Stanislaw Symchy Goscinny rođen u Varšavi i Anna Beresniak iz Chodorkowa, blizu Zytomierza (u današnjoj Ukrajini), upoznali su se i zaljubili u Parizu, godinu-dvije nakon Velikoga rata. Tu su se i vjenčali, tu im se u jesen 1920. rodio sin Claude, a šest godina kasnije i drugi sin René. Dječaku je tek nekoliko mjeseci kada se sele u Argentinu, jer je otac dobio posao kao kemijski inžinjer. U vrijeme burzovnog sloma, očaja i razočaranja, privatnih bankrota i nacionalističkih mahnitanja iz kojih će se roditi čudovište nacionalsocijalizma i fašizma, braća provode sretno i relativno bogato argentinsko djetinjstvo. Odgajani u laičkom, internacionalnom duhu, višejezični i slobodni od zavičaja i domovina, skoro da nisu ni znali tko su i što su. Da su u očima drugih ubojice Krista, uljezi, vječiti došljaci.
Obojica pohađaju francuske škole u Buenos Airesu. René je stidljiv i povučen. Od rana se pokušava baviti crtanjem. Trinaest mu je godina kada Hitler napada Poljsku i započinje svjetski rat. Petnaest mu je kada se na tajnoj konferenciji na Wannseeu donosi odluka o “konačnom rješenju” i “preseljenju” Židova na istok. Tako se definirala bit Holokausta. Lišavanje života, ubojstvo, masovne likvidacije – ništa od toga nije se spominjalo. Nego – preseljenje. Tako da savjest ostane mirna.
Renéu je sedamnaest kada mu umire otac. Moždani udar, iznenada. Lagodnom je životu kraj. Zapošljava se kao pomoćni knjigovođa u tvornicu gume, a godinu dana kasnije prelazi na mjesto crtača u reklamnoj agenciji. Ali i tu ubrzo gubi posao. Početkom 1945. s majkom odlazi u New York, gdje će im ujak Boris pomoći da se snađu. On ga zapošljava u jednoj uvozno-izvoznoj marokanskoj tvrtki. Ali eto ti belaja, u najboljim je godinama da pogine za domovinu – svejedno koju i čiju – pa pred novačenjem u američku vojsku bježi u rodnu Francusku. Uto je već godina 1946, pa René Goscinny služi mirnodopski vojni rok u 141. alpskom pješačkom bataljunu, gdje se, opet, istakao crtanjem. Dobiva kaplarski čin i biva imenovan za službenog pukovnijskog umjetnika.
Godinu dana kasnije ga demobiliziraju i daju mu da ilustrira Balzacovu “Djevojku sa zlatnim očima”. Ali on čini grešku, traga za obitelji i vraća se u New York. Nema posla, nikog ne poznaje, nitko mu ne želi ili ne može pomoći. Komplicirano podrijetlo, daleki i izgubljeni zavičaji, mnoštvo različitih jezika od kojih nijedan nije materinji, to što je ubojica Krista, uljez, vječiti došljak, ili samo nije imao sreće, tek dvadesetdvogodišnji René Goscinny bio je suvišan u New Yorku, bio je poput onih mladih očajnika u negrijanim sobama i romanima Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Praktično u posljednji čas, prije nego što bi i on nekoj babi glavu raskolio sjekirom, Goscinny upoznaje Willa Eldera, Jacka Davisa, Harveya Kurtzmana, karikaturiste, strip crtače i menadžere u preporađajućoj grafičkoj industriji čija je publika žudjela za novim junacima, imaginarnim prijateljima i superherojima koji će ih izvesti iz jedne i uvesti u drugu povijesnu, umjetničku i popkulturnu epohu. Piše knjige za djecu, pa slučajno upoznaje čovjeka koji će mu u velikoj mjeri odrediti životni put.
Maurice de Bevere, zvani Morris, francusko-belgijski crtač, isusovački đak, rođeni antitalent za matematiku, koji je po presudi svojih nastavnika bio osuđen na propast, stvorio je 1946. Lucky Lucka, osamljenog kauboja koji jezdi Divljim zapadom s vječnom cigaretom u ustima, i više-manje usput uspostavlja pravdu i pomaže ljudima u nevolji i u pionirskom osvajanju pustih i nenaseljenih zemalja. Uzda se u svoga vjernog konja Jolly Jumpera, neprijatelje nalazi u braći Dalton, odbjeglim robijašima, četvorici-petorici njih, svaki jedan drugom do uha. U genijalnom srpskom prijevodu, koji smo obično čitali u izdanjima Stripoteke, Lucky Luck postao je Talični Tom, te nema razloga da ga i mi dalje tako ne zovemo.
Morris će u tada još neizvjesnoj budućnosti Goscinnyju povjeriti Taličnog Toma, da ga piše sve do kraja života, ali je mnogo važnije to što ga je Morris – više duhovno nego praktično – uveo u onaj stripovski svijet u kojemu će on, René Goscinny, postati ne samo klasik, nego Shakespeare, Dante i Molière, sve to u jednoj osobi.
