Malo što u nedužna čitatelja može stvoriti takav otpor kao atribuiranje pjesničke veličine Danijela Dragojevića i monotoni izbor epiteta kojima tu veličinu kite. Pohvale na njegov račun stižu iz jata i krda, rijetko kad im je prethodilo čitanje – čitanje je individualni, a ne kolektivni čin – i ne tiču se konkretnih Dragojevićevih pjesama, eseja, knjiga, nego se tiču njegove javne figure. A ona je za taj svijet čiji sav smisao za umjetnost i za delikatnost socijalne geste stane u Pola ure kulture, zapravo idealna. Danijela Dragojevića se kolektivno cijeni jer ih Danijel Dragojević individualno ne ugrožava, nije im konkurencija u gužvama na ulaznim vratima Akademije, ne natječe se za iste nagrade kao oni, nema ga u redovima pred Zlataričinim regrutnim komisijama i komesarijatima za medije, ne traži stipendije, ne postoji kao izvor socijalne ugroze, e da bi se pred njegovom veličinom branili u jatima i krdima, kao što će se, recimo, krdomice braniti pred mrtvim Ivom Andrićem ili pred ponekim živim svojim suvremenikom, doseljenikom s istoka. Danijela Dragojevića nema tamo gdje je njima važno da ih ima, i samo zato im je tako velik. S druge strane, njegova socijalna apartnost, izdvojenost i nepristajanje, njegovo blagoslovljeno čudaštvo, zapravo su najinteligentniji način da ih se čovjek oslobodi. Čak i kada ga u zboru i čoporu uglas hvale, kao da ih se ne čuje, kao da šute.

Knjiga “Negdje” (izdanje zaprešićke Frakture) književno je remek djelo. Danijel Dragojević pisac je vrlo jednostavnih, jasnih rečenica. Od “Kornjače i drugih predjela”, “Razdoblja karbona” i “Rasutog tereta”, kreće se prema jednostavnosti, koja je već odavno neusporediva u našim jezicima. I čitatelju se vazda učini da je Dragojević došao do kraja, dalje ne može. Ničega hermetičnog i zatvorenog u njegovim pjesmama nema: jezičnih bizarnosti, hiperintelektualizama, pjesničke dreke i kalambura, čudnih i nemogućih slika, svega onoga od čega je, uglavnom, i sačinjeno pjesništvo, čak i onih pjesnika koji nisu skroz rđavi. Biti jasan i jednostavan može biti samo pjesnik koji ima razlog za pjesmu, čistu ideju što stane na poleđinu dopisnice, dodatno prepolovljenu prostorom za adresu, marku i poštanski pečat.

Na pedeset osmoj stranici pjesma Ritual:

Kada sam se odmah poslije rata
našao u Dubrovniku, gledao sam jednog
starog Rusa iz Ruskog doma koji je
od proljeća do jeseni dolazio oko podne
na Banje i s jedne stijene skakao
naglavce u more. Bilo je neobično
vidjeti bradatog čovjeka koji je iz
daljine doputovao, moglo bi se reći
bio izbačen u ovaj grad, kako ustrajno
godinama skače sa stijene u more.
Činilo se da je to neki čudan ritual
za daljinu u kojoj se zatekao. Skakao je
u dubinu kao u daljinu, miješao daljinu
i dubinu, teško disao, malo ne disao,
bacao se onamo odakle je bio došao,
ulazeći i izlazeći iz mora brojio je dane.

Napisana u ritmu prostoproširenih i proširenih rečenica, bez inverzija i neobičnog rasporeda riječi, koje bi djelovale začudno, stvarajući ceremonij pjesničkoga govora, iluziju takozvanoga slobodnog stiha. Dragojevićeve rečenice, razlomljene u stihove, sastavljane su onako kako bi to bilo i da je riječ o govorenju ili o proznom zapisu. Da bi ovakve rečenice mogle biti razlomljene u stihove, ili da bi se od stihova načinile rečenice, pisac mora vladati dvostranim savršenstvom: pisati savršeno ritmizirane, obične rečenice, i imati jasnu misao koja će se u te rečenice pretopiti kao u savršen sonet. Teško je tako pisati, ali time se stvara lakoća u čitanju, neusporediva u književnosti. Svaka je takva pjesma u slavu jezika u kojem je mogla biti izrečena. A “Ritual” je i u slavu jedne velike, sasvim romaneskne povijesti.

