Onoga dana kada je umro Boško Petrović prestao je da radi BP Club. Ili je radio još toliko da gosti s osobljem razmijene izraze sućuti i da se zatim zauvijek raziđu.
Klub je radio dvadeset i dvije godine, kao jedno od rijetkih žanrovski i društveno definiranih mjesta u Zagrebu. Ugostiteljski objekt i neformalna kulturna institucija, mjesto gdje se nikad, ali doista nikad, nije puštala niti svirala druga glazba osim džeza, bluza, funka, te svega onog što se po strogom sudu domaćina kluba Boška Petrovića moglo u glazbenom ili u duhovnom smislu nadovezati na džez. Od Paola Contea do Milesa Davisa, od Big Bill Broonzyja do Mercedes Sosa, tekli su dani i noći, prolazio je život u BP Clubu, mjestu koje je najznamenitiji i planetarno najrelevantniji hrvatski džezist udesio po vlastitoj mjeri i po mjeri ljudi s kojima se družio i koje je volio.
Interijer je nastao prema idejama Miroslava Šuteja, na zidovima su – ako ne bi bilo neke izložbe, visile fotografije Damila Kalogjere, koji je igrao ulogu službenoga klupskog fotografa, pa je snimao koncerte koji su se u klubu odvijali. Pred publikom od pedesetak, najviše sedamdesetak ljudi, u ta dva desetljeća nastupila je svjetska džez elita, sve drugovi i prijatelji Boška Petrovića, ili oni koji su to željeli postati. Iako je zamišljeni koncept bio izrazito elitistički, BP Club nije bio zatvorena loža, mjesto za povlaštene i preporučene. Osim stola za kojim su sjedili Boško i njegovo društvo, koji se nalazio odmah uz šank, pola metra iznad dvorane i ostalih stolova, nijedan drugi stol nije bio rezerviran ni nedodirljiv.
Klub je imao svog poslovođu, diskretnog, okretnog i vrlo profesionalnog, i stalne konobare među kojima pamtim Milana, Konavljanina, bivšeg pomorca, u kasnim pedesetim. Među stalnim gostima, onima koji su navraćali i jutrom i s večeri, tek da vide što ima, da popričaju s društvom i da s nogu uz šank popiju kavu i piće, bilo je starodrevne zagrebačke glazbene gospode, Mladena Raukara, Miljenka Prohaske, Branka Bulića, poznatih arhitekata i odvjetnika, čudaka i ridikula, a bilo je i onoga tegobnog svijeta s kraja života, koji bi na tom mjestu tražio i nalazio svoja posljednja utočišta. Ali red se, uglavnom, znao. Iako su godine bile devedesete i bilo je vrijeme kada je, kao i danas, svaka nenormalnost bila moguća, u BP Clubu je vladao mir, građanski red i sklad. Kad bi me netko danas pitao jesam li u ove skoro dvadeset i četiri godine koliko živim u Zagrebu vidio išta od onoga međuratnog, gospodskog Zagreba o kojemu su se u Sarajevu, među starijim svijetom pronosile legende, rekao bih da sam vidio BP Club. I da sam, prisluškujući za susjednim stolom Raukara i njegovo društvo, stvorio u sebi ideju o tome kako se, kojim jezikom i kakvim intonacijama, u tom Zagrebu govorilo.
Ovo sam mjesto pamtio iz nekoliko predratnih posjeta Zagrebu. Ne znam tko me je tu doveo. Ali čim sam u ljeto 1993. došao u Zagreb – pokazat će se: za stalno – zasjeo sam u BP Club. Danju bih navraćao sam, tražio stol što bliže zidu, naručivao duplu kavu i mineralnu, rastvarao novine ili knjigu, i čitao. Navečer sam, uglavnom, bio u društvu. Pio sam grapu, događalo se da tokom večeri popijem desetak čašica, a onda bismo oko dva, pola tri po ponoći išli na tramvaj ili na taksi. Čekao bih dok društvo naruči sendviče u Pingvinu.
