe diskvalificirali za odgojno-obrazovni rad. Nije, međutim, tako. Učitelji su tu samo da djeci pokažu kako se nešto uči, te da, eventualno, onih nekoliko zainteresiranih i darovitih nečemu izravno i nauče. Na ostalima je da uče sami. Ako to žele, ako su to u stanju, ali i ako im roditelji to omoguće.
Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da djecu dovode u školu na čuvanje. Ali učitelji nisu isto što i odgojitelji u vrtiću ili u jaslicama. Za razliku od vrtića, škola nije simulacija stvarnosti ni mjesto za igru. Škola je stvarnost sama. Od toga kakav ćeš biti u školi ovisi ti kako ćeš proći u životu. Barem bi tako trebalo biti, a učitelji su tu da uvjere učenike u to. Oni su prvi ozbiljni čuvari sustava u našem životu, čuvari onoga što je pravedno i ispravno, čuvari Republike u idealnom smislu te riječi. Ali učitelj nije čuvar nijednoga svog učenika pojedinačno. On to ne smije biti. I to je ono što bi roditelji morali znati prije nego što svoju djecu dovedu u školu.
Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su supervizori odgojno-obrazovnog procesa kojem su podvrgnuta njihova djeca. Oni misle da mogu dovoditi u pitanje njihove jedinice. Ili da učitelje mogu kriviti za te jedinice. Pogotovo to misle roditelji po gradovima, naročito ako su visokoobrazovani i ako zarađuju više od učitelja svoje djece. Prvih, istina, nije mnogo, a drugih je golema većina. Jedva da ima roditelja koji su siromašniji od učitelja svoje djece. Mojoj majci, koja je bila ekonomistica, kao ni mom ocu, liječniku, nikad ne bi na um palo da dovedu u sumnju sve one bezbrojne jedinice iz matematike i fizike, što sam ih nadobivao prije nego što su me moji učitelji propustili u život, darujući mi, više iz sažaljenja nego iz znanja, prolazne ocjene. Svaka od tih jedinica bila je samo moja i zaslužena. Njih dvoje su to znali, ali ne zato što su bili jako pametni i čestiti, nego zato što ih je u to uvjeravao nedodirljivi autoritet učitelja i nastavnika. Onaj autoritet koji im je kao cehu bio društveno delegiran.
U posljednjih tridesetak godina zajednica je učinila sve da taj autoritet bude do kraja poništen i negiran. Došlo se na kraju do toga da svi mogu imati sve petice, a da svaka jedinica najviše košta onoga koji je jedinicu dao. Od učitelja se očekuje da budu defektolozi i odgojitelji u domu za maloljetne delinkvente – koji se, naravno, iz razloga političke korektnosti ne zove baš tako. Osim što su dužni nositi se s učenicima, oni se moraju nositi i s njihovim roditeljima. I kako da ti ljudi ikoga ičemu nauče?
Vaša djeca su samo vaša. Drugi se, izvan svojih profesionalnih ovlasti, nisu dužni brinuti o njima. Na liječnicima je da ih liječe, advokati će ih braniti kad vršnjaku bejzbol palicom razbiju glavu, učitelji će ih učiti što je to sonet i tko je bio Krsto Frankopan – vjerojatno uzalud, ali ni jedni, ni drugi, ni treći nemaju životnu misiju da vašu djecu izvedu u život. To je, gospodo roditeljska, samo na vama i na vašoj djeci.
Zajednica ne može vratiti učiteljima, nastavnicima i profesorima ono što im je trideset-četrdeset godina sustavno oduzimala. To nije moguće između ostaloga i zato što je uništen onaj vrijednosni sustav u kojem su to bili poštovani ljudi. U zamjenu im, međutim, moraju, ali doista moraju omogućiti status službene osobe. Onaj status koji, iz manje dramatičnih razloga, već imaju liječnici. (Za razliku od učitelja oni imaju i status i ugled). Status koji, posve logično, imaju policajci.
Smisao nije da se učitelji, nastavnici i profesori zaštite od podivljalih učenika, nego je smisao da se zaštite od njihovih roditelja. Dogodi li se to, i učenici će se pripitomiti. Osim što će se tako ovim ljudima omogućiti da rade svoj posao, bit će, makar i napoprijeko, zaštićen njihov autoritet. Učitelj bez autoriteta je školska luda. Ali, dok vaša djeca nisu i naša djeca, pa ne možemo za njih snositi ovako široko postavljenu odgovornost, njihovi učitelji jesu i naši učitelji. Ako su oni jadne i bijedne lude, tada smo lude svi.
jergovic
