Novinarka Nove TV upitala je slijepog pjevača Andreu Bocellija je li nakon svoga pulskog koncerta stigao razgledati grad. On joj je odgovorio da nije.
Nakon ovog su se nadigli svi hrvatski web-toaletoidi, vijest se poput epidemije prenijela i na regiju, užarile su se septičke jame s facebook komentarima, naglo je skočila klikabilnost, bratiji virtualnih debila naglo se popravilo raspoloženje. I, ustvari, nije se dogodilo ništa novo ni neobično: internetsko novinarstvo u Hrvatskoj se u velikoj mjeri svodi na proizvodnju gluposti nad kojim se superiornim mogu osjećati i ispodprosječno inteligentni kompjutorski korisnici i klijenti s međumrežja, a među temeljnim novinskim formama takvoga internetskog novinarstva je i pisanje potjernica za boljim i pametnijim, i za iznadprosječim, kao i sramoćenje svakog tko je malo različit od rulje ili mu se omaknula kakva omaška, spale mu hlače pred fotoreporterima ili se okliznuo pa pao u more. Žanr tih sramotnica nije, istina, originalno novinarski, nego je preuzet s društvenih mreža i s danas već prevaziđenih internetskih foruma, gdje je, pak, stigao s osmoškolskih hodnika i iz slabo nadziranih školskih dvorišta. Sramotnice su, naime, vajkadašnji oblik školskog vršnjačkog nasilja, i bit će da nema onog tko s trinaest-četrnaest godina nije sramoćen jer je nešto krivo rekao, jer ima veliku glavu, nosi naočale ili je, ne daj Bože, nekakav manjinac, ima neizgovorljivo ime ili je muško s malo zaobljenim kretnjama. Povremeno se, istina, po novinskim crnim kronikama, ali i po istim ovim web-toaletoidima, susrećemo s tužnim pričama o klincima koji su se ubili jer ih je vršnjačka rulja izvrgnula sramoćenju. Ti osjetljivi dječaci i djevojčice žrtve su jedne male povijesti, koja ne poznaje historijski napredak ni bilo kakvu mijenu: dok je škola i u njima đaka, bit će i tog najgoreg od svih klinačkih zlostavljanja. Bit će sramoćenja i sramotnica. Ali, avaj, dokle će toga biti među odraslim svijetom? I koja je zapravo razlika između hiperhormoniziranih pubertetlija i urednika i novinara hrvatskih web-portala?
Ne gledam Novu TV, jer na toj televiziji nema kulture ni sporta. Mislim da ne poznajem nijednu njihovu novinarku, pa tako ni Petru Fabian Kapov, kako se, pročitao sam, zove osramoćenica koja je intervjuirala Andreu Bocellija. A ni njega ne slušam, jer ne slušam glazbu koju taj čovjek izvodi. Naime, Bocelli je zvijezda zaostalih ili zapuštenih kulturnih sredina. A kako je takvih većina, on je baš velika zvijezda. Pjeva imitaciju opernih arija, namijenjenu publici kojoj je klasična glazba dosadna, a opere su im neslušljive. Bocelli, kao i ostali crossover glazbenici, među kojima su Hrvati neočekivano uspješni, svojom vještinom stvara u ljudima iluziju da slušaju nešto dobro i uzvišeno. A nema boljeg biznisa u kulturi od potpomaganja iluzije o nečijoj kultiviranosti. Ljudi vole da vjeruju kako su bili na koncertu ozbiljne muzike.
I zbog svega ovog, zbog Nove TV koju ne gledam, Andree Bocellija kojeg ne slušam i Petre Fabian Kapov o kojoj blage veze nemam, jer sam joj lice vidio samo na stop-kadru prenesenom na sve strane, s upisanim titlom: “Jeste li razgledavali? – Joj nisam.”, ova me se stvar ne bi trebala ticati, i uzalud se nagovaram da od nje odustanem. Uostalom, zar je sve ovo vrijedno komentara, zar je vrijedno Sumnjivog lica? E pa, na žalost, jest.
Ne mogu znati kako je glasilo pitanje na talijanskom što ga je Petra Fabian Kapov postavila svom sugovorniku. Ne mogu to znati, jer su njezini urednici na Novoj TV bili tako blistave pameti da su izrezali “sporni” dio iz intervjua, pa ga više nitko nije mogao čuti. Znam samo ono što se isprenosilo po internetu, i što je završilo u titlu. Ali skoro da je i svejedno: vjerojatno na svim, ili skoro svim, jezicima leksički smisao postavljenog pitanja je isti. Jeste li, dragi gospodine Bocelli, dragi gospodine Ray Charles, dragi gospodine Saša Matić, stigli razgledati Pulu? Joj, nisam, odgovara Bocelli – i svi se nešto čude kako se nije razbjesnio na pitanje, nego mu je još i žao! Mamlazi i mamlaskinje misle, ili se samo prave da misle, kako je Bocelli silno uljudan, pa prelazi preko neumjesnog pitanja.
