Između dolaca i suhozida, po uskim stazama između vinograda, na obraslim okrajcima francuskih drumova, kojima od jematve do jematve ne prolaze ljudi, među kamenjem uraslim u zemlju suše se kozji brabonjci. ‘Znate li vi, gospodo građani i kontinentalci, što je to brabonjak? BRABONJAK? To je prava minijaturna divota! To je čudo od skulpture! Ja ne znam savršeniji oblik od bodulskog brabonjka; ne znam ljepše; dotjeranije i dovršenije forme od tog malog kozjeg ili zečjeg govanca, koje kao čokoladne praline iz bečkih konditoraja sipaju po našim stazama, po gromačama i ispod šmrika topla i treperava prkna bodulskih koza i zečeva.” Tako govori u svome autopoetičkom, bodrijarovskom mikroeseju Branko Fučić, bez snebivanja i intelektualnih afektacija postavljajući brabonjak u središte svoga zemaljskog bivanja i interesa. To je temeljni zavičajni znak, koji stoji na početku i na kraju velikoga životnog istraživanja, uzbudljivog poput slučajeva najslavnijega belgijskog egzilanta, detektiva Herculea Poirota; zanosnog u pokušaju da se opiše sveukupnost neke stvari u njezinoj vremenitosti, poput Braudelovih sredozemnih fantazmagorija; uzaludnog kao što je uzaludno svako kretanje unutar male i siromašne kulture, nesvjesne sebe i svog konteksta, kojoj svaku stvar uvijek valja objašnjavati ispočetka, jer nikad ne upamti ono što je prošli put rečeno.
Branko Fučić duhovni je srodnik bosanskoga pjesnika i pustinjaka Nikole Šopa. Darovit, velik i obuhvatan pisac, o kojemu bi se inspirirano govorilo i pisalo, na otoku bi se organizirali simpoziji, sastajali bi se na kraju bijelih puteva njemu u čast najćutilniji europski esejisti, pjesnici, putopisci i opisivači predjela, e da se Branko Fučić rodio kao Francuz, Nijemac ili Talijan. Ovako, on je veći od matične kulture, pa poput klavira koji ne može ući u garsonijeru, kisne odbačen u nekom iličkom dvorištu. Kao i Nikola Šop, velik u svojoj malenosti i nepretencioznosti, riječi i rečenice oblikovao je u savršene oblike brabonjka. Što bismo s Brankom Fučićem, petnaest godina nakon njegove tihe smrti, u Rijeci, zadnjega siječanjskog dana 1999?
Htio je biti slikar, ali je odustao na vrijeme. U Zagrebu, tokom Drugoga svjetskog rata, studirao je povijest umjetnosti i talijanski. Tada je pisao poeziju, a pomalo i umjetničku prozu. Radio je u Konzervatorskom zavodu u Zagrebu, pa je 1946. prešao u Konzervatorski zavod za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci. Ni tu nije dugo ostao. Svoje je mjesto našao tek u Historijskom institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, ali je sav radni vijek proveo na terenu, uglavnom pješačeći po Istri, Kvarneru i kvarnerskim otocima.
Bavio se srednjovjekovnim zidnim slikarstvom, istarskim freskama, glagoljskim natpisima, a usput i svime drugim što je na tom, istovremeno uskom i nepregledno širokom prostoru, postojalo kao svjedočanstvo prošlog vremena, pisano ili usmeno, arheološko ili arhivsko.
Branko Fučić bio je ozbiljan istraživač, sakupljač i autor sintetizirajućih studija, monografija, vodiča i priručnika, blagoslovljen rijetkim umjetničkim i spisateljskim darom, a mašte odveć bogate za jednoga običnog znanstvenika. Bio je sjajan putopisac, koji bi u nekoliko kilometara hoda prehodao pola svijeta, esejist kakvog nema, i pripovjedač s vanrednim darom za naraciju, pjesnik koji je svoje prozne rečenice stilizirao i davao im ritam tako kao da je doista u riječ znao svoj siroti, nemušti i neispisani hrvatski jezik. Kada Branko Fučić tim jezikom piše, onda je on velik, važan i tačan, i ničega izvan njega nema.
Bio je kršćanin, katolik u vrijeme jugoslavenskoga socijalizma, kada je i Crkva bila nešto drugo nego što je danas. Bilo je to vrijeme živoga dijaloga između zemlje i neba, kada je pravo na riječ bilo važnije od prava sile i batine. Knjige je objavljivao i na jednoj i na drugoj strani, ali neke od najvažnijih i najuzbudljivijih, kako za prizemnike tako i za nebesnike, ostajale su u getu crkvenoga izdavaštva.
Jedno od njegovih rubnih izdanja, knjižica od sto deset stranica, naslova “Fraške”, koje se još može naći u izdanjima Kršćanske sadašnjosti iz 1999. i 2000, baš na način Nikole Šopa, spaja zemlju sa nebom, veže osobno s nadosobnim, biografiju s naukom, umjetnost s govorom o umjetnosti. “Fraške” nisu najvažnije Fučićevo djelo, ali jesu njegov najvažniji prinos umjetničkoj prozi i jeziku na kojem su napisane.