Pjesma treba biti istinita i lijepa. Njezina estetika je individualna, usustavljena pjesnikovim darom, nepodložna drugome i drugima. Mnogi su, međutim, pisali lijepe pjesme, ali istinite malo tko. Istinitost pjesme je u detalju, sitnom, naoko nevažnom podatku, u riječi koja općim, univerzalnim i svečovječanskim pripovijestima, dojmovima ili osjećajima, najednom prida lokalno, individualno značenje, a s njim i fotografsku autentičnost. Ta istinitost je, u “Ritualu”, sabrana u Ruskom domu. Svakome drugom tko bi imao priču za pjesmu, koju je imao Danijel Dragojević, i koji je gledao staroga Rusa koji je od proljeća do jeseni dolazio na dubrovačku gradsku plažu promaklo bi to, ili bi mu se učinilo suvišnim, dokumentarističkim, čak bi mu i kvarilo pjesmu, ako u njoj spomene “Rusa iz Ruskog doma”. Slab bi pjesnik u tome osjetio redundantnost, neki učitelj iz naših pjesničkih provincija “čuo” bi u tome i pleonazam, i nikome od njih nikada ne može biti jasno što je u tome moglo biti važno, odakle bi, uostalom, i trebao biti Rus, ako već nije iz ruskoga doma. Ili, možda, iz Ruskoga doma?

Ruski dom jednom su davno, prije osamdesetak godina – čini mi se baš 1933. – u Kraljevini Jugoslaviji osnovali ruski emigranti, bilo ih je oko dvadeset pet tisuća, pa je tako nastao i Ruski dom u Dubrovniku, gdje su bili brojni i gdje su se, na bjelini kamena, vrlo jasno razaznavale njihove sudbine. Ali to je već druga priča… Da u Dragojevićevoj pjesmi Rus nije iz Ruskoga doma, to uistinu i ne bi više bio Rus, niti bi bilo ove pjesme.

Ritualno skakanje sa stijene na Banjama, naglavce u more, svakoga dana, oko podne, od proljeće do jeseni, nije u našem svijetu, pogotovo toga doba, moglo biti uobičajeno. I to kazuje pjesma. Tako su u nas skakali samo turisti, ali turisti se zadrže kratko. Rus nije turist, čitatelj zna što Rus u Dubrovniku jest, ali veličanstven je način na koji Dragojević ne kaže što Rus jest. Jer kad bi se i to reklo, to ne bi bila dobra pjesma. Jasnost i jednostavnost, kojima je ovaj pisac ovladao kao da je Gospodar ovoga jezika i svih njegovih mogućnosti, moguće su samo ako se dobro pazi što se ne smije reći i što je zabranjeno jer je, recimo, sentimentalno, ili plakativno, ili deziluzionirajuće.

Rus je, kaže, “iz daljine doputovao, moglo bi se reći bio izbačen u ovaj grad”. Da oprostite na pretjerivanju, na svakom superlativnu koji u govoru o Danijelu Dragojeviću zvuči kao psovka, ali genijalno je to da je Rus “bio izbačen” u Dubrovnik. Čitatelju se učini da tačnije riječi nema, u pjesmi koja bi trebala biti istinita i lijepa, a prosto je nečuveno da je nitko, tu riječ, nije ranije pronašao. Dragojevićeve pjesme obično u sebi nose neku od takvih riječi, koje su bile na rubu da budu izgovorene i napisane, ali se preko ruba jezika nikad ranije nisu prevalile.

Ritual bradatog čovjeka, koji svakodnevno uporno skače u more, u pjesmi se razlaže kao u djetinjoj mašti: on skače u dubinu, kao da skače u daljinu, što je, zapravo, na neki ruski način, jedno te isto. Teško diše, malo ne diše, baca se onamo odakle je bio došao, i to je, uglavnom, sve: “ulazeći i izlazeći iz mora brojio je dane.”

Dobar književni tekst ostavlja uvijek istu posljedicu: čitatelj je uvjeren da je nešto moglo biti rečeno samo tako i nikako drukčije. Kada i to ne bi bilo potrošeno i patetično, moglo bi se reći da je “Ritual” kao uklesan u kamenu, ispod one stijene s koje je Rus na Banjama skakao. Ili nije skakao, nego se sve prvi put dogodilo u pjesmi, ali tako da čitatelj osjeća da se prethodno dogodilo u zbilji. To za pjesmu nije važno, važno je samo to da je pjesma istinita i lijepa. Bez mutnih smisli, pod reskim svjetlom zapaljene magnezijske trake…

Knjiga “Negdje” teško bi podnijela mećavu epiteta, kojom svakodnevno zaviju i zatrpaju njezina autora, da bi ostao što manje vidljiv. Nju vrijedi čitati, svakome je dano da to pokuša, počev od prve rečenice iz priče “Otok”, koja glasi – Ovoga je mora previše. – do posljednje u priči “Kiša”, koja ide ovako: “Zatim će pretrčati pas, zatim će se smiriti brodovi, zatim će se ribe primaknuti površini, zatim će svetac u niši izaći iz sna, djevojka obrisati lice – i ti ćeš prestati.” Tko će prestati? Kiša? Da, ali priča je započela ovako: “Kada te više ne bude, bit ćeš kiša i povremeno padati po Dubrovniku.”

Izvor: Jergović