Na ovom bi se mjestu, vjerojatno, trebala i zaustaviti pripovijest o životu jednoga čovjeka, a nastaviti se priča o životima junaka njegove mašte. Biografija je u priči o čovjekovu djelu važna i zanimljiva dok god je neizvjesna i dok god nam se čini da je čudo što sve nije završilo u propasti. U tom dijelu životopisa mogu se pronalaziti uzori budućega djela, rodna mjesta i podrijetla imaginarnih junaka.
Ali još dvije-tri o životu: godine 1951, u Parizu, gdje se vratio da bude voditelj odjela Troisfontainesove agencije World Press, izdavača slavnog Spiroua, upoznaje Alberta Uderza, postaju nerazdvojni doživotni prijatelji, i nastupaju kao autori niza karikaturalnih stripova – recimo Oumpah Pah – uglavnom američke tematike. Kao ni Goscinny, Uderzo nije rođeni Francuz, nego Talijan od oca Venecijanca i majke Toskanke.
Goscinny i Uderzo 1959. stvaraju Asterixa, hrabroga malog Gala koji s prijateljem Obelixom, Obelixovim psićem i trupom junačnih zemljaka, vodi rat protiv Rimljana i inih prafrancuskih neprijatelja. U prvi je mah Asteriks – posvojimo i njega u imenu, jer smo ga tako čitali dok je čitanju bilo vrijeme – zamišljen kao jednokratni, kraći serijal, da bi zatim narastao u nacionalnu epopeju, koja je i u biološkom i u metaforičnom smislu nadživjela Renéa Goscinnyja, donijela mu ogromnu planetarnu, ali i nacionalnu slavu i priznanje, ali – što je jednako važno i zanimljivo – utisnula se francusku kulturu, obilježila i odredila modernu francusku naciju više nego ijedna knjiga i film, glazbeno i likovno djelo dvadesetog stoljeća. Nije podcjenjivanje reći da je Asteriks značajnije utjecao na Francusku od Camusa, Startrea ili Malrauxa, od Godarda ili Balthusa, jer nijedan strip u povijesti nije jednu kulturu tako definirao i obilježio kao Asteriks Francuze. Ono što je Njegoš Crnogorcima, to je taj mali Gal njima. U gotovo jednakom mitsko-karikaturalnom smislu.
Nakon Asteriksa Goscinny je, ovaj put u suradnji s Jeanom Tabaryjem, još jednim velikim crtačem karikaturalnog stripa, stvorio Iznoguda, maloga zlog vezira s ambicijom da postane kalif umjesto kalifa. Za razliku od Asteriksa, čija je priča barokna, bogata i rasuđena, puna neočekivanih rukavaca i mogućnosti za rađanje nove priče u priči, ispunjena referencama na suvremenost i na francusku kulturnu povijest, sav je Iznogud zasnovan na jednom jedinom motivu, na gegu koji se može nacrtati i ispričati u samo nekoliko sličica, a Goscinny si je zadao da ga varira, priča i dopričava u beskonačnom nizu epizoda.
Asteriks je priča o identitetu, kakvu je mogao ispričati samo čovjek koji je po diktatu vlastite sudbine bio primoran da razmišlja o identitetima. Varšava i Zytomierz, Pariz, Buenos Aires i gladni dani u New Yorku, otac, majka, brat, bez korijena i zavičaja, vječiti ničiji, samo je takav mogao ispričati priču o Francuzima i Prafrancuzima. Je li to bilo ruganje sa sobom? Jest, svaka je velika priča o identitetu ruganje sa sobom. I da, Asteriks je, u to nema ama baš nikakve sumnje, autobiografska priča. Samo što autobiogafije nisu onakve kakvim ih zamišljaju službenici u imigracijskim odjelima koji određuju tko će ostati s one strane, a tko će biti pripušten na ovu stranu granice.
Iznogud je priča o svijetu i vremenu u kojemu je Goscinny živio, a u kojemu smo i mi odrastali uz Stripoteke i državne udare po Latinskoj Americi i Africi, ne znajući da se i sami pripremamo da živimo u banana državama kojima vladaju iznogudske strasti i afekti. Upravo zato što je ovo Iznogudov svijet, René Goscinny nije mogao živjeti nekim normalnim i sretnim životom, kakav je najavljivalo njegovo buenosajresovsko djetinjstvo. I da, Iznogud je, ne sumnjajmo u to, autobiografska priča.
René Goscinny umro je jedva navršivši pedeset i prvu. Kao i otac mu umro je iznenada. Samo se srušio. Ali računao je on i na to, nije s ovoga i ovakvog svijeta mogao otići bez da kaže i svoju posljednju: većinu svoga nemalog bogatstva, koje je raslo i raste sa slavom njegovih junaka, Goscinny je ostavio glavnom rabinatu Francuske. Onome kome još uvijek nije jasno zašto je tako postupio može se reći još samo to da je tako učinio zbog njih kojima nije jasno. Zbog njih se o identitetima i govori. Oni su, a ne stvarni progonitelji, krivi što je netko uvijek ubojica Krista, uljez, vječiti došljak.
jergovic
vi