Fraška je nešto sitno, nevažno i priprosto, kada je čovjek fraška, on je nerazborit, prevrtljiv, nevrijedan pažnje. Fučićeve fraške su žanrovski neuhvatljivi, kratki tekstovi, tematski raznoliki, ali svi vezani za Istru, Kvarner i otoke, u kojima se autor igra, mijenja žanrove, ispisuje kratke biografske priče, gnomične znanstvene trilere, poučne crtice, eseje i putopise.
U “Mjestu za ljubav” tako pokušava domisliti gdje li su mu se, Bože, preci sakrivali, gdje bi u svome sirotinjstvu nalazili meko mjesto da začinju potomstvo, i kako li se na tom kršu, u drači i sveopćem šušuru uopće vodila ljubav? “O, moj Bože, sada gol i nejak, nemoćan i sve nemoćniji stojim pod Tvojim zvijezdama koje će se u mojim očima ugasiti kada se opet budem vratio u prah zemaljski i nikada neću doznati da li moje začeće miriše majčinom dušicom, mahovinom, opojnim mirisom sijena ili ozonskom svježinom platna u nekom krevetu.”
A u “Duhovima u svetoj kući” ispisuje historijski triler, dostojan Umberta Eca i svih onih mekoukoričenih fikcionalizacija crkvenih tajni i urota. “Jednoga dana pojavio mi se na vratima krhki kapucinčić s malom, rijetkom, ružičastom bradicom, slatki mali kozlić s minijaturnim očalima ugrađenim u nježnu fizionomiju.” Talijan, stigao iz Loreta, traži od Fučića, najznamenitijeg stručnjaka za glagoljaštvo, da odgonetne natpise na zidovima loretske Santa Case, one građevinice koja je, ako ste zaboravili, prije nebrojeno godina iz Nazareta doletjela u Trsat.
“A kako smo mi šeprtlje i divljaci pa nikad nismo znali da do kraja iskoristimo svoje povijesne šanse, razočarani su anđeli nakon tri godine iščekivanja opet digli kućicu i transportirali je preko Jadranskog mora u pametniju zemlju, u zemlju mašte i turizma, u Italiju, u ankonitansku Marku i spustili nazaretsku kućicu u Loreto.” I otkud sad, i što bi mogli značiti, glagoljska slova na njenim zidovima? Talijanski kapucinčić se, naravno, ufa u legendu, i u to da su, onoga davnog dana pred oluju, urođenici na Trsatu upisali u Santa Casu svoja slova, a ni Fučiću ne bi bilo mrsko tako vjerovati. Samo što vjera u bajku i legendu nije isto što i vjera u Boga.
U Njega on svakako vjeruje, a između Branka Fučića i legende visok je zid odraslosti i znanosti. No, znatiželjan je, žuri u Loreto, gdje se intriga, naravno, razriješi, ali tako da čitatelj, naprosto, nema srca to razotkriti. Čitanje “Duhova u svetoj kući” tako je izvanredno lijep doživljaj da ga vrijedi stoput ponoviti, makar nikad ne išli na Trsat i u Loreto.
Iako u njoj nema ničega što nije istina, činjenica ili mjesna legenda, “Mondić Jelušić” kratka je priča – nema u njoj ni četiri tisuće slova, i dvije i pol stranice knjige – riječ je o jednoj od onih priča čija ljepota nadilazi svoj biografski i knjiški povod. Kao da se sam Čehov poigrao sudbinom župnika iz Brseća, pa Branku Fučiću prepustio da napiše svoje. Kada bi ovaj čitatelj sastavljao zbirku najboljih kratkih priča ovoga jezika, za svoje potrebe i potrebe svojih bližnjih, u njoj bi moralo biti “Mondića Jelušića”, djetića kojeg je mater teško rodila, pa se dragome Bogu zavjetovala da će ga, preživi li, dati za svećenika. A on kad je dorastao do sjemeništa, rekao joj je: “Mamo, ja van nisan za popa. Ja ću oženit Franciku.” I svakog bi se školskog raspusta po rodnome Kastvu šetao s Francikom, ruku pod ruku, ali bogosloviju nije napuštao, što zbog matere, a što zato što su mu rekli da od te škole bolje nema, pa neka je završi i onda će se ženiti.
Ali jednoga ljeta, kada je Mondić na ljeto stigao kući, Francike nije bilo. Kažu, udala se. “Franciki je dojadila nesigurna ljubav bogoslova, a bogataš je bio sigurna partija.” “Mondić tih ferija nije izlazio iz kuće osim u crkvu. Nosio je duboku i krvavu ranu u mladu srcu, a kad su ferije završile, tiho je otputovao u Goricu. Završio je studij, bio je zaređen, proslavio mladu misu i časno je mnogo godina služio kao svećenik.” Bio je već starac, kada je u rodnome Kastvu služio neku jubilarnu misu, kad mu se obratila mala, zgurena, mršava, stara i naborana ženica. Što je bilo dalje, grehota je ovako govoriti…
Čitatelju koji bi da je i pisac, važni su pisci pred čijom unutrašnjom veličinom osjeti ushit. Oni pisci koji njegov nemušti jezik čine jasnim i sveizrecivim. Takvi ga vežu uza se, čine mu mogućom čaroliju jezika. Nema ih mnogo. Takav je meni Branko Fučić.
Izvor: jergovic
