U Zagrebu postoji jedan vrlo lijep trg, kojemu bi vlasti rado promijenile ime, samo kad bi se to smjelo: Rooseveltov trg. Volim njime proći, ili se autom provesti Savskom cestom, pa pogledani niz njegovu ravnu površ, i osjetiti milinu zbog imena američkog predsjednika, koje je u naziv trga upisano.
Više je razloga zbog kojih nas se, kao građane Hrvatske i kao Europljane, Roosevelt tiče. Prvi kojeg se lako sjetiti tiče se ulaska Amerike u rat i pobjede nad fašizmom. Ali meni je ovih dana neprestano na umu nešto drugo. U ponedjeljak, 6. siječnja 1941, nakon što je treći put izabran za predsjednika, Franklin Delano Roosevelt pred Kongresom drži govor o stanju nacije, i u tom govoru predlaže četiri slobode, koje bi morao uživati svaki čovjek na svijetu. To su: sloboda govora, sloboda vjerovanja, sloboda od bijede i sloboda od straha.
Četiri Rooseveltove slobode bit će u kolovozu iste godine ugrađene u Atlantsku povelju, koju su 14. kolovoza iste godine potpisali američki i britanski predsjednik, i koja je kamen temeljac tada još dalekog posthitlerovskog i antifašističkog svijeta. A duh Atlantske povelje će, zajedno s Rooseveltovim slobodama, nadahnuti Opću deklaraciju o ljudskim pravima, prihvaćenu 10. prosinca 1948. od Opće skupštine Ujedinjenih naroda. U njezinom stvaranju asistirala je Rooseveltova udovica Eleanor Roosevelt.
Zanimljiv je kontekst Rooseveltova govora o četiri slobode: trebalo je razbiti dogmu o američkom nemiješanju u svjetske i europske sukobe, stvorenu po završetku Velikog rata, i povesti zemlju u Drugi svjetski rat. Protiv sebe Roosevelt je imao vrlo snažan antiratni lobi, koji je u velikoj mjeri bio inspiriran od američkih nacista, Hitlerovih podržavatelja i antisemita, ali je u biti imao općenarodnu podršku. Kako Amerikancima objasniti da svoje sinove trebaju slati da se tisućama kilometara daleko od kuće bore za univerzalne vrijednosti?
Premda, iz duha govora o četiri slobode nakon Drugoga svjetskog rata porođen je američki intervencionizam, od ratova u Koreji i Vijetnamu do ratova u Afganistanu i Iraku, u kojem je sloboda postala reklamni slogan i alibi za američki materijalni interes. Ali to je već bilo krivotvorenje njegova smisla, to je već bio pakleni marketing, koji dobre i ispravne ideje pretvara u veliko zlo, kako to već biva u našem dvadesetom stoljeću. No, bit se nije promijenila: četiri Rooseveltove slobode ne samo da su temelj američkog angažmana u ratu protiv Hitlera i njegovih saveznika, a zatim i načela na kojemu su zasnovani Ujedinjeni narodi, nego se na priču o četiri slobode može svesti naš društveni i politički život. Tome smo svjedočili i u toj neobičnoj, a možda i poučnoj godini, koju smo upravo odživjeli.
Recimo, potreba da budemo solidarni s narodom koji je pogođen potresom na Baniji tiče se barem dvije pobrojane slobode: slobode od bijede i slobode od straha. Ta solidarnost ne tiče se ovih dana i tjedana, niti mjeseci koji nastupaju. Tiče se mnogo dužeg razdoblja, u kojem bi srce trebalo pamtiti ono što glava zna: tim ljudima dogodilo se nešto što nas se sviju tiče i što, govorimo li o slobodi, ugrožava slobodu svakoga od nas. Pritom, važan dio njihova stradanja nesumnjivo se tiče pljačke i bogaćenja ljudi koji su nakon rata devedesetih sudjelovali u obnovi ovoga kraja. Krali su armaturu, pa se u potresu beton bez armature raspadao ljudima nad glavom. Ukratko i pojednostavljeno. To je razlog zašto ne možemo vjerovati u neizravne kanale pomoći i u državu kao servis zajednice. Ako država ne želi goniti ljude koji su krali armaturu, građani ne mogu imati povjerenja u nju, jer će ti isti ljudi, ili njihovi nasljednici na činovničkim i poduzetničkim položajima, ponovo krasti armaturu. U ime slobode od bijede i slobode od straha, kako ljudi na Baniji, tako i nas koji smo im dužni pomoći, ne možemo na to bez otpora pristajati.
Primijetili ste da u ovom tekstu pišem Banija, a ne Banovina. Činim to pozivajući se na slobodu govora. Riječ Banija više mi se sviđa, prodornija je i prisutnija u govornoj i literarnoj tradiciji. I ne volim kada me netko primorava da koristim ovu, a ne onu riječ. Također mi nije drago ni kada se riječ koristi kao znak, pa kada u onima koji govore Banija vidimo ovakve, a u onima koji govore Banovina vidimo onakve ljude. Zato ću reći Banija, i rado ću zbog toga biti sumnjiv.
Četvrta je sloboda vjerovanja. Za Božić po gregorijanskom kalendaru uvedena su iznimna pravila, koja će omogućiti katoličkim vjernicima okupljanja u broju koji je, prema mišljenju što ga stožaraši imaju oko drugih vrsta okupljanja, epidemiološki rizičan. Pritom, stožaraši su “preporučili” vjernicima da mise prate preko televizije, ali su Capak i Markotićka demonstrativno najavili vlastiti odlazak na polnoćku. Od izravnog kršenja Ustava stožeraše su zatim spašavali profesor ustavnog prava sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Đorđe Gardašević, te novinari koji prate njihove nastupe, upozorivši ih što će se dogoditi budu li doista jedna pravila vrijedila za katolike, a druga za pravoslavne. Međutim, kako sloboda vjerovanja ne podrazumijeva tek izvor između različitih načina obožavanja jednog Boga (ili većeg broja božanstava), nego sloboda vjerovanja podrazumijeva i pravo na nevjerovanje, stožeraši bez prestanka krše slobode nevjerujućih. A kako sloboda vjerovanja, kao ni sloboda govora, ne može biti parcijalna, tako da važi za Markotićku i Capaka, a ne važi za ljude koji ne vjeruju u Boga, tako kršenje njihovih sloboda ugrožava i slobode samih vjernika. Ali to nije svima lako shvatiti. Gospođa Markotić, recimo, suvereno govori o “duhovnim potrebama vjernika da idu u crkve”, a na um joj ne pada da ti isti vjernici, kao, recimo, i nevjernici, imaju “duhovne potrebe” da odlaze u kazalište, na koncert ili na izložbu. I samim tim, ona zapravo nije baš do kraja svjesna što su to “duhovne potrebe”…
Sjetite se sljedećih dana i mjeseci Rooseveltovih četiriju sloboda, ali više misleći o drugima nego o sebi.
jergovic
