“Better Call Saul”. Na početku druge sezone malomišćanski štreber, antipatični ćelo s naočalama, odlučuje baviti se veleprodajom narkotika. Poveže se s lokalnim macanima, ovejanim narkodilerima i ubojicama iz bande okrutnog Tuca Salamance, krene mu posao, i što će nego da si ispuni životni san: kupi najnoviji model hummera, sve s dodatnom opremom i onim najseljačkijim điđama. To poslovne kolege obezrazumi – budala ne zna da koliko je s tim čudovišnim vozilom uočljiv policiji – namah mu zaplijene hummera, da ga rastave i prodaju za rezervne dijelove. I tu biva izgovorena replika koja se pamti: “Hummer? To je školski autobus za šestogodišnjeg dilera!”
Tim finalom završava epizoda u epizodi, i jedan briljantni mikroesej o značaju socijalnog ukusa, i o posvemašnjoj nakaznosti hummera, automobila koji, ako je vjerovati autorima serije, neće posjedovati ni voziti nitko tko doista drži do sebe, svog javnog ugleda, ali i načina na koji zarađuje novac. Što je tu baš toliko oduševilo ubogoga hrvatskog gledatelja koji bi, kao i svaki pošten Balkanac, štošta žrtvovao za dobar automobil? A dobrih je barem stotinu i nešto, među kojima bi se našlo i mnoštvo seljačkih samovoza. Ali hummer baš nikako. Provozati hummer za njega bi, narečenog gledatelja, bilo isto kao obući grudnjak i plisiranu suknjicu, te za pas zadjenuti golemi colt (u slučaju da netko od prolaznika ima primjedbi na takav outfit), pa se takav prošetati do Jelačić placa. Vjerujte mu na riječ: da mu sad netko pokloni hummera, on bi ga istog trena prodao. I kupio, recimo, onaj mercedes Puch G 290 D.
Što je problem s hummerom da mu se rugaju i takva dva genija kakvi su Vince Gilligan i Peter Gould – autori remek-djela “Breaking Bad” i spin-off remek djelca “Better Call Saul”? Terenac nastao kao jedva blaga reinterpretacija navalnog oklopnog vozila američke vojske, što je haračilo po Kuvajtu i Iraku, kojim je vesela armada gazila male Arapčiće, i na cesti, a pogotovu u gradu, djeluje upravo tako: kao da je zavedeno izvanredno stanje. Tako je to u Americi, ali još je i mnogo gore u tranzicijskim zemljama Istočne Europe. Od balkanskih kuplermajki do ukrajinskih nogometnih menadžera i ruskih švercera oružjem, hummera redom voze dame i gospoda kojima se baš i ne biste rado našli na putu. Hummer je ona tačka razlikovanja među sirotim građanstvom koje se zlopati sa svojim porodičnim i privatnim povijestima, i moćnim, snažnim i neuništivim poduzetnicima koji nemaju osobnih povijesti, nego su od jučer, i sve im je počelo s hummerom. A kad počneš s hummerom, nisi daleko od tenka.
Ali zašto nam je hummer, najednom, tako važan da na njega trošimo trećinu eseja o jednoj sjajnoj televizijskoj seriji? Važan nam je zato što se ne možemo sjetiti druge stvari, predmeta, automobila, mudrog telefona, bilo čega što je na jednak način socijalno i estetski ozloglašeno s obje strane Atlantika, u Americi koliko i u Europi. Hummer je ona objedinjujuća stvar naše civilizacije s početka milenija. Ujedno, on je ono po čemu se Istok razlikuje od Zapada. Istok počinje tamo gdje hummer prestaje biti “školski autobus za šestogodišnjeg dilera”, i postaje simbol bogatstva, uspjeha i moći. Na Istoku viđamo i žute, ružičaste, tirkizne hummere… Ženstvene poput čekića koji udara po palčevu noktu.
Druga sezona serije ima deset epizoda, kao i prva, a okupljena je oko dva lika: Jimmyja McGilla (igra ga Bob Odenkirk) i Mikea Ehrmantrauta (Jonathan Banks). Njihove priče usporedo teku, tako da se u pomalo iritantnom, monotonom ritmu dosljedno, jedna za drugom, tako da se nijednom ne poremeti redoslijed, izmjenjuju Jimmyjeve i Mikeove scene. S tim da se njih dvojica tokom deset epizoda jedva i sretnu, tako da gledatelj na kraju ima dojam da mu je cijela druga sezona prošla kao uvod u treću. Ali sve su to sitne primjedbe naspram silnom gledateljskom užitku…
Jimmy McGill, u budućnosti Saul, ako se sjećate advokat je s večernje škole za advokate. Tako je to u Americi, sve se mjeri po imenu sveučilišta, pa tako možeš postati advokat preko nekog dopisnog fakulteta, ali u tom slučaju nema onog tko će ti povjeriti svoja ljudska, imovinska i ina prava. Jimmyjev stariji brat, međutim, Charles ili Chuck legendarni je, veliki korporacijski odvjetnik, koji se srami Jimmyja, i načina na koji je on došao do diplome. U prvoj sezoni, sjećate se, likvidirao ga je iz posla, ali se Jimmy u međuvremenu diže.
