Davno je prošlo vrijeme, i već sam praktički zaboravio predavanje kojem prisustvovah sasvim slučajno kad mi je svojedobno pogled skrenuo na plakat kojim se reklamiralo: „Ezoterijska fizika i struktura svemira; predavač - Eugen Karamustra“. Imao sam niz problema sa svojom ženom, koje sam u međuvremenu riješio “dajući joj nogu” (iskreno rečeno, ona je to uradila meni), i smjer mog života se promijenio, u pravcu koji smatrah, oslobođen ličnih pritisaka, nedoumica i emocionalnih konflikata, više nego poželjnim, pristajući da me “oslobodilački valovi” do kraja bitisanja nose novom putanjom. No, znate već onu “nikad ne reci nikad”, i tako u taj proljetni dan, slučajno prolazeći pored negdašnjeg Doma sindikata, probode mi oči plakat, koji me učas vratio u prošlost. Neki se moguće prisjećaju mog savjeta “... zapazite li ikada objavu s najavom predavanja Eugen Karamustre, nastojte se svladati da ne uđete u dvoranu, jer time ćete inicirati realnost iz koje više nikada nećete naći izlaza.”, savjeta koji sam (kao što to i biva s mudrim savjetima) prekršio isti čas kad zapazih na obavijesti Karamustrino ime! Ma čekaj, rekoh si, to je nemoguće! Ezoterijski fizičar, kako se sam titulirao, u ono doba dobrano stariji od mene – sada u dobi kad svaki čas očekujem Tvorčev poziv na druženje – mora da već odavno boravi u njegovim dvorima, pomislih, kadli shvatih da predavanje drži neka sasvim druga osoba: Augen Karamustra, ezoterijski fizičar, već iz slike jasno vidljivo – rođeni sin Eugenov. Prilično sam netrpeljivog karaktera spram nekad tajnim ezoterijskim razmatranjima, u doba demokratizacije pruženih na uvid javnosti, i odmah me urođeni nagon da se usprotivim tvrdnjama kojima obiluju, uputio da u zakazani poslijepodnevni sat prisustvujem predavanju naziva “Zašto je svijet materijalan, zašto uopće postoji?”. Prema sjećanju u koje se baš ni sam potpuno ne pouzdajem, prenosim suštinu Augenovog predavanja kome prisustvovaše još dvadesetak znatiželjnika starije dobi, vjerojatno nesposobnih da na internetu pronađu još luđe tvrdnje od Augenovih. Više nego diskutabilna razmišljanja i teorije, poluistine, laži, “tajne mudrosti”, “zaboravljena znanja” i slična ezoterija, najlakše nalazi razumijevanje u naivnih i neobrazovanih laika, kad se plasiraju s primjesom istine, pa vas upozoravam da ne nasjedate odmah na prvu loptu koju vam je dobacio Karamustrin sin, dokazujući – kako se ono kaže – da iverje ne pada daleko od klade, iliti jabuka od stabla! Kao skoro uobičajeno za ezoterike svih vrsta, svoja razlaganja započinju mitovima, pa ni Augen ne bje u tome izuzetak. Uvjerenima u jednostavno objašnjene kako je bog stvorio svemir u sedam (šest, jer se sedmi dan odmarao) dana, njegovo će izlaganje biti odveć dosadno, te im preporučam da se okane ćorava posla, i posvete stvarima usklađenima sa svojim svjetonazorom. Kako držim do nivoa svojih malobrojnih čitatelja, ipak se nisam mogao spustiti na tu razinu.

