Danas je nezamislivo da se knjiga hrvatskog pjesnika proda u toliko primjeraka. Ali mnogo je važnije to što su u ona vremena ovakve knjige tvorile sliku svijeta o cijeloj jednoj Hrvatskoj








Pedeset će godina od 1971, i nema nikakve sumnje da će toliki o tome imati što reći. Za mene bila je to posljednja godina: bio sam mali bog, pod čijom se voljom oblikovao svijet i jezik, a onda je sljedeće godine, u rujnu, nestalo svega, jer sam pošao u školu. Iste 1971. objavljena je knjiga koju ću mnogo kasnije čitati, jedna od posljednjih stvarno utjecajnih i među narodom raširenih pjesničkih knjiga u nas: “Brod u boci” Arsena Dedića.

Nakladnik je bio Croatia Concert, ali tako je bilo samo s prvim izdanjem. Knjiga će postati popularna i sveprisutna po nizu izdanja kod zagrebačkog Znanja, najprije u žutoj ediciji ITD, pa u Evergrinu. Znanje je, zaključno s posljednjim izdanjem iz 1988, ukupno objavilo 80.000 primjeraka “Broda u boci”. Zbirka je u međuvremenu rasla, širila se, ali je zadržavan onaj isti predgovor njezina prvog urednika Zvonimira Goloba. Zanimljivo je i ovo: za ediciju ITD naslovnu i ilustracije u knjižnome bloku načinio je Josip Vaništa, a za Evergrin Arsenov prijatelj, i dugogodišnji ekskluzivac Znanja, ikonični beogradski pisac zagrebačkog nakladništva Momo Kapor.

“Brod u boci” u sedamdesetima je bio idealan rođendanski i novogodišnji dar, pogotovo među studentima i studenticama, jer su se unutra nalazile neke amblematske pjesme epohe. “Ne daj se Ines” i “Popodnevna pjesma” našle su se 1974. na LP ploči Radeta Šerbedžije, dvadeset i osmogodišnjeg glumca, dubrovačkog Hamleta, u čijim su se načinu i gesti zametnule velike budućnosti hrvatskoga i jugoslavenskog kazališta, filma i književnosti.





Bilo je to vrijeme kada su imaginacija i autopercepcija hrvatskoga društva, premda politički zagušenog, sa stečenim dojmom da mu Beograd sjedi na prsima, bila kao i u bilo kojoj visokociviliziranoj zajednici, te je budućnost zajednice, naroda i jedinke bila određena romanima, kazališnim predstavama, lirikom, koji će ga zastupati pred Bogom i svijetom. “Ne daj se Ines” i “Popodnevna pjesma” bili su refleksi Zagreba, legitimacijski songovi toga grada, čije je toponime Dedić oblikovao i imenovao, stvarajući Zagreb ne samo za sebe, nego i za urbane naraštaje širom Jugoslavije.

Taj njegov Zagreb, iz ovih dviju pjesama, iz dijelova knjige “Brod u boci”, i iz cjelokupnoga njegova ranog opusa, koji je svih tih godina, što iz zavičajno-egzistencijalnih, što iz stilsko-književnih razloga, korespondirao sa Zagrebom iz glazbenih, društvenih i književnih kritika, te feljtona Igora Mandića, bio je prvi sasvim urbaniziran, nefolkloriziran Zagreb, sazidan u našim književnostima, ali i pretposljednji Zagreb, uopće. Posljednji bit će Zagreb nastao iz pjesama Džonija Štulića.

Nakon njega nastupa ništa u devedesetima, koje će se u novom tisućljeću pretvoriti u potpuni mentalni i emocionalni krah, u nemogućnost autorefleksije i u prezir prema književnosti, kazalištu i lirici, te prema svakoj autopercepciji koja nije stadionska ili folklorno ustaška. U takvom će duhu, malo-pomalo, nestajati i Zagreba i Hrvatske, a nestat će i Zagreba u kasnoga Arsena. Ustvari, neće ga nestati, nego će se pretvoriti u mjesto straha, tjeskobe i izgubljene gradskosti. Pritom, važno je reći, neće to kod njega nikada biti dominantno politička gesta. Čak i kada je na Brechtovoj liniji, Arsen je lirik i romantik.

“Brod u boci” naznačio je Dedićevu identitetsku dvojnost, njegovu neprestanu i cjeloživotnu raskoračenost između dviju svojih pripadnosti. Kao kolos s Rodosa, pa još mnogo kolosalniji od njega, Arsen je jednom nogom u Haulikovoj, blizu zagrebačkog kolodvora, a drugom nogom u šibenskom Varošu. I na obje je strane prisutan u neprestanoj odsutnosti i osujećenosti, u osjećaju da je nešto prošlo i da se više nikad neće vratiti.

On nastupa, na sceni i u tekstu, s tom maskom šansonijerskog pasatizma, vječite prošlostnosti, minulosti, uspomene kao geste odanosti i pripadanja nečemu čega, zapravo, više nema, ili u čemu se ne može biti. Takav je i šibenski, i zagrebački Arsen Dedić. Ironija, taj mili i nježni Arsenov sarkazam, o kojemu svatko ima neku svoju anegdotu, samo je malter, samo je vezivo zamiješeno od kreča i mlijeka, kojom on veže dva svoja suprotstavljena identiteta. Samo on je bio stopostotni Dalmatinac, i stopostotni Zagrepčanin. I, možda, opet i Igor Mandić. Premda je Mandić sve to u gromkoj negaciji i u samoosporavanju.

