U novinama čitam o predizbornim obećanjima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Izaberu li ga ponovo, on će, kaže, otvoriti trideset novih škola, Gradsku knjižnicu će iz neuvjetnih prostora na Starčevićevu trgu preseliti u obnovljenu zgradu Paromlina, i sagradit će Operu. Iako nisam posjetitelj zagrebačkih opernih priredbi, općenito ne zalazim u Hrvatsko narodno kazalište, malo što bi me, valjda, moglo tako ozariti i zainteresirati kao izgradnja operne zgrade u Zagrebu ili u bilo kojem drugom južnoslavenskom gradu. Nešto je operetno u toj pripovijesti, jer svaka je politika koja obećava Operu na putu prema zgodnom operetnom libretu. I već čujem čist i bistar glas žene iz mojih zavičaja Sandre Bagarić, kako na premijeri u Kazalištu Komedija pjeva uvodnu ariju, da ne kažem song, o gradonačelniku male i siromašne srednjoeuropske metropole, koji usred višegodišnje ekonomske krize, depresije i kulturnoga sloma, svojim sugrađanima obeća – Operu. Nipošto nisam ironičan, nemam zato ni nekoga naročitog razloga, ali tema je, ipak, samo operetna. Do opere i opernoga libreta mnogo je duži put.
Opera je već skoro sto i dvadeset godina prilično mrtva i vrlo kvalitetno mumificirana umjetnička vrsta. Naravno, bilo je u dvadesetom stoljeću dobrih opernih komada, barem jednom (u slučaju Dmitrija Šostakoviča i njegove “Lejdi Magbet Mcenskog okruga”) neka se operna premijera umiješala u zbilju i odredila životnu putanju i stradanje svoga autora, bilo je tokom našega vijeka i velikih opernih skladatelja, inovatora i revolucionara, bilo je i takvih koji su pokušavali – uglavnom, na žalost, da kaleme rock ili etno glazbu i operu, ali nikada se nije dogodilo, niti bi se trebalo događati, da publika doživi ono što je posljednji put doživljavala u Verdijeva vremena. S izumom žarulje, kino projektora i mikrofona fatalno se promijenio pogled na svijet. Naravno, nikome neće na um pasti da sahranjuje ili ukida operu – osim, možda, u Hrvatskoj, gdje neuspješni pisci javno govore i o smrti poezije i književnosti, a kamoli neće o smrti opere, slikarstva, kiparstva, valjda svake umjetnosti osim, da prostite, umjetnosti sviranja kurcu – ali opera je vrlo skupa, u svome elitizmu krajnje ekscentrična, liberalnom kapitalizmu, naročito u malim i siromašnim kulturama i društvima, krajnje neprispodobiva umjetnička vrsta. I to je, recimo, razlog zbog kojega bih bio na strani svakoga tko bi, ali sasvim ozbiljno, kanio sagraditi Zagrebačku operu.
Naravno, Milan Bandić ne misli ozbiljno. Ovo su, ipak, samo predizborna obećanja. A ako se pred izbore već obećava, onda je mudrije obećati nešto što je teže ostvarivo od HDZ-ovoga Pelješkog mosta (iako ne bih ruku u vatru stavio kako u nekoj od sljedećih epizoda Vesna Pusić neće preuzeti i ovu ideju, njoj se naprosto sviđaju skupe stvari), jer nikome neće na um pasti da vam zamjera što niste ostvarili takvo obećanje. Osim toga, nisam baš siguran da Milan Bandić zna što je Opera i koliko to košta. Metaforički rečeno, u dvadeset prvom stoljeću svaka novosagrađena opera treba biti Sydneyska opera. Sve što bi bilo skromnije, bilo bi samo jeftina opereta.
