Slika objavljena na sibirskim bespućima međumrežja, ili manje raspjevano: na Peščaniku. Eno je u galeriji Coraxovih radova: Aleksandar Vučić, u vođstveničkoj pozi, s megafonom u desnoj i zahrđalom kašikom u lijevoj ruci, komanduje nad vodama. Vodama s neba i vodama sa zemlje. Njegov lik precizno je stiliziran, dovršen za vijeke vjekova, kao i njegovo držanje, pomalo pognuto, onakvo kakvo je u mnogoga u visinu ižđikljalog čovjeka. Ali Vučić tako visok i pognut prije djeluje kao nekakva ljudska smlata, pritka, soha za podupiranje konopca za rublje, nego kao, recimo, nacionalni gigant ili košarkaš.
Stilizirana je i žlica u njegovoj ruci. Tko bi, uostalom, znao naslikati žlicu u kojoj će gledatelj s pika prepoznati zahrđalu kašiku, onu kojom je davne godine, prije nego što su pale prve mrtve glave, i oživjela mržnja, koja će svim srpsko-hrvatskim prosječnjacima donijeti vječite užitke, u selu koje se tada zvalo Hrtkovci, a docnije će se zvati Srbislavci, i nakon što sve prođe opet Hrtkovci, Hrvatima klanjem prijetio doktor Vojislav Šešelj. Kako se kolje zahrđalim kašikama, to nismo znali. Ali slika je bila tako upečatljiva da je ostala upamćena za buduća vremena, a žlica se, poput štafete, četvrt stoljeća zatim našla u ruci izbornoga gospodara Srbije Aleksandra Vučića, dok s autoritetom dvotrećinske parlamentarne većine zapovijeda poplavama da se povuku, kišama da ne padaju.
Predrag Koraksić rođen je 1933. u Čačku. U međumrežnim životopisima piše da su mu oca ubili četnici, i da je četiri godine proveo u izbjeglištvu. Otac je, a što bi drugo, bio partizan. Sin je studirao arhitekturu, ali je već 1950, kao zemunski gimnazijalac, objavljivao karikature u Ježu, najdugovječnijem jugoslavenskom humorističnom listu. Radio je u Večernjim novostima, iz kojih će ga izbaciti nacionalisti, pa u Našoj Borbi, Danasu i Vremenu. I na Peščaniku. Jedan je od trojice velikih beogradskih crtača, uz Dušana Petričića i Jugoslava Vlahovića, čiji su radovi obilježili sazrijevanje i dekadenciju ovoga čitatelja, ali i predšasnik Marka Somborca, mladog crtača koji se pojavljuje niotkuda da portretira i ovjekovječi demokratsku i postdemokratsku (kako vučićevsko stanje definira Teofil Pančić) Srbiju. Novinstvo je tamo preživjelo, što se najbolje vidi po tome da su u novinama preživjeli novinski karikaturisti i crtači.
Corax je sjajan portretist, čiji gegovi od jedne sličice imaju genijalnost Charlieja Chaplina. Coraxovi crteži uvijek su bez teksta, što je samo po sebi znak crtačke i pripovjedačke virtuoznosti, ali je u njima često više narativnih slojeva, nataložene i razvedene priče, nego u svim novinskim komentarima, književnim esejima i antropološkim studijima posvećenim današnjoj Srbiji. U jednom zaustavljenom kadru, u jednoj sličici, moguće je ispričati sve što treba biti kazano. Ono što ne stane u Coraxov crtež, to bit će da i ne postoji, suvišno je, lažno i izmišljeno. Njegov je stil izveden do savršenstva i do bjeline, bez ijedne suvišne crte – one koja bi služila tome da nešto objašnjava ili popravlja krivo povučeni potez – i osim što priča neku važnu, često i sudbinsku priču, Predrag Koraksić svakoga dana, ili svakog tjedna, u novinama demonstrira narodu što znači biti umjetnik. Onaj starodrevni, direrovski ili leonardovski, koji slobodnom rukom i crtaljkom stvara nešto što je čovjeku koji gleda istovremeno blisko i daleko. Daleko mu je stoga što on sam to ne bi mogao nacrtati, a blisko jer je na takav način srođeno s promatračevim okom da je sklon povjerovati kako je slika starija od svoga crtača. Corax stvara svakodnevna čuda. Tako živi.