U “Brodu u boci” rastvara se Dedićeva Jugoslavija, rastvara se njegova Europa. Njegovo je pjesništvo, pogotovo u svom pretežitom narativnom odjeljku, gdje sve još te 1971. odjekuje Jeftušenkom, novim francuskim filmskim valom, Okudžavom, i diskursom koji bi da cijeli svijet vidi kao veliku čovjekovu porodicu, snažno obilježeno potrebom da se, gotovo aktivistički, sav svijet saspe, salije i stoči u pjesmu. U tom je pogledu reprezentativna jedna Arsenova danas gotovo zaboravljena, inače druga po redu u “Brodu u boci”, koja je tokom sedamdesetih i osamdesetih bila i popularna, i citirana, i tumačena, naslovljena kao “Rodoljubna pjesma”.

Meni je važna, jer je se često sjetim za mojih gotovo uvijek nevoljnih i nevoljkih, mojoj naravi protivnih, putovanja po europskim književnim poslovima. Čuda na tom putu - koji je, evo, zastao milošću epidemije - vidim, čujem i doživim, ali mi je vrlo teško da išta od toga zapišem, a pogotovo da i od čega toga načinim fikcionalnu priču, da išta od toga umilostivim u lirsku sliku. Kao da je pejzaž u svim tim njemačkama, poljskama, ukrajinama, austrijama, švicarskama, italijama za mene zatvoren i zakovan, kao da pred njim stojim bezruk i nijem, da bi mi se najednom otvorio tamo u Grazu, u Trstu, na Krasu, u Primorskoj i u Ljubljani, gdje počinju moje lične i porodične historije, pa onda i kamenje uz cestu, livade, i krave na tim livadama imaju što da kažu, za razliku od kamenja, livada i krava u onome prethodnom svijetu.

“Rodoljubna pjesma” govori o tome zašto on ne može ništa da napiše u Moskvi, u Francuskoj, u Salzburgu, Bruxellesu i Pragu. Sva ta mjesta su, kaže Arsen, “samo izmijenjeni oblici moje samoće”. Možda je to provincijalno, možda pjesniku “Rodoljubne pjesme” nedostaje svjetskosti i širine duha, pa ga ja, kojemu toga svakako nedostaje, tako nježno posvajam, i na njega se pozivam, ali istovremeno vjerujem u to da je ljudima koji se svugdje jednako osjećaju, našim ljudima kojima je njihov svijet u Zagrebu, kao i u Pragu, Bruxellesu i Salzburgu, i da im je, više od toga, njihovo u Pragu, Bruxellesu i Salzburgu još veće i prisutnije nego u Zagrebu, zapravo oduzet svaki osjećaj za priču, za prisutnost i za pripadanje. Naravno, ne mislim na pripadanje narodu, jer narodu pripada svatko kome to treba i tko bez toga ne može, nego mislim da pripadanje određenoj slici svijeta, njenom sadržaju i legendi.

U “Brodu u boci” je i pjesma koja objašnjava što ta legenda znači, “Stara cura”. U njoj zadnja strofa ovako ide: “Nikad nije izlazila,/ a i da je pošla s nama,/ za ruglo bi bila svima,/ zato jer je bila sama.” Čitatelj (ili slušatelj) naježi se sav, podiđe ga povijest pokoljenja, njegovoga i svih prethodnih, i nije ga previše briga je li ovo velika poezija - a zapravo jest - jer je u tih dvadeset riječi sva antropologija, psihologija i sociologija njegova svijeta. U tih dvadeset riječi roman je od tisuću stranica, mediteranska Ana Karenjina.

U drugom dijelu “Rodoljubne pjesme” Arsen Dedić nabraja što mu je potrebno da napravi “malo reda u svojoj duši” i da napiše pjesmu: “jedna ogoljela ljetna postaja na pruzi Perković - Šibenik, uvaljana u jaru, zlato i kamen”, pa “modra zagrebačka kiša sredinom rujna”, i “moj auto, moje cigarete i rakija, kino Jadran”, i onda, posljednje spomenuto, na mjestu na kojem se u pjesmi spominje ono što je najvažnije, “‘Slobodna Dalmacija’ i slika u novčaniku”.

Nema više Arsena, mrtvi smo i mi njemu, i sve mi se rjeđe dogodi da u redu u samoposluzi ispred sebe vidim kako se u nečijim rukama rastvara novčanik, a u njemu, u plastičnom prozorčiću, slike unuka, djevojaka, mrtvih sinova. Ali svejedno, legenda o slici u novčaniku postoji, a postojala je i prije nego što je bila upisana u stih, kao što postoji i legenda o Slobodnoj Dalmaciji.

Hrvatska, pak, postoji upravo onoliko koliko postoje Slobodna Dalmacija, Arsen Dedić (makar i mrtav) i “Brod u boci”. Učini li nam se da nestaje svega toga, a da Hrvatska i dalje postoji, budimo sigurni da smo žrtve privida. Hrvatska nestaje s posljednjom slikom u novčaniku, u redu pred blagajnom u samoposluzi, dok disciplinirani kupci drže razmak od dva metra. I može je spasiti samo ta slika.

jutarnji