Istina, prije nekoliko godina u nekoj se televizijskoj emisiji moglo čuti i to da bi bivšu Badelovu zgradu trebalo pretvoriti u Zagrebačku operu, valjda na isti način na koji je dobra vila bundevu pretvorila u Pepeljugine kočije (je l’ ono bješe vila, il’ neki drugi čudotvorac?), ali čak i u bajci, moglo je to trajati samo do ponoći. Tvornička zgrada ne može postati Opera ni do ponoći, ni od ponoći, naprosto nikako. Ako bi i moglo, bilo bi to skuplje i od onoga što je inače nepodnošljivo skupa, od izgradnje sasvim nove, lijepe Zagrebačke opere.
Inače, vijest o Bandićevom predizbornom obećanju sustigla me je upravo u trenutku kada sam dovršavao prozni komad pod naslovom “Sarajevski psi”, posvećen znamenitoj zgradi Sarajevske opere, koja se nalazi na Bistriku, iznad gradske pivovare i Samostana svetog Ante. Prije nekoliko godina, u romanu “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” opisivao sam hohštaplerski projekt Zagrebačke opere, jednoga po ovdašnjim tabloidima i televizijskim emisijama iz kulture vrlo cijenjenog europskog arhitekta, koji se u zbilji istaknuo samo gradnjom velebnih samoposluga i trgovačkih centara, koja bi, ta Opera, bila sagrađena na Sljemenu… U obje epizode vrlo sam uživljeno boravio u tim izmišljenim prostorima, osjetio sam njihov prašnjavi miris, upoznao se do u najmanju potankost s njihovim historijatom. Proučio sam doista svaki dokument, sve što je itko ikada rekao ili zapisao o bistričkoj građevini i sljemenskome arhitektonskom i građevinskom projektu, tako da me je Milan Bandić zaista obradovao.
Vi sad od mene, možda, očekujete da se narugam Milanu Bandiću? Ili ste već i dosadašnju pripovijest doživjeli kao ruganje? Ako jeste, krajnji je čas da ovo prestanete čitati. Komadićem novina na kojemu je članak otisnut možete obrisati onaj dio tijela gdje leđa gube svoje časno ime. Toalet papir vam je, očito, preskup. Ja, naime, mislim da izgradnja Opere, kao ni izgradnja Muzeja suvremene umjetnosti (hvala ministru Boži Biškupiću) ili izgradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice (hvala svemogućemu Stipi Šuvaru) nikako ne mogu biti preskupi ni u najgoroj ekonomskoj krizi i recesiji. Novac potrošen u ovakve svrhe neće se, istina, vratiti, ali s Operom, Knjižnicom, Muzejem društvo i država dobivaju svoj stvarni smisao. Ljudi koji dovoljno dugo zure u Operu, Knjižnicu i Muzej neće se, sva je prilika, međusobno poklati ili odati ljudožderstvu. To je, pazite, vrlo važna razlika između tih građevina i, recimo, rukometnih arena i svih živih maksimirskih stadiona. Što stadioni mogu načiniti od ljudi mogli ste se zorno uvjeriti odbijanjem Hrvatskoga nogometnog saveza da kazni Zdravka Mamića zbog rasizma i šovinizma prema Željku Jovanoviću. Nije tu riječ o politici, ljudi u tom savezu su naprosto – poživotinjili. Eto, zato valja graditi Operu. I zato je živa šteta što Milan Bandić ne misli ozbiljno, nego nas, predizborno, malo zafrkava. Možda je populizam obećavati Operu, ali je elitizam graditi Operu.
Bez natječaja, nego po pozivu: pružiti Borisu Podrecci priliku za spektakularnu tačku na jednu ozbiljnu umjetničku karijeru. Dati mu da crta i da gradi Operu, negdje na samome vanjskom rubu Novoga Zagreba, tamo niz Turopolje, gdje zrakoplovi prave krug prije nego što slete na Plesu… I da onda jednoga dana bake unucima iz zraka pokazuju: vidiš, ono je Opera! To je, što rekoše u onoj reklami, neprocjenjivo!
Izvor: Jergovic
