“Crni dossier” objavljen je početkom 1992, nekoliko tjedana nakon potpisivanja Sarajevskog primirja, u vrijeme kada su Tuđman i njegovi savjetnici (prvi među njima, fini zagrebački herr professor Zvonko Lerotić) pripremali i potpisivali saveze sa Srbima, pred početak rata u Bosni i Hercegovini. No, ova je knjiga, u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske i lista Globus, govorila o nečemu, naizgled, sasvim različitom: o zabranama u hrvatskoj književnosti, tokom komunističke vladavine. Njezin autor Branimir Donat bio je u to vrijeme na glasu kao borbeni književni kritičar i povjesničar književnosti, antikomunist koji katkad nije skrivao ni svoja revanšistička nagnuća, i znao bi udariti i na ponekoga tko se tih mjeseci zaticao nekako osamljenim u novim konstelacijama hrvatske kulture i književnosti. Ali ubrzo će se stvari promijeniti: nije taj najveći izopćenik i autsajder hrvatske književnosti, koji je za svoj račun cijeloga života tražio vraga, i obično ga je na vlastitu štetu i nalazio, mogao pripadati bilo kojem, pa ni nacionalnom kolektivnom pokretu. Išlo mu je na živce društvo prosječnih i šutljivih. Bili su mu dosadni.
Legenda glasi, otprilike, ovako: nakon što je izašao prvi ili drugi broj tjednika Globus, Donat je na pasja preskakala ispsovao i Ninoslava Pavića, i njegove nereformirane komuniste i Jugoslavenčine iz bivšega Vjesnika, da bi se već u trećem ili četvrtom broju pojavio kao Globusov kolumnist. U tom će tjedniku pisati do pred kraj života, i u njemu objaviti većinu onoga najvažnijeg što je napisao tokom devedesetih. Nije ga bilo dobro imati protiv sebe, jer je Donat imao slonovsko pamćenje. Pamtio je sitnice, čak i kada bi odlučno zaboravljao poneku krupnu činjenicu, ali one su, sitnice, važne za književnosti, od njih se grade romani, od sitnica su sačinjene književne povijesti, sitnice presuđuju ljudskim sudbinama, sitnice nisu nikad moralno indiferentne. Konačno, u sitnici je duša trača, a novinarstvo koje se upravo rađalo, skupa s nezavisnom hrvatskom državom, zasnovalo se na traču. Za razliku od novinara, obavještajaca i državotvoraca, Branimir Donat je, međutim, znao kako se treba služiti tračem. Po druge, trač je bio samoubilačko oružje. Po Donata, trač je bio sredstvo kojim će braniti i obraniti svoju samoću i nezavisnost.
Kada ga danas čitamo, “Crni dossier” neusporedivo je bolja, suzdržanija i odmjerenija knjiga nego prije dvadesetak godina. “Pitanja o slobodi uvijek ovise o shvaćanju slobode same.”; tako glasi prva rečenica Donatove knjige. “Komunizam je već danas jedva moguće identificirati; odjednom se sav pretvorio u prošlost, ali toj je metamorfozi teško do kraja povjerovati.” Pisao je dalje, iznerviran time što na književnome, intelektualnom i na ljudskom polju oko sebe tog siječnja 1992. vidi sve same žrtve komunizma, a nigdje nijednog krvnika ni počinitelja, nigdje nikoga tko bi, makar, priznao da je bio u zabludi. Ali ni tada, u to vrijeme nacionalne revolucije, kada su drugi u Tuđmanu vidjeli mesiju, a herr professor Lerotić je s visina svoga akademskog očišta, baš poput današnjega Raspudića, objašnjavao izuzetnost hrvatskoga slučaja među svim drugim europskim slučajevima, Donat nije u predgovoru “Crnom dossieru” nalazio utjehe u tom hrvatskom preokretu, niti je za protutežu komunizmu zazivao Crkvu, demokraciju, Stepinca, Europu… Za onoga u čiju slavu piše, i na čiju se istinu i ispravnost poziva, on uzima jednoga heretika, omrznutog prije dvadeset godina, kao i danas, u već sasvim preporođenoj nezavisnoj ili neovisnoj državi Hrvatskoj: “Uopće, bolest istine je trajna i prenosi se kroz povijest. Nije li zato prikladno spomenuti da je hrvatski biskup, heretik De Dominis, odnosno naški Gospodnetić, bio žrtva savjesti i zbog toga žrtva ne samo inkvizicije nego i cenzure?”