Ako sam i u što siguran, a ono sam siguran u to da Andrea Bocelli u novinarkinom pitanju nije čuo ono što je čula svekolika hrvatska web-balavurdija. Jer on to naprosto nije ni mogao čuti, pošto, kao i svaki drugi slijepi, slabovidi, nevideći i ćoravi čovjek na butum dunjaluku učestalo koristi riječi koje proizlaze iz glagola vidjeti, gledati, motriti. I shodno tome, ne samo da Petra Fabian Kapov nije načinila nikakav gaf, nije ništa pogrešno pitala, samo je na normalan način i normalnim jezikom razgovarala s normalnim čovjekom. A on, koji se, da i to kažemo, u životu nagledao svijeta, za razgledanje Pule naprosto nije imao vremena.
U jeziku se zrcali ono čega ima u stvarnosti. Zato afrički jezici nemaju riječ za led. U jeziku se ogledaju društveni odnosi, u njemu se prepoznaje i ona neizgovorena ili neizgovorljiva povijest jedne jezične zajednice. U jeziku se ogleda iskustvo većine. Pa kako je u nas, a bogme i drugdje, većina videćih, tako, recimo, imamo pogled na stvari, a nemamo čuh na stvari, kao ni njuh na stvari. I kakav je onda položaj slijepaca u tom pogledu? Zapravo, savršeno normalan, prirodan, običan.
U pogledu je sadržana i njegova metafora. Sadržan je preneseni govor. Pa kada se, recimo, nekoga pita je li bio u razgledanju grada, to ne znači da ga se pita je li zurio u zgrade i fasade. I potpuno je svejedno ima li taj netko dioptriju ili ima oči sokolove ili je slijep kao Andrea Bocelli. U našem jeziku je, možda i više nego u nekim drugim okolnim jezicima, pojmova i fraza izvedenih iz pogleda i gledanja. To mi je na um palo kada sam prvi put imao književni nastup u Hrvatskom društvu slijepih. Došlo je puno ljudi, osjećao sam se kao da sam Samuilo, a oni su moja vojska (a vi sad proučite što sam ovim upravo rekao), i najednom sam jasno čuo i osjetio koliko je pogleda, viđenja i gledanja u svakoj drugoj mojoj rečenici, ali odmah zatim i u svakoj drugoj njihovoj rečenici. Niti sam se ja ustezao da govorim onako kako inače govorim, niti su oni drukčije govorili. Obostrano smo se nagledali i nagovorili.
Jesu li slijepci oštećeni zato što je jezik pun gledajućih riječi, pojmova i metafora? Nisu. Najprije zato što se jezik najprije služi da se njime govori, a tek nakon što se progovori, o njemu se može i misliti. A nisu oštećeni ni zato što će jezik i u odnosu na videću većinu katkad djelovati na jednak način na koji djeluje u odnosu na slijepce. Recimo, kada smo se tog dana rastajali, jedni drugima govorili smo – doviđenja! I naravno da bi sad neki pubertetlija u svom moralističkom naponu izvolio primijetiti da ću ja slijepca, možda, još i vidjeti, ali da on mene, bogme, i neće. Međutim, isto tako, ako zaboravim kupiti mrkvu za grah, nabrzinu ću ogrnuti kaput i ovako u trenirki odletjeti do dućana. Jest, da ne bi: možda će vrabac odletjeti, ali odakle meni krila? Eno ih u jeziku! Tamo gdje je i pogled na svijet Andree Bocellija.
Ova priča je zbog još nečeg važna: slijepci, kao ni gluhi, nisu hendikepirani time što im slabo rade oči ili uši. Njihov je hendikep prvenstveno kulturološke prirode. Pripadaju manjini usred svijeta koji je u jezičnom i u svakom drugom pogledu prilagođen većini. Da je kojim slučajem drukčije i da je većina slijepih ili gluhih, te da je svijet uređen po njihovoj mjeri, oni ne bi ni osjećali svoj hendikep. Zato bi bilo dobro i za sve korisno umjesto govora o hendikepu govoriti o različitostima i o manjinskim pravima. Manjinci se, za razliku od hendikepiranih, ne sažalijevaju. Umjesto toga, pruža im se mogućnost za ostvarivanje njihovih prava.
Novinarka Nove TV nije učinila gaf. Upravo suprotno, ona je s Andreom Bocellijem razgovarala kao što bi razgovarala s bilo kojom drugom svjetskom zvijezdom koja je došla u Hrvatsku. Nije se sjetila da ga sažalijeva, nego ga je pitala je li razgledao Pulu, potajno se, valjda, nadajući da će slavni gost vidjeti nešto od našega malog i beznačajnog lokalnog svijeta. I onda su došli ovi da joj se narugaju. U tom toaletoidnom insistiranju na nekakvom gafu nešto je što pomalo i nadilazi pubertetske standarde našega web novinarstva. Kao da se nisu rugali Petri Fabian Kapov, nego su za Bocellijem vikali: Ćoro, ćoro, vidi te, ništa ne vidiš!
jergovic