        Mit govori kako se cijeli univerzum formirao iz prvobitnog kaosa, kojeg prema tome možemo smatrati prapočetkom svega postojećeg. Pokušajmo opisati (ako je to uopće moguće) to stanje prvobitnog nereda, još neoplođenu vasionu. Zamislimo beskonačnu, kontinuiranu sredinu (pratvar), gustoće reda 1096 kg/m3 (ili veće), kao bozonski (spin=0) idealni fluid (kojeg različiti dijelovi uzajamno ne interreagiraju) temperature T=0K. Da ne bude zabune, treba znati da se ne radi o gustoći mase, već o gustoći energije, koja se jednostavno dobije množenjem iznesenog podatka s kvadratom brzine svjetlosti. Unutar takvog medija dešavaju se povremene fluktuacije gustoće. Nema prostora (u koordinatiziranom smislu, s obzirom da je nemoguće odrediti tri uzajamno okomita smjera u odnosu na bilo što), ne postoji ni vrijeme u današnjem smislu (s obzirom da nema trajnije usmjerenog globalnog razvojnog procesa). Unutar svake kratkotrajne fluktuacije (koja brzo utrne) postoje različita vremena. Gravitacija ne postoji, ili je suma gravitacionih djelovanja na svaku točku beskonačne sredine nula, što se praktično svodi na isto, pa se u osnovi zaista radi o idealnom fluidu. Iznenadno nastala (slučajna) veća fluktuacija gustoće - u obliku njenog smanjenja - predstavlja zametak svemira. Mase je oko 2.18*10^(-8) kilograma, reda veličine takozvane Jeansove, što ne dozvoljava njeno sažimanje. Manje fluktuacije, zbog mase veće od Jeansove, kompenzirale su razrjeđenje sažimanjem, odnosno ponovnim uklapanjem u spomenutu kontinuiranu sredinu. U specijalnoj teoriji relativosti, uz energiju i masu, i tlak je povezan s tenzorom energije-impulsa, te i on uzrokuje gravitacijsko zakrivljenje prostora. Poznato je da i bezmasene čestice uzrokuju tlak (fotoni). Prisjetimo se analogije gibanja mjehurića zraka kroz fluid, koji se ubrzano širi penjući se prema površini. Tome pomaže sila uzgona, koje u beskonačnoj sredini fizikalnog vakuuma nema, ali pretpostavimo li da u nastalu fluktuaciju “utječe” sve veća energija - koje je porijeklo u smanjenu energije fizikalnog vakuuma – te vrši unutrašnji tlak na fluktuaciju, ona se mora sve više širiti, što onda smanjuje gustoću reliktnog zračenja na današnju vrijednost, ukoliko prihvatimo da je ona (ta energija) upravo to. Jeli stvar u tome da je smanjenje gustoće energije nastale fluktuacije (protosvemira) uzrokovalo naglo prodiranje energije u nju, iz okolnog fizikalnog vakuuma, što je povećalo tlak u njoj i uzrokovalo njeno daljnje “eksponencijalno (inflatorno) širenje”, na što se utrošio priljev energije, a što je dovelo do smanjenja gustoće energije medija (fizikalnog vakuuma) u koji je protosvemir “uronjen”, na današnju izmjerenu vrijednost? Daljnja evolucija vasione dešava se – modulirana i do danas globalno vođena gravitacijom – u skladu sa zakonima kvantne mehanike i zakonim očuvanja (energije, impulsa, el. naboja,...). Izotropija (jednakost svojstava u svim prostornim smjerovima) i homogenost suvremenog svemira slijedi kao posljedica izotropije i homogenosti prvobitne sredine i izotropnog (u prvoj fazi čak inflacionog) širenja. Kako to da je svijet materijalan, odnosno – zašto se sve čestice i antičestice nisu međusobno poništile, te ostavile svemir samo prepun energije koja se tom anihilacijom oslobađa?