“Crni dossier” trebao je biti pionirska knjiga o teroru ideološki zadojene rulje nad književnošću. Ali nakon Donatove knjige, nije u Hrvatskoj u proteklih dvadeset i koju godinu o toj temi objavljeno skoro ništa vrijedno spomena. A i ono što je objavljeno, napisao je, opet, sam Donat. Osim tradicionalne lijenosti, nezainteresiranosti i nepismenosti onih koji su se tim poslom trebali baviti, između ostaloga i zato što su plaćeni od države da to rade, temi je presudila sklonost tih ljudi da lažu o svemu o čemu progovore. Lakše je, naime, potvoriti Jugoslaviju i komunizam, lagati i izmišljati na zadane teme, nego pisati o stvarnim nevoljama, uništenim egzistencijama i žalosnim sudbinama malih, mahom posve beznačajnih, čak i slabo darovitih hrvatskih pisaca, koji su se, međutim, ohrabrili nešto napisati ili reći, pa ih je onda Partija stvarno mlatnula po glavi. O takvima, uglavnom o njima, pisao je Branimir Donat.
Neobičan je pisac bio, ponekad i zanimljiviji kao književni lik, nego kao književnik. Martir i požderuh, mučenik i hedonist, disident i uživalac i ovisnik o književnome tekstu i dokumentu, Donat se, najdosljednije od svih koji su se kao čitatelji i pisci u Hrvatskoj bavili književnošću, držao one Barčeve pouke o veličini malenih. Bavio se i estetski savršeno beznačajnim piscima, sastavljao im životopise i pisao epitafe, smještao ih u taj skromni, sentimentalni i kičasti okvir hrvatske književnosti, držeći se samoproklamiranog stava kako je pisanje dovoljno velika muka da svatko tko je ikada pisao zaslužuje svoje mjesto u nacionalnoj književnosti. Zaslužuje da bude opisan, katalogiziran i arhiviran, te da mu se – za potrebe književne povijesti – objavi skromno sabrano ili izabrano djelce u makar jednome tomu. Najprije u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, a zatim i u svojoj minijaturnoj izdavačkoj kući, koju je nazvao Dora Krupićeva, Donat je takvim piscima, redom pokojnicima, često mučenicima, tiskao knjige. Ako se u njihovim poetskim i proznim tekstovima nije ogledala baš nikakva estetska izuzetnost i individualna neponovljivost, u njima se, barem, mnogo više nego u djelima značajnih autora, zrcalio duh epohe.
Branimir Donat je, poput mnogih među njima, bio robijaš. A nakon toga bio je prezren čovjek, od kojega su oprezni hrvatski pisci bježali na drugu stranu ulice, spremni da pod svaku cijenu izbjegavaju nevolje. Između časti i nevolje, oni su znali izabrati, kako u Donatovo, tako i u današnje, Tomićevo vrijeme. Kada nekome istresaju kante govana po glavi, u mišje se rupe vazda zavuku svi ti ferići, perišići, razni popovići, ili kako se ove sezone već ne zovu svi ti hrvatski književni budaci i bedaci. Donat je i o takvima, nakon što umru ili emigriraju, pisao s ljubavlju. Obilazio je groblja, palio svijeće i raspoređivao narcise, karanfile i gladiole. Takav je bio posao Branimira Donata, sam ga je odabrao.
Bio je sjajan pisac, dobar u obijanju brava i falsificiranju pečata (time se hvalio kao zatvorskim znanjem), genijalan u otkrivanju neobičnih biografija. Svaki trenutak proveden u njegovom društvu pokazao se dragocjenim. Umro je iznenada, baš 10. travnja 2010. U njegovom slučaju taj datum zvuči kao posljednja obijest, posljednji trač, jednoga osamljenog i slobodnog čovjeka, koji je imao zlatne ruke, i mogao je s njima stvoriti sve ono što oči vide. Na moru je sagradio kuću, u Zagrebu je od garsonijere načinio veliki stan. U svome bidermajer ormaru držao je svakakva čuda. Imao je dokumentaciju koja je bila usporediva samo s Borgesovom maštom. I imao je maštu koja bi od dokumenta stvarala djelo fantastike. Pred njime se hrvatska književnost rastvarala poput najraskošnijega leksikona fantastične zoologije, poput kakvoga grandioznog antikvarijata, u čijim bi labirintima svi drugi zalutali, samo on nikada nije zalutao. Branimir Donat formirao se u zatvoru. Kao što je Moša Pijade nekada prije hvalio zatvore kao komunističke univerzitete, tako je Stara Gradiška bila Donatovo sveučilište. Drugima tamnice nisu činile dobro, ogorčile su ih, razboljele, otuđile od vlastitih talenata. Donat je bio jedinstven slučaj.
“Crni dossier” fino je dizajnirana knjiga, koja se vrlo rijetko nalazi po zagrebačkim antikvarijatima. Meko uvezana sveska, s tvrdim koricama na vezivanje, koje imitiraju kartonske uveze policijskih dosjea, dragocjeni je spomenik nečemu što je hrvatska književnost mogla biti, a što nikada nije dosegnula. Dok je Donat brinuo o malenima, hrvatsku su kulturu, kao i nakon svakoga prevrata ili preokreta, preuzimali prosječni. Između malenih i prosječnih razlika je, međutim, nepopravljiva. Maleni uvijek i svugdje podrazumijevaju velike, dok su prosječni samima sebi mjera. Branimir Donat se kao pisac borio protiv takve mjere.
Izvor: jergovic