Njegovi su portreti istinskiji od fotografskih slika, od slika za pasoš ili osobnu iskaznicu, od svečanih i predizbornih plakata, od dobrih fotoportreta ozbiljnih i pronicavih novinskih fotografa. To je smisao njegove karikature. Ona ne služi da bi se gledatelj nasmijao. Smijeh je samo jedna od mogućih posljedica, nuspojava, indikacija…
Način na koji je Predrag Koraksić crtao Slobodana Miloševića ostaje neusporediv. Nitko nije tako crtao ljudsko lice. Velika glava, s karakterističnom frizurom, i utisnutim, uvučenim licem, koje će svakog časa nestati, kao kornjačina glava u oklopu, i koje ništa ne pokazuje. Nema na tom licu osjećaja, mržnje, straha, oholosti, ničega ljudskog i običnog na njemu nema, pa ni usta, nosa i očiju. Možda samo čelo. Lice Slobodana Miloševića Corax je crtao kao apstrakciju. A u isto vrijeme, to je lice bilo prepoznatljivije, tačnije i istinitije od svake fotografije. Naprosto: fotografski objektiv vidio je manje od Koraksićeva subjektiva. I na kraju, Slobodan Milošević upamćen je onakav kakvim ga je on crtao, objašnjavajući ga svojim crtežom i ispisujući mu političku, duhovnu i osobnu biografiju kakvu nije, niti je može ispisati ijedan pisac. Nije ga se moglo tako dobro opisati riječima, kako ga je on opisao crtežom. To nije bio čovjek, bila je to posuvraćena psihologija, lice psihe.
Predrag Koraksić uvijek se, izričito, bavi srpskom stranom stvari. To znači, i srpskom stranom rata. Srpskom krivnjom, srpskom odgovornošću, nakaznošću, neispravnošću. Nigdje da se nađe zlih Albanaca, mudžahedina i ustaša, imperijalista sa zapada, srpskih neprijatelja… Nikad ničega što bi utješilo ako ne baš srpskoga samosažaljivog nacionalista, onda, barem, onoga beslovesnog Srbina u čovjeku koji živi s one strane granice, ojađenog četvrtstoljetnom mukom, koja je započela davno, na Gazimestanu, i za koju su, eto, izgleda, krivi samo Srbi.
Jest, krivi ste, pokazuje Corax svome gledateljstvu. Krivi smo, i nitko nas neće od te krivnje iskupiti. A što je s drugima? Njih, uglavnom, nema, osim kao svjedoka srpske krivnje, ili kao suputnika, epizodista, gotovo pa kolateralnih pojava. Recimo, Vladimir Vladimirovič Putin, i on se u ova ukrajinska doba kod Coraxa može pojaviti samo da pokaže svu blesavost i amoralnost srpske rusofilije. Ne bi ga inače ni crtao, jer Corax ne crta za Ruse, a još manje za Zapad ili, na primjer, za Hrvate. Corax crta za Srbe, i u tom svakodnevnom ceremonijalu autorefleksije on za svoju publiku čini ono što je Nijemcima učinio Thomas Mann. Nevoljen, prezren i doživotno prognan, Mann je svoje zemljake spašavao od Hitlera, tvrdoglavo odbijajući da progovori o odgovornosti drugih, i da Nijemce takvim govorom utješi. Narodi ne zaslužuju utjehu. Utješeni narod pretvara se u rulju, u hordu ubojica ili, barem, u bojnu domoljuba koji čekićaju po ćilirilici, uvijek spremnih da ukažu na tuđi fašizam. A fašizam je, zna Koraksić, znao je i Mann, uvijek i samo naš fašizam. Fašisti traže tuđe fašizme, pa se, poput profesora Josipovića, zabrinu nad jačanjem antisemitske desnice u prvom hrvatskom susjedstvu, u Madžarskoj. Josipovića, na žalost, nema tko da crta.
Je li baš morao overlordu Vučiću (kako je protegljastog voždića nazvao Svetislav Basara) u lijevu ruku tutnuti zahrđalu kašiku? Pa on u cijeloj predizbornoj kampanji, kao ni u dvije prethodne godine, dok je bio prvi potpredsjednik srpske Vlade, nije izgovorio nijednu šovinističku frazu, niti je o Srbima govorio kao o svecima i mučenicima, nije ih samosažalijevao kao što čine nacionalisti, a nije ni karamračio, niti se bahatio nad bijelim svijetom, ili ne daj Bože, nad manjinama. Nije razbijao latinične ploče po Srbiji, niti je za razbijače tražio pomilovanje, nije za tuđince i izdajnike najavljivao jame ni logore, niti je manjine pretvarao u neželjene goste. I zašto bi mu se onda pamtila ta zahrđala kašika, kojom je mahao nekad, ali danas ne maše više? Možda zato što postoje i takvi, redom pravednici, ljevičari i antinacionalisti, Vučićeva drugosrbijanska garda, koji će svakoga tko bi sad podsjećao u čijim su rukama hrđale srpske kašike podvrgnuti prigodnoj hajci. Ili zbog nečega mnogo važnijeg: Aleksandar Vučić nije objasnio zbog čega se najednom, skoro preko noći, preobrazio iz jednoga u drugog čovjeka. Takvo bi objašnjenje bilo dragocjeno za Coraxovu publiku.
Ovom, pak, gledatelju, koji ne živi u Srbiji, niti sa Srbima dijeli muke njihova srpstva, takva objašnjenja ne trebaju. Da se, ne daj Bože, poznajemo, pa da Vučić negdje pred jutro, u kafani, zausti da mi izrekne tajnu svoje transformacije, ljubazno bih ga prekinuo. Uostalom, zar bih ja do Vučića u svojoj priči i stigao da nije genijalnosti Predraga Koraksića? Zanimaju me zapovjedništva nad vodama, a ne srpski premijer.
Izvor: jergovic