        Tu je Augen učinio značajnu, podulju stanku, šarajući očima po vjerojatno mu ne baš dopadljivoj hrpi malobrojnih laika, moguće očekujući neku primjedbu (koju sam odmah bio sklon dati, ali se suzdržah, da vidim dokle vodi njegovo razmišljanje), koje – naravno – nije bilo. Pa je samouvjereno nastavio svoje razglabanje. Prisjetimo se sada Feynmanove pretpostavke da su antičestice ustvari čestice koje se kreću unatrag u vremenu. Poznato je da se prilikom sudara čestice i antičestice međusobno anihiliraju, pretvarajući se u energiju i stvarajući nove čestice i antičestice. Prema novim spoznajama fizike, čini se da tom prilikom nastaje pretičak materije u odnosu na antimateriju, što bi u principu – smatraju neki – objasnilo zašto je svemir, nakon što je prilikom „nastanka“ bilo jednake količine materije i antimaterije, danas materijalan. Bi li taj „pretičak“ bio dovoljan za objasniti tu činjenicu, veliko je pitanje, na koje Karamustrin sin ima drukčiji odgovor. Zaista, kaže, rođenjem svemira ne samo da je nastala jednaka količina materije i antimaterije, već i vrijeme. Kako se antičestice kreću u suprotnom smjeru od smjera proticanja vremena – daklem u prošlost – one se vraćaju tamo, u stanje iz kojega je sve izniknulo tijekom postanka svemira, te u ovom našem svijetu ostaje prisutna tek materija! Koje je to stanje, iz kojega se rodio svemir, Karamustrin sin ne kaže jasno, ali ipak pretpostavlja da je to fizikalni vakuum prepun fluktuacija u kojem neprekidno nastaju nove čestice i antičestice umah se međusobno anihilirajući, što i jeste uzrok fluktuacija. Tek u golemoj statističkoj fluktuaciji, malo vjerojatnoj ali ne i nevjerojatnoj, iz koje je nastao naš svemir (daklem, u svojoj osnovi praktički jedinstven, jer su drugi svemiri malo vjerojatni) dešava se ono što Augen tumači nasuprot dokaza (pretpostavki) kvantne fizike. Prisjetit ćemo se, naglasio je, kako je Hawking objasnio da crne rupe zrače, što uzrokuje smanjenje njihove mase, i relativno brzi nestanak onih vrlo malene mase. Ako se kvantne fluktuacije dogode u blizini crne rupe - izvan njenog horizonta događaja - ona privlači česticu negativne energije, te čestica svojom negativnom masom i energijom "poništi" dio mase i energije crne rupe. Tada vanjskom promatraču izgleda kao da je crna rupa izbacila česticu čiji je parnjak privukla. Zakon očuvanja energije ovdje i dalje vrijedi, jer je crna rupa usisavši antičesticu izgubila istu količinu energije koju je izbačena čestica predala ostatku svemira. Pokušajte sada zamisliti da je stanje fizikalnog vakuuma jednako stanju crne rupe, a naš svemir poput tvorevine na rubu njezina horizonta događaja. Ta „crna rupa“ privlači stanja negativne energije (kakvu posjeduju antičestice) iz goleme fluktuacije (našeg svemira) u kojoj tada prevladaju čestice – on postaje ovakav kakav jeste, materijalan, i ne treba više tražiti zgonetku izostanka antimaterije, jer se rješava na prirodni način. I, ne samo to – slavodobitno dodade – privlačeći sebi antimateriju, energija „crne rupe“ – fizikalnog vakuuma - se smanjuje, što:

- objašnjava nastanak kozmičke pozadine, izotropne, sveprisutne energije reliktnog zraćenja, koja je nastala uslijed procesa anihilacionog smanjenja mase (energije) „crne rupe“ čija je energija prelita u nastali svemir

- smanjuje se i energija fizikalnog vakuuma, te više nema zagonetke oko veličine gustoće energije fluktuacija vakuuma (poistovjećene s „kozmološkom konstantom) ili tzv. „energije nulte točke“ koja je zbunjivala fizičare, s obzirom da postojeća teorija predviđa njenu vrijednost za oko 120 redova veličine (10^120) veću od opažene!

- što naprosto znači da se ustvari taj „nedostatak“ u energiji vakuuma nalazi u energiji materijalnog svemira koji nastavamo, moguće sadržana u prvobitnoj inflaciji svemira – širenju (nastanku) prostora nadsvjetlosnom brzinom, što bi – s obzirom da ništa iz ničega ne nastaje – zahtijevalo energiju koja se javlja u teorijama, ali u praksi je zapravo za 120 redova veličine manja, jer je utrošena na inflatorno gibanje.