Novih deset epizoda su poput one priče o hummeru: zabavna, uzbudljiva i dobra priča, iza koje, pak, stoji beskrajno pametan, ali nedovršen esej o dva različita i po svemu suprotstavljena mjerila pravde. Jedno zastupa mlađi, drugo zastupa stariji brat. S tim da to nisu samo osobna mjerila dva fikcionalna lika, s kojima će se gledateljstvo onda po izboru identificirati, nego je riječ o mjerilima po kojima se dijele naš moral, ideologija i civilizacija.
Jimmy je sitni prevarant, koji do svakog cilja u životu dolazi poprijeko, kršeći pravila, a pomalo i zakone (onoliko koliko je to odvjetniku dopušteno, pa još malo više od toga). Chuck je fanatik prava i pravnog sustava, kojemu je sav moral u zakonima i paragrafima, u to se pouzdaje, i ništa drugo mu niti ne treba. On je savršena figura zrelog kapitalizma i neoliberalne demokracije, prema čijoj se dobrobiti donose zakoni, i od kojeg zavisi prosperitet društvene zajednice, čiji je najviši smisao ostvaren u bankovnoj, poslovnoj, svejedno kojoj i kakvoj korporaciji. Jimmy je sve suprotno od toga: domišljata štetočina i nametnik, daleki, ali stvarno daleki rođak onoga Chaplinovog skitnice s početka dvadesetog stoljeća.
Tko je od njih dvojice ispravan? Obojica to nikako ne mogu biti, jer jedan drugog isključuju koliko god da su braća. Odgovor na ovo pitanje je, barem što se tiče druge sezone, vrlo zanimljiv i neočekivano subverzivan. (Inače, Gilligan i Gould su, pita li se ovog gledatelja, možda i dvojica najsubverzivnijih televizijskih umjetnika i pripovjedača današnjice.) U jurističnom fanatizmu i fundamentalizmu Chucka McGilla najljudskije je ono jedino što je u njemu iracionalno: uvjerenje da boluje od preosjetljivosti na elektromagnetna zračenja.
Mikea Ehrmantrauta umirovljeni policajac, radi kao čuvar parkirališta, ali onda ga životne prilike, ljubav prema unuci i koješta drugo, odvedu na drugu stranu. Njegovi motivi su vazda pozitivni, kao u kakvoga starinskog policijskog detektiva, ali ga zemaljski putevi obično ponesu mimo zakona. Melankoličan, umoran i usporen, Mike je glas dobra i vrlo dosljedne moralne ispravnosti. Samo što moralni imperativi i dobrota u Gilligana i Goulda nisu organizirani i u sebi cjeloviti. Možda ćeš se čineći dobro naći na zlu putu. Ili putevi nisu nužno dobri i zli…
Na kraju druge sezone – ne zamjerite što odajem radnju, ali ako ste gledali prethodnu sezonu i “Breaking Bad”, znate da ovim ništa ne razotkrivam – Mike propušta priliku da pomoću snajpera odstrijeli Hectora Salamancu, Tucova strica, groznu, zločinačku figuru, koju od ranije znamo. Ne znamo zašto ga nije ubio. To je detalj od kojeg će krenuti treća sezona. Od tog neispaljenog hica, i od nerazriješenog sukoba braće McGill koji, pak, ne bi bilo uviđavno dalje elaborirati. Scenaristi su sebi samima zadali dva sjajna šlagvorta, iz kojih se priča dalje može razvijati na mnogo načina. Važno je samo ne iznevjeriti karaktere junaka. Ali, srećom, niti je ovo soap opera, niti bi ovi pisci samima sebi postavljali stupice vodeći priču u ćorsokak.
“Better Call Saul” je, zajedno s “Breaking Bad”, jedan od vrhunaca američke televizijske fikcije, općenito. Ali ono po čemu je ova serija jedinstvena, i što “Better Call Saul” razlikuje od prethodne serije, koja se, zapravo, zbiva u budućnosti, jest insistiranje na vrlo jasnom intelektualnom i ideološkom angažmanu, i na tome da iza svake priče stoji po jedan neispisan, ali sigurno naznačen esej, što gledatelja onda navodi da, makar i sam za sebe i za svoje potrebe, nakon svake epizode bilježi njezin nonfikcionalni poučak.
I na kraju, vratimo se jednoj riječi iz ove priče: kuplermajka! Sigurno je se nisam sjetio barem dvadeset-dvadeset pet godina, a koristila ju je – i to kao arhaizam i podsjetnik na svoju mladost – moja Nona. Riječ je to iz vremena naših prabaka, iz austrougarskih vremena, kada su bludilišta u našim gradovima bila legalizirana, a njima bi, tim starinskim institucijama, obično upravljala neka bivša kurva s talentom za poduzetništvo. Sama je riječ bila iskovana načinom na koji se kuju njemačke riječi, ali tako što je germanizam kupleraj (od Kuppelei: podvoditi) spojen s domaćom majkom, i dobivena je rijetko uspjela i duhovita kovanica. S tim da je kuplermajka bila riječ ambivalentnih značenja, za razliku, recimo, od buduće riječi svodnica. Bila je to, katkad, žena velikog srca u lošoj ulozi. Kuplermajka je skoro pa Majka hrabrost. A onda je te riječi polako nestalo…
“Better Call Saul” vrijedi zbog mnogo čega. Meni vrijedi što sam se sjetio jedne zaboravljene riječi. U toj je riječi svijet.
jergovic
