Nema se para, a cijene u samoposlugama rastu – iako je najavljeno da će hrana ulaskom u Evropu biti jeftinija – svakim danom je sve više nezaposlenih, a nešto nam nema ni turista na Jadranu. Nema ih, izgleda, zbog Evrope. Rusima smo morali uvesti vize, pa zato nisu došli. A Bosancima smo postavili tvrde, evropske granice, zbog čega su plaže u Makarskoj i okolnom primorju prazne kao u vrijeme rata.
Od Evrope će se, izgleda, okoristiti samo vojnici. Ili vojni plaćenici, pošto u Hrvatskoj ne postoje više regruti. Oni su se, zahvaljujući ulasku u EU, pojavili na vojnoj paradi u povodu velikoga francuskog praznika, zajedno s domaćinima i Amerikancima. Hrvatske novine prepune su ganutljivih napisa o tom najnovijem hrvatskom uspjehu, ali i o erotizaciji svekolike francuske vojničke elite hrvatskim vojnicima. Zovu ih, zamislite, avatari. Lijepi, kršni, visoki kao jablanovi, marširaju tako ponosni Hrvati preko Jelisejskih poljana ili već gdje, a samo im jedna misao na umu: nigdje Srba! Naime, činjenica da su ih u svojim homoerotičnim snovima obuzeti domaćini proglasili avatarima (ako su im nosevi toliki, i šake tolike, koliki su im...), ne bi značila ništa da su se na dotičnim asfaltiranim francuskim poljanama, ne daj Bože, pojavili i srpski vojnici. Tada bi sve propalo. I ne bi bilo smisla ni u ulasku u NATO i Evropsku uniju...
Naravno, stigla je i ta vijest da je Srbe pošteno nasekiralo to što su sa Francuzima marširali Hrvati, a ne oni, Srbi, koji su Francuzima tradicionalni prijatelji i s kojima su baš na taj dan obišli i Spomenik zahvalnosti Francuskoj, tu u Beogradu... I odmah je stvar bila još mnogo slađa. Iako, istina je da su Hrvati marširali Parizom samo zato da bi sutra, u ime nekog dozlaboga lažnog evropejstva, išli da za francuske interese ratuju u Maliju. Tačnije, već su se francuski i hrvatski predsjednik dogovorili da avatari odu tamo i da svojim prisustvom donekle prikriju činjenicu jednostrane francuske vojne intervencije u toj afričkoj zemlji. A ako bude potrebe, i da malo ginu umjesto Francuza. A ginut će, kako nam se čini u ova tri tjedna, da ne kažem hefte, jer se ni o čemu drugom, osim o vojsci, i nije govorilo kao o izglednoj posljedici ulaska Hrvatske u EU.
Mimo toga, dogodila se još samo jedna zanimljiva – i za razliku od militarizacije i učestvovanja u lažnim mirovnim misijama – prilično pozitivna stvar, a to je pojava dvije hrvatske dame u timu srpskoga premijera Dačića. Tamara Obradović Mazal savjetovat će premijera oko pravnih aspekata vezanih za integracije, dok će Marija Pejčinović Burić biti voditeljica tima. U novinama ne piše kakvoga tima, ali zato piše da će njihov posao trajati dvije i po godine i da ga finansira Evropska unija.
Tamara Obradović Mazal bila je pomoćnica ministra i državna sekretarka i u lijevim i u desnim vladama u proteklih dvanaestak godina, bila je zamjenica glavnog pregovarača u hrvatskim pregovorima za ulazak u Evropsku uniju, a navodno je provela završnicu posla oko privatizacije hrvatske brodogradnje. Nije se bavila klasičnom stranačkom politikom, nije davala biografske ili svjetonazorske intervjue, tako da, zapravo, ništa i ne znamo o ideološkim opredjeljenjima te žene. Ne znamo ni kakvo je njeno nespecifično obrazovanje, ima li kakve kulturne interese, kakav je njezin stav o bilo čemu. Tamara Obradović Mazal tipičan je slučaj tehnokrata u hrvatskoj politici i državnoj upravi. I u tome je, izgleda, uspješna.
Marija Pejčinović Burić drukčiji je slučaj. Dugogodišnja saborska zastupnica HDZ-a, predsjednica Udruge žena Katarina Zrinska (ženske stranačke organizacije), i svojevremeno vrlo ambiciozna političarka, koja je, u vrijeme Ive Sanadera, bila jedna od onih koji su pokušavali definirati nekakvu hrvatsku desnicu, koja ne bi bila ni proustaška, ni antisrpska, ni ekstremno konzervativna. Taj pokušaj je, na kraju, ispao kao proizvodnja drvenog željeza. U vrijeme kada se s dolaskom Tomislava Karamarka na čelo stranke HDZ ponovo ideološki ekstremizirao, Marija Pejčinović Burić je, skupa s drugim „umjerenjacima” naprosto zbrisana sa scene. Bit će zanimljivo ovu neobičnu ženu, koja zna govoriti, šarmantna je i umije se ponašati, vidjeti u novom kontekstu.
Konačno, puno je pametnije i evropskije da dvije žene odlaze u Beograd pomagati Srbima, nego da hrvatski avatari idu u Mali. Makar njih dvije Srbima pomogle samo u tome da i srpski avatari pođu u Mali.
Tekst je preuzet iz Politike
Izvor: 6yka