Treba „samo“ naći načina da se ta energija izračuna i pridruži upravo inflatornom kretanju. Bilo bi potrebnu energiju vakuuma koja se trošila (troši) na nastanak/širenja prostora, povezati isključivo sa geometrijskim dimenzijama (prostora). S obzirom da je jedinica za energiju 1J=kg*(m/s)^2, kao što slijedi i iz poznate Einsteinove relacije E=mc^2, moralo bi se na neki način riješiti onih „kilograma“ (mase). Kako postoje bezmasene čestice (fotoni, a možda i neutrini), uzevši u obzir Higgsov mehanizam nastanka mase, vjerujem da bi to bilo moguće, čime bi se prevazišlo relativističko ograničenje i dozvolilo prostoru da se širi nadsvjetlosnom brzinom, čak i kvantificirati brzinu širenja i energiju utrošenu za to, čime bi se objasnio i golemi nesklad između realnih i teorijskih vrijednosti energije vakuuma. Kako je Higgsova čestica bozon (spin=0) energije oko 125 GeV/c^2, u skladu s prethodno rečenim, jasno je da ona potiče iz spomenute bozonske, idealne pratvari iz koje je nastao svemir. No, pitanje kako Higgsov bozon iz bezmasenog vakumskog polja dobija masu, je fundamentalno, pa vidite – reče nimalo smeteno, već krajnje uvjereno – da rješenje jednog problema odmah navodi na drugi, koji je potrebno objasniti. Radi se o samosprezanju (povratnoj spregi) – interakciji Higgsove čestice sa vlastitim poljem, što mu daje masu. Što ukazuje da se zaista glede fundamenta energijskog pitanja u nastanku svemira treba riješiti mase, i usredotočiti se na povezivanje energije isključivo sa prostorno vremenskim dimenzijama. Zašto Higgsov mehanizam ne daje masu cjelokupnom fizikalnom vakuumu, već samo nekim njegovim ekscitacijama, dijeleći tako svemir na relativistički (opisan Einsteinovom teorijom) i onaj – neću reći nerelativistički, niti superrelativistički, već „nadrelativistički“, koji dozvoljava pojave i širenja van domena teorije relativnosti, fundamentalno je pitanje.

        Primijetio sam, a tim prije je to morao naš predavač, da je nekolicina slušatelja počela zijevati, a jednome je glava čak klonula u blaženi san, pa je to izgleda nagnalo ezoteričevog ezoteričnog potomka da naglo završi svoje predavanje. Ne tvrdim, reče, da moj koncept nastanka materijalnog svemira – a time i njegovih obitavatelja – treba apriori, bez teorijskih i promatračkih dokaza prihvatiti, a ja, skromno ću priznati, ne ovladavam prikladnim znanjima za to, sem sposobnosti logičnog razmišljanja koje mi je pomoglo uobličiti cijeli koncept. Ostaje budućnosti da se vidi jesam li pogriješio, ili… Zahvaljujem na pažljivim – poslijednju riječ izreče prilično je ironično naglašavajući – slušateljima, i molim vas da pri odlasku probudite gospodina iz poslijednjeg reda, kako ne bi ovdje proveo cijelu noć, dodade još podrugljivije.

        Odavno sam napustio proučavanje suvremenih fizikalnih teorija, naravno koliko je to bilo shvatljivo propalom znanstveniku mog tipa, mada su me novosti s tog područja i dalje zanimale, ali… Nikada nisam očekivao da će košmar koji je glede naučnih činjenica vladao u mojoj glavi još više biti produbljen nakon Augenovog predavanja. Zaista, razmišljao sam putem k svojoj novoj ljubavnici, očekujući da mi ona svojim nježnostima rastjera crne misli, koja je granica između znanosti, naučne fantastike i ezoterije? Ne isprepletu li se one u danom povijesnom trenutku u nerazmrsivo klupko, labirint iz kojega onda treba naći izlaz, kakav sam ja nesposoban naći u svojim mislima. Tu ću završiti svoj kratki prikaz Augenovog predavanja, s obzirom da biste daljnji tijek moje večeri lako proglasili pornografijom, te njegov opis zadržavam za sebe. Nije da se hvalim, tek ću dometnuti, ono što je slijedilo, i dalje mi ide daleko bolje od fizike.