Tih godina u klubu je sa svojim društvom zasjedao i Boško Crnobrnja. Za svoju dušu i za svoje novce uređivao je i izdavao glamurozni crno-bijeli magazin za kulturu Metro. Taj metro je, također, kao i BP Club, bio jedna projicirana slika Zagreba, jedan Zagreb. U vremenima oskudice i neizvjesnosti, kada naši gradovi, kao ni naši snovi, nisu bili rasprodani ni zaposjednuti, svatko je još mogao stvoriti vlastiti Zagreb, i onda živjeti u uvjerenju, koje će imati s kime i da podijeli, kako je stvorio nešto veliko i važno, nešto što se ne može tek tako poništiti ni zatajiti. Kao što se činilo i da je BP Club velik i važan, i da u Zagrebu baš i nema kulturnih institucija ni artefakata koji bi bili od njega važniji.
Tu sam se nalazio s ljudima s kojima sam upravo sklapao prijateljstva. Bio sam u kasnim dvadesetim i tridesetim, otvoren, ispunjen stotinom fascinacija, bilo me je lako omađijati i osvojiti. Danas kad mislim o tim prijateljstvima, vidim da od njih nije ostalo ništa. Ili skoro ništa. Neke od tih ljudi danas ne pozdravljam zato što smo u međuvremenu zaboravili da smo se ikad poznavali, a druge sam prestao pozdravljati jer nismo bili jedni za druge. One koje pozdravim, ne pozivam na piće, a ni oni to ne čine. Između ostaloga i zato što više ne postoji mjesto u centru grada gdje bismo jedni druge mogli pozvati. Odbili smo se od birtija i kafića onako kako se štenad odbiju od keruše, pa onda na nju s neprepoznavanjem reže.
Tu sam se, dok je još trajala opsada Sarajeva, a onda i u prve dvije-tri poratne godine, nalazio s ljudima iz mog bivšeg svijeta, u vrijeme njihovih proputovanja ili prije nego što bi se zauvijek otisnuli u one svoje amerike, kanade i australije, gdje me se sada sjećaju ako su živi upravo onako kako se ja sjećam njih. Do dva po ponoći bismo si rekli ono što smo imali i što se u međuvremenu nakupilo, nakon čega je slijedio kratak oproštaj, jer se, kao, podrazumijevalo da ćemo se opet ubrzo sresti.
Stolovi i stolice bili su jednostavni, drveni, obojani u crno. Stolovi su pravilni četverokutnici, osim jednoga okruglog, malo većeg, desno od ulaza. U klub se silazilo kao u podrum, niz petnaestak stepenica. Oštro desno – muški i ženski zahod. Desno – garderoba. Na garderobi su se prodavale ulaznice za koncerte, a povremeno i Metro. Garderobijerke, mlade cure, studentese…
Dvorana je bila lijevo od stepenica, još tri stepenika niže. Po ulasku gost bi na čas zastao prije nego što siđe, pogledom prešao po stolovima, da vidi koga ima. Gledao bi i bio bi gledan. Ali ni u tome nije bilo nelagode ni pretjerane izloženosti. Pogotovu što se pred dolazak na ovo mjesto nitko nije naročito uređivao. Iako su neki, recimo Branko Bulić, uvijek djelovali vrlo uređeno i uparađeno, kao da će sjesti za klavir i zasvirati. Što se također ponekad događalo.
Točno tri tjedna i jedan dan nakon smrti Boška Petrovića hrvatske su dnevne novine objavile da se BP Club trajno zatvara, nasljednik postupajući po zakonu gasi obrt, nakon što je otpustio sve uposlenike. I to je bio kraj. Poslije se više nije dogodilo ništa. BP Club spomene se, možda, u ponekoj nostalgičnoj reminiscenciji iz intervjua džez glazbenika, te uz prigodna, premda sve rjeđa, sjećanja na Boška Petrovića. Tako se u nas gase kulturne institucije, a s njima i kultura sjećanja. Jer ona, kultura sjećanja, ne tiče se samo odgovornosti i krivnje za zločin. Ali kome bi se još i o tome moglo govoriti.
Ono što se jednom zaustavi više ne biva pokrenuto. Najtrajnije i najdublje tradicije mjere se dužinom ljudskog života.
jergovic
